REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2034/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja DĐ, vlasnika „KABLARIĆ AUTO“, Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 135,00 EUR, zaključio je glavnu raspravu 10. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika PĐ, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o. i tuženikovog punomoćnika Branimira Perića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o., te donio i objavio presudu 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 135,00 EUR sa zateznim kamatama od 27. travnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 238,66 EUR sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznos od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 135,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. U tužbi u bitnome navodi kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 1. veljače 2024. nastala šteta na vozilu, marke i model VOLKSWAGEN POLO, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – osiguranika po polici kasko osiguranja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju je tuženik obvezan nadoknaditi oštećeniku sukladno polici kasko guranja oštećenika koju oštećenik ima ugovorenu kod tuženika prema odredbama Zakona o osiguranju. Nadalje navodi da je oštećenik prijavio štetni događaj tuženiku i da su tuženikovi djelatnici pregledali vozilo, procijenili štetu i 13. veljače 2024. napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248203200595, te da visina štete sukladno tuženikovom izvidu štete ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika niti servis koji obavlja popravak, što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a to nije sukladno niti pozitivnim propisima Republike Hrvatske. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o obavljenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Nadalje navodi da je nakon štetnog događaja oštećenik svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja, da je tužitelj predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, sve sukladno pravilima struke, da oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je tuženikov ugovorni partner, te da su o svemu jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama koje tužitelj citira u tužbi. Osim toga navodi da je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi, da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt obavljati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo, da je tužitelj vozilo preuzeo i obavio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun broj 94/VP/1na ukupan iznos od 479,81 EUR (PDV uključen) koji je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku, da je tužitelj račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 344,81 EUR, dok razliku 135,00 EUR po računu koji tuženik nije platio, tuženik opravdava navodeći da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju, te da je upravo ta razlika u cijeni rada predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Također navodi da gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom, da tuženik priznaje cijene proizvoljno, da je službena cijena sata rada tužiteljeve radionice 40,00 EUR / sat plus PDV, da prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Poziva se na odredbu članka 1085. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima u bitnome navodeći da uspostava prijašnjeg stanja koje je postojalo prije nego što je šteta nastala konkretno znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku, dok tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost koje postupanje je zabranjeno. Konačno navodi da su 28. svibnja 2024. oštećenik i vlasnik popravljenog vozila kao ustupitelj i tužitelj sklopili ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 135,00 EUR na tužitelja kao primatelja o čemu je obaviješten tuženik.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je predložio ovaj predmet spojiti na predmet ovoga suda poslovni broj P-2033/2024 koji se vodi između istih parničnih stranaka. Osporio je osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, nastanak osiguranog slučaja, pasivnu i aktivnu legitimaciju. Nadalje navodi da je u ovom sporu male vrijednosti teret dokaza na tužitelju i da je tužitelj već u tužbi bio dužan iznijeti sve odlučne činjenice i predložiti sve dokaze. Odluke iz mirnog postupka nemaju pravno značenje u ovom postupku jer tužitelj ponudu nije prihvatio. Osporio je tijek zateznih kamata. Ističe da nije u duhu prava i načela očuvanja dostojanstva dužnika s osnove naknade štete od njega zahtijevati znatno viši iznos štete po višim cijenama kako to potražuje tužitelj i da se tuženika ne može prekomjerno teretiti za štetu koja je u ukupnom iznosu veća od one koja je plaćena sukladno uobičajenim troškovima popravka vozila. Tuženik je sukladno odredbi članka 1090. Zakona o obveznim odnosima isplatio iznose naknade štete dostatne da se u cijelosti saniraju oštećenja koja su bila predmet odštetnog zahtjeva i sukladno članku 1092. stavku 1. istog zakona odbio zahtjeve za naknadom štete preko tržišnih cijena radnog sata jer je oštećena osoba neopravdano doprinijela da trošak sanacije bude veći nego u drugim jednako kvalitetnim neovisnim serviserima na području prebivališta tužitelja. Poziva se na cijene sata rada drugih servisa koji su na području oštećenika iz kojih je vidljivo da cijena sata limara iznosi 24,00 EUR, odnosno 30,00 EUR, dok tužitelj za cijenu sata limara potražuje 40,00 EUR, te na sudsku praksu.

3. U nastavku postupka tužitelj je osporio tvrdnje iz odgovora na tužbu, te je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženik kod odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: tužiteljevog računa / otpremnice 94/VP/1 od 11. travnja 2024. (str. 9. spisa), tuženikovog izvida štete broj 248203200595 (str. 10. spisa), tuženikove ponude od 12. travnja 2024. (str. 11. spisa), potvrde u uplati (str. 12. spisa); e-mail korespondencije između stranaka (str. 13. – 14. spisa), obvezujuće ponude kasko osiguranja cestovnih vozila (str. 15. spisa), tužiteljevog cjenika (str. 16. spisa), Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 28. svibnja 2024. (str. 17. – 18. spisa), notifikacije o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 19. – 20. spisa), dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (str. 27. – 30. spisa), e-maila Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (str. 39. – 40. spisa), Uvjeta za kasko osiguranje cestovnih vozila (str. 71. – 108. spisa), računa (str. 110. – 111. spisa), te preslike tužbe (str. 116. – 122. spisa).

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 135,00 EUR po osnovi naknade štete u vidu razlike u cijeni rada (radnog sata) limara/lakirera koju je obračunao tužitelj u računu broj 94/VP/1 od 11. travnja 2024. i cijene rada (radnog sata) limara/lakirera koju je tuženik priznao i platio u mirnom postupku.

7. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu tražbinu koja ne prelazi iznos od 6.630,00 EUR u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a za koji postupak su primarno mjerodavne odredbe Glave trinaest ZPP-a kao posebne odredbe, uključujući i odredbe članka 461.a ZPP-a. Odredbom članka 461.a stavka 2. ZPP-a je propisano da su u postupku u sporovima male vrijednosti stranke dužne najkasnije u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica. Stranke mogu na pripremnom ročištu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu ili u podnescima iz stavaka 3. i 4. toga članka (članak 461.a stavak 9. ZPP). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile na pripremnom ročištu protivno stavku 6. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 461.a stavak 10. ZPP). Na navedeno su, u skladu s odredbom članka 461.a stavka 8. ZPP, stranke upozorene u rješenju suda od 3. listopada 2024.

8. Osim toga, u parničnom postupku svaka stranka je dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju (članak 7. stavka 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a).

9. Nije sporna činjenica da je u mirnom postupku tuženik isplatio iznos od 344,81 EUR po osnovi naknade štete nastale na vozilu marke i model VOLKSWAGEN POLO, registarske oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – osiguranika po polici kasko osiguranja ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a ta činjenica proizlazi i iz potvrde o uplati (str. 12. spisa) u kojoj je u opisu plaćanja naveden broj 248203200595, dakle, upravo broj tuženikovog izvida štete 248203200595. Nije sporna niti odgovornost za štetu.

10. Sporne su aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, osnova i visina sporne tražbine i tijek zateznih kamata.

11. Uvidom u tužiteljev račun / otpremnicu 94/VP/1 od 11. travnja 2024. (str. 9. spisa) utvrđeno da je ispostavljen na ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i da se, između ostalog, odnosi na autolimarski rad i autolakirerski rad, čija cijena po satu iznosi 40,00 EUR plus PDV, za vozilo marke i model VOLKSWAGEN POLO, registarske oznake [registarska oznaka], prema tuženikovom izvidu štete broj 248203200595.

12. Uvidom u tuženikov izvid štete broj 248203200595 (str. 10. spisa; dalje: tuženikov izvid) je utvrđeno da je u toj ispravi kao oštećenik naveden ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da je kao dan nezgode naveden 1. veljače 2024., te da je kao oštećeno vozilo navedeno upravo vozilo marke i model VOLKSWAGEN POLO, registarske oznake [registarska oznaka], dakle, isto vozilo koje je navedeno i u tužiteljevom računu Nadalje je utvrđeno da su u toj ispravi utvrđena oštećenja na navedenom vozilu, i to dijelovi za popravak i radno vrijeme popravka, i to limara:2,50 sati i lakirera: 4,00 sati. Dakle, u navedenoj ispravi koju je sastavio sam tuženik je sam tuženik već u mirnom postupku potvrdio da se 1. veljače 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo marke i model VOLKSWAGEN POLO, registarske oznake [registarska oznaka] u vlasništvu ČĐ, te je utvrdio nastala oštećenja na navedenom vozilu.

13. Uvidom u tuženikovu ponudu od 12. travnja 2024. (str. 11. spisa; dalje: tuženikova ponuda), koja je upućena ČĐ utvrđeno je da je u toj ispravi sam tuženik naveo da se odnosi na osigurani slučaj od 1. veljače 2024. i vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka], te tuženikov izvid štete broj 248203200595. Nadalje je utvrđeno da tom ispravom tuženik obavještava ČĐ da je utvrdio postojanje tuženikove obveze na isplatu činidbe po njezinom odštetnom zahtjevu čime je njezin odštetni zahtjev pravno osnovan te da je tuženik procijenio visinu štete na vozilu kao ukupnu osigurninu u iznosu od 344,81 EUR.

14. Dakle, iz tuženikovog izvida i tuženikove ponude proizlazi kako se, suprotno tuženikovim paušalnim tvrdnjama iz odgovora na tužbu, 1. veljače 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka] i da je to vozilo u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika. Vezano uz tuženikove tvrdnje kojima osporava pasivnu legitimaciju i nastanak štetnog događaja dodatno ističe da su takve tuženikove tvrdnje samo paušalne i da tuženik ne obrazlaže niti, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, iznosi činjenice niti iznosi razloge zbog kojih u konkretnom slučaju osporava pasivnu legitimaciju i nastanak predmetnog štetnog događaja. S druge strane, kao što je prethodno obrazloženo, iz isprava u spisu (tuženikovog izvida i tuženikove ponude) proizlazi neosnovanost navedenih tuženikovih paušalnih tvrdnji, dakle, da se, suprotno tuženikovim paušalnim tvrdnjama, 1. veljače 2024. dogodila nezgoda u kojoj je oštećeno upravo vozilo registarske oznake broj [registarska oznaka] i da je to vozilo u tom trenutku bilo osigurano kod tuženika. Osim toga, tuženik je u mirnom postupku isplatio iznos od 344,81 EUR upravo po osnovi naknade štete za predmetni štetni događaj, dok je ostao sporan samo iznos od 135,00 EUR. Slijedom navedenog sud je utvrdio da je tuženik osiguratelj vozila čiji je vozač odgovoran za predmetni štetni događaj i tako uzrokovao štetu na predmetnom vozilu. Zbog toga je sud utvrdio neosnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije, kao i tuženikove tvrdnje kojima samo paušalno osporava nastanak štetnog događaja.

15. Nije osnovan niti prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o ustupa nju tražbine radi ispunjenja od 28. svibnja 2024. (str. 17. – 18. spisa, dalje: Ugovor) utvrđeno je da je sklopljen između ČĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao ustupitelja i tužitelja kao primatelja. U članku 1.1. Ugovora je suglasno utvrđeno da ČĐ kao ustupitelj ima novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 135,00 EUR prema računu popravka za štetu broj 94/VP/1 u ukupnom iznosu od 479,81 EUR, dakle, upravo prema računu koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj i temeljem dužnikovog izvida štete broj 248203200595, dakle, upravo prema izvidu štete koji je dostavljen u spis i koji se odnosi na predmetni štetni događaj. U članku 1.2. Ugovora je suglasno utvrđeno da je tužitelj kao primatelj izvršio popravak automobila za ustupitelja te je ispostavio račun za popravak štete broj 94/VP/1 u ukupnom iznosu od 479,81 EUR tuženiku kao dužniku koji je navedeni račun dužan podmiriti kao odgovorni osiguratelj s police osiguranja štetnika i temeljem navedenog izvida štete. U članku 1.3. Ugovora je suglasno utvrđeno da je tuženik kao dužnik po računu za popravak štete broj 94/VP/1 podmirio vlasniku vozila odnosno ustupitelju iznos od 344,81 EUR čime tuženik kao dužnik nije podmirio iznos od 135,00 EUR po računu broj 94/VP/1, te da, s obzirom na to da tuženik kao dužnik nije podmirio u cijelosti iznos računa, to primatelj i dalje ima potraživanje prema ustupitelju u iznosu od 135,00 EUR. Člankom 2.1. Ugovora je određeno da, radi ispunjenja svoje obveze u iznosu od 135,00 EUR po računu broj 94/VP/1 prema tužitelju kao primatelju, ČĐ kao ustupitelj ustupa tužitelju kao primatelju svoje potraživanje u iznosu od 135,00 EUR po računu broj 94/VP/1 prema tuženiku kao dužniku i to u visini od 135,00 EUR. Člankom 2.3. Ugovora je određeno da se obveza ČĐ kao ustupitelja prema tužitelju kao primatelju u potpunosti gasi sklapanjem tog ugovora te da tužitelj kao primatelj nema nikakvih potraživanja prema ČĐ kao ustupitelja s osnova ove štete i računa popravka broj 94/VP/1. Člankom 3.1. Ugovora je određeno da će tužitelj kao primatelj obavijestiti tuženika kao dužnika o tom ustupu. Iz navedenih ugovornih odredbi proizlazi da je ČĐ kao ustupitelj prenijela na tužitelja kao primatelja novčanu tražbinu prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 135,00 EUR po računu broj 94/VP/1 u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. i članka 88. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZOO-a, s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom (članak 81. stavak 3. ZOO-a). S obzirom na to u konkretnom slučaju se, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, smatra da su zajedno s glavnom tražbinom u iznosu od 135,00 EUR po računu broj 94/VP/1 na tužitelja kao primatelja prenesene i dospjele, a neisplaćene kamate na iznos od 135,00 EUR. Uvidom u notifikaciju o ustupanju tražbine radi ispunjenja (str. 19. – 20. spisa) je utvrđeno da je tuženik obaviješten o predmetnom ustupu tražbine u skladu s odredbom članka 82. stavka 1. ZOO-a. Uzevši u obzir navedeno sud je utvrdio da je Ugovorom ČĐ kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja upravo spornu tražbinu u iznosu od 135,00 EUR po tužiteljevom računu 94/VP/1 koji se odnosi upravo na tuženikov izvid štete nastale u predmetnom štetnom događaju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos glavnice. Zbog toga, u skladu s odredbom članka 84. stavka 1. ZOO-a, tužitelj kao primatelj ima prema tuženiku kao dužniku ista prava koja je ČĐ kao ustupitelj imao prema tuženiku kao dužniku do ustupanja.

16. Uvidom u tužiteljev račun / otpremnicu 94/VP/1 od 11. travnja 2024. (str. 9. spisa) utvrđeno da je tužitelj obavio popravak vozila marke i model VOLKSWAGEN POLO, registarske oznake [registarska oznaka], prema tuženikovom izvidu štete broj 248203200595, za ukupnu cijenu od 479,81 EUR (u koji iznos je uključen PDV od 25%). Nadalje je utvrđeno da su tim računom obračunati i autolimarski rad i autolakirerski rad, da je utrošeno 2,50 sati autolimarskog rada, te 4,00 sati autolikerskog rada, dakle, upravo onolika količina radnih sati koja je navedena u tuženikovom izvidu, te da je za autolimarski rad i autolakirerski rad obračunata cijena radnog sata od 40,00 EUR, dakle, 40,00 EUR po satu, uvećano za PDV od 25%. Uvidom u tužiteljev cjenik (str. 16. spisa), koju ispravu tuženik nije osporio, utvrđeno je da cijena radnog sata limara i lakirera iznosi 40,00 EUR bez PDV-a, odnosno 50,00 EUR s PDV-om. Uvidom u navedene isprave je utvrđeno da je cijena radnog sata obračunata u tužiteljevom računu obračunata u skladu s tužiteljevim cjenikom.

17. U konkretnom slučaju nije sporno da se iznos od 135,00 EUR, čiju isplatu tužitelj zahtijeva u ovom postupku, odnosi na razliku u cijeni rada (radnog sata) limara/lakirera koju je obračunao tužitelj u predmetnom računu.

18. Tuženikove tvrdnje prema kojima, u bitnome, ne prihvaća veću cijenu rada koju je obračunao tužitelj, su neosnovane. Naime, prema stajalištu suda, oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe članka 1092. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024., Pž-387/2024-2 od 6. veljače 2024., Pž-3971/2023- 2 od 29. veljače 2024. i Pž-1422/2024-2 od 18. travnja 2024., Pž-3526/2023-2 od 12. ožujka 2024.). Prema stajalištu suda, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njezinu visinu uvjetovati izborom servisera (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž- 1749/2023-2 od 12. siječnja 2024.). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici mogli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik, dok je u konkretnom slučaju tužitelj oštećeniku obračunao cijenu radnog sata u skladu sa svojim cjenikom, i to upravo u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu. Stoga nije odlučna činjenica je li tuženik ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila kod više servisera po jeftinijoj cijeni na koju se neosnovano poziva tuženik. Osim toga, Uvjetima za kasko osiguranje cestovnih vozila (str. 71. – 108. spisa), nije ograničena tuženikova odgovornost prema oštećeniku glede iznosa (visine) satnice popravka, dok tuženik ne može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama (serviserima), a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu niti u bilo kojem drugom propisu (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-3749/12-3 od 30. srpnja 2015.).

19. Uzevši u obzir navedeno, sud je odbio dokazne prijedloge za saslušanje tužitelja i svjedoka ZĐ (oštećenika), za pribavljanje podataka o cijeni rada od trećih osoba predloženih u odgovoru na tužbu i za provođenje prometno tehničkog vještačenja jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih spornih činjenica budući da je u ovom sporu male vrijednosti te činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

20. Slijedom navedenog, a uzevši u obzir i činjenicu da je cijena sata rada u predmetnom računu obračunata u skladu s tužiteljevim Cjenikom i to u opsegu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu, sud je utvrdio da, suprotno tuženikovoj tvrdnji, neplaćena razlika cijene sata u iznosu od 135,00 EUR u konkretnom slučaju predstavlja štetu u smislu odredbe članka 1046. ZOO-a koju je, na temelju odredaba članka 1085. stavaka 1. i 4. ZOO-a, tuženik kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu dužan naknaditi tužitelju na kojeg je na temelju valjanog Ugovora, u skladu s odredbama članka 80. stavka 1. i članka 88. stavka 1. ZOO-a, prenesena navedena tražbina u iznosu od 135,00 EUR, te zakonske zatezne kamate na navedeni iznos glavnice koje su, u skladu s odredbama članka 81. stavcima 1. i 3. ZOO-a, također prenesene na tužitelja.

21. Prema odredbi 12. stavka 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikove ponude od 12. travnja 2024. (str. 11. spisa) proizlazi kako je sam tuženik naveo da se odnosi na odštetni zahtjev od 6. veljače 2024., dok tužitelj u konkretnom slučaju zahtijeva isplatu zateznih kamata od 27. travnja 2024. Zbog toga suprotno tuženikovoj tvrdnji kojom samo paušalno osporava tijek zateznih kamata, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 27. travnja 2024. do isplate, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

22. U odnosu na tuženikov prijedlog da se ovaj predmet spoji na predmet ovoga suda poslovni broj P-2033/2024, sud je uvidom u presliku tužbe (str. 116. – 122. spisa), povodom koje se predmet pred ovim sudom vodi pod poslovnim brojem P-2033/2024, u bitnome utvrdio da se tužbeni zahtjev u tom predmetu ne odnosi na isti štetni događaj, već na prometnu nezgodu koja se dogodila 20. svibnja 2024., niti se odnosi na isto vozilo, niti na istog oštećenika, niti na isti Ugovor o ustupanju tražbine, već da se odnosi na drugu prometnu nezgodu, drugo vozilo, drugog oštećenika i drugi Ugovor o ustupanju tražbine od onih koji su predmet ovoga postupka. Zbog toga je sud utvrdio da se spajanjem parnica kao što to predlaže tuženik u ovom sporu male vrijednosti ne bi ubrzalo raspravljanje u smislu odredbe članka 313. stavka 1. ZPP-a. U svakom slučaju, u skladu s odredbom članka 313. stavka 1. ZPP-a, sud može, ali nije dužan spojiti parnice radi zajedničkog raspravljanja.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 135,00 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23; dalje: OT) i obrazloženog podneska od 19. studenoga 2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu, zbog čega je, suprotno tuženikovoj tvrdnji, bio potreban i svrsishodan radi vođenja ove parnice (članak 299.a stavak 5. ZPP) u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), te zastupanja na ročištu 10. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT) i na ročištu za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT), što iznosi 175,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 43,75 EUR (Tbr. 46. OT), ukupno iznosi 218,75 EUR. Tužitelj ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR (Tar. broj 2. stavak 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 37/23; dalje: Uredba). Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 238,66 EUR. Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO za ostale odnose. Zbog toga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

25. Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sudske pristojbe za tužbu i za presudu u preostalom iznosu od 6,63 EUR jer je tužitelj platio sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 6,64 EUR, dok, prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 135,00 EUR, sudska pristojba za presudu iznosi 13,27 EUR. Stoga je sud odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u preostalom iznosu od 6,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke presude).

Zagreb, 27. siječnja 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a.