REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-807/2024-10.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Novak, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje je da je ništetan dio odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 266-171/2006 potpisanog između tužitelja i tuženika dana 22. svibnja 2006. kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.242,57 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 30. svibnja 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.076,55 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 22. svibnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 266-171/2006, da je predmetni kredit ugovorio u svojstvu potrošača i da je kredit koristio za rješavanje stambenog pitanja. Dalje navodi da je člankom 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi“ propisano je da tuženik ima pravo zaračunati jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita, smatra da je takva ugovorna odredba nepoštena u smislu čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), navodi da je sporna odredba formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, ističe da je tuženik kao financijska institucija i dioničko društvo u boljem položaju i nameće se kao jača strana. Tvrdi da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima takva obveza nametnuta i da je riječ o neopravdanoj obvezi koja je izazvala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika kao trgovca. Navodi da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe prilikom isplate kredita dana 29. svibnja 2006. naplatio tužitelju naknadu u iznosu od 2.012,50 CHF što predstavlja kunsku protuvrijednost od 9.362,15 HRK, a obračunato po fiksnom tečaju konverzije za euro to iznosi 1.242,57 EUR. Slijedom svega navedenog, tužitelj traži da sud presudom utvrdi da je sporna ugovorna odredba ništetna i da naloži tuženiku da mu isplati iznos od 1.242,57 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 30. svibnja 2006. pa do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ne spori da su 22. svibnja 2006. stranke sklopile ugovor o kreditu, navodi da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno da se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita pa stoga smatra da sporna odredba čl. 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Tuženik navodi da kao i svaka druga kreditna institucija prilikom odobravanja ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu, smatra da ima pravo naplatiti usluge koje pruža, ističe da su troškovi obrade kredita jasno definirani. Tvrdi da se ne radi o dijelu cijene kredita, navodi kako nije sporno da se radi o tipskom ugovoru, navodi da je tužitelj sam mogao odlučiti odgovara mu li ta sporna odredba, osporava da bi predmetna ugovorna odredba bila nepoštena i nedopuštena te da bi ista prouzročila bilo kakvu neravnotežu, a posebno veći stupanj neravnoteže između ugovornih strana. Također, osporava postavljeni zahtjev za isplatom zateznih kamata, ističe prigovor zastare, navodi da je rok zastare od pet godina od dana plaćanja protekao te slijedom svega navedenog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga da se kao svjedok sasluša ZI. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke ugovorile stambeni kredit i da je tuženik prilikom isplate kredita dana 29. svibnja 2006. naplatio jednokratne troškove obrade kredita u iznosu od 1,25% iznosa kredita (2.012,50 CHF što predstavlja kunsku protuvrijednost od 9.362,15 HRK).

5. Među strankama je sporno je li odredba članka 5. ugovora kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, protivna prisilnim propisima i je li takva ugovorna odredba prouzročila neravnoteža u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja kao potrošača. Također, sporno je od kada teče rok zastare, odnosno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru budući da je kredit ugovorio radi rješavanja stambenog pitanja. Tužitelj je iskazao da tijekom dogovaranja kredita nitko u banci nije spomenuo bilo kakve naknade, da nije dobio nikakva objašnjenja vezano za spornu naknadu, da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora i da je ugovor dobio u banci te je kasnije isti ovjeren kod javnog bilježnika. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je pročitao ugovor, ali nije shvatio zbog čega mora platiti predmetnu naknadu, da je to bio prvi kredit, da je prihvatio ono što mu je banka ponudila i da mu nitko nije rekao da može tražiti promjenu ponuđenih uvjeta.

7. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

8. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu može se zaključiti da je riječ o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da se o ugovornoj odredbi iz čl. 5. (troškovi) nije moglo pojedinačno pregovarati, a to je svojim iskazom potvrdio i tužitelj.

9. Kamata koju korisnik kredita plaća kreditoru u suštini predstavlja cijenu kredita, odnosno naknadu za pruženu uslugu u koju su ukalkulirani ne samo troškovi poslovanja već i očekivana dobit, odnosno zarada kreditora. Stoga se nameće pitanje ekonomske opravdanosti naplate dodatnih naknada i troškova, osobito u slučaju kada je ugovor o kreditu zaključen i kada se korisnik kredita obvezao banci plaćati ugovornu kamatu.

10. Ugovaranje obveze korisnika kredita da iz iznosa kredita podmiri kreditoru jednokratne troškove obrade bez navođenja konkretnih troškova koji se time namiruju, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio kreditor, a o spornoj odredbi ugovora nije se pojedinačno pregovaralo niti se o istoj moglo pojedinačno pregovarati, odredba čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu, predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje ZZP). Sukladno čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik nije dokazao da bi se o navedenoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

11. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO ništetnost pojedine ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu svake ugovorne strane da vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga.

12. S obzirom na to da ništetnost ugovorne odredbe o naknadi troškova obrade kredita koja je sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, predmetni ugovor je djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. ZOO te isti u tom dijelu nema učinak. Tuženik je stoga sukladno čl. 1111. ZOO dužan vrati tužitelju ono što je stekao temeljem predmetne ugovorne odredbe. Među strankama nije sporna visina potraživanja odnosno iznos koji je naplaćen prilikom isplate kredita.

13. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora i to iz razloga što se radi o ugovoru koji banka uobičajeno sklapa u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Vezano za prigovor zastare valja reći da je na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. doneseno mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena tek ovom presudom, rok zastare još nije počeo teći pa je stoga i prigovor zastare neosnovan.

15. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

16. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podneska od 8. travnja 2024. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na ročištima 20. lipnja 2024. i 12. prosinca 2024. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u traženom iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 50,00 EUR.

U Zagrebu 27. siječnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima