REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7299/2019-55

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog ureda Tihomir Juričan i IR iz [adresa], protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2024., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja Luke Duvnjaka, odvjetnika u Zagrebu kao zz za odvjetnika Vedrana Jurića, odvjetnika u Varaždinu i u nazočnosti punomoćnika tuženika Pia Gaia Baučić, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d. iz Zagreba, dana 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211262415, kreditna partija: 7103900096 od 25. listopada 2007.g. sklopljen između tužitelja ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10,OIB: 92963223473, solemniziran kod Javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba pod brojem: OV-40308/2007 dana 5. studenog 2007.g. i to:

-čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje redovne kamatne stope koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika,

-čl. 7 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da, za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik izmijeni anuitete i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupan iznos od 9.956,24 eur/75.015,26 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. ožujka 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. travnja 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. svibnja 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. lipnja 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. srpnja 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. kolovoza 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. rujna 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. listopada 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. studenog 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. prosinca 2008.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. siječnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. veljače 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. ožujka 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. travnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. svibnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. lipnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 63,25 eur/476,56 kn tekućom od 15. srpnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. kolovoza 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. rujna 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. listopada 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. studenog 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. prosinca 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. siječnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. veljače 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. ožujka 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. travnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 159,71 eur/1.203,37 kn tekućom od 15. svibnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. lipnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. srpnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. kolovoza 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. rujna 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. listopada 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. studenog 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. prosinca 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. siječnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. veljače 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. ožujka 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. travnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. svibnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. lipnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 135,86 eur/1.023,63 kn tekućom od 15. srpnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. kolovoza 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. rujna 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 16. listopada 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. studenog 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. prosinca 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. siječnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. veljače 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. ožujka 2012.g. pa do isplate, -na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. travnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. svibnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. lipnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. srpnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. kolovoza 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. rujna 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. listopada 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. studenog 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. prosinca 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. siječnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 16. veljače 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. ožujka 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 16. travnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 16. svibnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 15. lipnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 113,15 eur/852,51 kn tekućom od 1. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 1. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 1. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 15. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 15. siječnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 18. ožujka 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 116,50 eur/877,76 kn tekućom od 20. ožujka 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 20. ožujka 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 20. ožujka 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 15. travnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 15. lipnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 15. lipnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 97,69 eur/736,06 kn tekućom od 18. rujna 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 18. rujna 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 18. rujna 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 5. veljače 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 5. veljače 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 5. veljače 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 77,08 eur/580,79 kn tekućom od 5. veljače 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 138,58 eur/1.044,12 kn tekućom od 2. kolovoza 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 53,33 eur/401,80 kn tekućom od 17. listopada 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 53,33 eur/401,80 kn tekućom od 17. listopada 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 53,33 eur/401,80 kn tekućom od 14. veljače 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 53,33 eur/401,80 kn tekućom od 9. ožujka 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 53,33 eur/401,80 kn tekućom od 14. travnja 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 7. svibnja 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 17. lipnja 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 12. srpnja 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 9. kolovoza 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 8. rujna 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 38,45 eur/289,71 kn tekućom od 1. studenog 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 8. studenog 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 19. studenog 2016.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 6. siječnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 15. siječnja 2017.g. pa do isplate, -na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 15. veljače 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 31,24 eur/235,37 kn tekućom od 8. travnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 15. travnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 9. lipnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 9. lipnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 15. srpnja 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 15. kolovoza 2017.g. pa do isplate,

-na iznos od 15,88 eur/119,62 kn tekućom od 15. kolovoza 2017.g. pa do isplate, koja kamata teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koja je kamata do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa nadalje do isplate, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO- a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.723,96 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2025. pa do isplate, koja kamata je prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 11.06.2019. godine preporučenom poštanskom podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3211262415, kreditna partija: 7103900096 dana 25. listopada 2007.g. solemniziran kod Javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba pod brojem: OV-40308/2007 dana 5. studenog 2007.g. Tim je ugovorom tužitelju odobren kredit u iznosu od 1.225.869,57 kn, a iznos kredita tužitelj se je obvezao vratiti tuženiku s pripadajućim kamatama na način utvrđen ugovorom.

2. Ugovorom o namjenskom kreditu broj: 3211262415, kreditna partija: 7103900096 od 25. listopada 2007.g. u čl. 2 ugovoreno je da je tužitelj dužan platiti tuženiku u anuitetima iznos kredita od 1.225.869,57 kn i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika). Redovna kamata je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja ugovora iznosila je 5,55 % godišnje. U čl. 7 ugovoreno je da za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika) tužitelj pristaje da tuženik izmijeni anuitet i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete.

3. U smislu odredaba čl. 322 Zakona o obveznim odnosima, ništetne su ugovorne odredbe u čl. 2 Ugovora o namjenskom kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu temeljem jednostrane odluke tuženika kao i odredbe čl. 7 u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj pristaje da tuženik izmijeni anuitet, za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

4. Ugovorne odredbe kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti za koju se promjena veže, odnosno da sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Navedene ugovorne odredbe su ništetne zbog protivnosti istih prisilnim propisima i to odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj pojašnjava da je odredbom čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 4 Zakona o obveznim odnosima propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

5. Promjenjivost obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu koju tuženik kao banka određuje jednostrano protivna je načelu savjesnosti i poštenja, a povreda načela savjesnosti i poštenja postoji i zbog povreda odredaba čl. 247 Zakona o obveznim odnosima kojima je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. U konkretnom slučaju, bitni sastojci ugovora o kreditu su predmet i cijena, a cijena podrazumijeva i kamatu. Predmetni ugovor je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, time da u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima. Ovdje se radi o tipskom ugovoru kod kojeg se ni o jednoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

6. Takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega su takve odredbe ništetne. Tužitelj pojašnjava da je kamata dio cijene, a cijena znači činidbu koju je tužitelj bio u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269 Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva, pa tako kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270 Zakona o obveznim odnosima).

7. Odredbom čl. 322 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Odredbom čl. 324 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a odredba čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora.

8. Tužitelj naglašava da je tuženik tijekom otplate kredita više puta mijenjao kamatne stope, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, uslijed čega su se mijenjale odnosno povećavale mjesečne rate kredita, a prema stavu Trgovačkog suda u Zagrebu u presudi br. P.1401/12 od 4. srpnja 2013.g., donesenoj u kolektivnom pravnom sporu, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH br.Pž.7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g., takvim ugovornim odredbama tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača svih korisnika kredita s kojima su sklapani potrošački ugovori o kreditima koji koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Vrhovni sud RH je presudom br.Revt.249/14 od 9. travnja 2015.g. odbio revizije podnesene na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda RH, a pravni stav izražen u navedenim odlukama tuženik je dužan poštivati.

9. Tužitelj navodi da obzirom na prethodno navedeno, tužitelj ima pravo potraživati isplatu iznosa koji mu pripada zbog više plaćenog iznosa tuženiku, radi promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Tužitelj navodi da je on izračunao visinu preplaćenog potraživanja pa preplata za 2008.g. iznosi 4.765,60 kn, za 2009.g. iznosi 9.352,77 kn, za 2010.g. iznosi 13.182,26 kn, za 2011.g. iznosi 11.427,96 kn, za 2O12.g. iznosi 10.230,12 kn, za 2O13.g. iznosi 7.759,10 kn, za 2O14.g. iznosi 207,88 kn, za 2O16.g. iznosi 4.190,95 kn, za 2O17.g. iznosi 2.142,95 kn, za 2O18.g. iznosi 1.359,58 kn i za prva četiri mjeseca 2019.g. iznosi 8.902,81 kn.

10. U 2015.g. tužitelj je bio u dugu prema tuženiku za iznos od 5.230,92 kn što prebija s preplatom za 2O16.g. (4.190,95 kn) i dio iznosa preplate za 2O17.g. (1.039,97 kn) pa tako za 2017.g. preostaje preplata od 1.102,98 kn, te tužitelj navodi da zadržava pravo precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, a prema svemu navedenom u ovoj tužbi tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„l. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3211262415, kreditna partija: 7103900096 od 25. listopada 2007.g. sklopljen između tužitelja Đ iz [adresa], O1B: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Mačića 10, O1B: 92963223473, solemniziran kod Javnog bilježnika Alemke Gajski iz Zagreba pod brojem: OV-40308/2007 dana 5. studenog 2007.g. i to:

-čl.2 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje redovne kamatne stope koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika,

-čl.7 Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da, za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik izmijeni anuitete i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, O1B: 92963223473 da tužitelju SAMARDŽ1Ć I iz [adresa], O1B: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 68.291,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 4.765,60 kn tekućom od 1. siječnja 2009.g. pa do isplate,

-na iznos od 9.352,77 kn tekućom od 1. siječnja 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 13.182,26 kn tekućom od 1. siječnja 2011 .g. pa do isplate,

-na iznos od 11.427,96 kn tekućom od 1. siječnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 10.230,12 kn tekućom od 1. siječnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 7.759,10 kn tekućom od 1. siječnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 207,88 kn tekućom od 1. siječnja 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.102,98 kn tekućom od 1. siječnja 2018.g. pa do isplate,

-na iznos od 1.359,58 kn tekućom od 1. siječnja 2019.g. pa do isplate,

-na iznos od 8.902,81 kn tekućom od 1. svibnja 2019.g. pa do isplate,

time da se stopa zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. Kolovoza 2015.g. pa nadalje određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u i od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa :ića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju ĐR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, time da se stopa zakonske zatezne kamate određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

11. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora iznesenih u tuženikovu odgovoru na tužbu. Tužitelj navodi da je protivno navodima tuženika, predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor sklopljen 25. listopada 2007. godine, a da se Zakon o potrošačkom potraživanju primjenjuje od 01.01.2010. godine, što znači da se odredbe čl. 3. st. 1. t.a kojima je propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koje obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn, ne primjenjuje na konkretan slučaj. Do 01.01.2010. godine područje zaštite potrošača regulirano je Zakonom o zaštiti potrošača (NN 79/07) u kojem ne postoje takve odredbe, a koji je Zakon relevantan za ovaj slučaj. Nadalje, obzirom na isticane prigovore tuženika, tužitelj u tijeku postupka, ostaje kod tužbe i svih dosadašnjih navoda, te napominje da je u podnesku tuženika od 27. travnja 2021.g. ponovo prigovoreno da se radi o kunskom kreditu radi čega ne dolazi u obzir primjena utvrđenja kolektivne zaštite, prigovoreno je nedostatku aktivne legitimacije jer se neke uplate ne mogu povezati s tužiteljem, a tužitelju je osporeno i svojstvo potrošača, te tužitelj napominje da navodi tuženika nisu osnovani.

12. Tako tužitelj navodi da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o kunskom kreditu, ali da su ugovorne odredbe koje se odnose promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom banke identične kao i u CHF kreditima u povodu kojih je vođen kolektivni spor. Ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, a bez preciznog određenja temeljem kojih parametara ili metode izračuna tih parametara se mijenja kamatna stopa, protivna je odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

13. U odnosu na uplate trećih osoba, tužitelj ističe da, sukladno odredbama čl. 161 Zakona o obveznim odnosima, obvezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treća osoba, a u ovom konkretnom slučaju, ako i treće osobe jesu vršile plaćanja (uz napomenu da je DR sudužnik po kreditu), činile su to po nalogu tužitelja, kao glavnog dužnika po kreditu, a radi otplate kredita.

14. Tuženik je, kao vjerovnik po kreditu, sve uplate navedene u tablici prometa po kreditu priloženoj uz tužbu uostalom i primio te ih knjižio upravo na kreditnu partiju tužiteljevog kredita, a treće osobe plaćanje nisu vršile u svoje ime i račun, već u ime i za račun tužitelja, pa je upravo tužitelj aktivno legitimiran za potraživanje isplate od tuženika.

15. Nadalje, tužitelj osporava da bi nastupila zastara njegovih potraživanja, te dodatno napominje da je Vrhovni sud RH na sjednici građanskog odjela dana 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravo shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", te da je time i tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti.

16. Tužitelj ističe da je nasuprot navodima tuženika, predmetni ugovor potrošački ugovor o kreditu i tužitelj ima svojstvo potrošača, te da je odredbama čl. 3 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

17. Tako tužitelj navodi da je on nesporno fizička osoba, a pravni posao koji je sklopio je ugovor o namjenskom kreditu u svrhu kupnje stana u [adresa] radi stanovanja. Ugovor o namjenskom kreditu je sklopljen dana 25. listopada 2007.g. i tada TD MAR-BEN d.o.o. još nije ni postojalo, jer je osnovano tek dana 17. svibnja 2012.g., time da je tužitelj postao direktor tog društva dana 24. srpnja 2013.g., a prestao je to biti dana 21. listopada 2015.g., pa da tako u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu trgovačko društvo nije ni postojalo, pa kupnja stana za koji su sredstva kredita utrošena nisu služila bilo kakvoj drugoj svrsi osim rješavanja stambenog pitanja tužitelja i njegove obitelji, dakle isključivo privatnoj namjeni.

18. Trgovačko društvo je osnovala treća osoba sa sjedištem različitim od adrese nekretnine - stana koji je kupljen namjenskim sredstvima kredita. Adresa kreditnim sredstvima kupljene nekretnine u [adresa] (koja je bila i adresa prebivališta tužitelja, njegove supruge i djece) u određenom je vremenu bila i adresa sjedišta firme, međutim nikakva poslovna djelatnost nije se tu obavljala, niti se bilo kakva djelatnost sada obavlja budući da pravna osoba više ne postoji od 2018.g., pa zato tužitelj ima svojstva potrošača u smislu Zakona o zaštiti potrošača i pravo na zaštitu koju mu taj zakon pruža.

19. Povećanje kamatne stope, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,55%, uslijedilo je već nakon nekoliko mjeseci od sklapanja ugovora, na 6,20% pa i 7,20 %, a trajalo je sve do kraja 2016.g, te je to bio period od 9 godina (ugovorena otplata kredita na 24 godine) u kojem se povećavala kamatna stopa uslijed čega su se povećavale rate kredita, pa su neosnovani navodi tuženika da je kamatna stopa, od one koja je početno ugovorena, veći dio vremena padala, jer se zbog povećanja kamatne stope početni ugovoreni anuitet od 7.711,30 kn povećao u određenom vremenskom periodu za čak 1.200,00 kn mjesečno, što nije zanemariv iznos. Isto je, suprotno tvrdnjama tuženika, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa tužitelj i nadalje ustraje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti.

20. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj isto prihvaća i svojim podneskom od 27.04.2022. godine usklađuje svoj tužbeni zahtjev da s naslova izmijenjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika je tužitelj više platio spram početnog otplatnog plana iznos od 75.015,26 kn, te na taj način usklađuje svoj tužbeni zahtjev u odnosu na ukupno potraživanje, pojedinačna i tijek zatezne kamate. U tijeku postupka, protivi se tuženikovim prigovorima, pa i onome o nastupanju zastare za preinačen tužbeni zahtjev, te svojim podneskom od 06.03.2023. godine vrši specifikaciju tužbenog zahtjeva iskazivanjem istog u EUR kao u i kn te potražuje od tuženika iznos od 9.956,24 EUR / 75.015,26 kn, kao i pojedinačne iznose i zatezne kamate na ista kao u provedenom financijskom vještačenju, kao i što napominje da pozivanje tuženika na odluke VSRH je pogrešno obzirom da se u tim predmetima radilo o promjeni činjenične i pravne osnove, a time i promjeni identiteta spora, što ovdje nije slučaj, jer tužitelj kroz cijeli postupak traži od tuženika isto temeljem iste činjenične i pravne osnove. Tužitelj napominje da je tuženik svoj prigovor tzv. manje plaćenog trebao istaknuti do zaključenja prethodnog postupka, a što tuženik nije učinio. Ostaje kod deklaratornih zahtjeva, kod kondemnatornog kao u podnesku od 27.04.2022. prikazanog podneskom od 06.03.2023. godine u EUR i kunama, prema fiksnom tečaju konverzije kune u EUR od 7,53450, te tužitelj potražuje troškove ovog postupka, zajedno sa zateznom kamatom na iste od presuđenja, pa do isplate.

21. U odnosu na prigovore tuženika vezano uz potrebu uračunavanja u potraživanje tuženika i ono što je bilo tzv. manje plaćeno za vrijeme moratorija, zbog niže kamatne stope od početne, tužitelj svojim podneskom od 27.11.2024. godine izričito navodi da su prigovori tuženika neosnovani, te da je financijski vještak u nalazu i mišljenju od 18. veljače 2022.g. te pisanim očitovanjima od 23. svibnja 2022.g. i 17. siječnja 2023.g. kao i u dopunskom usmenom očitovanju dao jasna, detaljna i argumentirana obrazloženja. Tužitelj ističe da je tijekom razdoblja moratorija primijenjena kamatna stopa iznosila je 5,94% godišnje, a ugovorena je redovna kamata od 5,55% godišnje. Po isteku moratorija na naplatu je dospjela redovna kamata u iznosu od 3% na nedospjeli iznos glavnice, koji je prema obračunu banke iznosio 1.037.478,32 kn, i to u iznosu od 31.460,03 kn, a koji iznos je tužitelj podmirio 01.08.2015.g.

22. Tužitelj napominje da u slučaju da je kamatna stopa tijekom cijelog vremena otplate kredita iznosila 5,55 % godišnje, kako je ugovoreno, nedospjeli iznos glavnice na dan 01.08.2015. iznosio bi 1.013.863,62 kn, a redovna kamata koja bi u tom slučaju dospjela na naplatu iznosila bi 30.415,91 kn, pa da tako razlika između redovne kamate prema obračunu banke (31.460,03 kn) i kamate prema početnom otplatnom planu (30.415,91 kn) iznosi 1.044,12 kn, a taj iznos kamate obračunat je i naplaćen bez obzira na prijenos kredita na drugu kreditnu partiju, a anuiteti koji su dospjeli na naplatu i plaćeni nakon moratorija evidentirani su također u istoj kartici pa je vještak sasvim osnovano uzeo u obzir i razliku anuiteta nastalu uslijed promjene kamatne stope tijekom razdoblja moratorija. Ustraje kod konačno postavljenog tužbenog zahtjeva 06.03.2023. godine.

23. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iz same tužbe vidljivo da tužitelj postavlja:

(i) deklaratorni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 3211262415, koje konkretizira u izreci svog zahtjeva;

(ii) kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 68.291,06 kn sa osnove iznosa stečenih bez osnove u razdoblju od 01.01.2009. do 01.05.2019. godine, uvećano za zakonske zatezne kamate, temeljem ništene odredbe o načinu promjene kamatne stope iz Ugovora o kreditu broj 3211262415 od 25. listopada 2007. godine.

24. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu.

25. Tuženik prvenstveno ističe kako se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru o kreditu u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. a) Zakona o potrošačkom kreditiranju obzirom da je tužitelj podigao kreditu u iznosu od 1.225.869,57 kuna, pa tuženik predlaže sudu već iz navedenog razloga u cijelosti odbiti tužbene zahtjeve tužitelja.

26. U samom odgovoru na tužbu tuženik napominje da se radi o kunskom kreditu, te utoliko ne postoji mogućnost primjene utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, pa se ne može niti primijeniti pravno shvaćanja VSRH, koje tuženik inače pobija ustavnom tužbom, prema kojem je zastara tražbine pojedinačnog potrošača prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe, izraženom u presudi VSRH Rev-2245/17-2 od 20.03.2018.

27. Slijedom iznesenog, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine.

28. U samom odgovoru na tužbu tuženik ističe da se nakon 01.01.2013. godine kamata određuje primjenom fiksnog i varijabilnog dijela, a kako je to naloženo izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine, o čemu više u nastavku ovog odgovora.

29. Tuženik ističe i prigovor promašene aktivne legitimacije, što je u stvari prigovor nedostatka aktivne legitimacije, i to iz razloga što iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu, pa se tuženik poziva na shvaćanje Ustavnog suda RH izraženo u odluci broj U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe prigovor promašene aktivne legitimacije, pa tuženik predlaže, bez izvođenja daljnjih dokaza predloženih od strane tužitelja, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u dijelu u kojem tužitelj nije plaćao dospjele anuitete.

30. Tuženik ističe da se u ovom konkretnom slučaju tužitelj ne može pozivati na presudu iz kolektivnog spora Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i prekidu zastare, kao niti odluka VSRH u odluci Rev-2245/17-2: "Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." VSRH se u spomenutom predmetu bavio konkretnim kolektivnim sporom i konkretnim pojedinačnim postupkom pokrenutim upravo temeljem presude iz tog kolektivnog spora, a u ovom se predmetu, radi o kunskom kreditu. Iz navedenog razloga ključno je utvrditi postoji li za tužitelja ta kolektivna tužba koja je prekinula zastaru za njegov pojedinačni zahtjev. Tuženik se poziva na revizijsku odluku u kolektivnom sporu broj Revt 249/14-2 gdje je na stranici 29 VSRH istaknuo: „Kako izreka pobijane presude čini jedinstvenu cjelinu, a iz koje je jasno razvidno da se ista isključivo bavi pitanjem zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za ugovore o kreditu čija glavnica je valutnom klauzulom vezana uz valutu švicarskog franka, a ne i neke druge valute, to nema nikakve sumnje da se ista ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa i u tom smislu nema govora o nejasnoći i nerazumljivosti pobijane presude."

31. Tuženik ističe kako je VSRH zauzeo stav kako se na ovaj predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz konkretnog kolektivnog spora, a samim time nije došlo ni do prekida zastare za tužitelja, jer je jasno kako je VSRH u konkretnom kolektivnom sporu, izričito naveo da se izreka presude ne odnosi na ugovorne odnose proizašle iz ugovora o kreditu sklapane uz valutnu klauzulu vezanu uz neku drugu valutu, pa tako podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, zbog čega, čak i u slučaju da je i zahtjev osnovan, zbog zastare potrebno odbiti sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine. Prema stavu tuženika, zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove, počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala (v. VSRH Rev-421/92 od 26.6.1992. Izbor odluka 94/105, zatim VSRH Revr 1787/2012 od 6.2.2013.), a ističe protekom roka od 5 godina od dana svake pojedine uplate.

32. Tuženik pojašnjava strukturu kamate od 01.01.2013. godine, a vezano uz Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. godine („Narodne novine", br. 112/12 - u daljnjem tekstu ZID ZPK/12) dodana odredba čl. ll. a, koja je u stavku 1. i 2. koje propisuju obveze vjerovnika. Parametri iz stavka 1. ovoga članka mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

33. Tuženik naglašava da je Uprava banke na svojoj 688. sjednici, održanoj dana 11. prosinca 2012. godine donijela Opće uvjete promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim osobama od 11. prosinca 2012. koji su u primjeni od 1. siječnja 2013. (u daljnjem tekstu „OUP/2013") koji su ušli u primjenu 1. siječnja 2013. godine. Tuženik se poziva na odredbu članka 23. J. Ugovora navedeno gdje je navedeno da opći uvjeti, zajedno sa svim izmjenama i dopunama, čine sastavni dio Ugovora o kreditu, a da su tužitelj i ostali korisnici kredita imaju pravo otkloniti od sebe primjenu izmijenjenih općih uvjeta sukladno članku 4.a) OUP/2013, a da tužitelj to nije učinio, te da je od 01.01.2013. godine redovna kamata i u konkretnom ugovornom odnosu definirana uz primjenu objektivnih parametara, sukladno cl. 5. i 14. ZID ZPK/12, odnosno kamatna stopa je vezana uz definirani fiksni i varijabilni element (6M NRS 1 za HRK). Tužitelj je o tome obaviješten obaviješću od 8.1.2013. koja se dostavlja u prilogu, zajedno sa OUP/13.

34. Tuženik daje u odgovoru na tužbu obračun kamate do 01.01.2013. godine, i to kako slijedi:

01.02.2008. 6,20% 8.187,86 HRK*

01.07.2009. 7,20% 8.914,67 HRK*

01.05.2010. 6,95% 8.734,93 HRK*

01.07.2011. 6,70% 8.563,81 HRK*

01.07.2013. 6,74% 8.589,06 HRK

01.01.2014. 6,51% 8.447,36 HRK

01.07.2014. 6,25% 8.292,09 HRK

01.01.2015. 6,09% 8.199,44 HRK

01.07.2015. 5,94% 8.113,10 HRK

01.01.2016. 5,74% 8.001,01 HRK

01.07.2016. 5,64% 7.946,67 HRK

01.01.2017. 5,42% 7.830,92 HRK

01.07.2017. 5,17% 7.704,07 HRK

01.01.2018. 4,98% 7.611,17 HRK

01.07.2018. 4,89% 7.568,69 HRK

01.01.2019. 4,79% 7.523,12 HRK, te napominje da se kamatna stopa nakon 01.01.2013. godine određuje primjenom fiksnog i varijabilnog dijela, a da je prije navedenog datuma, svaka promjena kamatne stope učinjena u skladu sa zakonom i ugovorom. Odredbom članka 2.st.1. Ugovora o kreditu navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunavana sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama Kreditora, a u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a člankom 23. J.Ugovora o kreditu, navedeno je kako opći uvjeti čine sastavni dio ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih.

35. Tuženik navodi da u vrijeme sklapanja ugovora, na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. od 6. srpnja 1999. godine, a koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. ( u daljnjem tekstu "OUP/1999")

36. Tako tuženik napominje da se banka obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama, odnosno kamatnu stopu, mijenjati u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, te je takva odredba bila u skladu sa tada važećim Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003.godine ("Narodne novine" br.96/03-u daljnjem tekstu ZZP/03), a koja je u istovjetnom tekstu zadržana i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2007.godine u čl. 97. alineji 11. (Narodne novine br.79/07,125/07,79/09,89/09,78/12 i 56/13-ZZP/07) te potom i u Zakonu o zaštiti potrošača iz 2014.godine u čl. 50. alineji 11. (Narodne novine br.41/14), koja vrijedi i danas (ali ne više na području potrošačkog kreditiranja, uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju).

37. Tekst ugovorne odredbe u čl. 2. stavku 2. Ugovora (što je dopunjeno odredbama čl. 5.1. Općih uvjeta poslovanja iz 1999.) govori o tome da je „redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima", a takav se modus promjenjivosti temelji na materijalnom pravu kakvo je važilo u vrijeme sklapanja Ugovora.

38. Slijedom iznesenog, u odgovoru na tužbu tuženik predlaže da sud odbije dokaz za provedbu vještačenja i ostale dokazne prijedloge tužitelja, te da odbije tužiteljeve tužbene zahtjeve u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog postupka u cijelosti.

39. U daljnjem tijeku postupka, tuženik ustraje kod navoda iz odgovora na tužbu, te kod svih tamo istaknutih prigovora. Tuženik u tijeku postupka napominje da osporavanje statusa potrošača tužitelja proizlazi da je osnovano i iz razloga što je na adresi nekretnine kupljene sredstvima predmetnog namjenskog kredita, postojala prijavljena tvrtka, tj. registrirano društvo „MAR-BEN“ d.o.o., što je [adresa], kojem je tužitelj bio član društva/direktor, a što nije u skladu s odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik i dodatno napominje da kretanje visine kamatne stope kroz utuženo razdoblje ukazuje da isto nije moglo dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama na strani korisnika kredita.

40. Tuženik nakon provođenja financijskog vještačenja po DARFIN d.o.o., tuženik prigovara nalazu i mišljenju navodeći da je vještak u svom izračunu obračunao i vrijeme trajanja moratorija, navodeći za isto svoj obrazloženje i činjenicu da je kredit prijevremeno zatvoren prijevremenom konačnom otplatom kredita 13.10.2020. godine. I nakon dopunskog očitovanja financijskog vještaka na prigovore tuženika, tuženik ustraje kod prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, te se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj podneskom tužitelja od 27.04.2022. godine, a ukoliko bi sud dopustio tu preinaku, ističe prigovor zastare, te i taj prigovor tuženik detaljno obrazlaže. Tuženik ističe da ne postoje tražbine tužitelja spram tuženika, a i da postoje, da bi iste bile zastarjele.

41. Nadalje, tuženik napominje da je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva uzeo izračun financijskog vještaka kojim je izračunao samo „više“ plaćeno u odnosu na kamatnu razliku, a ne i ono što je „manje plaćeno“, pa tuženik inzistira da vještak ne uzima u obzir kada je kamata bila niža od početno ugovorene, jer je tužitelj platio manje nego što je bio dužan primjenom početno ugovorene kamatne stope na dan isplate kredita, pa predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, uz dosudu tuženiku parničnih troškova.

42. U tijeku postupka, i nakon drugog dopunskog pismenog očitovanja sudskog vještaka DARFIN d.o.o., tuženik ustraje kod svojih prigovora na isto financijsko vještačenje, te kod ostalih ranije istaknutih prigovora iznesenih u prijašnjem tijeku postupka, te je sud na prigovore tuženika proveo i dokaz dopunskim usmenim očitovanjem financijskog vještaka Darka Prpić iz „DARFIN“ d.o.o., nakon kojeg tuženik ustraje kod svojih ranijih prigovora na financijsko vještačenje, ali ne predlaže daljnjih dokaznih prijedloga vezano uz isto, te ističe da nema daljnjih dokaznih prijedloga, već predlaže da sud donese odluku temeljem stanja spisa bez izvođenja bilo kakvih dokaznih prijedloga, te odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu tuženiku parničnih troškova kako ih je zatražio u podnesku od 06.12.2024. uvećano za pristup ročištu kod ovog suda dana 11.12.2024. godine za 100 bodova i 25% PDV-a, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

43. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u dostavljenu dokumentaciju po strankama u spis, saslušao je tužitelja osobno kao stranku, proveo je financijsko vještačenje po sudskom vještaku DARFIN d.o.o., izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu u spis po istom sudskom vještaku uz njegov nalaz i mišljenje, proveo i dva dopunska pismena i jedno dopunsko usmeno vještačenje po sudskom vještaku financijske struke Darku Prpić iz DARFIN d.o.o., te odbio dokazni prijedlog tužitelja za saslušanje kao svjedoka bivše supruge tužitelja i njihove djece na okolnosti na koje je već u tijeku postupka saslušan tužitelj, pa kako nakon takve odluke suda stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

44. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti kao u izreci ove presude.

45. Među strankama nije sporno da je tužitelj digao predmetni kredit, tj. sklopio ugovor o namjenskom kreditu u kojem su uz tužitelja bili kao sudužnik DR, te kao založni dužnik ER, da je namjena kredita bila kupnja stana u [adresa], da je kredit bio kunski u iznosu od 1.225.869,57 kn, da je ugovorena istim kreditom promjenjiva redovna kamata, koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika (čl. 2 Ugovora), kao i da je čl. 7. Ugovora ugovoreno da za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik izmijeni anuitete i obvezuje se plaćati tako izmijenjene anuitete, da je sredstvima kredita kupljen stan u [adresa], da je kredit otplaćen, da je na adresi kupljene nekretnine u [adresa], svoje sjedište imala registrirano trgovačko društvo MAR-BEN d.o.o., koje je osnovano 17.05.2012. godine, da je tuženik bio član istog trgovačkog društva, da je tužitelj bio direktor isto TD.

46. Sporno je, u bitnome, da li je predmetni ugovor o kreditu bio potrošački, da li tužitelj ima status potrošača, da li je tužitelj aktivno legitimiran podnijeti ovu tužbu i voditi ovaj parnični postupak, obzirom na to da nije osobno izvršio tuženiku sve otplate koje su predmet ovog spora, te da je na adresi kupljenog stana sredstvima kredita postojala registriran TD kojeg je tužitelj bio član i direktor, da li su ništetne odredbe ugovora obuhvaćene toč. I. petita tužbenog zahtjeva, osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li se na konkretan slučaj mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača obzirom se radi o kunskom kreditu, da li je nastupila zastara za novčana potraživanja tužitelja, kao i da li je nastupila zastara za potraživanja prema preinačenom tužbenom zahtjevu tužitelja, da li je potrebno umanjiti više plaćeno za manje plaćeno.

47. Sud je utvrdio da neovisno o visini samog kredita, a prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji je donesen dana 13.07.2007., a stupio na snagu osmog dana od objave u NN, čija objava je bila dana 30.07.2007. godine, u kojem Zakonu ne postoje odredbe koje bi iznosom visine kredita određivale okolnost da li se u nekom slučaju radi o potrošačkom kreditu ili ne, to je sud utvrdio da je obzirom na dan stupanja na snagu tog Zakona i dan sklapanja ugovora 25.10.2007., koji je solemniziran dana 05.11.2007. godine po javnom bilježniku, a koji je Zakon relevantan za ovaj slučaj, da se tuženik poziva na nerelavantan zakonski tekst tog Zakona iz 2010. godine, te da time predmetni ugovor o kreditu spada u potrošačke kredite, obzirom da ga je sklopila fizička osoba za kupnju stana, neovisno o iznosu kredita. Slijedom iznesenog, ovako istaknut prigovor tuženika, sud je utvrdio neosnovanim, kao i da se tuženik pozvao na neodgovarajući propis.

48. Sud je utvrdio da tuženik točno ističe da se ne mogu direktno na ovaj konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora u postupku „Potrošač“, tj. „Franak“, jer se ne radi o kreditu vezanom u CHF, kao da se tako ne mogu primijeniti pravila o prekidu zastare podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, te su ovi navodi tuženika točni i osnovani.

49. Sud je utvrdio iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke utvrdio da je on rođen 1961. godine, po zanimanju dr. medicine, s adrese [adresa], koji navodi da je on i inače bio i još je uvijek klijent banke tuženika, te da u njoj i digao predmetni kredit koji mu je trebao za kupnju stana na adresi sadašnjeg stanovanja koji mu je služio i služi za stanovanje, a samo kratko vrijeme 2014. Ili 2015. je bilo naznačeno sjedište firme u vlasništvu tužitelja i njegove bivše supruge s time da tamo nije postojao nikakav ured ili slično, već je samo bila prijavljena ta adresa kao adresa te firme. Firma se bavila vođenjem jednog cafe bara i jednim dućanom za prodaju zaštitne opreme.

50. Stan nije kupljen da bi u njemu bio poslovni prostor, već za tužiteljevo stanovanje i njegove obitelji. Tužitelj iskazuje da je on došao u banku i tražio je hipotekarni kredit te mu je tamo bilo ponuđen kredit vezan uz CHF i EUR. Kredit je bio vezan uz EUR i imao je ugovorenu promijenjivu kamatnu stopu temeljem odluke banke, jer smo i takvu ponudu od banke dobili. Radilo se o kreditu koji je bio osiguran hipotekom na stanu koji je predmet kupoprodaje. Tužitelj navodi da on nije znao kako će mu se mijenjati kamatna stopa kroz vrijeme otplate kredita, a bio sam svjestan da na to pristajem, jer nije imao druge mogućnosti. Ugovor je pročitao, ali tužitelju nije bio pisan baš najrazumljivije.

51. Tužitelj iskazuje da ga nitko nije obavijestio kada će, kako i pod kojim uvjetima banka mijenjati kamatnu stopu. Tužitelju je anuitet kojim je otplaćivao kredit stalno rastao. Kredit navodi da je otplatio sam. Uplate je vršio putem uplate u banci, a na kraju trajnim nalogom. Tužitelj iskazuje kako je moguće je da je koju uplatu izvršila njegova supruga koja je bila tužiteljev sudužnik. Oni su bili obitelj i imali su zajedničke troškove kao i zajedničku kreditnu obvezu, pa smatra da nije od značaja da li je uplatu izvršila njegova bivša supruga ili on. Tužitelj navodi da je on tužio banku, jer je on nositelj kredita, a ona je sudužnik.

52. Tužitelj iskazuje da je on bio kod javnog bilježnika na solemnizaciji i on je tužitelju objašnjavao posljedice neplaćanja anuiteta kredita, dok im ništa nije rekao promjenjivoj kamatnoj stopi.

53. Tužitelj je iskazao da nakon što je tužitelj pročitao Ugovor, da je tražio objašnjenje onog što mu nije bilo jasno, to što se tužiteljev kredit može mijenjati, odnosno tužiteljeva obveza prema promjeni tečaja valute kao i promjeni kamatne stope, te navodi da je on pitao da li mu se može reći kada će mu se kamatna stopa mijenjati, a službeni banke mu je rekao da to ovisi o HNB-u.

54. Tužitelj navodi da mu je objašnjeno da tužitelj u tom kreditu ne može ništa mijenjati, jer je to takav kredit kakav mu je ponuđen na sklapanje, pa je takav kredit i sklopio.

55. Tužitelj navodi da je on negdje 2010. bio u banci kada je znatno porastao tečaj EUR na kunu, a tada mu je porastao i anuitet i u banci mu je odgovoreno da je to tako i da mi oni ništa ne mogu pomoći.

56. Društvo koje je bilo registrirano godinu do dvije na adresi stanovanja zvalo MAR-BEN d.o.o. u Zagrebu, te se u Maksimirskoj ulici se nalazila trgovina zaštitnom opremom, a kafić se nalazio u slijepoj ulici koja s južne strane dotiče Maksimirsku, a preko puta bivšeg Ministarstva uprave, što je Kušlanova ulica.

57. Iskazao je tužitelj da predmetni stan kupljen kreditom nikada nije davan u najam ili zakup. Cjelokupni iznos kredit je od strane tuženika uplaćen prodavatelju na ime kupoprodajne cijene, a oni su zatražili još uvećanje kredita radi uređenja stana te je sve utrošeno namjenski.

58. Ugovor o kreditu je sklopljen na način da je naveden EUR iznos i da se isplata vrši u protuvrijednosti u kunama, kako su kune i isplaćene prodavatelju.

59. Na posebno pitanje raspravnog suca tužitelj odgovara da u isto vrijeme nije sklapao nikakav drugi kredit.

60. Istinitosti iskaza tužitelja prigovara punomoćnik tuženika, obzirom da je predmet ovog spora ugovor o kreditu u HRK, a ne u EUR, kako je to tužitelj iskazivao. 61. Sud je iz iskaza tužitelja saslušanog osobno kao stranke, u dijelu koji je prihvatio kao istinit, utvrdio da je tužitelj bio korisnik kredita, da je kredit korišten za kupnju stana u [adresa], da na kojoj adresi tužitelj živi i sada, te da je namjena stana bila stanovanje tužitelja i njegove obitelji, supruge i djece. Ističe da je kredit otplatio sam, ali da je moguće da je i njegova supruga izvršila koju otplatu, jer su tada živjeli zajedno, a sada su razvedeni.

62. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je na adresi tog stana kraće vrijeme i to nekoliko godina nakon dizanja predmetnog kredita bila prijavljena firma, ali da nije postojao ured ili poslovne prostorije, već je samo bila prijavljena adresa stana kao adresa firme, koja se bavila vođenjem kafića i jednog dućana za prodaju zaštitne opreme, koji se nalazio u Maksimirskoj ulici u Zagrebu, a kafić u Kušlanovoj ulici, dok se firma zvala MAR-BEN d.o.o. u Zagrebu.

63. Sud je iz u spis dostavljene dokumentacije o istoj firmi utvrdio da su točni navodi tužitelja iznošeni u tijeku postupka da je predmetnu firmu osnovala osoba različita od tužitelja kao i od njegove supruge i to sa sjedištem različitim od adrese stanovanja, da to TD nije niti postojalo u vrijeme sklapanja predmetnog kredita, jer je osnovano 17.05.2012. godine, da je tužitelj postao direktor tog TD 24.07.2013., a isto prestao biti dana 21.10.2015. godine, pa je u tom dijelu sud prihvatio kao istinit i iskaz tužitelja saslušanog osobno kao stranke. Tužitelj je iskazao da ga nitko nije upoznao s time kako će se, kada i kako mijenjati redovna kamata, te da on nije dobio razjašnjenja na svoja pitanja vezano uz njemu nejasne dijelove ugovora, u kojem dijelu sud tužiteljev iskaz prihvaća kao vjerodostojan i istinit, s time da onaj dio u kojem navodi da je kredit digao u EUR, a ne u kunama, sud ne može prihvatiti kao istinit, jer je u suprotnosti sa svom dokumentacijom vezanom uz ovaj spor, pa je za pretpostaviti da je tužitelj, iskazivao o eurskom kreditu zamijenio isti s nekim drugim svojim kreditom, ili se osjeća toliko oštećenim, da smatra da je tome kriv i tečaj valute kredita.

64. Sud iz iskaza tužitelja, iako iskazuje o netočnoj valuti, može prihvatiti i prihvaća kao istinit dio iskaza tužitelja da mu niti u banci, niti kod javnog bilježnika, nije razjašnjeno niti je on to znao, kako će se mijenjati, kada i pod kojim uvjetima kamatna stopa u tijeku otplate kredita, uz napomenu da suprotan iskaz nije dala niti jedna stranka s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom jednostranim odlukama banke, pa i tuženika, da je kredit iskoristio namjenski, kupnjom stana za stanovanje njega i njegove obitelji, da je otplate vršio osobno, ali da je neke obveze platila i njegova supruga, jer su živjeli zajedno kao obitelj, te da u tome nema ništa sporno, kao i da je na adresi stana, u kojem tužitelj i nadalje živi, bilo prijavljeno samo djelomično sjedište TD kojeg tužitelj nije osnovao, ali mu je u vremenu od oko 2 godine bio član i direktor, te da nije postojao u stanu poslovni prostor ili ured. 65. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao svoj status potrošača, kako dokumentacijom dostavljenom u spis, tako i svojim iskazom, koji je u pretežnom dijelu potvrđen dostavljenom dokumentacijom, kao i ostalim provedenim dokazima. To što je tužitelj iskazivao o eurskom kreditu, a ne o kunskom, za tužitelja i primjenu relevantnog prava na ovu konkretnu parnicu je potpuno irelevantno, jer bi jedino kredit u CHF mijenjao pravni okvir, što tužitelj nije niti iskazao. Sud je cijeneći iskaz, vodio računa i o tome da je samo čitanjem tužbe i uz par rečenica punomoćnika mogao iskazati o kunskom kreditu, ali da je očito da se to nije dogodilo prije ročišta na kojem je saslušan, te sud cijeni da se radi o očitoj zabuni tužitelja zbog proteka vremena, ili slušanja o brojnim iskustvima drugih ljudi o njihovim kreditima, a ne o pokušaju prevare suda o stvari o kojoj to nije moguće, jer postoje dokumenti iz kojih je vidljiva valuta kredita, što je bila kuna.

66. Da je tužitelj iskazao kako mu je objašnjeno kako će se kroz vrijeme mijenjati kamatna stopa jednostranim odlukama tuženika, te je on to znao, tada bi tužitelj bio jedina osoba koja je dala takav iskaz u ovoj vrsti tako učestalih sporova, a tužitelj to nije iskazao, bez obzira na zbunjenost, a sve ostale dijelove iskaza, osim valute, potvrđuje spisu priležeća dokumentacija, od ugovora pa nadalje, kao i sam nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

67. Iz iskaza tužitelja i spisu priležeće dokumentacije, sud je utvrdio da je tužitelj dokazao da u vrijeme sklapanja kredita namjena kredita bila kupnja stana za svrhu stanovanja tužitelja i njegove obitelji, kojoj svrsi (stanovanju tužitelja) taj stan služi i danas, da je to bila i jeste pretežita svrha stana, koji je tek u jednom kraćem vremenu imao svrhu adrese sjedišta d.o.o. kojem su tužitelj i njegova supruga bili članovi, a tužitelj istovremeno i direktor, te da je to započelo bitno nakon sklapanja kredita 2007., jer je prijava tvrtke na istoj adresi trajala u periodu od 2013. do 2015., s time da je sam d.o.o. osnovan 2012. po trećoj osobi, različitoj i od tužitelja i njegove tadašnje supruge koja mu je bila sudužnik u ovom kreditu, sa sjedištem različitim od adrese stana tužitelja. Dakle, primjenom Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) koji se ima primijeniti na ovaj konkretan slučaj obzirom na to da je upravo taj Zakon bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, nije od značaja za status tužitelja kao potrošača i samog Ugovora kao potrošačkog visina samog kredita preko 1.000.000,00 kn, te je taj prigovor tuženika sud utvrdio neosnovanim.

68. Tužitelj je, prema utvrđenju ovog suda, dokazao svoj status prosječnog potrošača prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), kao i svoju aktivnu legitimaciju, jer sama okolnost da je sudužnik po istom kreditu, za vrijeme trajanja njihove bračne zajednice vršio pojedine uplate u svrhu otplate ovog kredita (tužitelja i sada bivše supruge koja je bila sudužnik po istom kreditu), nije dokaz nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, već upravo da je i tadašnja supruga tužitelja uplatu koju je vršila izvršila u njegovo ime i za njegov račun u svrhu otplate kredita, a ne kako to netočno tumači tuženik. Uplatama koje je za njega izvršila tadašnja supruga s kojom je bio u bračnoj zajednici i zajedničkom domaćinstvu, tužitelj nije izgubio svoje aktivno pravo i legitimaciju za podnošenje ove tužbe kao korisnik kredita i time glavni dužnik, a uplate od strane osobe različite od samog dužnika, u skladu su s odredbama i ZOO-a, što je čl. 161. istog Zakona. Dakle, uplate treće osobe su bile isključivo u ime i za račun tužitelja, a ne u njihovo ime i za njihov račun, pa je sud i ovaj prigovor tuženika utvrdio neosnovanim u cijelosti, a posebno, jer je te uplate tuženik primio i knjižio upravo na kreditnu partiju tužiteljevog kredita.

69. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao ništetnost dijelova ugovornih odredbi iz čl. 2. i čl. 7. predmetnog Ugovora, a kako ih je citirao u toč. I. petita svog tužbenog zahtjeva i sud presudio pod toč. I. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz spisu priležeće dokumentacije, kao i iz iskaza samog tužitelja saslušanog kao stranke sud utvrdio da tužitelju nije bilo objašnjeno niti poznato, niti mu je to moglo biti, kada će se, kako i pod kojim uvjetima mijenjati stopa redovne kamate, o toj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona ugrađena u tipski ugovor koji je sačinio tuženik, a podzakonski akti tuženika, pa i sama Odluka o kamatnim stopama tuženika, bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ne daje obrazloženje niti odgovor na ova pitanja, na koja je tužitelj morao dobiti odgovor i obrazloženje prije sklapanja predmetnog ugovora.

70. Sud je utvrdio da je tuženik u konkretnom ugovoru povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača - korisnika kredita koristeći u ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

71. Tako je sud utvrdio da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je za ovaj sud nesporno da činidba tužitelja nije bila niti određena niti odrediva, jer nisu postojali navedeni parametri po kojima će se mijenjati ugovorna kamata temeljem odluke i/ili akata tuženika, zbog čega je sud utvrdio da je ovo postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. i čl. 322. – sve ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO- a).

72. Sud je iz dokaza provedenih u ovom pojedinačnom parničnom postupku, utvrdio da su ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika, bez obzira na primjenu odredbe čl. 295. ZOO-a, jer je sud utvrdio da nigdje tužitelju nije pojašnjeno kako će se, kada i pod kojim uvjetima mijenjati kamatna stopa. Treba navesti da tuženik ne daje nikakav dokaz u prilog tvrdnji da bi u to vrijeme kada je predmetni ugovor sklapan, postojala mogućnost ugovaranja fiksne kamatne stope, ali da je tužitelj pristao na sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom. Nadalje, prema stanju spisa, i izostanku bilo kakve dokumentacije kojom bi tuženik dokazao da bi vršeni bili pojedinačni pregovori kako to sada smatra sudska praksa, te da bi tužitelj kao korisnik kredita imao barem pokušaj utjecaja na unaprijed uglavljene odredbe ugovora u tipskom ugovoru koji je tužitelju dan na solemnizaciju, a sve prema postojećoj sudskoj praksi temeljem koje se cijeni da su postojali pojedinačni pregovori, sud je utvrdio da nije bilo pojedinačnih pregovora niti mogućnosti utjecaja tužitelja na sporne dijelove ugovornih odredbi (način određivanja kamatne stope). Sud je utvrdio da tuženik nije tužitelju dao spoznaju o riziku onoga što potpisuje i obveza koje preuzima, te da ga nije upoznao niti sa značenjem niti posljedicama istih odredbi, koje tužitelj osnovano traži da se utvrde ništetnim, a odnose se na taksativno određene dijelove odredbi iz čl. 2. i čl. 7., kako je to sud utvrdio pod toč. I. izreke ove presude.

Dakle, sud je utvrdio da je osnovan zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, utvrdivši isto ništetnim iz već obrazloženih razloga koji u bitnome znače da je tuženik ugovaranjem u tipskom ugovoru koji je sam tuženik sastavio i dao tužitelju na potpis, koristio upravo navedene dijelove ugovornih odredbi koji su za tužitelja nerazumljivi vezano uz pravne posljedice koje su za tužitelja nastale, kao i da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da se tim ugovornim odredbama krše osnove obveznog prava i postulata ZOO-a i to prvenstveno: čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10.,

- sve ZOO-a, što ponašanje tuženika u ovoj pravnoj stvari da nema niti jednog drugog posebnog propisa koji bi isti ugovorni odnos regulirao, ponašanje tuženika čine protuzakonitim, a po svojoj prirodi i nemoralnim, jer je tuženika doveo u nepovoljnu poziciju, a time su predmetne odredbe ugovora ništetne, sve u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a.

73. Slijedom tako provedenog dokaznog postupka i u njemu provedenih i ocijenjenih dokaza, ali i analognom primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora o ništetnosti upravo sadržajno i učinkom skoro istovjetnih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, koje presude ovaj sud direktno ne primjenjuje, ali svakako vodi računa i o tome da su upravo Trgovački sud u Zagrebu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske, utvrdili ništetnost upravo takvog načina promjene kamatne stope jednostranim odlukama banke, pa tako i ovdje tuženika, ali u kreditima koji su bili vezani uz valutu CHF. Sud cijeni da to što je predmetni kredit bio u kunama, a ne u CHF, nije od utjecaja za ništetnost načina ugovaranja jednostrane promjene stope redovne kamate, jednostranim odlukama tuženika, koja je već isto utvrđena u kolektivnom sporu, a ide u prilog utvrđenju ovog suda u ovoj pojedinačnoj parnici tužitelja kao korisnika kredita koji je doveden u nepovoljan položaj i to znatno, na što ukazuju i iznosi preplate utvrđeni kroz financijsko vještačenje provedeno u ovoj pravnoj stvari. Dakle, i ovaj sud u ovoj pojedinačnoj parnici je utvrdio ništetnost odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope jednostranom odlukom tuženika ili njegovim drugim aktom, izostanak potpune informacije, uvjeta pod kojima će dolaziti do promjene kamatne stope, da će do iste dolaziti jednostranim odlukama tuženika, to što je ugovor tako sastavljen i kao tipski dan tužitelju na sklapanje, nemogućnost tužitelja da utječe na ovdje sporne dijelove ugovora, nepoštenje tuženika u tom i takvom poslovanju kao trgovca spram tužitelja kao prosječnog potrošača, što je tužitelja dovelo u neravnopravan položaj, čini predmetne dijelove ugovornih odredbi ništetnosti, sadržajem i učinkom kao i oni utvrđeni ništetnim u presudi donesenoj u kolektivnom sporu.

74. Sud je stava i da sama činjenica solemnizacije predmetnog ugovora nije bila od značaja na uspješnost utvrđenja ništetnosti u ovoj pravnoj svari.

75. Iz toga nadalje, prema utvrđenju ovog suda, proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju onaj novčani iznos koji je primio povrh utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi s naslova promijenjene kamatne stope tijekom otplate kredita, u odnosu na onu prvotno ugovorenu, jer su promjene koje su u utuženom razdoblju obavljane bile protivne naprijed zakonskim odredbama te općim načelima obveznog prava u zasnivanju obveza, ali pod uvjetom da ta tužiteljeva potraživanja nisu u zastari, kako to prigovara i tvrdi tuženi.

76. Treba naglasiti da je sud utvrdio da je neosnovano pozivanje tuženika na njegove opće akte kao način determiniranja razloga, uvjeta i načina promjene redovne kamatne stope, jer bez obzira na odredbu čl. 295. ZOO-a, ovim općim aktima na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu i u tijeku postupka, nisu dane odrednice tužitelju o tome kada će se, kako i zašto doći do promjene kamatne stope, pa je slijedom iznesenog i došlo do utvrđenja suda o ništetnosti tih dijelova ugovornih odredbi. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, nije postojalo nikakvo određenje koje bi tužitelju dalo odgovor na to što utječe na promjenu kamatne stope, već samo obveza da na takve samostalne promjene od strane tuženika temeljem odluka tuženika, tužitelj isto plati, bez obzira što nije znao kako će se i kada, te zbog čega to dešavati i u kojim točno sve uvjetima, kao i da tužitelj na isto pristaje sklapanjem tog konkretnog ugovora.

77. Valja još napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta i ugovaranje promjenjive kamatne stope (čl. 26. ZOO-a) te da primjenom odredbe čl. 295. Odluka tuženika o kamatnoj stopi, kao i drugi podzakonski akti čine sastavni dio predmetnog ugovora o kreditu, ali kako je sud u ovoj parnici utvrdio da je ništetan način kako je tuženik sastavljajući tipski ugovor ugovaranjem načina određivanja jednostrane promjene kamatne stope, u ovom konkretnom slučaju nije zakonit, već ništetan, kako je sud to i presudio pod toč. I. izreke ove presude.

78. Sud je u ovom postupku proveo i financijsko vještačenje i to po DARFIN d.o.o., te je sud utvrdio da vještak navodi da mu je zadatak: provesti vještačenje na okolnost pozitivne razlike u svakom plaćenom anuitetu koja je nastala samostalnom promjenom kamatne stope kroz utuženo razdoblje od strane tuženika iskazano po mjesecima kao i u ukupnom zbiru.

Nakon provedenog financijskog vještačenja dostupne dokumentacije daje nalaz u kojem navodi da tužbom tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa od od 68.291,06 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

79. Ugovorom o kreditu Zagrebačka banka d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i ĐR (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili su dana 25.10.2007. g. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3211262415 (list 7-9 spisa) (u daljnjem tekstu: Ugovor). Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita u iznosu 1.225.869,57 kn. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom.

80. Člankom 2. Ugovora Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 1.225.869,57 HRK i redovnu kamatu u skladu s Odlukama o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate. Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,55% godišnje.

81. Člankom 3. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 24 godine.

82. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunama. Prvi anuitet iznosi 7.711,30 kn. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Prvi anuitet otplate kredita dospijeva na naplatu prvog dana u naredno mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu.

83. Otplatni plan u HRK prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

- Pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 17 spisa)

- Prometi po kreditu (dodatno dostavljena dokumentacija).

84. Iz Prometa po kreditu (dodatno dostavljena dokumentacija) proizlazi kako za razdoblje moratorija od 01.02.2015. do 01.07.2015.g., tužitelj nije bio zadužen od strane Banke za iznos glavnice i kamate.

85. Nakon razdoblja moratorija, 01.08.2015 g., na naplatu je dospjela redovna kamata u iznosu 3% nedospjele glavnice (1.037.478,32 kn) odnosno redovna kamata u iznosu od 31.460,03 kn koju je tužitelj isti dan podmirio, te isto vještak prikazuje u Tablici na listovima spisa 118-120.

86. Sveukupno otplata kredita iznosi 1.098,124,51 HRK od čega je otplata glavnice 341.524,72 HRK i kamata 404.566,26 HRK.

87. Početni otplatni plan u HRK prema Ugovoru o kreditu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, izrađen na temelju dokumentacije: - Ugovor o kreditu (list 7-9 spisa).

88. Na početni otplatni plan vještak je primijenio iste parametre kao i na obračun banke za vrijeme moratorija. Odnosno, za razdoblje moratorija od 01.02.2015. do 01.07.2015.g., tužitelj nije bio zadužen od strane Banke za iznos glavnice i kamate. Nakon razdoblja moratorija, 01.08.2015 g., na naplatu je dospjela redovna kamata u iznosu 3% nedospjele glavnice (1.013.863,62 kn) odnosno redovna kamata u iznosu od 30.415,91 kn, isto prikazuje u Tablici na listovima spisa 121-122, pa navodi da sveukupno otplata kredita iznosi 1.025,173,61 HRK od čega je otplata glavnice 666.070,62 HRK i kamata 359.102,99 HRK.

89. Razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, što vještak prikazuje u Tabeli na listovima spisa 123-124 i zaključuje da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, iznosi 72.950,90 HRK.

90. Sud je utvrdio da je financijski vještak DARFIN d.o.o. nakon provedenog vještačenja donio zaključak, tj. da je mišljenja, da:

1. Razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos kao u Tabeli na listovima spisa 126-127, te da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 75.015,26 HRK.

91. Nakon ovog financijskog vještačenja tužitelj vrši specifikaciju tužbenog zahtjeva usklađenjem istog s provedenim financijskim vještačenjem kao u podnesku od 27.04.2022. godine, a tuženik prigovara financijskom nalazu i mišljenju, jer je vještak obračunao u istom i period moratorija, te taj svoj prigovor dodatno tuženik obrazlaže u podnesku od 22.04.2022., te je sud na prigovore i prijedlog tuženika odredio provođenje dopunskog pismenog očitovanja po financijskom vještaku DARFIN d.o.o. 92. Sud je, tako iz dopunskog pismenog očitovanja sudskog vještaka DARFIN d.o.o., tj. ZR iz DARFIN d.o.o. od 23.05.2022. utvrdio da on navodi da se očituje na prigovor tuženika iz podneska od 22.04.2022. u kojem tuženik prigovara Nalazu i mišljenju iz razloga što je vještak u svom izračunu obračunao razdoblje moratorija (1.044,12 HRK). U razdoblju od 01.02.2015. do 31.08.2015. ugovorena je odgoda/moratorij uz ugovorenu otplatu kamate obračunate za vrijeme moratorija, istekom moratorija, u jednakim obrocima, bez kamate. Otplata te kamate vrši se putem dodatne kreditne partije 710688357 (dospjela nepodmirena kamata po isteku otplate odgode formirala je glavnicu novog kredita i evidentirana je na posebnoj kreditnoj partiji). Po isteku moratorija započela je otplata i glavnice partija 7106880357, uz rok otplate jednak preostalom roku otplate kredita po kojem je moratorij ugovoren. Kredit je zatvoren prijevremenom konačnom otplatom kredita 13.10.2020.

93. Dopunski se vještak očituje na podnesak tuženika od 22.04.2022. godine na način da navodi da je zadatkom suda za vještaka zadano da se

- provede vještačenje na okolnost pozitivne razlike u svakom plaćenom anuitetu koja je nastala samostalnom promjenom kamatne stope kroz utuženo razdoblje od strane tuženika iskazano po mjesecima kao i u ukupnom zbiru.

94. Vještak navodi da je on prikazao i razliku anuiteta nastalu uslijed moratorija, jer je tijekom otplate kredita kamatna stopa rasla u više navrata. Naime tijekom moratorija primjenjena kamatna stopa je iznosila 5,94% godišnje dok je ugovorena redovna kamata na kredit 5,55% godišnje.

95. Nakon razdoblja moratorija, 01.08.2015 g., na naplatu je dospjela redovna kamata na nedospjeli iznos glavnice u iznosu 3% nedospjelog iznosa glavnice.

01.08.2015. godine nedospjeli iznos glavnice prema obračunu banke je iznosio 1.037.478,32 kn po obračunu banke. Nadalje, na naplatu je dospjela redovna kamata u iznosu od 31.460,03 kn koju je tužitelj isti dan podmirio te je ista evidentirana u Prometu po kreditu (dodatno dostavljena dokumentacija). Da je kamatna stopa tijekom cijele otplate kredita iznosila 5,55% godišnje, kako je ugovoreno kreditom, nedospjeli iznos glavnice iznosio bi 1.013.863,62 kn, odnosno redovna kamata koja bi u tom slučaju dospjela na naplatu iznosila bi 30.415,91 kn. Razlika između redovne kamate prema obračunu banke (31.460,03 kn) i prema početnom otplatnom planu (30.415,91 kn) iznosi 1.044,12 kn.

96. Obzirom da je ista kamata obračunata i naplaćena, neovisno o prijenosu kredita na drugu kreditnu partiju, te da su anuiteti dospjeli na naplatu nakon moratorija prema Pregledu prometa po kreditu evidentirani u istoj kartici, vještak je uzeo u obzir i razliku anuiteta nastalu uslijed uslijed promjene kamatne stope tijekom razdoblja moratorija. Vještak je naveo stoji pri izradi Nalaza i mišljenja od 14. veljače 2022. godine.

97. Nakon ovog dopunskog očitovanja financijskog vještaka, tuženik i nadalje istom vještačenju prigovara, pa predlaže i daljnje dopunsko očitovanje sudskog vještaka DARFIN d.o.o., a posebice kao u podnesku od 09.08.2022. godine gdje se poziva na svoje prigovore istaknute u podnesku od 22.04.2022., pa je sud na prigovore tuženika proveo i drugo dopunsko pismeno očitovanje financijskog vještaka.

98. Sud je tako iz drugog dopunskog očitovanja financijskog vještaka od 17.01.2023. godine gdje se vještak očituje na daljnje prigovore tuženika kao u podnesku 09.08.2022. podneskom od dana 09.08.2022. godine tuženik se očitovao: 98. Tuženik prigovara dopunskom Nalazu i mišljenju iz razloga što vještak samo objašnjava zašto je u svom prethodnom izračunu obračunao razdoblje moratorija. Naime, uplate redovne kamate u razdoblju moratorija koje su izvršene u 08/2015 nisu utjecale na stanje nedospjele glavnice niti su pripisane glavnici, što je vidljivo iz prometa po kreditu i iz tog razloga navedeno razdoblje nije trebalo biti obračunato u nalazu i mišljenju. Redovna kamata u razdoblju moratorija obračunavala se po posebnoj kreditnoj partiji. Tuženik ističe kako je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva uzeo izračun sudskog vještaka kojim je izračunao samo „više“ plaćeno u odnosu na kamatnu razliku, a ne i ono što je „manje plaćeno“. Vještak uopće ne uzima u obzir situacije kada je kamata niža od početno ugovorene jer je tužitelj platio manje nego je dužan primjenom početno ugovorene kamate stope na dan isplate kredita.

99. Vještak se očituje na podnesak tuženika od 09.08.2022. godine: obzirom da je vještak u Očitovanju dana 11. svibnja 2022. obrazložio i dostavio izračun u kojem je uključena uplata redovne kamate u razdoblju moratorija u kolovozu 2015. godine, prema traženju tuženika, vještak u nastavku dostavlja sljedeće:

1. Razlika između anuiteta s osnove promjena kamatne stope (izuzevši uplatu redovne kamate u razdoblju moratorija):

Razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, bez uplate redovne kamate u razdoblju moratorija koje su izvršene u 08/2015:

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.01.2008. do 01.04.2019. godine, (isključivši uplatu redovne kamate 08/2015) iznosi 71.906,78 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju (1 EUR=7,53450 kn) iznosi 9.543,66 EUR.

2. Razlika između anuiteta s osnove promjene kamatne stope nastala za vrijeme moratorija:

Ukupna razlika s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom kamatne stope 5,94% godišnje u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope od 5,55% godišnje nastala u razdoblju moratorija iznosi 1.044,12 HRK, odnosno eurska.

3. Razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos (izuzevši uplatu redovne kamate u razdoblju moratorija):

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 73.971,14 HRK, odnosno eurska protuvrijednost odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 9.597,45 EUR.

4. Razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke u odnosu na početni otplatni plan za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos:

Ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuiteta prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 2.064,36 HRK, odnosno eurska protuvrijednost manje plaćenog iznosa iznosi 274,02 EUR. 100. Nakon ovog dopunskog financijskog očitovanja, tuženik, za razliku od tužitelja, stavlja i daljnje prigovore na provedeno i ovo dopunsko vještačenje, zbog čega je sud pozvao financijskog vještaka Darka Prpić iz DARFIN d.o.o. na ročište kod ovog suda dana 20.11.2024. godine radi njegova dopunskog usmenog očitovanja, iz kojeg je ovaj sud utvrdio da ovaj financijski vještak navodi da ostaje u cijelosti kod pisanog nalaza od 18.veljače 2022.godine, pisanog očitovanja od 23.05.2022. i očitovanja od 17. siječnja 2023.godine i drugo nema što za dodati te napominje da je vještačenja vršio prema zadatku suda i očitovao se na prigovore tuženika te izradio izračun da se ne uključi razlika anuiteta s osnove promjene kamatne stope nastala za vrijeme moratorija te posebno iskazao razloge kada je anuitet zbog niže kamatne stope bio manji od početnog ugovorene kamatne stope i početnog anuiteta, a sve to je bilo po prigovorima tuženika.

101. Na poseban upit punomoćnika tuženika da li je kamata od 3% u razdoblju moratorija evidentirala se i obračunavala po posebnoj kreditnoj partiji, vještak odgovara da je jeste se obračunavala po posebnoj kreditnoj partiji broj: 7106880357. Na poseban upit pun. tuženika da li je ta kamata po stopi od 3 % godišnje u razdoblju moratorija bila pripisana preostaloj nedospjeloj glavnici po predmetnom kreditu vještak odgovara da je ista evidentirana kao plaćena kamata na partiji kredita na kojem su evidentirane i sve druge uplate po kreditu te zaduženja za mjesečne obveze.

102. Tužitelj nema primjedbi na ovako provedeno financijsko vještačenje i njegove dopune, dok tuženik i nadalje prigovara, ali ne stavlja na te okolnosti bilo kakve daljnje dokazne prijedloge.

103. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka DARFIN d.o.o. i njegove pismene i usmenu dopunu izvršene po sudskom vještaku Darku Prpić iz DARFIN d.o.o., jer su dani objektivno, detaljno obrazloženo, u skladu s spisu priležećom i pribavljenom dokumentacijom, a u cijelosti prema pravilima znanosti i struke, kojim nalazom i očitovanjima je financijski vještak u cijelosti odgovorio na zadatke sude, a prema prijedlozima stranaka. Stvar je odluke suda, koji su izračuni vještaka relevantni za odluku suda, a što nije zadatak samog financijskog vještaka.

104. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj je dokazao da je izvršio plaćanje i preplatu tuženiku u ukupnom iznosu od 75.015,26 kn, tj. sadašnjih 9.956,24 EUR, kao i upravo u pojedinačnim iznosima kako ih je specificirao neposredno nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 27.04.2022. godine i konačno svojim podneskom od 06.03.2023. godine, ali je valjalo raspraviti istaknuti prigovor zastare.

105. Sud je takvu konačnu specifikaciju tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 06.03.2023. kojim je tužitelj iskazao potraživanje i u EUR kao službenoj valuti RH, ranije postavljen zahtjev u kunama kao u podnesku od 27.04.2022. godine prihvatio u cijelosti, kao i onu raniju od 27.04.2022., koja je postavljena neposredno nakon financijskog vještačenja, a sve prema odredbama čl. 190. st. st. 2. i čl. 191. st. 2. ZPP-a, a sve nakon provedenog financijskog vještačenja u ovoj parnici, usklađujući svoje potraživanje po visini provedenom financijskom vještačenju, te usklađujući svoje ranije kunsko potraživanjem konverzijom u valutu EUR kao službenu valutu u skladu sa zakonskim odredbama. Ovakvo preinačenje i uređenje tužbenog zahtjeva je, prema utvrđenju ovog suda, svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a u skladu s odredbom čl. 190. st. 2., te prema odredbi čl. 191. st. 2 ZPP- a. Slijedom svega iznesenog, sud je utvrdio da je protivljenje tuženika ovom preinačenju neosnovano, te isto dopustio. 106. Nadalje, valja obrazložiti i prigovor koji tuženik ističe vezano uz uračunavanje i tzv. negativne razlike, tj. manje plaćenog s naslova niže kamatne stope u pojedinom razdoblju za vrijeme trajanja predmetne otplate kredita, na način da je sud utvrdio da ne postoji obveza bilo sudskog vještaka financijske struke, kao niti obveza tužitelja, a niti suda da uračunava u više plaćeno ono što je tzv. negativna razlike, tj. manje plaćenog. Ovo utvrđenje suda proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 18. prosinca 2023., broj Rev-549/2023, kojom je odbijena revizija Zagrebačke banke d.d., te iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj: Revd-680/2023 od 1. ožujka 2023., kada je VSRH tuženici dopustio podnošenje revizije protiv dijela drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Može li sud u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, tužbeni zahtjev tužitelja umanjiti s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama na temelju materijalno pravnih prigovora tuženika koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK/CHF bio manji od tečaja HRK/CHF na dan isplate kredita?“. O reviziji je sukladno članku 390. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZPP) odlučivalo prošireno vijeće od 13 sudaca. Naime, vijeće je u ovoj pravnoj stvari zaključilo da kod ništetnosti ugovora, pa tako i djelomične ništetnosti, svaka strana ima pravo zatražiti restituciju temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023; u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je osnovna pretpostavka da bi se moglo odlučivati o zahtjevu tuženice da je ista istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO-a. Vijeće je zaključilo da stoga nema mjesta mogućnosti umanjivanja potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli s onim iznosima kad je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog i to samo na temelju općenitih prigovora materijalnopravne naravi tuženice u odnosu na visinu potraživanja tužitelja. Slijedom iznesenog, sud je utvrdio da tužitelj osnovano nije trebao umanjivati svoj zahtjev kao što to ispravno nije niti učinio, već je potraživao samo više plaćeno po utuženom osnovu.

107. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Treba naglasiti da se u ovom slučaju ne može primijeniti direktni učinak pravomoćne presude iz kolektivnog spora, kao i da tako za potraživanja tužitelja pokretanjem kolektivne parnice dana 04.04.2012. godine nije nastupio prekid zastare, jer se u ovom konkretnom slučaju radi o kunskom kreditu, a ne onom vezanom uz valutnu klauzulu u CHF.

108. Radi utvrđenja da li je nastupila ništetnost, valja voditi računa da zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, a da restitucijski zahtjev u odnosu na utvrđenu ništetnost zastarijeva u roku od pet godina, (opći zastarni rok iz čl. 225 ZOO-a), počev od pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a sve imajući u vidu pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.godine, da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratit jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Sud je slijedom iznesenog utvrdio da tužitelj sa svojim kondemnatornim zahtjevom, iako se na njega ne mogu primijeniti direktni učinci utvrđenja iz kolektivne presude, nije u zastari u smislu odredbi čl. 225. ZOO-a u vezi odredbi čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115., čl. 215. st. 1. i čl. 216. - sve ZOO-a, te da je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti, i to iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, gdje se radi o zaštiti potrošača, što tužitelj jeste, znači da za tužitelja počinje teći zastarni rok nakon pravomoćnosti izreke ove presude pod toč. I. izreke ove presude, obzirom na potraživanje isplate zbog stečenog bez pravne osnove po tuženiku vezano uz utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih odredbi vezano uz ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranim odlukama tuženika. Utvrdivši ništetnost dijelova ugovornih odredbi kao pod toč. I. izreke ove presude, sud je dosudio tužitelju pod toč. II. izreke ove presude ukupan iznos od 9.956,24 EUR / 75.015,26 kn što je utvrđeni iznos više plaćenog zbog ništetnosti dijela ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF te dosudio te iznose tužitelju zajedno sa zateznim kamatama tekućima od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a kao u izreci ove presude. Sud je utvrdio da je neosnovan i tuženikov prigovor zastare vezano uz zatraženi iznos preinačenjem tužbenog zahtjeva, a to iz razloga što niti jedan dio kondemnatornog potraživanja nije u zastari, a primjenom ranije navedenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i onog koji je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje kao VSRH br.Su-IV-123/24-5 koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 27. svibnja 2024.g. koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." , pa obzirom na utvrđeno, sud je utvrdio da je u cijelosti neosnovan tuženikov prigovor zastare. 109. Slijedom navedenog i ranije obrazloženog od kada na potraživanja za isplatom počinju tužitelju teći zastarni rokovi, sud je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

110 . Obzirom da su ove ugovorne odredbe ništetne, to tužitelj u smislu odredbe čl. 323 st. 1. i čl. 1111, kao o odredbe čl. 1115 ZOO-a, ima pravo tražiti od tuženika povrat onoga što je tuženik od tužiteljice stekao bez pravnog osnova, tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svake pojedine uplate tužitelja takvih iznosa, pa do isplate, sve kao pod toč. II. izreke ove presude, a to iz razloga što je iz ranije navedenih i obrazloženih utvrđenja ovog suda, sud utvrdio da je tuženik bio nesavjestan u vrijeme stjecanja svake ove uplate, obzirom da je tuženik sam sastavio u tipskom ugovoru iste odredbe i dao ih na potpis i sklapanje tužitelju, pa slijedom iznesenog, te primjenom odredbe čl. 29. st. 1. i čl. 1115. ZOO-a.

111. Slijedom ovih utvrđenja, sud je tužitelju dosudio i zateznu kamatu tekuću na zatražene iznose počev od svakog pojedinog stjecanja od strane tuženika, obzirom da je za ovaj sud nesavjesnost tuženika u vrijeme svakog pojedinog stjecanja od potrošača – tužitelja, bez osnove. neupitna, a kamate su prema konačnoj specifikaciji tužitelja zatražene u skladu s provedenim financijskim vještačenjem.

112. Odluka suda o stopi zateznih kamata donesena je za period do 31.07.2015. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8 ZOO-a (NN 35/05), za period od 01.08.2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a za period od 30. prosinca 2023. godine, pa nadalje, po stopi prema čl. 29. st. 7. ZOO-a (NN 155/23), a kao pod toč. III., V. i VI. izreke ove presude.

113. Odluka suda o parničnim troškovima ovog postupka donesena je primjenom propisa članka 154 st. 1. i čl. 155 ZPP-a, a isti se sastoji od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik, troška financijskog vještačenja, trošak sudske pristojbe na presudu, dok sudska pristojba na tužbu nije plaćena prema podacima u e-spisu i prema stanju samog fizičkog spisa, a nastupila je zastara njezina potraživanja.

114. Trošak je određen na slijedeći način: sastav tužbe, podnesak 13.11.2019., podnesak 10.11.2020., podnesak 18.06.2021., podnesak 27.04.2022., podnesak 06.03.2023., podnesak 27.11.2024., zastupanja na ročištima: 08.10.2020., 13.12.2021., 11.07.2024., 20.11.2024., 11.12.2024. – svaka od ovih radnji po 100 bodova; ročište 10.05.2021. – 50 bodova; podnesak 04.01.2022., podnesak 14.09.2023., podnesak 09.07.2024. – svaki od ovih podnesaka po 25 bodova što čini ukupno 1325 bodova, a vrijednost jednog boda zajedno s paušalom je 2,00 EUR, što čini 2.650,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV-a, što čini iznos 662,50 EUR, te čini zbir od 3.312,50 EUR, čemu je valjalo dodati trošak financijskog vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 EUR, čemu je valjalo dodati trošak suske pristojbe na presudu u iznosu od 146,01 EUR, što čini ukupan trošak tužitelja u ovoj pravnoj stvari u iznosu od 3.723,96 EUR koji je tužitelju dosuđen kao pod točkom III. izreke ove presude.

115. Odluka suda o zateznim kamatama na dosuđeni parnični trošak, koje teku od dana donošenja presude prvog stupnja, što je dan 27. siječnja 2025. godine pa do isplate, zasniva se na propisu članka 30. st. 3. Ovršnog zakona.

116. Slijedom svega iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 27. siječnja 2025.

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz rješenje o naplati sudske pristojbe na presudu u iznosu od 146,01 EUR

2. tuženiku po pun.