Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-1964/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužiteljice VJ vl. odjavljenog obrta [obrt] (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa] zastupana po Odvjetničkom društvu MAČEŠIĆ I SURADNICI d.o.o. Rijeka, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Hrvatski zavod za zapošljavanje (OIB: 91547293790), Zagreb, Savska cesta 64, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate, nakon zaključene glavne rasprave 2. prosinca 2024. i izvršene objave 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom ovrha na temelju bjanko zadužnice potvrđenoj od javnog bilježnika Velibora Panjkovića, pod brojem OV-3620/18 od 9. veljače 2018. godine protiv VJ, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa].

II. Nalaže se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zagreb da naknadi VJ, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 3.289 EUR sa zateznom kamatom koja teče 4. svibnja 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena.

III. Nalaže se Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zagreb da naknadi VJ, vl. Odjavljenog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] parnični i trošak ovrhe sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenje ove presude, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena."

Obrazloženje

Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i isplate. U povijesnom dijelu tužbe navela je da je tuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak radi naplate određene tražbine protiv iste te je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama poslovni broj Ovr-739/2023 od 5. srpnja 2023. upućena pokrenuti parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7 i 9 Ovršnog zakona.

U odnosu na relevantne činjenice na kojima je temeljila svoj zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom navela je da je 7. veljače 2018. osnovala obrt za usluge [obrt] te je zajedno sa tuženikom 13. veljače 2018. zaključila Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja za razdoblje od 2. veljače 2018. do 1. veljače 2019. Na temelju navedenoga ugovora, istakla je da joj je tuženik isplatio iznos od 55.000,00 kn kao potporu za samozapošljavanje s obzirom na osnovani obrt za pruženu uslugu.

Na temelju članka 6. citiranog ugovora, navela je da se obvezala prije potpisa ugovora predati tuženiku bjanko zadužnicu, što je i učinila. Po proteku vremenskog tijeka 15. veljače 2019. odjavila je obrt, da bi tuženik 3. veljače 2020. od iste zatražio dostavu dokumentacije u svrhu kontrole izvršavanja gornje obveze. Isto se odnosilo na dostavu Ugovora o najmu od 9. ožujka 2018. sklopljenog sa fizičkom osobom ovjerenog kod javnoga bilježnika i potvrđenog od Porezne uprave, kao i na izvode sa žiro računa po mjesečnom prometu.

Cijeneći da je u to vrijeme obrt već bio odjavljen, istakla je da je izvijestila tuženika da nije u mogućnosti dostaviti izvode o mjesečnom prometu, s obzirom da je banka odbijala izdavati izvode zbog odjavljenog obrta te je dostavila ispis net benkinga smatrajući da se radi o dovoljnom dokazu o izvršenim transakcijama.

Unatoč njezinoj aktivnosti, istakla je da ju je 26. veljače 2020. tuženik pozvao na dostavu potvrde Porezne uprave ukoliko nije moguće retroaktivno ovjeriti ugovor od strane javnoga bilježnika, pri čemu je pozvana dostaviti potvrde o provedenim transakcijama koje je istakla.

Skladno navodima tuženika, navela je da je 2. ožujka 2020. dostavila rješenje Porezne uprave kojom se najmodavcu (HJ) po osnovu Ugovora o najmu od 9. ožujka 2018. utvrđuje obveza poreza i prireza, kao i potvrde o izvršenim uplatama najamnine.

Unatoč njezinoj aktivnosti, istakla je da ju je tuženik naknadno obavijestio 14. travnja 2020. o kršenju ugovornih obveza i to na način da je nenamjenski utrošen određeni novčani iznos, zbog čega je pozvana vratiti neiskorišteni dio iznosa, temeljem članka 3. stavka 2. Ugovora. Ukupno je zatražio povrat sredstava u iznosu od 19.591,30 kn od kojih se na glavnicu odnosio iznos od 16.672,82 kn, a na zatezne kamate iznos od 2.918,48 kn.

Na upit iste na što se odnosi nenamjensko trošenje novčanog iznosa, tuženik ju je neslužbeno izvijestio da je problem nastao u ugovoru o zakupu poslovnog prostora, s obzirom da osoba s kojom je ugovor zaključen i osoba na čiji je račun uplaćena najamnina se ne podudaraju. Radi otklanjanja određenih nejasnoća istakla je da je tuženiku dostavila punomoć temeljem koje je ugovorna strana HJ ovlastila ĆJ da potpiše ugovor o najmu te da prima iznos najamnine u njegovo ime i za njegov račun.

Unatoč navedenog, 4. svibnja 2023. FINA je zaprimila zahtjev za izravnu naplatu od tuženika na temelju bjanko zadužnice koju je ista izdala tuženiku. Istoga dana provedena je zapljena po računima u iznosu od 3.016,41 euro koji se odnosio na glavnicu i zatezne kamate i u iznosu od 183,06 eura koji se odnosio na troškove ovrhe.

Smatrajući postupanje tuženika nedopuštenim, istakla je razloge zbog kojih je smatrala prijenos sredstava nedopuštenim.

Prvenstveno je istakla nepostojanje tražbine, s obzirom da je ista postupala skladno ugovoru o najmu kojeg je zaključila sa najmodavcem i to za prostor koji je korišten za vrijeme trajanja obrta na adresi [adresa]. Na temelju navedenoga ugovora, kojeg je u ime i za račun najmodavca potpisao ĆJ, ista je uredno isplaćivala mjesečni iznos najamnine i to na račun ĆJ kao punomoćnika najmodavca, sve skladno postojećoj punomoći. Stoga je smatrala da su sredstva isplaćena za samozapošljavanje namjenski utrošena s obzirom da je upravo iz istih sredstava podmirena najamnina te da je dostavljenom dokumentacijom i naknadnim objašnjenjem u cijelosti postupila u skladu sa ugovornim odredbama.

Cijenila je da je isplatom ukupnog iznosa u visini od 3.289,00 eura u postupku izravne naplate na temelju bjanko zadužnice tuženik stekao bez ikakve osnove novčani iznos i to na temelju tražbine koja nikada nije niti nastala.

Stoga je predložila da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev, proglasi nedopuštenom ovrhu na temelju bjanko zadužnice potvrđene od strane javnog bilježnika te da obveže tuženika na isplatu stečenog novčanog iznosa bez pravne osnove u visini od 3.289,00 eura sa pripadajućim sporednim davanjima, također uvećanog za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

U odgovoru na tužbu, tuženik je u cijelosti osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev, pri tome ne sporeći da su stranke 13. veljače 2018. zaključile Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja, kao i da je isti po preuzetoj ugovornoj obvezi isplatio tužiteljici ukupan iznos 55.000,00 kn kao potporu za samozapošljavanje i to 26. veljače 2018.

Osporio je ispunjenje dijela obveze tužiteljice skladno odredbi članka 3. ugovora.

Tužiteljica je naime bila obvezna do zadnjeg dana sufinanciranoga razdoblja dostaviti mu Izvješće o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja s dokumentacijom kojom dokazuje namjensko trošenje sredstava potpore sukladno troškovniku i poslovnom planu. Po provedbi kontrole zaprimljenog Izvješća, istakao je utvrđenje kršenja ugovorne obveze s obzirom da je utvrđeno iz pripadajuće dokumentacije kako cjelokupno dodijeljena sredstva nisu bila namjenski utrošena.

Ugovor o zakupu sklopljen između zakoupodavca fizičke osobe i zakupoprimca poslovnog subjekta samozaposlene osobe nije bio sklopljen na ispravan način, a koji je propisan Uvjetima i načinima korištenja sredstava za provođenje mjera i Internim priručnikom za dodjelu potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja za 2018. (Provedbena uputa).

Pojasnio je da navedeni uvjeti i Provedbena uputa su bili javno objavljeni na njegovim mrežnim stranicama te da je tužiteljica bila upoznata s uvjetima i kriterijima za dobivanje potpore s obzirom da je sudjelovala na radionici za samozapošljavanje na kojoj je između ostalog naveden način sklapanja ugovora o zakupu kako bi se isti smatrao prihvatljivim i opravdanim troškom.

Pri tome je posebno ukazao da je sukladno Uvjetima i Provedbenoj uputi, takav ugovor morao biti ovjeren od strane javnoga bilježnika.

Ukoliko Ugovor o zakupu ne bi bio ovjeren kod javnoga bilježnika, istakao je da bi mogućnost vidljivosti uplate iznosa zakupnine postojala jedino uvidom u izvod žiro računa zakupodavca – fizičke osobe, a koji iznos mora biti naveden u samome ugovoru, kao i račun zakupodavca na kojem će se isplata vršiti.

Tužiteljica je sukladno navedenom prilikom dostave dokumentacije dostavila neovjeren ugovor o najmu u kojem se kao najmodavac navodi DJ bez isticanja da je isti opunomoćio treću osobu koja je kao najmodavac i potpisala predmetni ugovor. U prilogu takvog pravnoga posla, dostavljena je neovjerena punomoć iz 2014. izdana ĆJ od strane HJ, za koju je tužiteljica predložila da se uvaži. Posebno je istaknuo da je u predmetnom ugovoru o najmu naveden račun najmoprimca koji bi prema ugovoru trebao biti HJ, da bi naknadno dostavljenom dokumentacijom i izvodima iz žiro računa bilo utvrđeno kako se taj iznos nije uplaćivao na račun najmodavca, kako je to propisano člankom 2. citiranog ugovora, već na račun treće osobe (ĆJ) bez ikakvog posebnog navođenja.

Smatrao je da su time novčana sredstva isplaćivana drugoj fizičkoj osobi kao punomoćniku suprotno odredbama ugovora o najmu, kao i propisanim uvjetima i Provedbenoj uputi. Podredno je istaknuo da je iz poreznog rješenja razvidno kako je iznos mjesečnog poreza i prireza na dohodak od imovine utvrđen poreznom obvezniku ŠJ, a iz dostavljenih izvoda sa žiro računa su novčana sredstva isplaćena na račun ĆJ.

Smatrao je da bi navedeni trošak bio prihvaćen sukladno propisanim Uvjetima i Provedbenom uputom, tužiteljica je morala dostaviti izvode na kojima su vidljive uplate ugovorenog troška zakupa na bankovni račun zakupodavca.

S obzirom na ne postupanje tužiteljice na opisani način, ista je pozvana zbog kršenja ugovorne obveze izvršiti povrat nesporno navedenog iznosa novčanih sredstava, a kako ista nije postupila na navedeni način podmirivši dužni iznos jednokratno i sklapanjem Sporazuma o izvansudskoj nagodbi, isti je pokrenuo postupak za povrat isplaćenih dijela sredstava aktivacijom bijanko zadužnice.

Stoga je predložio odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice u cijelosti.

Iznijete navode odgovora na tužbu tužiteljica je u cijelosti otklonila, pri tome posebno navedeni neispravan oblik ugovora o zakupu.

Pozivajući se na odredbu članka 5. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora, istakla je da je HJ kao zakupodavcu obvezao predati joj prostoriju broj 2 u stanu u [adresa], koja bi bila korištena isključivo kao poslovni prostor za što se ista obvezala plaćati zakupninu u iznosu od 1.500,00 kn. Suprotno navodima tuženika smatrala je da takav pravni posao da bi bio valjan ne treba biti ovjeren po javnome bilježniku s obzirom da postoji iznimka od ovjere zbog čega bi dostavljenu dokumentaciju tuženiku trebao prihvatiti. S obzirom da je izvršena ranije navedena uplata, smatrala je da zaključeni ugovor o najmu je valjalo priznati i ne otkloniti.

Prigovor tuženika o neispravnom obliku ugovora u potpunosti je otklonila ističući da je prema recentnoj sudskoj praksi valjalo cijeniti ugovor kojeg je zaključila kao valjani pravni posao. Čak kada bi se i cijenilo da ĆJ ne bi mogao postupati temeljem valjane punomoći kako to pogrešno drži tuženik, ugovor bi valjalo tumačiti valjanim jer je potvrđen konkludentnim radnjama od strane osobe u čije je ime i za račun isti potpisan. Naime, prema sentenci VTS RH poslovni broj Pž-380/2006 valja cijeniti da ugovor kojeg je u njegovo ime sklopila neovlaštena osoba, neovlašteno zastupanje može osoba naknadno odobriti i to ne samo izričito, nego i konkludentnim radnjama te ispunjenjem svoje obveze po tom ugovoru, odnosno plaćanjem računa ispostavljenog za usluge obavljene na temelju ugovora. Stoga se pozvala na činjenicu da je novčana sredstva s osnove ugovora kao svoju ugovornu obvezu isplaćivala na račun ĆJ, koji je to zaprimao u ime i za račun ŠJ koji mu je izdao punomoć 2014.

Stoga je smatrala sasvim pogrešan navod tuženika da bi novčana sredstva bila isplaćivana osobi različitoj od one predviđene u ugovoru. Upravo činjenica da je porezni obveznim HJ podnio poreznu prijavu u odnosu na navedeni zakup, odnosno najam poslovnog prostora ukazuje da je i postupano skladno preuzetim ugovornim obvezama zaključenog ugovora o zakupu. Odnos između punomoćnika i opunomoćene osobe smatrala je da je irelevantan za ishod spora.

Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz čitanjem Rješenja i Zaključka Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj Ovr- 739/2023 od 5. srpnja 2023., proveo je dokaz čitanjem ugovora o najmu zaključenog između HJ kao najmodavca i [obrt], obrt za usluge, vlasnik FJ kao najmoprimca od 9. ožujka 2018. i Ugovora o dodjeli Potpore male vrijednosti u svrhu zapošljavanja zaključenog između tuženika i [obrt], obrt za usluge, vlasnik VJ od 13. veljače 2018. proveden je dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama pod poslovnim brojem ovr-739/2023, kao i uvidom u opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu. Prihvativši prijedlog stranaka, sud je proveo dokaz i saslušanjem tužiteljice kao stranke te svjedoka ĆJ. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužiteljice u cijelosti neosnovanim.

Između stranak,a iako sporno pitanje osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nije sporno niz činjenica relevantnih za ishod spora, zbog čega se iste u daljnjem tijeku ovosudnog obrazloženja taksativno navode.

- 13. veljače 2018. stranke su zaključile Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja za razdoblje od 2. veljače 2018. do 1. veljače 2019.

- tužiteljica je predala tuženiku skladno Ugovoru bjanko zadužnicu solemiziranu kod javnog bilježnika

- 26. veljače 2018. tuženik je isplatio iznos od 55.000,00 kn kao potporu samozapošljavanja tužiteljici

- 9. ožujka 2018. zaključen je Ugovor o najmu između HJ i tužiteljice ([obrt], obrt za usluge, vlasnik VJ) kojem je dana u najam prostorija broj 2 u stanu u [adresa], na drugom katu

- 15. veljače 2019. nakon isteka ugovora tužiteljica je odjavila obrt

- tijekom 2020. tuženik je zatražio od tužiteljice dostavu dokumentacije u svrhu kontrole izvršenja ugovornih obveza i to Ugovora o najmu od 9. ožujka 2018. ovjerenog kod javnog bilježnika i potvrđenog od Porezne uprave te izvode sa žiro računa po mjesečnom prometu.

- 14. travnja 2020. tuženik je izvijestio tužiteljicu putem Obavijesti o kršenju ugovornih obveza koja je datirana 9. ožujka 2020. i to na način da je utvrđeno da je nenamjenski utrošen određeni iznos, zbog čega je ista dužna izvršiti povrat novčanog iznosa temeljem članka 3. stavak 2. ranije zaključenog ugovora u iznosu od 19.591,30 kn (glavnica 16.672,82 kn i zatezna kamata 2.918,48 kn).

- na zahtjev tužiteljice za pojašnjenjem utvrđenog kontrolom, tuženik je neslužbeno odgovorio da se ne poklapaju osobe koje su zaključile ugovor o najmu poslovnog prostora i osobe na čiji je račun uplaćena najamnina.

- 4. svibnja 2023. FINA je zaprimila zahtjev za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice izdane od strane tužiteljice tuženiku te je toga dana provedena zapljena po računima tužiteljice u iznosu od 3.016,41 euro (glavnica i zatezna kamata) i 183,06 euro (troškovi ovrhe) u korist tuženika - tužiteljica je Zaključkom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama, poslovni broj Ovr-739/2023 od 5. srpnja 2023. upućena da u roku od 15 dana od primitka Zaključka pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz članka 50. stavak 1. točka 7. i 9. Ovršnog zakona. je tužiteljica zaprimila 5. srpnja 2023. te podnijela tužbu protiv tužene tuženika 19. srpnja 2023.

Dok tužiteljica smatra da je ovrha pokrenuta od strane tuženika nedopuštena, cijeneći da ne postoji tražbina koju ističe tuženik zbog čega bi isti bio pozvan zatražiti izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice koju je ista izdala po zaključenju ugovora između stranaka te da je prijenosom novčanog iznosa na račun tuženika došlo do stjecanja bez osnove istoga jer osnova nije nikada ni postojala s obzirom da tražbina nikada nije niti nastala, tuženik je smatrao da tražbina egzistira s obzirom da je tužiteljica bila obvezna izvršiti mu povrat sredstava jer je postupila protivno ugovoru i nije dostavila potpunu ili prihvatljivu dokumentaciju kojom bi se dokazalo namjensko trošenje sredstava potpore, slijedom čega stečena sredstva temeljem prenesenog iznosa je smatrao da se ne mogu cijeniti kao stjecanje bez osnove.

Kao razlog ne postupanja tužiteljice pozvao se na članak 3. stavak 3. zaključenog ugovora između stranaka, smatrajući da tužiteljica do zadnjeg dana sufinanciranog razdoblja, a niti po pozivu istoga, nije dostavila valjano Izvješće o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja, s obzirom da nije dostavila zatraženu dokumentaciju kojom bi dokazala takvo trošenje. Pri tome se pozvao da ista skladno Uvjetima i Provedbenoj uputi nije dostavila ovjereni ugovor o zakupu, kao niti dokaz da je novčana sredstva koje je ostvarila na temelju ugovora isplatila s osnove zakupnine zakupodavatelju.

Uvidom u Ugovor o najmu koji prileži spisu u preslici (list 39) utvrđeno je da je tužiteljica kao vlasnica obrta za usluge [obrt], obrt za usluge, vlasnik VJ kao najmoprimac zaključila sa HJ kao najmodavcem pravni posao 9. ožujka 2018. temeljem kojeg je najmodavac dao, a najmoprimac primio u najam prostoriju broj 2 u stanu u [adresa], na adresi [adresa], stan broj 2 na drugom katu te korištenje zajedničkih dijelova stana: kuhinje, kupaonice te hodnika. Člankom 2. citiranog ugovora ugovorena je "najamnina" na način da su ugovorne strane suglasno utvrdile visinu najamnine u svoti od 1.550,00 kn koju je najmoprimac dužan plaćati za tromjesečno razdoblje do 20. -tog u mjesecu za tekuća tri mjeseca na određeni tekući račun otvoren kod poslovne banke Slijedećim ugovornim odredbama ugovorne strane su ugovorile trajanje najma, otklon podnajma, održavanje prostorija i uređaja, eventualnu naknadu štete te prestanak ugovora i otkazni rok.

Člankom 9. citiranog ugovora navedeno je da ugovorne strane u znak prihvata prava i obveza iz ugovora vlastoručno potpisuju ugovor.

Na samom kraju predmetnog ugovora navedena je rubrika "najmodavac i najmoprimac" (ugovorne strane) te je u potpisu ĆJ kao najmodavac kako je to i utisnuto u ugovor te VJ kao najmoprimac kako je to otisnuto u ugovoru uz pečat obrta za usluge u vlasništvu VJ.

Iz predmetnog sadržaja ugovora proizlazi disonantnost, odnosno različitost navođenja najmodavca u samome ugovoru od potpisanog najmodavca.

Iako u članku 2. citiranog ugovora se ne navodi na čije ime je otvoren tekući račun kod poslovne banke na kojem se najmoprimac obvezuje uplatiti iznos mjesečnih najamnina, iz dokumentacije koja je priložena od strane stranaka u spis, a što nije niti sporno, proizlazi da se radi o tekućem računu otvorenom na ime ĆJ koji je potpisnik predmetnog ugovora i navedeni najmodavac iza članka 9. citiranog ugovora.

Tijekom postupka na okolnost zaključenja pravnoga posla, sud je proveo personalne dokaze saslušanjem tužiteljice i svjedoka TJ.

Niti tužiteljica, kao niti svjedok TJ, nisu se mogli izjasniti o osobi koja je sastavila predmetni ugovor, iako su bili izričiti u kazivanju da su osobno ugovarali sadržaj ugovora bez kontaktiranja ŠJ kojeg je ĆJ zastupao putem punomoći.

Svjedok ĆJ nije se znao izjasniti zbog čega je potpisao ugovor vlastoručno kao najmodavac. Izričiti su bili u kazivanju da je najamnina plaćana na račun svjedoka ĆJ, a ne na račun ŠJ, koji je bio vlasnik stana i u čije ime je ĆJ pregovarao i zaključio ugovor.

Iskaz tužiteljice, kao i iskaz svjedoka ĆJ ovaj sud je cijenio životnim, logičkim i u skladu sa sadržajem samoga ugovora. Valja istaći da su činjenice navedene od strane tužiteljice i svjedoka većim dijelom bile i nesporne.

Međutim, za ocjenu postupanja tužiteljice na poziv tuženika glede prilaganja dokumentacije, sasvim je irelevantno isticanje samog svjedoka i tužiteljice kao stranke. Bitan je sadržaj dokumentacije koja je predočena uz Izvješće.

Isticanje tuženika da bi skladno Uvjetima i Provedbenoj uputi tužiteljica bila dužna dostaviti u sklopu Izvješća o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja ovjereni ugovor o zakupu, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

Uvidom u nesporno zaključeni Ugovor o dodjeli potpore male vrijednosti u svrhu samozapošljavanja između stranaka, nije utvrđeno da bi predmetni Uvjeti, odnosno Provedbena uputa, iako bili javno objavljeni na mrežnim stranicama tuženika, bili sastavni dijelovi predmetnoga ugovora. Naime, u navedenom sadržaju ugovora takav slijed nije ugovoren te stoga se ne može smatrati da bi tužiteljica kao jedna od ugovornih strana bila u obvezi dostaviti ugovor o zakupu poslovnog prostora ovjerenog od strane javnoga bilježnika (stranica 8 i 19 Provedbene upute).

Činjenica da je tužiteljica pohađala određeni tečaj u svezi ostvarivanja sadržaja predmetnog ugovora, pri situaciji da ranije navedeni akti nisu sastavni dio zaključenog ugovora između stranaka, ne može voditi zaključku da bi ista bila obvezatna dostaviti ovjereni ugovor kako to ističe tuženik prilikom dostave dokumentacije kojom se potkrijepljuje ranije navedeno Izvješće.

Podredno se ističe da je sam tuženik isticao da ukoliko ugovor o zakupu nije ovjeren kod javnog bilježnika, ali je moguća vidljivost uplata iznosa zakupnine uvidom u izvod žiro računa zakupodavca, koji iznosi su navedeni u samom ugovoru kao i račun zakupodavca na kojem će se isto vršiti, tada je moguće u sklopu dokumentacije predočiti neovjereni ugovor o zakupu.

Stoga, ovaj sud smatra da je osnovano isticanje tužiteljice da je ista bila pozvana dostaviti Ugovor o zakupu u neovjerenom obliku, a što je ista i učinila na poziv tuženika.

Međutim, suprotno stavu tužiteljice predmetnim ugovorom, iako isti nije ovjeren, ista nije bila u mogućnosti predočiti svu potrebnu građu koja bi se cijenila kao potrebnom dokumentacijom kojom se potvrđuje Izvješće o namjenskom utrošku potpore u svrhu samozapošljavanja.

Iako je predmetni ugovor zaključen kao ugovor o najmu, ovaj sud prihvaća iznijeti pravni stav tužiteljice da bi se valjalo istoga sagledati i kvalitativno cijeniti kroz odredbe instituta ugovora o zakupu. Naime, prostor u odnosu na koji su ugovorne strane pregovarale i zaključile pravni posao koristio se za poslovne potrebe, a ne za zadovoljavanje stambenih potreba, zbog čega ga valja promatrati kroz institut ugovora o zakupu.

Prema odredbama pozitivnog propisa, ugovor o zakupu kao svaki ugovor sadrži bitne i sporedne sastojke ugovora. Bitni sastojci ugovora su ugovorne strane i njihove preuzete obveze, kao i svrha samog ugovaranja koja se odnosi na korištenje određenih prostora za zakup. U konkretnom slučaju, takav sadržaj sadrži i navedeni Ugovor o "najmu" kojeg su zaključili zakupodavac ("najmodavac") i zakupoprimac ("najmoprimac"). Navedene ugovorne strane ugovorile su da se zakup odnosi na prostoriju broj 2 u stanu u [adresa], na adresi [adresa], na drugom katu, kao i korištenje zajedničkih dijelova stana (članak 1.) te obvezu zakupoprimca da isplaćuje zakupodavcu (najmoprimac – najmodavac) ugovorenu mjesečnu najamninu (članak 2).

U članku 2. ugovoren je modalitet podmirivanja obveze zakupoprimca i to na način da se iznos uplaćuje na tekući račun točno određene poslovne banke u za to predviđenom ugovorenom razdoblju. Iz navedenog članka, kao i iz daljnjih sadržaja ugovora nije moguće utvrditi tko je vlasnik predmetnog tekućeg računa, iako između stranaka nije sporno da se radilo o računu otvorenom na ime svjedoka TJ, o čemu su nedvojbeno kazivali svjedok i tužiteljica.

Predmetni ugovor su ugovorne strane u znak prihvata i obveza vlastoručno potpisale, kako to stoji u članku 9. citiranog ugovora.

Navedeni sadržaj je vrlo konkretan i u skladu s institutom ugovora o zakupu.

Međutim, postoji izuzetna disonantnost kada govorimo o ugovornim stranama te proizlazi da su kao zakupodavac ("najmoprimac") navedene različite osobe. U samom ugovoru kao zakupodavac ("najmodavac") naveden je DJ, dok je ugovor potpisao kao ugovorna strana u znak prihvata i obveza (članak 9.) ĆJ kao zakupodavac ("najmodavac").

Isticanje i elaboracija tužiteljice da je ĆJ predmetni ugovor potpisao temeljem punomoći od 24. prosinca 2014. u ime i za račun HJ kao zakupodavca te da je isti vlasnik predmetnog računa na kojem je druga strana bila pozvana uplaćivati ugovorenu zakupninu na temelju izdane punomoći HJ s svrhom uplate upravo HJ, nije dokazana.

U samome ugovoru se ne navodi da bi HJ kao ugovorna strana bio zastupan od strane punomoćnika kome je izdana punomoć, kao niti da je ĆJ HJ u njegovo ime i za njegov račun zaključio predmetni ugovor te da bi isti zaprimao na svom bankovnom računu novčana sredstva s osnove zakupnine, a koja su pripadala temeljem ugovora upravo HJ.

Valja istaći da niti iz priložene preslike punomoći (list 41 spisa) ne proizlazi da bi HJ opunomoćio TJ da u njegovo ime i za njegov račun zaključuje određene pravne poslove koji bi se odnosili upravo na navedenu nekretninu

– stan u [adresa], na adresi [adresa], na drugom katu, broj 2. Iako se u navedenoj punomoći ističe nekretnina u odnosu na koju bi TJ bio ovlašten zaključiti pravne poslove u ime i za račun HJ, nekretnina nije dovoljno identificirana te se ne može iz sadržaja punomoći zaključiti da se odnosi upravo na navedeni stan. Također, niti iz punomoći, kao niti iz ugovora, nije moguće utvrditi da bi HJ opunomoćio TJ da na svoj tekući račun, ali u ime i za račun ŠJ, prima uplate s osnove zakupnine ("najamnine") koji bi se referirali upravo na konkretni stan u [adresa] i na obvezu tužiteljice kao ugovorne strane.

Isticanje tužiteljice da je u Poreznoj upravi upravo ZJ evidentiran kao obveznik plaćanja poreza na temelju odredaba Zakona o porezu na dohodak, sud prihvaća, međutim iz navedenog slijeda ne može se utvrditi da bi se upravo radilo o podmirenju obveze HJ koja proizlazi iz ranije navedenoga pravnoga posla, odnosno ugovora o zakupu koji je sročen kao ugovor o najmu dijela stana u [adresa], na adresi [adresa], na drugome katu.

Cijeneći ranije navedeno, ovaj sud smatra osnovanim isticanje tuženika da tužiteljica navedenim ugovorom, a pri tome cijeneći i izdanu punomoć na koju se poziva, nije dokazala namjensko trošenje sredstava potpore koju je ostvarila od strane tuženika, a što je trebala potkrijepiti zatraženom dokumentacijom kako to ističe tuženik. Ispravno ističe tuženik da je time postupila protivno odredbi članka 3. Ugovora o dodjeli potpore kojeg su stranke zaključile i to ne dostavljajući Izvješće sa prihvatljivom dokumentacijom, zbog čega je ista u obvezi tuženiku izvršiti povrat dijela sredstava čija visina između stranaka nije bila sporna te ju sud nije posebno obrazlagao. Ista je bila u obvezi podmiriti i sporedna davanja na tako izražena novčana sredstva.

Slijedom navedenog, tužiteljica neosnovano ističe da u konkretnom slučaju prethodno pokretanju ovršnog postupka od strane tuženika radi ostvarivanja zahtjeva za izravnu naplatu na temelju bjanko zadužnice na strani tuženika nije postojala tražbina. Nije sporno da tužiteljica unatoč zahtjevu tuženika istome nije mirnim putem prethodno pokretanju ovrhe izvršila povrat iznosa u visini od 3.289,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućem od dospijeća pa do isplate. Visina tražbine nije bila osporena pa ju sud nije posebno obrazlagao.

Stoga, ovaj sud smatra da je suprotno isticanju tužiteljice tuženik kao ovrhovoditelj bio ovlašten zatražiti ovrhu, što je isti i učinio, slijedom čega nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz odredbe članka 50. stavak 1. točka 7. Ovršnog zakona.

Tužiteljica nije dokazala da bi tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave, a što je propisano u točki 9. ranije citiranog stavka članka 50. citiranog zakona.

Stoga je zahtjev tužiteljice za proglašenjem nedopuštenom ovrhe na temelju bjanko zadužnice potvrđene od javnog bilježnika Velibora Panjkovića pod poslovnim brojem Ov-3620/18 od 9. veljače 2018. protiv tužiteljice kao vlasnice odjavljenog obrta valjalo odbiti kao neosnovan.

Suprotno stavu tužiteljice, ovaj sud smatra da je tužitelj u za to predviđenom postupku podnio legitimni zahtjev za izravnu naplatu tada postojeće tražbine, da je ista naplaćena na temelju bjanko zadužnice izdane od strane tužiteljice te da su ranije navedena novčana sredstva prenesena na račun tuženika temeljem osnove.

Za takav prijenos tuženik je dokazao da je postojala pravna osnova u trenutku prijenosa te da ista nije naknadno otpala. Stoga nisu ispunjeni uvjeti iz odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima, zbog čega bi tuženik kao stjecatelj bez osnove bio pozvan izvršiti povrat, kako navedenih sredstava te isplatiti sporedna davanja na navedena sredstva, kako je to propisano odredbom članka 1116. ZOO-a.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

Kako tuženik nije potraživao naknadu parničnog troška, sud nije bio pozvan donositi odluku o takvome zahtjevu, unatoč činjenici što bi tužiteljica gubitkom spora sukladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, bila u obvezi naknaditi mu prouzročeni parnični trošak.

U Rijeci, 27. siječnja 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika