REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-8138/2021-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja IO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 5. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja te zamjenice punomoćnika tuženika, dana 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništavim dio odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 138-50- 2930159 zaključenim 11. srpnja 2005. između tužitelja IO i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i to dio koji glasi:

7. NAČIN OTPLATE

″...po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća...″

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju IO iznos 1.587,98 eur sa zateznom kamatom tekućom na iznos:

- 3,16 eur od 01.09.2005. do isplate

- 3,75 eur od 01.10.2005. do isplate

- 3,78 eur od 01.11.2005. do isplate

- 4,31 eur od 01.12.2005. do isplate

- 2,19 eur od 01.01.2006. do isplate

- 1,60 eur od 01.02.2006. do isplate

- 7,77 eur od 01.11.2008. do isplate

- 11,43 eur od 01.01.2009. do isplate

- 14,06 eur od 01.02.2009. do isplate

- 15,25 eur od 01.03.2009. do isplate

- 8,78 eur od 22.04.2009. do isplate

- 9,48 eur od 20.05.2009. do isplate

- 7,71 eur od 01.06.2009. do isplate

- 3,96 eur od 01.07.2009. do isplate

- 4,95 eur od 01.08.2009. do isplate

- 6,93 eur od 01.09.2009. do isplate

- 6,76 eur od 01.10.2009. do isplate

- 4,76 eur od 01.11.2009. do isplate

- 6,26 eur od 10.12.2009. do isplate

- 14,02 eur od 23.01.2010. do isplate

- 15,81 eur od 01.02.2010. do isplate

- 14,82 eur od 01.03.2010. do isplate

- 20,63 eur od 01.04.2010. do isplate

- 19,53 eur od 01.05.2010. do isplate

- 21,68 eur od 01.06.2010. do isplate

- 40,28 eur od 01.07.2010. do isplate

- 36,45 eur od 01.08.2010. do isplate

- 48,14 eur od 01.09.2010. do isplate

- 44,10 eur od 01.10.2010. do isplate

- 37,60 eur od 01.11.2010. do isplate

- 51,32 eur od 01.12.2010. do isplate

- 68,76 eur od 01.01.2011. do isplate

- 56,41eur od 01.02.2011. do isplate

- 971,54 eur od 04.02.2011. do isplate,

te mu isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 2.165,90 eur sa zateznom kamatom od 27. siječnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

″Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu broj 138-50- 2930159, zaključenim 11. srpnja 2005. između tužitelja IO i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i to dio koji glasi:

1. IZNOS KREDITA

″…kunska protuvrijednost CHF 28.025,00

(dvadesetosamtisućadvadesetpetšvicarskihfranaka)″

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu zahtjeva kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu od 5. srpnja 2005., sadržane u čl 2., a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora, kao i da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa 2.328,23 kn sa potraživanom zateznom kamatom.

II. Dopušta se preinaka tužbe od 6. lipnja 2024.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je, kao korisnik kredita, 5. srpnja 2005. sklopio s tuženikom, kao kreditorom, Ugovor o kreditu broj: 138-50-2930159 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit 28.025,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te uz primjenu promjenjive kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora, a koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,85% godišnje. Ugovorom je određeno da se kredit otplaćuje kroz 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Tužitelj dalje tvrdi da su dijelovi odredaba o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi sadržani u Ugovoru o kreditu nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer da su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, a i odredbama Zakona o obveznim odnosima te se poziva na učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Navodi i da je o pitanju zaštite potrošača odluku u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava u predmetima C-26/13 30. travnja 2014. i C-51/17 20. rujna 2018. Tužitelj stoga ističe da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima se ugovora puštanje u tečaj, odnosno potražuje povrat iznosa kredita u CHF, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Tuženik je bio dužan tužitelju kao korisniku kredita pružit dovoljno informacija kako bi on mogao donijeti razboritu odluku. To znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja korisnik kredita treba razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je zajam denominiran već da može i procijeniti potencijalno značenje i gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Tuženik nije upozorio tužitelja na rizik koji za njega predstavlja valutna klauzula CHF, a rizik postoji zbog toga što HNB ni na koji način ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF za razliku od tečaja kune u odnosu na euro, zbog toga što je CHF valuta koja se slobodno kreće na međunarodnom tržištu novca, zbog toga što je CHF valuta u koju bježi kapital u kriznim vremenima, uslijed čega u takvim vremenima potpuno nekontrolirano jača njezin tečaj u odnosu na druge valute, te zbog toga jer je valutna klauzula CHF nuđena u vrijeme dok je tečaj CHF-a u odnosu na euro bio vrlo nizak, pa su banke mogle znati da tečaj CHF-a u budućnosti može samo rasti, a nikako padati. Ništa od toga nije bilo objašnjeno tužitelju, te je zbog toga odredba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i stoga ništetna. Dalje ističe kako se i kamatna stopa po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika te da o takvoj promjeni nije mogao pregovarati sa tuženikom, već je o promjeni kamatne stope bio pismeno obavještavan od strane tuženika koji za takvu promjenu kamatne stope nije tražio njegovu suglasnost. Tako da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, kamatna stopa tužitelju povećavana nekoliko puta pa je s početne 5,85% narasla i do 7,75%, a sve to u vrijeme kada je vrijednost CHF rasla, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita. S obzirom da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope nepoštene pa prema tome ništetne, tužitelj je od dana sklapanja osnovnog ugovora pa do dana otplate kredita osnovom nezakonito povećavane kamatne stope preplatio, a tuženik neosnovano stekao ukupni iznos od 2.328,23 kn. Zahtjevom iz tužbe tužitelj predlaže (1 ) utvrditi ništetnim dijelove odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, sadržanim u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu te u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te posljedično navedenom (2) obvezati tuženika na isplatu razlike zbog preplaćenog tečaja u iznosu 11.851,13 kn te razlike zbog preplaćenog tečaja u iznosu 2.328,23 kn, sve sa potraživanom zateznom kamatom kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da se tužba neosnovano temelji na direktnom učinku presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tvrdi da su sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o istima pojedinačnog pregovaralo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Navodi da je tužitelj potpisom ugovora izjavio da je upoznat, ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita, a budući da je ugovor nesporno solemniziran, da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio njihov sadržaj i posljedice odredbi koje sada smatra spornim te da je na njih i pristao. Tvrdi da je sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa tako i rizici povezani sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom momentu bilo poznato. Ističe i prigovor zastare te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu (list 9-15 spisa), Ugovor o prodaji vozila (list 16-17 spisa), otplatni plan (list 18-25 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 27-30 spisa), kontrolni ispis unos korištenja (list 26 i 31-45 spisa), ponuda broj 362071 (list 53 spisa), Zahtjev za kredit (list 54 spisa), nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića iz Darfin d.o.o. (list 91-96 spisa), iskaz tužitelja (list 122-123 spisa).

4. Temeljem tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Na pripremnom ročištu 6. svibnja 2022. (list 81 spisa) tužitelj je, pozivom na zauzeti stav VSRH, povukao zahtjev za koji se odnos na isplatu temeljem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u visini 2.328,23 kn po navedenoj osnovi, zajedno sa potraživanom zateznom kamatom. Tuženik je na istom ročištu pristao na povlačenje navedenog dijela zahtjeva, potražujući za isti trošak postupka. Slijedom navedenog, a temeljem odredbe čl. 193. st. 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke rješenja.

6. Predmet spora je dakle, zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula te posljedično navedenom, zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove razlike u tečaju, u odnosu na tečaj koji je bio u trenutku isplate kredita, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 5. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 138-50-2930159 za iznos 28.025,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1. Ugovora);

- da je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora), ugovoreni rok otplate je 84 mjeseca (čl. 4. Ugovora).

8. Među strankama je sporna valjanost odredbi Ugovora o kreditu u dijelu u kojem su glavnica kredita te mjesečni anuitet vezani uz valutu CHF, a posljedično tome i osnovanost zahtjeva za isplatu, a koji se odnosi na, prema tvrdnji tužitelja, preplaćeni iznos anuiteta zbog rasta valute švicarskog franka u odnosu na kunu. Sporno je i je li utuženo potraživanje u zastari. U vezi s tim sporno je i je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

9. Tužitelj je podneskom od 6. lipnja 2024. (list 110-112 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao kondemnatorni zahtjev na način da, s osnova ništetne odredbe o povećanju tečaja CHF potražuje isplatu iznosa u visini 1.587,98 eur, sve sa zateznom kamatom koja na pojedine mjesečne iznose teče od dana plaćanja do isplate.

10. Podneskom od 12. lipnja 2024. (list 125-127 spisa) tuženik se usprotivio preinaci kondemnatornog zahtjeva tužitelja povećanjem istog, u odnosu na onaj iz tužbe. Ispravno tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 6. lipnja 2024. a u skladu sa odredbom čl. 191. st.1. ZPP, preinačio tužbu (povišenjem zahtjeva), međutim čl. 191. st. 2. ZPP propisano je da, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti. Tužitelj je tužbu preinačio (povećao kondemnatorni zahtjev iz tužbe) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Ukazuje se i na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da se u konkretnom slučaju radi i o tzv. nepravoj preinaci tužbe jer je do iste došlo povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

12. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljicu) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

14. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

16. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

17. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

18. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

19. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…". Kraj nesporne činjenice da je i predmetni Ugovor o kreditu solemniziran, a obzirom i na navedeno stajalište USRH, sud nije izveo predloženi dokaz saslušanjem javnog bilježnika Alkice Kolege Zubčić u Zadru, kao nepotreban

20. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

21. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

22. U ovom postupku tuženik je podneskom od 31. siječnja 2023. i 16.rujna 2024. (list 105 i 150 spisa) odustao od predloženog saslušanja svojeg djelatnika GO, koji da je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita, a iz iskaza tužitelja (list 122-123 spisa), proizlazi da je predmetni ugovor sklopio na način da mi je u auto kući Longin rečeno da isti surađuju sa bankom tuženika te su ga uputili na navedenu banku gdje ga je kasnije dočekao već unaprijed sastavljeni ugovor i stoga nije imao priliku pregovarati oko sadržaja istog, a u vezi sporne odredbe – valutne klauzule. Djelatnik banke mu nije ništa detaljno obrazlagao značenje pojma valutna klauzula, već mu je samo načelno obrazložen sadržaj ugovora. Niti on nije ništa posebno pitao jer kao laik nema posebna pravna znanja. Iznos kredita iskoristio je za kupnju osobnog vozila koje koristi za osobne potrebe jer često putuje u Zagreb. U trenutku sklapanja ugovora nije imao u vlasništvu obrt niti je bio član trgovačkog društva. Početni iznos anuiteta bio je otprilike 1.620,00 kn da bi kasnije iznosio oko 2.400,00 kn. Nije mu nije nuđena mogućnost uzimanja kredita u drugoj valuti, u npr. eur. Razumio je da bi rata kredita mogla porasti uslijed porasta promjene tečaja, ali ne da će se rata toliko povisiti.

23. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio budući da je dan životno, logično i uvjerljivo te u skladu sa dokumentacijom u spisu. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi tužitelji ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

24. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu. Ovo stoga što je nesporno, a i utvrđeno da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu, kao korisnik kredita, da iz priloženog prijepisa knjigovodstvene kartice po kreditu proizlazi da su uplate po tom kreditu vršene od strane tužitelja kao korisnika kredita. Tuženik pak ničim ne dokazuje suprotno.

25. Kako, dakle, tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da je ništava odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je plaćanje anuiteta ugovoreno vezano za valutnu klauzulu (čl. 7. Ugovora) te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

26. Nasuprot tome, odbijen je zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu jer se odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača ne odnosi na odredbu ugovora prema kojoj se kredit ugovara u valuti CHF i isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Naime, članak 1. Ugovora o kreditu glasi: "Kunska protuvrijednost CHF 28,025.00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja".

27. Ovim člankom nije ugovorena otplata kredita vezana za tečaj CHF, već je ugovoren iznos kredita iz čega, onda, slijedi da neosnovano tužitelj tvrdi da je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno o ništavosti ovakve odredbe i da bi se radilo o direktnom učinku. Tim člankom je samo naznačen iznos kredita u CHF, a što nije nezakonito. Nadalje, sud nije našao niti jedan razlog zbog kojeg bi navedeni članak 1. Ugovora o kreditu bio ništav i bez pravnog učinka pa je taj dio zahtjeva odbijen kao u toč. III. izreke presude.

28. Budući da je odredbom čl. 104. st.1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91), a obzirom na trenutak zaključenja ugovora (5. srpnja 2005.) propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je valjalo utvrditi iznos koji je tužitelj isplatio tuženiku na temelju tako ništave ugovorne odredbe o vezanosti valutom CHF pri plaćanju anuiteta ugovorenog kredita.

29. Radi utvrđenja prethodno navedene činjenice, sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Darka Prpića, koji je prihvaćen u cijelosti jer je izrađeno po postavljenom zadatku suda, stručno i jasno i sud ga smatra potpunim, jasnim i neproturječnim. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.587,98 eur (11.964,66 kn), za sve anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Vještak je ujedno utvrdio da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja, u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos - iznosi -312,59 eur ( - 2.355,41 kn).

30. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje, već je istom prigovorio tuženik uz tvrdnju, u bitnom, da isti nema smisla jer da je izrađen kao da promjena tečaja nije ugovorena. Ovakav prigovor tuženika da izračun nema smisla je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude i zbog navedenog sud nije usmeno saslušavao vještaka. Prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja budući je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Naime, postavljen zadatak financijskom vještaku dan je s obzirom na činjenicu da, u situaciji kada je iz ranije navedenih razloga naznačena ugovorna odredba ništava, valja primijeniti iznos kredita, odnosno svakog mjesečnog anuiteta, bez vezanja za kretanje valute CHF, s obzirom da je odredba Ugovora kojom se otplata veže uz valutu CHF ništava, a u slučaju ništavosti pojedine odredbe uzima se da nije ni napisana (pro non scripto), tako da je za ocjenu osnovanosti tako postavljenog tužbenog zahtjeva sud dao zadatak vještaku da utvrdi visinu razlike između onoga što je tužitelj platio na temelju Ugovora o kreditu i onoga što bi platio da se odredba koje je utvrđene ništavom ne uzima u obzir, gledano za svaki mjesec plaćanja. Naime, upravo iznos 1.587,98 eur predstavlja pozitivnu razliku, odnosno iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita (više) platio zbog promjene tečaja CHF, a činjenica da je u pojedinim razdobljima, kada je tečaj bio niži od početnog, platio pojedine manje anuitete, ne utječe na odluku o visini zahtjeva. Ti iznosi ne pripadaju tuženiku niti ih je isti određeno i tražio, a niti bi na isto imao pravo jer su utvrđenja iz parnice "Potrošač" stipulirane u korist potrošača, a ne u korist banaka. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten i dužan odlučivati o eventualnom umanjenju tražbine tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.)

31. Neosnovan je i prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 14. listopada 2021.

32. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u ovom slučaju od 14. lipnja 2018.). Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu i to neovisno o tome kada su plaćeni pojedini anuiteti, pa makar oni bili plaćeni 2007. i ranije jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo za shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12.

33. Budući da je tužba podnijeta unutar zastarnog roka niti za preinačeni dio zahtjeva nije nastupila zastara te se, u vezi s tim, ukazuje na pravno shvaćanje VSRH Građanski odjel Broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. iz kojeg proizlazi da, slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), kao u konkretnom slučaju, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

34. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210 ZOO/91 pa je upravo i na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja za isplatu iznosa u visini 1.587,98 eur te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

35. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 214. ZOO/91 i ista teče na svaki pojedini iznos od dana stjecanja (plaćanja) svakog preplaćenog mjesečnog iznosa, a što je vidljivo iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i time ništava pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate.

36. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ( Narodne novine 72/02, 153/04) te na čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23-dalje u tekstu ZOO/05)

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da isti nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva u pogledu kojeg nije nastao poseban trošak. Sastoji se od zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je u skladu sa vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja radnje, prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema priloženom troškovniku.

37.1 Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 100 bodova (tbr. 7/1 Tarife), sastav podnesaka od 27. siječnja 2022., 21. ožujka 2022.,6. lipnja 2024. i od 17. srpnja 2024., svaki po 100 bodova (tbr. 8/1 Tarife) i za zastupanje na ročištima 6. svibnja 2022., 7. lipnja 2024. i 5. prosinca 2024., svako po 100 bodova (tbr. 9/1 Tarife), ukupno 800 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 1.600,00 eura, a uvećano za 25% PDV ( 400,00 eur), za uplaćeni predujam za vještačenje 99,54 eur, tw uz zatraženi trošak pristojbe na tužbu (66,36 eur), sveukupno iznosi 2.165,90 eur. 38. Tuženiku trošak postupka nije suđen budući da u sporu nije uspio. Nije mu suđen niti trošak postupka za povučeni dio zahtjeva primjenom odredbe čl. 158. st.1. ZPP i to iz razloga što je sud imao u vidu da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova za povučeni dio zahtjeva (deklaratorni dio zahtjeva i isplata po osnovi promjenjive kamatne stope) narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povod za parnicu. Naime, tužitelj je doista na ročištu 6. svibnja 2022. (list 81 spisa), a dakle, nakon što je VSRH na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeo pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (za promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.) - povukao zahtjev po osnovi promjenjive kamatne stope. Osim toga, dosuda troškova postupka tuženiku u tom bi slučaju rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke rješenja.

39. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 27. siječnja 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja uz rješenje o pristojbi na tužbu 66,36 eur

- punom. tuženika