REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-1153/2023-27.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AR rođ. A iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ranko Tomašević, odvjetnik Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 kao pravni slijednik Hypo Alpe-Adria Bank d.d. koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. listopada 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Ranka Tomašević, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika ŽR, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, 27. siječnja 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 116- 060/2006 od 27.3.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi:

"... iznos od 157.300,00 CHF (stopedesetsedamtisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važečem na dan korištenja kredita..."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj: 116- 060/2006 od 27.3.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi

"... u kunskoj protuvrijednosti 819,90 CHF (osamstodevetnaest švicarskih franaka i 90/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja..."

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 isplatiti tužiteljici AR rođ. A iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 12.476,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća od 03.07.2006. pa do 31.12.2007. u visini stope koju određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a u svezi sa čl. 2 Zakona o zateznim kamatama, od 01.01.2008. pa do 31.07.2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena a od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče na iznose:

1,09 EUR od 30.9.2006.

27,73 EUR od 31.10.2008.

3,20 EUR od 2.12.2008.

37,24 EUR od 31.12.2008.

43,73 EUR od 2.2.2009.

46,66 EUR od 2.3.2009.

38,58 EUR od 31.3.2009.

40,12 EUR od 30.4.2009.

27,77 EUR od 1.6.2009.

18,67 EUR od 30.6.2009.

21,09 EUR od 31.7.2009.

25,88 EUR od 31.8.2009.

25,47 EUR od 30.9.2009.

20,62 EUR od 2.11.2009.

29,72 EUR od 30.11.2009.

37,01 EUR od 31.12.2009.

47,38 EUR od 1.2.2010.

45,00 EUR od 1.3.2010.

59,09 EUR od 31.3.2010.

56,41 EUR od 30.4.2010.

61,61 EUR od 31.5.2010.

106,67 EUR od 30.6.2010.

97,40 EUR od 2.8.2010.

125,73 EUR od 31.8.2010.

115,94 EUR od 30.9.2010.

100,20 EUR od 2.11.2010.

133,42 EUR od 30.11.2010.

172,14 EUR od 31.12.2010.

142,82 EUR od 31.1.2011.

154,10 EUR od 28.2.2011.

141,00 EUR od 31.3.2011.

143,39 EUR od 30.4.2011.

198,81 EUR od 31.5.2011.

204,21 EUR od 30.6.2011.

250,52 EUR od 1.8.2011.

226,73 EUR od 31.8.2011.

200,69 EUR od 30.9.2011.

190,13 EUR od 31.10.2011.

188,20 EUR od 30.11.2011.

200,13 EUR od 31.12.2011.

210,53 EUR od 31.1.2012.

211,93 EUR od 29.2.2012.

204,73 EUR od 31.3.2012.

209,59 EUR od 30.4.2012.

212,91 EUR od 31.5.2012.

207,32 EUR od 30.6.2012.

208,79 EUR od 31.7.2012.

204,60 EUR od 31.8.2012.

195,67 EUR od 1.10.2012.

205,32 EUR od 31.10.2012.

209,96 EUR od 30.11.2012.

206,58 EUR od 31.12.2012.

188,36 EUR od 31.1.2013.

203,84 EUR od 28.2.2013.

205,19 EUR od 2.4.2013.

199,13 EUR od 30.4.2013.

180,26 EUR od 31.5.2013.

179,78 EUR od 1.7.2013.

184,41 EUR od 31.7.2013.

185,31 EUR od 31.8.2013.

202,13 EUR od 30.9.2013.

196,83 EUR od 31.10.2013.

200,59 EUR od 30.11.2013.

204,85 EUR od 31.12.2013.

175,25 EUR od 31.1.2014.

179,99 EUR od 28.2.2014.

178,44 EUR od 31.3.2014.

173,20 EUR od 30.4.2014.

171,52 EUR od 31.5.2014.

171,52 EUR od 30.6.2014.

172,28 EUR od 31.7.2014.

183,23 EUR od 1.9.2014.

182,19 EUR od 30.9.2014.

186,52 EUR od 31.10.2014.

189,46 EUR od 1.12.2014.

187,72 EUR od 31.12.2014.

188,21 EUR od 31.1.2015.

188,21 EUR od 28.2.2015.

188,21 EUR od 31.3.2015.

188,21 EUR od 30.4.2015.

188,21 EUR od 1.6.2015.

188,21 EUR od 30.6.2015.

188,21 EUR od 31.7.2015.

188,21 EUR od 31.8.2015.

188,21 EUR od 30.9.2015.

IV. Nalaže se Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 naknaditi tužiteljici AR rođ. A iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.425,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 27.628,20 EUR zajedno sa zateznim kamatama, kao neosnovanim.

VI. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova u iznosu od 329,00 EUR kao neosnovanim.

VII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je dana 27.3.2006. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu br. 116-060/2006 temeljem kojeg joj je odobren i isplaćen kredit za kupnju stana i refinanciranje kapare u iznosu od 157.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.

Naprijed navedeni kredit je otplaćivan u mjesečnim obrocima i u cijelosti je isplaćen. Podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - CHF (švicarski franak).

Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22 Zakona o obveznim odnosima i to u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženog u čl. 21 koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, indeksne klauzule kao i klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštite vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučaju dugotrajnih poslovnih odnosa kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

Na ovaj pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pa se tako ona poziva na odredbe iz čl. 81 - 87 koji određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Člankom 83 Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se prilikom ocjene da li je neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora kao i ostale ugovorne odredbe.

Člankom 87 istog zakona je propisano da je nepoštena odredba ugovorna odredba ništetna.

Odredba čl. 1 Ugovora o kreditu je nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF u pravnom poslu između nje i tuženika, tuženik propustio ju u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

Kako je naprijed navedeno valutna klauzula je zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca, odnosno ugovara se da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio pored ugovorenih kamata i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha valutne klauzule, kao zaštitne klauzule, je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - HRK - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - HRK - kao mjerila njegove vrijednosti.

Hrvatska narodna banka svojom monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih 10 godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na EUR). Tijekom otplatnog razdoblja spornog ugovora došlo je do aprecijacije CHF koji je porastao u odnosu na EUR, a to se odrazilo onda i na tečaj HRK u odnosu na CHF, iako je HRK u odnosu na EUR ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim ona kao potrošač nije imala mogućnosti niti znanja uviditi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz toga proistekle. Naprotiv, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je ona, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Posebno treba naglasiti da tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da ona nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je kredit i zašto povoljniji, te je na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija.

Posebno treba naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama.

Iz odredbi o potrošačkom kreditiranju sadržanih u Zakonu o zaštiti potrošača proizlazi dužnost tuženika da potrošaču (ovdje njoj) u pisanom obliku dade sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je navedena glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni potrošaču kako bi donio informiranu odluku. Dužnost tuženika je također bila da prije sklapanja ugovora joj pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi njoj omogućila da procijeni da li je predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji kao i pojasniti joj bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju.

Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Posebno se naglašava da ovakova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Tuženik je u poslovnoj praksi obvezan ovako se ponašati temeljem načela obveznog prava i to načela savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načela jednake vrijednosti prestacije sa zabranom zlouporabe prava, kao i načelo zabrane prouzrokovanja štete drugoj strani.

U trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala s svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela razboritu i informiranu odluku.

Nadalje, mišljenja je da je primjena valutne klauzule CHF u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti aprecijacijom CHF u odnosu na EUR, dakle protivno svrsi zbog koje je zakonom predviđena, a pogotovo jer ona nije bila unaprijed upozorena čime joj je direktno nanesena šteta. Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u CHF te promjenjive kamatne stope, ugovorenom protivno zakonu koja je tijekom otplatnog perioda isključivo rasla, nije dopušteno u potrošačkim kreditima. Iz svega proizlazi da je ona bila obvezna vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, pa je temeljem protuzakonite primjene valutne klauzule tuženik na njezinu štetu stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita. U identičnim predmetima je Europski sud za ljudska prava donio odluke u korist potrošača, pa navodi da je tako odlučeno presudama u predmetima C-26/13 od 30.4.2014, C-51/17 od 20.9.2018 i C-118/17 od 14.3.2019.

Tuženik je na temelju valutne klauzule stekao bez osnove ukupni iznos od 40.105,02 EUR (odn. 302.171,47 kn prema tečaju 7,53450), koji iznos potražuje ovom tužbom.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 10.10.2024. (list 230 do 233 spisa), tužiteljica predlaže da sud donese Odluku, kojom će utvrditi da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu broj: 116-060/2006 od 27.3.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi:

"... iznos od 157.300,00 CHF (stopedesetsedamtisućatristo švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važečem na dan korištenja kredita..." Nadalje da sud utvrdi da je ništetan dio odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj: 116-060/2006 od 27.3.2006. sklopljenog između tužiteljice i tuženika u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF) a koja glasi "... u kunskoj protuvrijednosti 819,90 CHF (osamstodevetnaest švicarskih franaka i 90/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja..." , i da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 12.476,82 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku za svaki pojedini obrok od dospijeća pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu (list 34 do 41 spisa) tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 116-060/2006, 27. ožujka 2006. (dalje: ugovor).

Međutim, tužitelj je predmetni ugovor izmijenio u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu (dalje: Aneks), 21. siječnja 2016. On je bio obvezan ponuditi tužitelju sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15). Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, ističe kako je Aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

Sklapanjem Aneksa ugovorne strane su suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 4. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. Aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

O svim relevantnim okolnostima obavijestio je tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Kod kredita s valutnom klauzulom proveo je edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je on postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF on bio nepošten.

Prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao je u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 25 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF.

Ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je mogao procijeniti kretanje tečaja CHF.

Nesporno je da nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 25 godina.

Posebno ističe da predmetnim Aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe Aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužitelj je stavljen u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužitelj nakon konverzije ispunjavao svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Slijedom navedenog, tužitelj ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

Kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužitelj nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je Aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak Aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je Aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužitelj nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora. Dodatno, ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos- 1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“

Stoga je očito kako je sud odlukom u oglednom postupku pojasnio pravni stav zauzet u predmetu Rev-2868/18.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužitelj sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije bila niti ugovorena te kao da konverzija nije provedena.

Ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je on nudio za ugovore bez valutne klauzule.

Nadalje, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“ to on ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Ističe kako je Aneksom utvrđena preplata u korist tužitelja u iznosu od 13.599,18 kn, a čime je tužitelj u cijelosti obeštećen.

Ne protivi se financijskom vještačenju, ali predlaže da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije te je li on sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu u izračun uključe sve nastale razlike, uključivo i one nastale uslijed niže kamate i tečaja od početnih vrijednosti (tzv. negativne razlike), a ne samo iznosi preplate.

Prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana svakog pojedinačnog anuiteta pa do isplate.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je on prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Opreza radi, ističe prigovor zastare.

U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Smatra da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike kredita koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike kredita koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Otplatni plan od 13.10.2022. (list 9 do 13 spisa), Pregled prometa za klijenta od 13.10.2022.(list 14 do 26 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 13.10.2022.(list 27 i 28 spisa), Ugovor o kreditu broj 116-060/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27.3.2006. (list 134 do 139 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 116-060/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.1.2016. (list 140 do 143 spisa). Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti RR iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 3.7.2024. (list 155 do 183 spisa).

Saslušana je tužiteljica AR (list 264 i 265 spisa).

4. Na pripremnom ročištu dana 16. svibnja 2024. godine tuženik je ostao kod svog dokaznog prijedloga da vještak uzme u obzir njihov zadatak koji je naveden u Odgovoru na tužbu, tj. da izračuna tzv. negativne razlike i izvrši izračun primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti i da se očituje na okolnost ispravnosti konverzije.

4.1.Rješenjem poslovni broj P-1153/2023-12. od 16. svibnja 2024. godine (donijeto na pripremnom ročištu), sud je odbio Prijedlog tuženika da se izračunaju tzv. negativne razlike jer se radi o dokaznom prijedlogu k tužitelj nije utužio, tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo ni koju tražbinu bi stavio u prijeboj.

5.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6.Među strankama tijekom postupka bila je sporna visina potraživanja, osnovanost tužbenog zahtjeva kao i da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima status potrošača i da li se u konkretnom slučaju mogu primjenjivati u ovome predmetu Presude donijete u povodu kolektivne tužbe, s obzirom da je provedena konverzija, te da li je tužitelj time u cijelosti obeštećen.

7. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nesporne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 116-060/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 27.3.2006. godine kojim je odobren korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 157.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je člankom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da se kredit odobrava za kupovinu stana i refinanciranje kapare, te da korisnik kredita može koristiti kredit tek nakon što banci predoči dokaz o izvršenom osiguranju tražbina i ispunjenju drugih uvjeta u skladu s ovim Ugovorom, a na dan koji odredi banka,

- da je člankom 4. citiranog Ugovora ugovoreno da rok otplate kredita iznosi 25 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, i kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten, kredit se otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 819,90 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten,

- da je člankom 3. ugovoreno da na iznos kredita iz članka 2. predmetnog Ugovora, obračunavaju se kamate od 3,88% dekurzivno godišnje, kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete,

- da se tečaj CHF stalno mijenjao tj. povećavao, a što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja,

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba za kupnju stana,

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 21.1.2016. Aneks uz Ugovor o kreditu broj 116-060/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim se ugovaraju uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR,

- da je Aneksom ugovoreno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosi 79.097,81 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za EUR,

- da je Aneksom ugovoreno da manjak na dan 30.9.2015. iznosi 0,00 EUR, a preplata iznosi 13.599,18 HRK,

- da su u Aneksu Ugovora ugovorne strane suglasno potvrdile da se iznos preplate od 13.599,18 HRK koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da se u Aneksu Ugovora kao osnovni Ugovor spominje Ugovor o kreditu broj 116-060/2006 od 27.3.2006. godine,

- da je konverzija tj. sklopljeni Aneks uz Ugovor o kreditu, sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, i da je konverzija provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju,

- da je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita , za sve anuitete je više plaćeni iznos od 12.476,82 EUR-a,

- da je ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete manje plaćeni iznos od 453,10 EUR-a.

9.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

10. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

11. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

12. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

13.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 116-060/2006 od 27.3.2006. valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

13.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

14. Iz iskaza tužiteljice AR (list 264 i 265 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopila kao fizika osoba. U to vrijeme nije imala trgovačko društvo ni obrt. Kredit mi je služio za rješavanje stambenog pitanja. Kupila je stan koji joj je služio za stanovanje. Kredit je digla u švicarskim francima iz razloga, jer je bio preporučen i od banke i od medija kao kredit za kupnju prve nekretnine i za mlade. Nije mogla pregovarati ni o bilo kojoj odredbi Ugovora o kreditu prije nego ga je samo potpisala. Ugovor o kreditu je pročitala i razumjela je koliko je mogla razumjeti jer nije stručnjak za bankarske poslove. U banci ju nitko od djelatnika banke nije upozorio na rizike u svezi predmetnog Ugovora. Tijekom otplate kredita jako su joj rasle rate kredita i koje su premašile njezinu plaću. Sklapanju Aneksa Ugovora o kreditu pristupila je iz razloga što je isto bila preporuka od banke. Ne sjeća se da bi prilikom sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu potpisala nešto čime se odriče svojih potraživanja prema tuženiku. Prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu nije bila upoznata sa valutnom klauzulom. Ugovor o kreditu joj je ponuđen kao takav , vjerovala je bankarici i nije pitala da li se može nešto izmijeniti u Ugovoru. Kredit joj je ponuđen u švicarcima kao najpovoljniji i u koji je vjerovala i nije tražila kredit u banci u eurima. Kada su se rate povećale, kontaktirala je bankaricu, ali se ništa nije moglo napraviti. To joj je bio prvi kredit u životu. Stan su prodali da se riješe tereta. Stan se nikada nije iznajmljivao. 14.1. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice smatrajući ga objektivnim, životnim i u skladu s materijalnim dokazima u koje je sud izvršio uvid.

15.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

15.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. Iz toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

15.2. Tužitelj je sklopio Ugovor o namjenskom kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.).

Naime radi se o kreditu za kupnju stana i ni jednom činjenicom tuženik nije doveo u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor vezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je kupnja stana, tj. ugovoreno je da se radi o stambenom kreditu. Iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo za kupnju stana i to za kupnju prve nekretnine za mlade, a kojeg je na kraju morao prodati da se riješi tereta, jer su rate kredita rasle i premašile su njegovu ratu.

15.3. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom Ž izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba Ž potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Ž nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

15.4. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,88% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

16. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

16.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu uz Ugovor o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu uz Ugovor o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

16.2. U tom kontekstu valja navesti i osvrnuti se na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

16.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

16.4. Naime, sklapanjem Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksu tj. Dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Aneksa osnovnom Ugovoru o kreditu 2016. godine vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

17. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu iz 2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

18. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu kojim je vršena konverzija sukladno ZID ZPK/15. ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, te tužitelj tj. korisnik kredita u ovom slučaju zadržava pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

19. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF koji mu je preporučen i od banke i od medija kao kredit za kupnju prve nekretnine i to za mlade. Također je kredit ponuđen kao najpovoljniji.

Uzimajući navedeno u obzir, nedvojbeno je utvrđeno da tužitelj nije informiran ni o jednom članku Ugovora o kreditu koji je sklopio sa tuženikom, s time da se posebno napominje da se radi o tipskim Ugovorima.

Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja kao običan građanin da predvidi sve te posljedice koje je nosio sa sobom takav kredit.

20. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

21.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

22. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

22.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

22.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,50% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

23. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

24.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti RR iz Darfin d.o.o. koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 3.7.2024. (list 155 do 163 spisa) zajedno sa dokumentacijom koju je tijekom vještačenja zatražio od tuženika i koja mu je dostavljena.

U svojem nalazu i mišljenju vještak je u Tabeli na stranici 7 i 8 prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule te utvrđen više plaćeni iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 94.006,50 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 12.476,82 EUR.

Nadalje je u svojem nalazu i mišljenju na stranici 8 u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je utvrđen manje plaćeni iznos. Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan valute u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -3.413,86 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -453,10 EUR.

25. Tuženik je u svojem podnesku od 7.10.2024. godine osporavao metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna, jer da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit. Također da je vještak u svojem nalazu i mišljenju tj. u Zaključku uvrstio razlike samo onih anuiteta za koje je utvrđen više plaćeni iznos, a ne i onih kod kojih je vidljivo da je tužitelj platio manje, tj. da nije izračunao tzv. negativne razlike. Na glavnoj raspravi 17. listopada 2024. godine istaknuo je da su njegovi Prigovori na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode i da ne predlaže neposredno saslušanje vještaka.

25.1. S obzirom na navedeno od strane tuženika u podnesku od 7.10.2024. godine valja istaknuti da je vještak postupio po nalogu suda prilikom izrade nalaza i mišljenja, a također je Rješenjem ovog suda od 16. svibnja 2024. godine, a prije zaključenja prethodnog postupka odbijen sa dokaznim prijedlogom da se prilikom vještačenja izračunaju tzv. negativne razlike, a što je obrazloženo u točci 4.1.ove Odluke.

25.2. Tuženik nije imao primjedbi ni prigovora na nalaz i mišljenje vještaka.

25.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući ga vjerodostojnim, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spis i koju je pribavio vještak, stručno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom.

26. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom tj. presuditi kao u izreci ove Presude.

27.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su naveden u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

27.1. S obzirom na navedeno, valjalo je donijeti Odluku kao pod točkom I.,II. i III. izreke.

28. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplatu po osnovi anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

29. Tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev u svojem podnesku od 10.10.2024. godine.

29.1.Tuženik je na glavnoj raspravi 27. listopada 2024. godine istaknuo da je tužitelj dostavio tužbeni zahtjev za isplatu značajno manjeg iznosa nego u tužbi, te da se ne protivi preinačenju, ali traži trošak.

30. Tužitelj je kao korisnik kredita tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi zatražio od tuženika isplatu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na ime tečajnih razlika tj. na ime razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule. Konačnim tužbenim zahtjevom postavljenim nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 12.476,82 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

31. Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom V. izreke, jer prema važećoj sudskoj praksi sniženje zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja koji predstavlja razliku između tužbenog zahtjeva postavljenog u tužbi i sniženog zahtjeva.

31.1. Tuženik je na glavnoj raspravi 17. listopada 224. godine zatražio trošak u odnosu na povučeni dio tužbe.

32. Valja navesti da sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje:ESLJP), da bi bilo opravdano ograničenje prava na pristup sudu lii prava na mirno uživanje vlasništva, mora biti propisano Zakonom, valja slijediti legitiman cilj i biti razmjerno, odnosno mora biti postignuta pravedna ravnoteža, između javnog interesa i prava pojedinaca.

32.1. Ciljevi kojima teže nacionalne odredbe koje uređuju troškove postupka su financiranje pravosudnog sustava i izbjegavanje neopravdanog parničenja i nerazumno visokih troškova parničenja odvraćanjem potencijalnih tužitelja od pokretanja neutemeljenih sporova ili postavljanja previsokih vrijednosti predmeta spora bez snošenja posljedica. ESLJP ističe da se radi o legitimnim ciljevima osiguranja pravilnog djelovanja pravosudnog sustava i zaštite prava drugih koji su u skladu s čl. 6. stavkom 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori broj 18/1997., 14/2002., 98/2005., 1/2006. dalje Konvencije) i prava na mirno uživanje vlasništva zaštićenog člankom 1.

Protokola br. 1. uz Konvenciju.

32.2. Međutim, ograničenje prava na pristup sudu mora biti razmjerno tom legitimnom cilju. Drugim riječima, sud je dužan ocijeniti postoji li razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži, odnosno je li postignuta pravedna ravnoteža između javnog interesa zajednice i interesa pojedinca da zaštiti svoja temeljna prava, te je li zbog miješanja države pojedinac morao snositi nerazmjeran i prekomjeran financijski teret. Jesu li troškovi postupka bili nerazmjerni potrebno je procijeniti uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Dakle, Odluka o troškovima postupka ne smije predstavljati nerazmjerno ograničenje navedenih prava, s time da su jamstva pristupa sudu jednako snažno primjenjiva na privatne sporove i na sporove u koje je uključena država. Drugim riječima, činjenica da se radi o građansko pravnom sporu između dviju privatnih stranaka ne znači da će ta jamstva biti drugačije primijenjena nego u sporovima protiv države, već je to samo jedan od elemenata koji ESLJP uzima u obzir prilikom ocjene razmjernosti ograničenja prava pojedinca.

32.3. U konkretnom slučaju imajući u vidu da je predmet spora vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama zbog posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, a koju visinu preplaćenih iznosa je teško procijeniti bez provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja, da je snizio tužbeni zahtjev tužitelj odmah nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istog, da vezano za sniženje tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka, da je tužitelj u konačnosti u cijelosti uspio u odnosu na sniženi tužbeni zahtjev, da ukupni troškovi postupka gotovo u cijelosti apsorbiraju dosuđenu naknadu tužitelju, te da je takva Odluka posljedica isključivo protivljenja tuženika sniženju tužbenog zahtjeva, to bi u okolnostima konkretnog slučaja prema ocjeni ovog suda, dosuđivanjem troškova postupka tuženiku i odbijanjem zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka, tužitelju bio nametnut prekomjeran teret koji ne bi bio razmjeran legitimnom cilju, jer bi dosuđivanjem troškova postupka tuženiku došlo do povrede prava tužitelja na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. stav 1. Konvencije te povrede članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju zbog nerazmjernog miješanja u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

33. Imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa sniženim tužbenim zahtjevom, dok u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva tijekom postupka nisu nastali posebni troškovi, jer se u odnosu na taj dio zahtjeva nije posebno raspravljalo niti su se izvodili dokazi, to prema stavu ovog suda, a sukladno prethodno navedenoj praksi ESLJP-a tužitelju pripada naknada troškova postupka prema konačnom tužbenom zahtjevu (sniženom) u cijelosti, dok tuženik nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.

34. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

35.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eura, za sastav podneska od 10.10.2024. iznos od 200,00 prema Tbr. 8. točka 1. OT-a.

Za zastupanje na ročištu dana 16.5.2024. i 16.12.2024. za svako iznos od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. OT-a.)., a za zastupanje dana 17.10.2024. godine u iznosu od 100,00 eura.

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 225,00 eura.

Tužitelju su priznati i troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu 300,00 eura.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 1.425,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

35.1. Tužitelja je valjalo odbiti sa zatraženim troškovima za sudske pristojbe na tužbu i presudu, jer iste nisu od strane tužitelja plaćene, a prema Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/2018., 51/2023.) tužitelj je u skladu s člankom 11. stav 1. točka 20. oslobođen od plaćanja pristojbi.

36. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 27. siječnja 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Ranko Tomašević, Zagreb, Ul. I. Kukuljevića 6

2. Odvj. Hrvoje Matić, Zagreb, Maksimirska 81