REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Posl. br. P-750/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vanji Buntić odvjetnici iz Pule, protiv tužene Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku iz OD Ćurković i Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 23. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja te nazočnosti zamjenskog punomoćnika tužene, na temelju čl. 335. Zakona o parničnom postupku, dana 27. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja VĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prema tuženoj Addiko banci d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koji sadržajno glasi:

"1. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 326-31/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.ožujka 2007.godine u dijelu koji glasi:

« … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune», sklopljenog između istih stranaka, pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

2.Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 326-31/2007 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.ožujka 2007.godine,a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi:

« …prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.3.t.2. u dijelu koji glasi:

« ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Ape-Adria Bank d.d. na dan plaćanja... »,

u odredbi čl.4.t.3. koja glasi:

« u kunskoj protuvrijednosti …….obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo

Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.»

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju s osnova preplate vezano za promjenu tečaja CHF u odnosu na početni tečaj (tečajna razlika preplata) iznos od 13.056,81 kuna/ 1.732,95 eura zajedno sa propisanim zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- na iznos 4,32 kuna/ 0,57 eura počev od 30.9.2008 godine do isplate

- na iznos 75,05 kuna/ 9,96 eura počev od 31.10.2008 godine do isplate

- na iznos 10,78 kuna/ 1,43 eura počev od 30.11.2008 godine do isplate

- na iznos 85,59 kuna/ 11,36 eura počev od 31.12.2008 godine do isplate

- na iznos 97,27 kuna/ 12,91 eura počev od 31.1.2009 godine do isplate

- na iznos 77,13 kuna/ 10,24 eura počev od 28.2.2009 godine do isplate

- na iznos 59,28 kuna/ 7,87 eura počev od 31.3.2009 godine do isplate

- na iznos 59,85 kuna/ 7,94 eura počev od 30.4.2009 godine do isplate

- na iznos 50,83 kuna/ 6,75 eura počev od 31.5.2009 godine do isplate

- na iznos 57,53 kuna/ 7,64 eura počev od 30.6.2009 godine do isplate

- na iznos 63,50 kuna/ 8,43 eura počev od 31.7.2009 godine do isplate

- na iznos 59,15 kuna/ 7,85 eura počev od 31.8.2009 godine do isplate

- na iznos 59,85 kuna/ 7,94 eura počev od 30.9.2009 godine do isplate

- na iznos 56,38 kuna/ 7,48 eura počev od 31.10.2009 godine do isplate

- na iznos 69,09 kuna/ 9,17 eura počev od 30.11.2009 godine do isplate

- na iznos 93,58 kuna/ 12,42 eura počev od 31.12.2009 godine do isplate

- na iznos 95,22 kuna/ 12,64 eura počev od 31.1.2010 godine do isplate

- na iznos 96,07 kuna/ 12,75 eura počev od 28.2.2010 godine do isplate

- na iznos 120,05 kuna/15,93 eura počev od 31.3.2010 godine do isplate

- na iznos 115,50 kuna/15,33 eura počev od 30.4.2010 godine do isplate

- na iznos 124,36 kuna/16,51 eura počev od 31.5.2010 godine do isplate

- na iznos 212,36 kuna/28,19 eura počev od 30.6.2010 godine do isplate

- na iznos 185,31 kuna/24,59 eura počev od 31.7.2010 godine do isplate

- na iznos 247,02 kuna/32,79 eura počev od 31.8.2010 godine do isplate

- na iznos 201,96 kuna/26,80 eura počev od 30.9.2010 godine do isplate

- na iznos 190,08 kuna/25,23 eura počev od 31.10.2010 godine do isplate

- na iznos 251,64 kuna/33,40 eura počev od 30.11.2010 godine do isplate - na iznos 274,75 kuna/36,47 eura počev od 31.12.2010 godine do isplate

- na iznos 268,97 kuna/35,70 eura počev od 31.1.2011 godine do isplate

- na iznos 268,97 kuna/ 35,70 eura počev od 28.2.2011 godine do isplate

- na iznos 304,04 kuna/ 40,35 eura počev od 31.3.2011 godine do isplate

- na iznos 304,04 kuna/ 40,35 eura počev od 30.4.2011 godine do isplate

- na iznos 368,68 kuna/ 48,93 eura počev od 31.5.2011 godine do isplate

- na iznos 360,35 kuna/ 47,83 eura počev od 30.6.2011 godine do isplate

- na iznos 508,62 kuna/ 67,51 eura počev od 31.7.2011 godine do isplate

- na iznos 373,46 kuna/ 49,57 eura počev od 31.8.2011 godine do isplate

- na iznos 359,86 kuna/ 47,76 eura počev od 30.9.2011 godine do isplate

- na iznos 368,07 kuna/ 48,85 eura počev od 31.10.2011 godine do isplate

- na iznos 368,07 kuna/ 48,85 eura počev od 30.11.2011 godine do isplate

- na iznos 393,80 kuna/ 52,27 eura počev od 31.12.2011 godine do isplate

- na iznos 401,61 kuna/ 53,30 eura počev od 31.1.2012 godine do isplate

- na iznos 386,72 kuna/ 51,33 eura počev od 29.2.2012 godine do isplate

- na iznos 395,44 kuna/ 52,48 eura počev od 31.3.2012 godine do isplate

- na iznos 403,09 kuna/ 53,50 eura počev od 30.4.2012 godine do isplate

- na iznos 393,55 kuna/ 52,23 eura počev od 31.5.2012 godine do isplate

- na iznos 383,20 kuna/ 50,86 eura počev od 30.6.2012 godine do isplate

- na iznos 367,04 kuna/ 48,71 eura počev od 31.7.2012 godine do isplate

- na iznos 367,04 kuna/ 48,71 eura počev od 31.8.2012 godine do isplate

- na iznos 384,78 kuna/ 51,07 eura počev od 30.9.2012 godine do isplate

- na iznos 389,32 kuna/ 51,67 eura počev od 31.10.2012 godine do isplate

- na iznos 389,32 kuna/ 51,67 eura počev od 30.11.2012 godine do isplate

- na iznos 394,18 kuna/ 52,32 eura počev od 31.12.2012 godine do isplate

- na iznos 372,77 kuna/ 49,48 eura počev od 31.1.2013 godine do isplate

- na iznos 344,40 kuna/ 45,71 eura počev od 28.2.2013 godine do isplate

- na iznos 343,92 kuna/ 45,65 eura počev od 31.3.2013 godine do isplate sa propisanim zakonskim zateznim kamatama koje teku do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženoj da tužitelju isplati na ime parničnog troška iznos od 2.050,00 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. st. 2. ZOO-a koja na navedeni iznos teče počev od 27.1.2025.godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužena prema tužitelju u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška sa kamatom na isti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika (HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj 326-31/2007 od 14.ožujka 2007.godine kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.587,00 CHF. Člankom 3. Ugovora ugovorena je kamatna stopa u visini od 5,25 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika) na čiju je primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna je odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO-a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom članka 272. stavka 1. ZOO-a, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09.04.2015. godine. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Tužitelj nadalje navodi da temeljem ugovora o kreditu banka je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.587,00 CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 220,40 CHF obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.za CHF na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje:- ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovoreni tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Hypo Alpe-Adria-Bank d.d, obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj u ovom trenutku ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom navedenog tužitelj je predložio da sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu na str. 339 do 343 spisa odnosno na ročištu od 23.1.2025.godine pretvoreno u eure po fiksnom koeficijentu 7,53450 za svaki iznos.

2. U odgovoru na tužbu prije svega, tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva, te ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja, obzirom da smatra da se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja neovisnog i nepristranog vještaka kojeg odredi sud. U tužbi se navodi da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 326-31/2007 dana 14.03.2007. u iznosu od 13.587,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita. Nadalje tužitelj navodi da ne raspolaže dokumentacijom iz ugovora o kreditu na temelju koje bi mogao postaviti točno određeni tužbeni zahtjev, međutim, tuženik ističe kako neosnovano prebacuje teret dokaza na Naslovni sud, obzirom da ničim nije dokazao je bio spriječen u pribavi iste, stoga tuženik ističe kako nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja po članku 186.b.stavku 3. ZPP-a, te predlaže odbiti tužiteljev zahtjev, a ujedno ga, zbog neodređenosti tužbenog zahtjeva, obvezati na ispravak tužbe, te podredno, ukoliko to isti ne napravi, da se utvrdi povlačenje tužbe. Tužitelj navodi u tužbi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, da je ugovorna odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pozivajući se pri tome na odluke Visokog trgovačkog suda, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, presude Europskog suda, Ustavnog suda i drugih sudova. Tuženik prvenstveno ističe kako je predmetni kredit otplaćen u lipnju 2013. godine, stoga ukazuje na na Zakon o kreditnim institucijama, koji u članku 305. stavku 8. navodi sljedeće: „Kreditna institucija dužna je potrošaču, na njegov zahtjev besplatno i u svakom trenutku tijekom trajanja ugovora o kreditu, staviti na raspolaganje izvještaj u obliku otplatnog plana koji uključuje i izračun efektivne kamatne stope na dan izrade otplatnog plana, informaciju o ukupno plaćenoj glavnici, kamatama i troškovima, specifikaciju uplata i pregled promjena kamatnih stopa po kreditu.“ U odnosu na zastaru navodi Kako je tužba podnesena dana 27.04.2021. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 27.04.2016. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije tužba vjerovnika prema dužniku, već traženje deklarativne odluke o tome da li je došlo do povrede prava potrošača ili ne. Niti je udruga potrošača vjerovnik, niti su tužene banke dužnik, niti se uopće u takvom postupku stranke imaju smatrati vjerovnikom odnosno dužnikom. Dakle, ova tužba ujedno je prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju, slijedom čega nema govora da bi došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Jedino se ova tužba može promatrati u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, te tuženik ističe materijalno pravni prigovor zastare. Neprihvatljiva su tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak. Tuženik smatra da takvo mišljenje sudaca Vrhovnog suda RH predstavlja težu povredu načela vladavine prava i zakonitosti, te svaki sudac koji bi slijedio takvo tumačenje počinio bi identičnu težu povredu prava tuženika na pravično i pošteno suđenje. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU.1 Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPP-a. Sudska odluka u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača niti jednim jedinim zakonskim propisom nije navedena kao razlog koji dovodi do prekida zastare. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Tako mr.sc. HĐ u stručnom članku Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla“ Pravo i porezi br. 11/20, navodi sljedeće: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ „Takvo se pravno shvaćanje može označiti kao „revolucionarno“ zbog nekoliko razloga. Prvo, čini se da VSRH smatra da ništetan pravni posao ipak nije „ništetan“, nego da postiže određene pravne učinke, što je potpuna novost u odnosu na sudsku praksu koja je bila aktualna do 30. siječnja 2020. godine i na pravnu teoriju“. U odnosu na zahtjev za donošenje rješenja po čl. 186.b. ZPP-a navodi da tužitelj u tužbi navodi da kao korisnik kredita ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom koja je potrebna za specifikaciju tužbenog zahtjeva, odnosno tuženik je istome odbio predati potrebnu dokumentaciju. Tužitelj predlaže da tuženik dostavi svu dokumentacija vezanu za ugovor o kreditu te da će provođenjem vještačenja, nakon prikupljanja dokumentacije, urediti tužbeni zahtjev sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ističe kako ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a. Citira se odredba: „Tužitelj koji za to ima imovinskopravni interes može tužbom zatražiti od suda da naloži tuženiku koji je prema sadržaju pravnoga odnosa dužan položiti račun ili dati pregled neke imovine i obveza,odnosno tuženiku za koga je vjerojatno da nešto zna o utajenoj ili prikrivenoj imovini – da, pod prisegom ili bez prisege, položi račun ili preda potpuni pregled imovine ili obveza, odnosno priopćiti što mu je o utajenoj ili prikrivenoj imovini poznato, te izjavi da su položeni račun, predani pregled imovine i obveza, odnosno dani podaci o utajenoj ili prikrivenoj imovini potpuni i točni.“ Dakle, da bi tužitelj mogao uspješno prenijeti teret dokaza na tuženika u vidu pribavljanja dokumentacije na kojima se temelji tužbeni zahtjev, tužitelj mora dokazati: 1. da se radi o pravnom odnosu u kojem je tuženik polagati račun, dati pregled imovine i obveza, 2. da se radi o utajenoj ili prikrivenoj imovini. U ovom slučaju tužitelj i tuženik nisu u pravnom odnosu koji bi se odnosio na utajenu ili prikrivenu imovinu ili obveze, niti se radi o pravnom odnosu u kojem je dužan polagati račune tužitelju. Prema poslovnoj praksi i uobičajenim trgovačkim običajima, koji ne bi trebali biti sporni, sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena je i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope, te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Imajući u vidu tvrdnje tužitelja kako je po ugovoru o kreditu vršio uplate novčanih sredstava, tuženik upućuje da u tom slučaju tom dokumentacijom raspolaže tužitelj, te je na njemu dispozitivno pravo da li će ih dostaviti u spis ili ne. Radi navedenog, tuženik se protivi ideji tužitelja da mu tuženik dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Pravila o teretu dokazivanja su jasna, na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva, a ne na tuženiku. Imajući u vidu navedeno, tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP- a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije. U odnosu na nedostatak pravnog interesa navodi Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Osim toga, na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe. Sudovi su u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, potrebno je sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Nadalje navodi Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. 4 Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje navodi da Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF. Odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno: 1. tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, 2. tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti. 3. Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik ističe kako je i pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi da je banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona navodi da je banka obvezna učiniti dostupne informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima ili ih obavijestiti na drugi način, a o promjenama kamatne stope obavijestiti potrošače putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način u slučaju ugovorene promjenjive kamatne stope. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 3011. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, koji navodi sljedeće: „Prije sklapanja ugovora iz stavka 2. ovoga članka kreditna institucija dužna je potrošaču predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Kada je riječ o sklapanju ugovora o kreditu, kreditna institucija dužna je prije sklapanja ugovora i drugim sudionicima kreditnog odnosa (sudužnicima, založnim dužnicima i jamcima) predočiti odnosno učiniti dostupnima sve bitne informacije o uvjetima ugovora iz kojih će im biti vidljiva prava i obveze ugovornih strana te ih upozoriti na pravnu prirodu sudužništva odnosno jamstva, kao i na pravo kreditne institucije da poduzme naplatu svojih potraživanja od svih sudionika kreditnog odnosa.“ te je tužitelju kao potrošaču predočio i učinio dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljive prava i obveze ugovornih strana, a osim toga, tuženik je postupao i u skladu s člankom 305. stavkom 4. istog Zakona, koji navodi sljedeće: „U slučaju kada su ugovorene promjenjive kamatne stope, kreditna institucija dužna je obavijestiti potrošača o promjeni tih stopa na ugovoreni način obavještavanja potrošača, najmanje 15 dana prije nego što se one počnu primjenjivati, a kod ugovora o kreditu dužna mu je dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Kod promjene kamatnih stopa kreditna je institucija u istoj obavijesti potrošaču dužna predočiti i objasniti kretanje parametara zbog kojih je došlo do promjene kamatne stope.“; te je tužitelja obavještavao o promjeni kamatne stope i dostavljao mu izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je također izradio i objavio i „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III-2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VTS, broj: Pž- 7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelova, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinači ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Tuženik ukazuje i na Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž-121/2021 od 10. ožujka 2021. godine, u kojem se navodi kako je za utvrđenje potpunog činjeničnog stanja potrebno saslušati svjedoke koje predlaže tuženik, te na odluku Županijskog suda u Bjelovaru, poslovni broj: Gž-1157/2019 od 11. veljače 2021. godine, kako je potrebno za odbijanje predloženih dokaza saslušanja svjedoka i javnog bilježnika u postupcima povodom švicarskih franaka potrebno za utvrđenje potpunog činjeničnog stanja saslušati svjedoke koje predlaže tuženik. Zaključno, tuženik ukazuje kako je neosnovano eventualno potraživanje tužitelja za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu i pritom ukazuje na rješenje Županijskog suda u Osijeku Gž- 1657/2019 od 4. veljače 2021. godine kojim je sud ukinuo prvostupanjsku presudu kojom je utvrđena ništetnost cijelog konvertiranog ugovora o kreditu i predmet vratio na ponovni postupak s obrazloženjem: “…da je sud prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja usmjerenog na ništetnost cijelog ugovora, imao pogrešan pravni pristup predmetu spora slijedom čega pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući istoj nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama…”. U odnosu na dopuštenost ugovoranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje, predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorne strane izričito su prihvatile odredbe o promjenjivosti kamatne stope temeljem poslovnih uvjeta, odluka o kamatnim stopama te temeljem drugih općih akata tuženika, kao i sve njegove kasnije izmjene i dopune. Predmetni Ugovor o kreditu sadržava sve zakonom predviđene pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa u ugovoru mogla promijeniti. Promjena kamatne stope imala je svoje poslovne razloge, prema unaprijed predviđenim pravilima i parametrima koji utječu na njenu vrijednost. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača tuženik je kao banka imao unaprijed dogovorene pretpostavke temeljem kojih se mijenjala kamatna stopa, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Ujedno, Županijski sud u Puli Gž-2658/12 u Presudi od 11. studenog 2013. navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran, pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora...“. Nadalje, u odnosu na odluku Ustavnog suda U-III- 2521/2005 od 13.12.2016. u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na Rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P-1401/2012, presuda VTS, broj: Pž- 7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, o kojim se činjenicama može saznati preko djelatnika tuženika koji je u predmetnom sklapanju ugovora o kreditu sudjelovala, stoga je test poštenosti potrebno provesti u odnosu na svaki pojedinačni ugovor o kreditu uz sudjelovanje djelatnika tuženika koji je u istom sudjelovao. Ugovorena mogućnost promjene kamatne stope sukladno je pravnim standardima i pravnom uređenju do donošenja izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. ŽĐ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koje se citira: „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno - konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! — ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 20i4.g.). Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o valutnoj klauzuli, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1. procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2. uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere; Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena je, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu. Također, do 2009. godine nije bilo značajnih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno. Dakle, valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila je dopuštena, kao što je i danas. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano citira se: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine citira se: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.0 ZPP-a prema kojima proizlazi: - da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, - da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te – da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama." Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017., točka 41. zauzima stav: „Uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam „glavni predmet ugovora” u smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i u skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena." Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ovakvo je ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, a osim toga tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja. Pri tome je sam tuženik kao banka najprikladniji za procjenu ovakvih faktora, pa je stoga i logično da odluka o promjeni kamatne stope bude u njegovoj diskreciji. Štoviše, djelatnost tuženika pod kontrolom je regulatora te, sukladno tome, ni nema mjesta arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Tuženik citira presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine" 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi." Tuženik je i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka. Kako bi dokazao spomenutu tvrdnju, tuženik predlaže sudu da izvede dokaz saslušanjem djelatnika tuženika u svojstvu svjedoka. Tuženik je oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Između ostalih, tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese. Iz toga jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF- u. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017., Ruxandra Paula ĐĐ i dr. protiv Banca Romaneasca SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi, citira se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.“ Dakle, u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. Prema analizi stručnjaka čije mišljenje Trgovački sud u Zagrebu u presudi P-1401/12 citira u obrazloženju presude vidljivo je da je u razdoblju od 50 godina, od 1918. do 1968. švicarski franak jednom promijenio vrijednost, iz čega se može samo zaključiti da je CHF stabilna valuta za koju se ne očekuju veće oscilacije. Konačno, od povišenja tečaja CHF pa do danas ta valuta ima gotovo istu konstantnu vrijednost. Nesporno je da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu. Poslovna je realnost recentne svjetske gospodarske krize da su puno veće banke od ovdje tuženika propale zbog navedenih izvanrednih događaja, jer ih nisu mogli predvidjeti. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumnozahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017. u predmetu Ruxandra ĐĐ i dr. rotiv Banca Romaneasca SA, C-186/16 koja se citira: ,,U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik". U odnose na razloge za osporavanje visine tužbenog zahtjeva tuženik navodi da Tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja. Tužitelj uopće nije naveo u tužbi što potražuje i po kojoj osnovi, niti je predložio zadatak za financijsko vještačenje. Prema odredbi čl. 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Prema odredbi čl 7. stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 3.), ako zakonom nije drugačije određeno. Imajući u vidu navedeno, kako tužitelj ne navodi u čemu se sastoji njegova tražbina prema tuženiku, niti predlaže adekvatne dokaze na tu okolnost, predlaže se sudu da pravilom primjene odredbe čl. 219. ZPP-a odbije tužitelja s tužbom temeljem pravila o teretu dokazivanja, budući navedena odredba nalaže da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. Osobito se navedeno odnosi na predloženo financijsko vještačenje. Tuženik se protivi da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju. Također, tuženik se protivi da sud po službenoj dužnosti određuje zadatak vještaku, imajući u vidu odredbe čl. 7. te čl. 2. ZPP-a. Prema odredbi čl. 250. ZPP-a, sud će odrediti vještačenje po vještaku specijalistu ako nema potrebitastručna znanja utvrditi odlučne a sporne činjenice među strankama. Analogno tome, kako sud nema stručna financijska znanja, tim više tužitelj jedini u ovoj parnici ima obvezu postaviti zadatak vještaku na one okolnosti koje želi utvrditi u postupku. Kada se uzme u obzir da sud mora omogućiti tuženiku raspravljanje o dokazima, imajući u vidu posljedice togo propuštanja iz st. 4. čl. 7. ZPP-a tuženik predlaže sudu, u slučaju da tužitelj ne predloži zadatak za financijsko vještačenje do zaključenja prethodnog postupka, odbiti taj dokazni prijedlog. U svakom slučaju, tuženik se a priori protivi da se financijskom vještaku daje zadatak da računa razlike temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja ugovora. Tuženik ukazuje i na Rješenje Županijskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Gž-121/2021 od 10. ožujka 2021. godine, u kojem se navodi kako je vještak dužan uvijek obrazložiti svoje mišljenje, i to sukladno odredbi članka 260. ZPP-a. Pravna praznina koja može nastati u slučaju utvrđenja ništetnim dijela odredbe o visini kamate, popunjava se dopunskim tumačenjem ugovora budući da nema dispozitivnih zakonskih rješenja kojima bi se najprije trebalo popuniti nastalu prazninu. To tim više što sukladno odredbama čl. 324.ZOO, čl. 87. st. 2. ZZP 2003 i čl. 102. st. 2. ZZP 2007-2014 ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora, ako on može opstati bez nje. Ovo je izravna posljedica načela obveznog prava in favorem negotii. Dopunsko tumačenje ugovora temelji se na pravnim pravilima čl. 319. st. 2. ZOO, a za takvo je sudsko tumačenje ugovora odlučno što bi se ugovorne strane bile dogovorile kao pošteni ugovorni partneri prikladno odmjeravajući svoje međusobne interese u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, ostalim načelima obveznog prava (čl. 4. - 7. ZOO) i svrhom ugovora, da su znale za to da ugovorena klauzula o podešavanju promjenjive kamate nije valjana. Tužba o ovome nema uopće ništa ne navodi niti ne traži. Stranke su se definitivno dogovorile o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli pa nema nikakvih okolnosti iz kojih proizlazi da bi se za slučaj da su znale da odredba o promjenjivosti nije valjana odlučile za fiksnu kamatu. Također i u svezi valutne klauzule. Posve je neprihvatljivo tumačenje da su stranke ugovorile valutnu klauzulu s fiksnim tečajem valute. Pa takvo zaključivanje zapravo nema ni logike, jer bi prihvaćanjem takvog shvaćanja zapravo trebali zaključiti da stranke nisu ugovorile valutnu klauzulu. Upravo je zaštitna snaga valutne klauzule u primjeni realnog tečaja te valute za vrijeme trajanja ugovora. Suprotno tome, tada nema zapravo valutne klauzule, a što nikako ne može biti stajalište suda, a sve iz razloga što je dopušteno ugovaranje zaštite prava vjerovnika uporabom valutne klauzule. Slijedom navedenog, valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope dopušteni su instrumenti u ugovorima o kreditu u RH, te se tuženik stoga protivi da bi se kao parametri za bilo kakav izračun uzimali fiksna kamatna stopa i fiksni valutni tečaj. Pravna praznina se nikako ne može popunjavati na takav način. Tuženik ukazuje na praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/12 od 11. studenog 2013. godine, gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razumljivo, jer je smisao takvog ugovaranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu:"Što se tiče ugovorne kamate, ugovorom je određeno da stopa kamate iznosi 4,39%, da je promjenjiva i da se izmjena stope vrši izmjenama Odluke o kamatnim stopama banke. Zakon o obveznim odnosima dopušta ugovaranje promjenjive kamatne stope, a prema zakonskoj formulaciji i stopa zakonske zatezne kamate je promjenjiva (vezana uz eskontnu stopu Hrvatske narodne banke). Dakle, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena, pa nije ništava stoga što bi bila protivna prinudnim propisima, a niti stopa koju je tužena banka naknadno odredila temeljem ovlasti iz odredbe članka 3.3. ugovora ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope je da se stopa prilagođava uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u tako dugom vremenskom razdoblju od 25 godina na koje je sklopljen sporni ugovor, pa se stoga ne može uzeti da kamata nije odrediva." Konačno, ističe se kako je sama udruga „POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA“ u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, zahtijevala primjenu promjenjive kamatne stope, citira se: „nalaže se tuženim bankama da u roku 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu...“ Imajući u vidu navedeno, tuženik smatra da u slučaju određivanja financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja i ako tužitelj zahtjeva izračune po fiksnoj kamati, sud treba odbiti takav prijedlog tužitelja te odrediti zadatak vještaku na način da za sve izračune koristi kamate primjenjive na HRK kredite za predmetno razdoblje. 8 Sve suprotno navedenome u bitnome bi dovelo tužitelja u povlašteni položaj u odnosu na druge potrošače i tuženika, iz razloga što bi tužitelj stekao nepripadnu korist po tom izračunu. Ako je ideja sve potrošače u kreditnim odnosima staviti u ravnopravni položaj, tada se ističe kako su potrošači s bankama sklapali ugovore s promjenjivom kamatnom stopom, kako u kunskim kreditima, tako i u onim s valutnim klauzulama u EUR ili CHF. Načelo ravnopravnosti svih pred zakonom temeljno je ustavno načelo, a čemu treba pridodati i načelo ravnopravnosti svih u obveznopravnim odnosima uređeno općim načelima obveznog prava. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Ujedno tuženik ukazuje na Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 5.3.2004. godine u kojemu se navodi: „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu čl.214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Imajući u vidu navedeno, predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 8 do 20 spisa, 49 do 84 spisa, 298 do 331 spisa-nalaza vještaka s privicima uz isti, dokumentacije na listovima 352 spisa, iskaza tužitelja s ročišta od 21.02.2022. godine, drugostupanjske odluke, te revizijske odluke na listovima 658 do 664 spisa.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženoj specificiran u konačnici u podnesku na listovima 339 do 343 spisa osnovan je u pretežitom dijelu.

5. U ovom predmetu već je bila donesena prvostupanjska odluka P-342/2201 od 17.3.2022. godine, listovi 361 do 391 spisa, koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3850/2022-2 od 15.11.2022.godine, a koja prileži na listovima 422 do 433 spisa. Povodom revizije tuženika rješenjem Rev-1252/2024-2 od 23.10.2024.godine ukinute su obje odluke i to prvostupanjska presuda od 17.3.2022.godine u stavci I točke 1,3 i 4 te u odluci o trošku , te drugostupanjska odluka Gž-3850/22 od 15.11.2022.godnie u stavku I izreke sa obrazloženjem u bitnom da je tuženik predložio saslušati djelatnika banke AĐ, a koji dokaz niži sudovi nisu proveli, što da je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke. Međutim takvo pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije ispravno iz slijedećih razloga. Naime na ročištu od 21. veljače 2022. godine list 3 istog zapisnika, nakon što je saslušan tužitelj kao parnična stranka tuženik se po punomoćniku (kao i tužitelj) izričito suglasio da sud sudi temeljem postojećih provedenih dokaza u spisu što jasno proizlazi i iz rečenice stavljene u taj zapisnik kao javne isprave citira se "…te su na izričit upit suca suglasne da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu" završen citat (list 355 ovoga spisa). Dakle već na tom ročištu tuženik je odustao od saslušanja svjedoka AĐ, što je i logično jer i u svim drugim postupcima iste pravne i činjenične osnove iskaz imenovanog svjedoka nije išao u prilog tuženiku (da se ne upotrijebi drugi izraz). Da je tome tako tuženik opisano potvrđuje i podneskom od 8.1.2025.godine, list 669 spisa u kojem je (ponovo) odustao upravo od saslušanja tog svjedoka, te se ponovo na ročištu od 23.1.2025.godine izričito suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu. Stoga nije bilo osnove zbog navedenog ukidati navedene odluke nižih sudova budući je tuženik, ponavlja se, svojom suglasnošću na ročištu od 21.2.2022. da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu već tada na tom ročištu odustao od svjedoka AĐ, što je nažalost od strane Vrhovnog suda Rh zanemareno.

6. Stoga će ovaj sud ponoviti svoju odluku uz korekciju vezano za djelomičnu osnovanost prigovora zastare glede preplate zbog promjena kamatne stope, na što je potpuno ispravno ukazano od strane Županijskog suda u Zagrebu Gž-3850/2022-2 u točki 29, list 10 obrazloženja, što u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

7.U ovoj parnici nije sporna činjenica da je tužena odobrila tužitelju kredit za kupnju motornog vozila (motocikla) kao i činjenica da su parnične stranke dana 14.3..2007. godine list 11 do 15 spisa ( odnosno 15.3.2007.godine kad je tužitelj potpisao ugovor kod javnog bilježnika) zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 326- 31/2007 koji nosi datum 14.03.2007. koji prileži na listovima 11-16 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 13.587,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB važećem na dan korištenja kredita , članak 2. ugovora.

8. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 3. predmetnog ugovora kamatna stopa na dan sklapanja iznosila 5,25%-godišnje kao i da je u čl. 2. točka 1. predmetnog ugovora iznos odobrenog kredita odobren u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Nije sporna činjenica da je prema čl. 3 tčka 2 sadržajno navedeno da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednje tečaju za CHF tužene na dan plaćanja da je u članku 4 točka 3 navedeno "u kunskoj protuvrijednosti ...obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene na dan plaćanja, da je u članku 6 predmetnog ugovora vezano za promjenu kamatne stope navedeno "sukladno odluci o kamatnim stopama" tužene. Nesporna je činjenica da s prema čl. 4. ugovora tužitelj se obvezao predmetni kredit vratiti uroku od 6 godina, list 11 spisa.

9. Nije nadalje sporna činjenica da je spomenuti predmetni ugovor o kreditu listovi 11-16 spisa pisan i sastavljen od strane tužene što je vidljivo i iz obrasca ugovora, te da je sastavljen na standardnom obrascu kojeg daje banka što je vidljivo i iz sadržaja cjelokupnog predmetnog ugovora, a isto proizlazi i iz iskaza samog tužitelja sa ročišta od 21.2.2022.godine.

10. Nije sporna činjenica da na listovima 313 do 315 spisa prileži otplatni plan za predmetni kredit.

11.Nije sporna činjenica da je predmetni kredit isplaćen u cijelosti što potvrđuje i nalaz i mišljenja vještaka listovi 299 do 331 a isto proizlazi i iz iskaza samog tužitelja.

12. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

13. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest pitanje osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. U svezi s tim sporno je pitanje ništetan i dio predmetnog ugovora vezan za jednostranu promjenu kamatne stope i valutnu klauzulu koja se vezuje sa CHF, te da li Odluka iz predmeta Pž-7129/13 se može odnositi na ovaj slučaj odnosno da li odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača vezuju tuženu sukladno članku 502 točka c ZPP-a, jer tužena tvrdi suprotno. Sporno je nadalje pitanje da li predmetne odredbe čiju ništetnost tužitelj traži iz predmetnog ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu. Sporno je i pitanje da li su navedene sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile jasne i lako uočljive, da li iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, da li se radi o potrošačkom ugovoru. Isto tako sporno je i pitanje da li se iznosi tzv. manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja valute CHF trebaju odbiti od iznosa tzv. pozitivne razlike kao što smatra tužena koja u vezi s time ističe i prigovor prijeboja u parnici. U svezi s tim sporan je i istaknuti prigovor zastare.

14. U odnosu na meritum spora tužitelj je u konačnici specificirao svoj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u podnesku koji je zaprimljen dana 3.11.2021.godine listovi 339 do 343 spisa, a sve nakon zaprimanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, odnosno na ročištu od 23.1.2025.godine gdje je u podnesku (troškovniku) zatražio iste iznose iz kondemnacije primjenom fiksnog tečaja 7,53450 kn za jedan euro. Tužena se vezano za zaprimljeni podnesak upustila u raspravljanje (članak 190 st. 4 ZPP-a).

15. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti je također bio sukladno i ispravnom navođenju Županijskog suda osnovan u manjem dijelu. Naime, vezano za to pravno pitanje kronološki gledano i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Na isti način i odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga je vezano za jednostranu promjenu kamatne stope navedena odluka P-1401/2012 Pž-7129/13 od 13.6.2014.godine (uz Revt- 249/14) zastare je počela teći ponovo od 14.6.2014.godine pa kako je tužba podnesena 26.4.2021.godine to je doista istekao petogodišnji zastarni rok, na što s pravom upućuje Županijski sud jer je zadnji dan roka bio 14.6.2019.godine. Međutim kako je Županijski sud u presudi od 15.11.2022.godine u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev za iznos od 2.837,19 kn ili sada 376,56 eura, list 422 spisa, a u tom dijelu povodom revizije nije ukinuta ta odluka radi se o presuđenoj stvari o kojoj je već pravomoćno odlučeno. U odnosu na preostalu tražbinu iz kondemnacije glede preplate s osnova promjene tečaja (list 308 spisa ) tuženičin prigovor zastare nije bio osnovan. Naime odluka vezano za nepoštene ugovorne odredbe vezano za valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak s osnova promjene tečaja postala je pravomoćna 14.6.2018.godine pa je zastarni rok od pet godina ponovo počeo teći 15.6.2018.godine te do podnošenja tužbe nije istekao. Naime kako je tužba u ovom predmetu zaprimljena dana 26.4.2021.godine dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti navedene sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo u tom dijelu odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž-858/2021-2 od 27.10.2021.godine itd.). Isto tako i u revizijskoj odluci Rev- 2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Stoga je valjalo u tom dijelu odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.

16. Isto tako tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje tužbe a iz njegovog iskaza proizlazi da je on i plaćao anuitete pa je teret suprotnog dokaza ležao na tuženoj. U odnosu na navode tužene glede nepostojanja pretpostavki za podnošenje tužbe po članku 186 b ZPP-a isti također nisu bili osnovani a na tuženoj je ležao teret dokaza da je tužitelju predala svu dokumentaciju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa pa je i taj prigovor tužene valjalo odbiti kao neosnovan.

17. Nadalje, u odnosu na meritum spora tužitelj je u konačnici specificiralo svoj tužbeni zahtjev u podnesku od 3.11.2021.godine listovi 339 do 343 spisa, a sve nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka financijske struke odnosno izraženo u eurima za sve te iznose primjenom fiksnog koeficijenta 1 euro = 7,53450 kn, na ročištu od 23.1.2025.godine kroz podnesak predan na tom ročištu za što tužena nije tražila odgodu.

18. Vezano za navode tužene da se navedene odluke ne mogu primjenjivati u ovom predmetu iste je valjalo odbiti kao neosnovan. Naime i sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presuda Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2013. godine. Prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Nadalje, u tom smislu ide o odluka Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018 od 19.03.2019. godine. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidbenom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.Stoga navodi tužene da se granice navedenih pravomoćnih presuda ne protežu na predmet ovog spora već samo na one kredite koji su u otplati ovaj sud ne prihvaća.

20. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji su se u bitnom svodili na tvrdnju da je tužitelj bio informiran, da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je sa tužiteljem pregovaralo o spornim odredbama, se tužiteljica već susrela sa situacijom gdje se cijena ugovara na temelju tečaja domaće valute, su ugovorne odredbe dopuštene glede promjenjive kamatne stope i valute CHF itd. po ocjeni ovog suda ti navodi nisu bilo osnovani niti je na te okolnosti bilo nužno provoditi dokazni postupak sukladno recentnoj sudskoj praksi. No neovisno o navedenom na ročištu od 21.2.2022.godine, tužena se na izričit upit suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja suglasila da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, list 355 spisa osim što je predložila da sud provede dopunu vještva vezano za istaknuti prigovor prijeboja što je odbijeno. Istovjetno se tužena suglasila da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu i na ročištu od 23.1.2025.godine list 2 tog zapisnika.

21. Nadalje, suprotno tvrdnji tužene, djelovanje članka 502 a. i 502 c ZPP-a, vezano za spomenute odluke presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012. od 4.7. 2013.godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13.6.2014.godine u odnosu na koju odluku je Vrhovni sud Rh u odluci Revt-249/14-2 od 9.4.2015.godine odbio reviziju izraženo je i u tim odlukama. Naime jasno je u izreci koja je postala pravomoćna u odnosu (i op.a.) na ovdje tuženu utvrđeno da je imenovana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita u razdoblju od 1.1.2004.godine pa do 31.12.2018.godine zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju –ugovorima o kreditu a vezano za ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica CHF i vezano za ugovaranje redovne kamate koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 i to člancima 81,82 i 90. Opisano pravno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Rh Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019.godine. Štoviše u istoj odluci izraženo je i jasno pravno stajalište Vrhovnog suda Rh citira se: „prema navedenom citirane odredba ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a. st. 1 ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda , nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer su u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača , kao što bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“, završen citat.

22. Dakle odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene. Štoviše kako bi se otklonile sve dileme Zakonom o izmjenama i dopunama ZPP-a NN 70/19 u članku 502 c st. 1 dodana je i riječ „ili isplatu“ što upućuje da je zakonodavac jasno dao do znanja da se opisano ne odnosi samo na naknadu štete već i isplatu. Predmetni ugovor spada u potrošačke ugovore budući je iz članka 5 isto razvidno da je namjena istog bila u svrhu kupovanja motornog vozila a iz iskaza tužiteljice (članak 3 ZZP) jasno proizlazi da vozilo nije koristila za obavljanje nekakve poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja već za vlastite potrebe. Isto tako vozilo je u današnjoj dinamici života (primjerice dolazak i odlazak sa posla) nužnost a ne više luksuz.

23. Na temelju analize postojećih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 3. , 81 i 87. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 dalje ZZP koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kredita od 14.3.2007. odnosno 15.3.2007. godine kad je potpisan (sam ugovor nosi datum 14.3.2007.godine). Naime prema tom članku 81 ZZP propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

24. Tužitelj svoj zahtjev zasniva (što je predmet ovog spora ) na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj, a njegova je ugovorna obveza zbog ovisnosti o tom elementu postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužitelj stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

25. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena, ponudila tužitelju zaključenje predmetnog ugovora i to na unaprijed pripremljenom sadržaju obrasca ugovora predloženom od strane banke te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tog ugovora i to kako na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti mu je za to dana mogućnost, pa tako ni na odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo. Postojeći dokazi u spisu naročito financijsko vještačenje o kojem će kasnije biti riječi, potvrđuje da je došlo od strane banke do jednostranih i netransparentnih izmjena. U takvom kontekstu odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli koje je tužitelji unaprijed prihvatio i s kojima se suglasio, a glede kojih se suprotno načelu savjesnosti i poštenja nije pojedinačno pregovaralo što je po ocjeni ovog suda uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja i tužene kao ugovornih strana ali na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega su te odredbe nepoštene. Upravo zbog navedenog vezano i za ugovaranje valutne klauzule u CHF tužena se kao banka niti u tom dijelu nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja jer se niti o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te banka nije vodila računa o interesima tužitelja kao potrošača budući mu nije dala osnovne i nužne informacije o rizicima pregovaranja iz spomenutih ugovornih odredbi što je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu tužitelja zbog čega su i u tom dijelu ništetne ugovorne odredbe u kojima je valutna klauzula vezana za CHF.

26. Stoga su po ocjeni ovog suda ništetne i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke s obzirom da je u takvoj situaciji prepušteno banci da samostalno odlučuje o promjeni kamatne stope a da pri tom, nisu predočeni nikakvi elementi u vidu parametara o kojima će ovisiti promjena te kamatne stope.

27. Tužena je kao financijska institucija bitne informacije uskratila tužitelju prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita zbog čega je tužitelj bio i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njegovih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi (o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke kao i onih u kojima se glavnica i anuiteti vežu z CHF) potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene, da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao imati utjecaja na njihov sadržaj, te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koju tužitelj objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogao sagledati kao cjelinu.

28. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužitelja kao potrošača (imenovani je jasno iskazao da joj je predmetni ugovor trebao za kupnju novog motocikla koji mu je trebao za osobne potrebe –članak 3 ZZP tj. odlazak na posao budući neproizlazi da bi se bavio turističkom djelatnošću, list 3 zap. od 21.2.2022.godine ) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava VĐB i HĐB protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

29. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužitelja je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. ZOO (NN 35/05). Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

30. Sve opisano je samo potvrđeno kroz objektivan i nepristran iskaz samog tužitelja. Naime tužitelj je saslušan na ročištu od 21.02.2022. godine u bitnom je u svom iskretnom iskazu koji se prihvaća iskazao citira se: " Ističem da je to taj predmetni ugovor o kreditu. Na upit suca da malo opišem kako je došlo do zaključenja predmetnog ugovora o kreditu odgovaram: za kupnju motornog vozila, to motorno vozilo sam koristio za privatne svrhe. Imao sam auto tada. Auto je bio ispravan, žena ga je većinom vozila, a meni je taj motocikl trebao radi dolaska na posao. Nikad prije ovog ugora nisam dizao kredit u švicarcima. Kako je došlo do toga da dignem kredit baš u toj valuti odg. to mi je banka ponudila. ja sam došao pitati bankara da bih podigao kredit, mislim da je bilo 60.000,00 kuna, on mi je to pretvorio u švicarce i onda sam otišao s tim ugovorom potpisati ga kod javnog bilježnika. Na upit suca da li mi je bankarski službenik objasnio temeljem kojih parametara će se vršiti promjena kamatne stope odgovaram: ne sjećam se da li mi je što govorio, to je bilo 2007. a na upit da li mi je govorio temeljem kojih parametara će se nešto mijenjati odg: ne sjećam. se. Na upit da li mi je bankar nešto govorio o karakteristici valute CHF odg: stvarno ne znam. Na upit kad mi je bankar onaj iznos od 60.000,00 kuna pretvorio u CHF da li sam ga pitao zašto baš u toj valuti odg: ne znam, nisam ga pitao. Da li mi je bankar rekao da je valuta CHF stabilna, povoljna odg: ne sjećam se, samo mi je rekao da mogu taj iznos od 60.000,00 kuna dignuti u toj valuti. Prva rata je bile nekih 700,00 kuna a poslije je to poraslo na duplo. Jedno vrijeme je trajalo tih 700,00 kuna a poslije to počelo rasti. Nisam očekivao takav porast anuiteta a morao sam plaćati. Tim sam motociklom dolazio na posao. Ja sam ovaj predmetni kredit otplatio. Na upit pun. tuženika da li sam bio obavješten o svim značajkama ugovora o kreditu prilikom sklapanja ugovora odg: on mi je donio taj ugovor i ja sam s tim ugovorom išao kod javnog bilježnika. Već je postojao gotov ugovor." završen citat. Iskaz tužitelja ovaj sud u cijelosti prihvaća kao objektivan (blagodat načela neposrednosti).

31. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva.

32. Naime, temeljem obrazloženog i čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87 st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od, a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude da se sve sadržajno ne ponavlja. Osim toga tužitelji ima pravni interes postavljati i ovakav deklaratoran tužbeni zahtjev što je izraženo i u odlukama Rev 18/2018-2 od 26.5.2020. i Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. itd.Osim toga tužiteljev tužbeni zahtjev nije samo deklaratoran već i kondemnatoran (deklaracija + kondemnacija = kondemnacija).

33. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Goranki Šmer Maraš u pisanom nalazu i mišljenju na listovima 298 do 309 spisa koji nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća i ovaj sud budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke.

34. Iz pisanog nalaza i mišljenja na listovima 298 do 309 spisa je vještakinja utvrdila da razlika stvarno plaćene kamate iz CHF kredita i početne kunske kamate iz početnog otplatnog plana za CHF kredit u ukupnom iznosu preplate od 2.837 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 4., da nadalje razlike stvarno naplaćenog tečaja CHF i početnog tečaja CHF u ukupnom iznosu preplate od 13.056,81 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 4., odnosno ukupnu preplatu s osnova preplaćene kamate i preplaćenog tečaja u iznosu od 15.894,00 HRK kako je specificirano u stupcu 20 Tabele br. 4. list 357 spisa.

35. U podnesku bez datuma na listovima 346 do 349 spisa tužena je istaknula prigovor prijeboja pojasnivši na ročištu od 21.2.2022. da se radi o prigovoru prijeboja u parnici uz pojašnjenje da postoje razdoblja kad je tužitelj manje iznose od onih koje je vještak utvrdio. Isto tako tužena je navela da je vještvo trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tužena koristila za kunske kredite,list 347 spisa.

36. U odnosu na prigovor tužene vještakinja je pisano dopunila svoj nalaz i mišljenje list 352 spisa navodeći kako je prigovor tuženika neosnovan, jer je vještak metodologiju izračuna iz nalaza detaljno riječima i slikovito formulom obrazložio u Metodologiji izračuna na listu 6 Nalaza i mišljenja, dok je mišljenje vještak iznio koncizno i precizno na listu 12, a na temelju svih navedenih utvrđenja iz nalaza. Vještakinja je navela da tuženik u svom podnesku navodi i kako smatra da je vještak u izradi Nalaza i mišljenja pogriješio prilikom obračuna kamatne stope i Nalaz i mišljenje izradio na način kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom. Na navedenu tuženikovu primjedbu vještakinja se očitovala, list 352 spisa kako vještak u Nalazu i mišljenju nije vršio obračun kamatne stope, te stoga nije mogao pogriješiti u obračunu iste, već je u Nalazi i mišljenju vršio izračun u odnosu na povjerenu mu zadaću primjenom kamatnih stopa koje je tuženik primjenjivao, a što je vještak utvrdio iz tuženikove poslovne dokumentacije. Vještak u Nalazu i mišljenju ne navodi da bi se radilo o ugovoru o kreditu s nepromjenjivom kamatnom stopom, već promjenjivom kamatnom stopom. Međutim, u odnosu na zadaću vještačenja, izračuni iz Nalaza i mišljenja vršeni su utvrđenjem razlike plaćene obveze u odnosu na početni otplatni plan kredita. Slijedom svega navedenog, vještakinja se očitovala da je ispravno odgovorila na zadaću vještačenja, te je ustrajala u cijelosti pri svom Nalazu i mišljenju.

37. Sve opisanog vještakinja je izložila i na ročištu od 21.02.2022. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje te dopunu svog nalaza navodeći citira se : " Na upit pun. tuženika na koji način je vještak prilikom izrade nalaz vršio izračun vještakinja navodi: metodologija izračuna koju sam u izračunu u odnosu na zadaću vještačenja opisala sam na listu 6 nalaza i mišljenja te sukladno istoj i navedenom kako sam izračun razlike kamate u odnosu na kamatu koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu vršila u valuti kredita a kako se i knjigovodstveno vodi kredit te sam kunsku protuvrijednost izračunala prema tečaju isplate kredita. Tečajnu razliku anuiteta izračunala sam kao razliku između plaćenog anuiteta u kunama u odnosu na taj isti anuitet da je plaćen po tečaju isplate kredita te sam sukladno takvom izračunu utvrdila preplaćene iznose kredita u odnosu na početnu kamatnu stopu odnosno početni otplatni plan i tečajne razlike uslijed primjene valutne klauzule. Na upit da li je vještak u svom izračunu za pojedine razdoblja utvrdila da je tuženik uplaćivao manje iznose u odnosu prema početnom otplatnom planu odg: u izračunu nisam prikazivala iznose manje plaćenog iz razloga što mi je zadaćom prema prijedlogu tužitelja određeno utvrditi ukupnu pretplatu po kreditu po osnovi preplašene kamate i tečaja dok nije bilo zadano utvrditi manje plaćene iznose s osnova kamate i tečaja.", završen citat listovi 353 do 354 spisa.

38. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovane vještakinje budući je isti bio detalja utemeljem na postojećoj dokumentaciji u spisu te izrađen stručno i analitički.

39.Sukladno svemu prethodno obrazloženom podneskom od 3.11.2021.godine tužitelj je po punomoćnici postavio svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke listovi 305 do 309 spisa uzimajući u obzir ukupnu pretplatu s osnova pozitivnih iznosa razlike te je svoju specifikaciju vezano za potraživanje svih tih iznosa u eurima dopunio i na ročištu od 23.1.2025.godine kroz podnesak predan na tom ročištu zatraživši da se ti iznosi prikažu i u eurima primjenom fiksnog koeficijenta 7,53450 kn za 1 eura. Vezano za iznose tzv. pozitivnih razlika tj.pitanja da li bi od istih trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužiteljica plaćao manje anuitete, vezano za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11 a st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud kao pravno logično, već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužiteljici dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 125 do 128 spisa. Isto tako u Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Međutim u slučaju drugačijeg pravno stajališta nema zapreke za preinaku odluke (u tom smislu idu i odluke Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. i od 15.6.2021.godine itd.) uvijek naravno cijeneći pravilo o teretu dokaza budući su se strane izričito suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu (ročište od 21.2.2022. godine i ročište od 23.1.2025.godine) i nakon izričitog poziva suda u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja.Isto tako tako tužiteljica je svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev postavila na isplatu s osnova stjecanja bez osnove, a ne na naknadu štete, a sud je vezan za činjenični supstrat tužbe (za pravni nije članak 186 st. 3 ZPP-a. Osim toga tužiteljica je vezano za prigovor prijeboja istaknula i prigovor zastare list 2 zapisnika od 21.2.2022. koji je bio po ocjeni ovog suda osnovan budući je i od dospijeća najstarijeg anuiteta koji bi bio obuhvaćen tzv. negativnom razlikom (list 341 spisa) protekao opći zastarni rok od 5 godina.

40. Stoga je tužitelju valjalo priznati iznos od 13.056,81 kn na ime razlike stvarno preplaćenog tečaja CHF list 309 spisa, odnosno što je vrlo bitno naglasiti nakon pretvorbe svih pojedinačnih iznosa iz kuna u eure po fiksnom tečaju 7,53450 uz navođenje pojedinačnih iznosa kako je i navedeno u stavku II izreke ove presude valjalo je tužitelju dosuditi upravo zbroj svih tih pojedinačnih iznosa što iznosi ukupno 1.732,95 eura, uz tijek zakonske zatezne kamate na pojedine iznose (prema tabeli nastr.305 do 306 spisa), stav II izreke ove presude budući su u tom dijelu ranije odluke bile ukinute.

41. Dakle tužitelju sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na svaki navedeni iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj koja kamata teče počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate a sve na način kako je to sadržajno i navedeno u stavku II izreke ove presude da se sve ne ponavlja.

42. U odnosu na postupovni dio ove parnice na ročištu od 21.2.2022. godine stranke su se na izričit upit suca u skladu s načelom otvorenog pravosuđenja na izričit upit suglasile da sud sudi temeljem postojećih dokaza u spisu nakon što je odbijen prijedlog tužene za dopunskim vještvom glede utvrđenja tzv.negativnih razlika (iz razloga koji je prethodno obrazložen). Istovjetno i na ročištu od 23.1.2025.godine stranke su se ponovo na izričit upit suda suglasile da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu, list 2 zapisnika. Na istom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 30.1.2025.godine ali je isto rješenje odgođeno za dan 27.1.2025.godine.

43. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 5 ZPP-a. Prema stavku 2 članka 155 ZPP-a propisano je između ostalog da se omjeru uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio gledajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev glede osnovanosti osnove u cijelosti (deklaracija), a glede kondemnacije u omjeru od 81% , što znači da je u konačnici uspio u omjeru od 91%, pa je tuženik uspio u preostalom omjeru od 9% dakle u neznatnom dijelu. Stoga je po ocjeni ovog suda valjalo tužitelju priznati troškove u cijelosti, ali ovaj put primjenom uvećanog troškovnika sukladno tbr. 48 st. 3 Tarife jer je u međuvremenu došlo do povećanja vrijednosti boda na 2,00 eura.

43. Tužitelj je u ovoj pravnoj stari bio zastupan po punomoćnici odvjetnici pa mu je sukladno troškovniku na listu 359 spisa cijeneći vrijednost predmeta spora valjalo priznati nagradu po tom troškovniku za:sastav tužbe 100 bodova Tbr 7/1, nagradu za zastupanje na ročištima od: 26.7.2021., i 21.2.2021. po 100 bodova za svako to ročište Tbr 9/1, a za ročište od 10.12.2021. 25% ili 25bodova tbr.9/5, za sastav obrazloženih podnesaka od 21.7.2021., 4.8.2021., 6.10.2021., 3.11.2021., po 100 bodova za svaki taj podnesak Tbr 8/1, ili zbrojeno 725 bodova ili 1.450,00 eura (1 bod = 2,00 eura tbr. 50) uz PDV od daljnjih 25% ili 362,50 eura zbrojeno po toj osnovi 1.812,50 eura . Tužitelju nadalje pripada i trošak sudskih pristojbi na tužbu od 259,43 kuna (50%) kako je tražio po Tbr 1. st. 1. i na presudu od daljnjih 259,43 kn kako je tražio po Tbr. 2. st. 1. što na ime sudskih pristojbi daje svotu od 518,86 kuna ili 68,86 eura. Tužitelju nadalje pripada i zatraženi trošak za vještvo od 1.250,00 kn (jer je drugu polovicu snosio tuženik) ili 165,90 eura, pa mu u konačnici po tom troškovniku pripada iznos od 2.047,26 eura (ili 1.812,50 eura + 68,86 eura + 165,90 eura). Tužitelju pripada i trošak za nazočnost na ročištu (nakon prihvaćanja revizije tuženika) od 23.1.2025.godine od 100 bodova po tbr. 9/1 ili 200,00 eura uz PDV od daljnjih 25% ili 50,00 eura zbrojeno 250,00 eura, što bi uz trošak od 2.047,26 eura dalo na ime ukupnog parničnog troška iznos od 2.297,26 eura. Međutim tužitelj je potraživao manji iznos od 2.050,00 eura pa mu je sukladno zatraženim okvirima (članak 2 st. 2 ZPP-a) valjalo suditi sukladno zatraženom.

44. Stoga je tužitelju valjalo priznati na ime ukupnog parničnog troška iznos od 2.050,00 eura , koji iznos parničnog troška je tužena dužna isplatiti tužitelju , stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29. st. 2. ZOO-a kako je i navedeno u stavku III izreke da se sve ne ponavlja, od presuđenja tj. od 27.1.2025. godine (kad je presuda objavljena) pa do isplate, stav III izreke.

45. Tužena je izgubila ovu parnicu pa je valjalo u cijelosti odbiti njezin zahtjev prema tužitelju za naknadom parničnog troška kao neosnovan, stav IV izreke ove presude. Isto tako po ocjeni ovog suda sukladno prethodno obrazloženom tuženoj ne pripada trošak revizijskog postupka iz razloga koje je ovaj sud prethodno obrazložio. U Puli, 27. siječnja 2025.

S u d a c :

Saša Javoran

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (dva primjerka) i ostale stranke u postupku, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

- Tužitelju po pun.

- Tuženoj po pun.