REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-101/2022-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Dariu Partlu, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Srećku Novaku- Perjancu, odvjetniku iz Sesveta, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, [adresa], OIB: 46377257342, zastupanog po punomoćniku Žarku Smolčiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Smolčić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. prosinca 2024. u prisutnosti tužiteljice i zamjenice punomoćnika tužiteljice, Dragane Vidović, odvjetnice, i zamjenika punomoćnika tuženika MN, odvjetničkog vježbenika, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] koji glasi:

"I. Utvrđuje se da nije dopuštena odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29. studenoga 2021. godine, kojom je tuženik Klinički bolnički centar Zagreb, sa sjedištem u [adresa], OIB: 46377257342, otkazao ugovor o radu tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i da temeljem te odluke nije prestao radni odnos tužiteljice zaposlene kod tuženika temeljem ugovora o radu od 15.06.2015. godine na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu: prvostupnik sestrinstva, broj radnog mjesta 2003, s mjestom rada na Zavodu za neonatologiju, Odjel intenzivne terapije novorođenčadi.

II. Nalaže se tuženiku Klinički bolnički centar Zagreb, sa sjedištem u [adresa], OIB: 46377257342 da vrati tužiteljicu FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na posao, na radno mjesto prvostupnik sestrinstva, s mjestom rada na Zavodu za neonatologiju, Odjel intenzivne terapije novorođenčadi."

III. Nalaže se tužiteljici FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknaditi tuženiku Klinički bolnički centar Zagreb, [adresa], OIB: 46377257342, trošak parničnog postupka u iznosu od 625,00 eura, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. siječnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri

2  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je s tuženikom 15. lipnja 2015. godine sklopila ugovor o radu iz kojeg je razvidno da je kod tuženika zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu: prvostupnik sestrinstva, broj radnog mjesta 2003. Dana 27. listopada 2021. godine tužiteljica je zaprimila dokument tuženika naziva: upozorenje na obveze iz radnog odnosa, Klasa: 4.16.2-21/45-1,broj: 2/22 od 27.10.2021. u kojem nije naznačena nijedna povreda radne obveze koja bi se mogla staviti na teret tužiteljici. Tužiteljica je 08. studenoga 2021. godine dostavila tuženiku svoje očitovanje na upozorenje o kršenju obveza iz radnog odnosa u kojem je detaljno obrazložila sve razloge iz kojih proizlazi da je upozorenje u cijelosti protupravno, neosnovano i protivno činjenicama, kao i da se tužiteljici protivno mjerodavnim radnopravnim propisima pokušava staviti na teret nepodlaganje diskriminatornom, prečestom i nepotrebnom testiranju (bez indikacija) te da takvi nalozi nisu „radni nalozi“, jer nemaju nikakvog temelja niti u važećim radnopravnim propisima niti u sklopljenom ugovoru. U istom očitovanju tužiteljica je istaknula da je tuženik samo paušalno naveo da je počinila povrede obveza iz radnog odnosa, ne precizirajući uopće o kojim bi se to točno radnim obvezama radilo, ne navodeći odredbe kojima se uređuje pitanje povrede radnih obveza. Izreka upozorenja ne sadrži pravni opis povrede koja se stavlja na teret tužiteljici. U točki I. upozorenja paušalno se navodi da bi „radi kontinuiranog odsustva s radnog mjesta, neispunjavanja ugovorenih obveza iz radnog odnosa, povrede propisa o sigurnosti i zaštiti na radu i propisa o zaštiti, zbog čega bi mogla nastupiti šteta, nepropisnog i nekorektnog odnosa prema radnicima i pacijentima….počinila povredu obveza iz radnog odnosa“. Pritom nije jasno i decidirano u izreci navedeno u kojem periodu je tužiteljica bila kontinuirano odsutna s radnog mjesta, koje ugovorene obveze nije ispunila, koji su to točno propisi o sigurnosti i zaštiti na radu i propisi o zaštiti koje je prekršila, postoji li znanstvena podloga za procjenu eventualne štete, koja bi tek mogla nastupiti, i o kojim bi se to štetama radilo te na kraju kojim je to nepropisnim i nekorektnim odnosima i kada povrijedila odnos prema pacijentu i prema suradnicima, a niti se u obrazloženju akta to obrazlaže. Pravni je standard da se u obrazloženju akta moraju podastrijeti cjelokupno utvrđene činjenice, dati valjana ocjena utvrđenog činjeničnog stanja, uz precizno navođenje pravnih normi koje uređuju sporno pitanje, kako bi akt bio zakonit, razumljiv i mogao se ispitati. Ovom aktu sve to nedostaje.

2. Jedina odredba na koju se poziva tuženik jest odredba čl 119. Zakona o radu, koja uređuje da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

3  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

3. U obrazloženju se navodi da je poslodavac 25.10.2021. došao do saznanja po podnesenoj prijavi imenovane ovlaštene osobe za provedbu Odluke Stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS Cov 2, koja je u primjeni od 04.10.2021. god., da je tužiteljica željela pristupiti svom radnom mjestu, ali da je odbila predočiti EU digitalnu Covid potvrdu ili odgovarajući dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju te joj nije dozvoljen ulaz na radno mjesto kako ne bi došlo do potencijalne ugroze pacijenata i drugih radnika s kojima dolazi u kontakt. Ovakvo obrazloženje je neistinito. Tužiteljica je, a što je tuženiku dobro poznato, svakodnevno dolazila na posao, odnosno pristupala svom radnom mjestu sa voljom da ispuni svoju ugovornu obvezu, no zapriječen joj je ulaz na radno mjesto te joj nije dozvoljeno da radi. Ulazak na radno mjesto onemogućen joj je isključivo odlukom tuženika kao poslodavca. Tužiteljica se svaki dan javljala mailom i svaki dan dolazila na posao. Svaki dan se stavljala tuženiku na raspolaganje i očekivala poziv da se vrati na radno mjesto. Dakle, potpuno je neutemeljeno poslati upozorenje i navoditi da je tužiteljica kontinuirano neopravdano odsustvovala s radnog mjesta jer je to svojim postupcima činio isključivo tuženik kao poslodavac.

4. Odluka Civilnog stožera RH je protupravna te je neobvezujuća kako za radnike tako i za poslodavce. Ona nema veze s pravima i obvezama tužiteljice iz radnog odnosa koje su propisane zakonom i sklopljenim ugovorom o radu. Odluka Stožera nije promijenila Ustav, Zakon o radu, niti važeći ugovor o radu. Slijedom toga u radnopravnom odnosu nisu se promijenile niti obveze tužiteljice kao radnice, niti obveze ili ovlasti poslodavca.

5. Tužiteljica je upozorila tuženika na to da će u konkretnom slučaju biti odgovoran za štetne posljedice svog postupanja. Zabranom ulaska na radno mjesto ograničava se Ustavom zajamčeno pravo na rad i slobodu rada te vrši diskriminacija na temelju cijepnog statusa, odnosno statusa preboljenja bolesti. Tužiteljica je izričito izjavila kako ne pristaje na to da se njeno ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na rad i slobodu rada (čl. 54. st. 1. Ustava) uvjetuje prethodnim provođenjem, prema njenom uvjerenju, nepotrebnog medicinskog postupka na koji nije dala pristanak, niti ju je itko o tom postupku valjano informirao (informirana suglasnost). Takav vid tzv. „obveznog testiranja" protivan je i uputama SZO-a (WHO) jer za njega nema nijedne konkretne indikacije. Ujedno je diskriminatoran jer se temelji na cjepnom statusu, odnosno statusu koji se odnosi na preboljenje bolesti. Uslijed svega opisanog tužiteljica je upozorila tuženika da joj savjest brani da se podvrgne ovakvom protupravnom, ponižavajućem, dehumanizirajućem i ucjenjivačkom tretmanu.

6. Iz obrazloženja tuženika danog u upozorenju, proizlazilo bi da samo zaposlenik koji poštuje Odluku o uvođenju posebne sigurnosne mjere obaveznog testiranja svih zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi na virus SARS-Cov-2, može obavljati poslove (preuzete ugovorom o radu), a što je samo po sebi proturječno.

7. Odluka je donesena na temelju Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20), kojom je propisana prekršajna odgovornost za eventualne prekršaje propisane istim. Navedeni Zakon ničime nije izmijenio niti suspendirao važeći ugovor o radu niti radnopravna prava i obveze tužiteljice. Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti je u cijelosti

4  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

nemjerodavan propis za rješavanje konkretne radnopravne situacije, kao i za usklađivanje bilo koje ili svih ugovornih strana (poslodavaca i radnika) da postupaju sukladno važećim pravima i obvezama u radnim odnosima.

8. Tužiteljica je tuženika upozorila na nedosljednost i diskriminativnost provođenja mjere koju je sam propisao i kojom mjerom krši brojne radnopravne propise i institute, kao i važeći ugovor o radu.

9. Tužiteljica nadalje drži da, s obzirom da je zdrava i sposobna redovito dolaziti na rad u ugovoreno radno vrijeme, nema razloga zašto ne bi i nadalje uredno ispunjavala svoje radnopravne obveze. Tužiteljica je upozorila tuženika na odredbu članka 95. st.3. Zakona o radu koji propisuje da radnik ima pravo „na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran“, a čl. 79. st.3. al.6. važećeg Pravilnika o radu poslodavca koji je na snazi od 02.06.2015. godine uređuje da radnik „ima pravo na naknadu plaće kada ne radi zbog … zastoja u poslu do kojeg je došlo bez njegove krivnje“.

10. Tužiteljica je vrijedan radnik i u svibnju 2021. god. dobila je zahvalnicu od ravnatelja KBC Zagreb za predani rad tijekom zaključavanja i potresa. Radila je tijekom cijele pandemije i to u vrlo teškim uvjetima, u smjenama od 24 sata, nalazila sve moguće načine dolaska na posao kada su ukinuli sve međužupanijske prijevoze, a na posao dolazi iz Siska. Otkako je uveden covid odjel za pacijentice s pozitivnim nalazom ili oboljele od covida, tražile su se djelatnice koje će među prvima ići raditi s tima pacijenticama i njihovom novorođenčadi, tražene su medicinske sestre koje nemaju kroničnih bolesnika u obitelji, koje nemaju i same kronične bolesti, koje nemaju svoje obitelji, koje su mlade i koje zapravo sve svoje slobodno vrijeme mogu dati svome poslodavcu na raspolaganje.

11. Dana 3. prosinca 2021. tužiteljica je zaprimila tuženikovu odluku o izvanrednom otkazu u čijoj izreci pod toč.1. stoji samo da se tužiteljici otkazuje ugovor „zbog osobito teške povrede obveze iz ugovora o radu“, a to je najvažniji dio otkaza. Naime, poslodavac može otkazati ugovor o radu samo ako za to ima opravdani razlog. Ovako paušalno navođenje navodnih razloga za otkaz radnici koja je prije toga skoro šest i pol godina u kontinuitetu besprijekorno i požrtvovno obavljala svoj posao, a od toga godinu i pol dana od početka pandemije, nipošto nije niti može biti ispravno i dopušteno. Odredbom članka 116. st. 1. Zakona o radu propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Tužiteljica ističe da se iz odluke o izvanrednom otkazu ne može utvrditi koje joj to konkretne povrede obveze iz radnog odnosa tuženik stavlja na teret, jer se ona striktno držala obveza i poštivala preuzete obveze iz ugovora o radu te je poslodavcu bila na raspolaganju, a nije moguće niti utvrditi koje bi to osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa počinila. Tuženik u odluci pogrešno ističe da „tužiteljica ničim nije dokazala da poslodavac krši njena prava jer joj ne dopušta pristup na radno mjesto“, pa nije jasno što bi tužiteljica treba dokazivati poslodavcu, kraj očite činjenice da i sam tuženik kao poslodavac, priznaje da je tužiteljici mimo preuzetih prava i obveza iz ugovora o radu, onemogućio ulazak 5  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

na radno mjesto. Nije sporno da je radnica svaki dan uredno dolazila na radno mjesto, no pri ulasku na radno mjesto je bila sprječavana, iako je radno sposobna i imala je volju izvršavati svoju ugovornu obvezu. Pogrešno stoga zaključuje poslodavac da ga radnica nije obavijestila o privremenoj nesposobnosti za rad, da nije dostavila liječničku potvrdu o privremenoj nesposobnosti za rad, odnosno o drugom opravdanom razlogu nedolaska na posao, jer to nije niti bila dužna činiti, budući da je svaki dan dolazila iz Siska na posao u Zagreb te se javljala poslodavcu i obavještavala ga da je spriječena od strane “navodno ovlaštenih osoba KBC-a” pristupiti svom radnom mjestu.

12. U odluci o otkazu poslodavac spominje da je obavijestio Radničko vijeće KBC Zagreb, te da se isto protivilo namjeri izvanrednog otkazivanja, ne navodeći sadržaj istoga.

13. Poslodavac se poziva na odredbu čl. 7. stavka 3. Zakona o radu, iako je očito da je sam postupio suprotno toj odredbi i nije osigurao radnici uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava njeno zdravlje te je sprječavao radnicu da ispuni svoju ugovornu obvezu. Tako je poslodavac svojim nezakonitim postupanjem u odnosu na radnicu, sam izazvao eventualno nastale teškoće u poslovanju.

14. Nadalje se navodi da je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti u cijelosti nemjerodavan propis za rješavanje konkretne radnopravne situacije, kao i za usklađivanje bilo koje ili svih ugovornih strana (poslodavaca i radnika) da postupaju sukladno važećim pravima i obvezama u radnim odnosima, bez obzira na apstraktne navode tuženika s time u vezi. Ugovor o radu koji su sklopile tužiteljica i tuženik nije se sadržajno promijenio, bez obzira na promašene konstrukcije koje navodi tuženik u odluci o izvanrednom otkazu. Tuženik također pogrešno navodi da radnica svjesno i namjerno nije postupala sukladno naputcima poslodavca, da postoji obveza radnice da poštuje Protokol poslodavca o primjeni Odluke Stožera i upute HZJZ, a istovremeno čini prekršaj precizno propisan Zakonom o radu i čl. 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima koji jasno propisuju način vođenja evidencije radnog vremena. Da je tuženik iste evidencije ispravio u očito krivo zavedenom dijelu (od 25.10. do 27.10.2021.), kao i da je uskladio svoje vođenje evidencije u onom dijelu koji se tiče tužiteljice, ne bi se izložio odgovornosti za prekršaj poslodavca propisan člankom 229. st.1. toč.1. i st.2. Zakona o radu. Da je tuženik to propisno učinio i da je tužiteljici sukladno stvarnom stanju zaveo broj sati zastoja ili prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, ne bi pokušavao neistinito teretiti tužiteljicu da „neopravdano nije nazočna na poslu“, a koja tužiteljica je svaki dan dolazila na posao i stavljala se na raspolaganje poslodavcu, sukladno važećem ugovoru.

15. Intencija je zakonodavca, koji je propisao obvezatnost obrazlaganja otkaza, da sud u eventualnom sudskom postupku na nedvojben način utvrdi je li odluka o otkazivanju ugovora o radu radnici u trenutku njezina donošenja bila valjana (postojanje valjanog odnosno opravdanog razloga za otkaz) i zakonita (poštivanje propisanog postupka za otkaz). Zbog očitih nedostataka u obrazloženju odluke o otkazu nedostaju konkretni dokazi da bi tužiteljica povrijedila svoje ugovorene radne obveze.

16. Iz odluke o otkazu u bitnom proizlazi očita proturječnost i protupravnost postupanja poslodavca, jer se ne navodi nijedna precizna povreda radne obveze od

6  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

strane tužiteljice, a još manje da bi se navodila „osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa“ zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, a kako je to obligatorno propisano čl. 116. Zakona o radu. Iz odluke o otkazu proizlazi da poslodavac stavlja na teret tužiteljici nedolazak na radno mjesto i neispunjavanje ugovornih obveza, istovremeno navodeći i priznajući da joj poslodavac nije dozvolio ulaz na radno mjesto. Dakle, protivno pravilima radnih odnosa poslodavac je onemogućio radnicu u ispunjavanju njezinih ugovorenih radnih obveza, a sada radnici pokušava staviti na teret posljedice vlastite autonomne odluke. Sve to vrijeme negira činjenicu da je radnica uredno izvršavala sve svoje radne obveze od prvog dana pandemije, kada se ništa nije znalo o novoj bolesti i kada je radnica riskirala vlastito zdravlje te je bila heroj, a sada odjednom ta ista radnica navodno postaje problem, ali bez navođenja ijednog konkretnog dokaza koji bi se njoj mogao staviti na teret. 17. Protiv predmetne odluke o izvanrednom otkazu tužiteljica je 17. prosinca 2021. godine ustala sa zahtjevom za zaštitu prava radnika kojim je tuženiku ukazano na nedostatke u njegovoj odluci te je pozvan da istu stavi van snage, da tužiteljici bez odgađanja prizna radni odnos te sva prava koja joj iz radnog odnosa pripadaju, kao i da joj omogući daljnji rad sukladno pravima iz radnog odnosa i pod uvjetima određenim Zakonom o radu i popratnim radno-pravnim propisima. U zahtjevu za zaštitu prava tužiteljica je tuženiku, osim već prije iznesenih tvrdnji, skrenula pozornost da iz obrazloženja odluke proizlazi da je poslodavac došao do saznanja po podnesenoj prijavi “imenovane ovlaštene osobe” , a posebno je pravno pitanje u čemu se sastoji ovlast “ovlaštene osobe”, od kuda crpi ovlast ta imenovana osoba i tko je na nju prenio tu neku ovlast, dne 25.10.2021. god. o radnjama koje radnici stavlja neosnovano na teret (ne predočenje digitalne covid potvrde ili dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju). Naime, poslodavac bez jasnog obrazloženja i mimo važećeg ugovora o radu te protivno Zakonu o radu pokušava uvesti tužiteljici dodatnu obvezu, koja je ujedno diskriminatorna i nesvrsishodna, jer negira sve interne postupke kojih se radnica uredno pridržavala od početka pandemije.

18. Budući tuženik zahtjevu nije udovoljio, već je donio odluku kojom se odbija zahtjev, a koja odluka je zaprimljena 03. siječnja 2022., tužiteljica je ovlaštena zaštitu vlastitih prava zatražiti pred naslovnim kao nadležnim sudom.

19. Predmetna odluka o izvanrednom otkazu, niti formalno, niti meritorno nije utemeljena na zakonu te da je istom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa iste. Na temelju odredbe članka 119. stavka 2. Zakona o radu, prije izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radniku omogućiti iznošenje obrane, a što nije učinjeno, niti se radnica uopće može braniti bez konkretnih navoda koje povrede iz radnog odnosa joj poslodavac stavlja na teret.

20. Tuženik je u nastojanju da stvori uvjerenje da se radi o skrivljenom ponašanju radnice, istoj 27.10.2021. izjavio upozorenje, na što se radnica detaljno očitovala i isto u cijelosti osporila. Tuženik je, potom u cijelosti ignorirajući očitovanje tužiteljice, 03.12.2021. istoj uručio odluku o izvanrednom otkazu, na koji se tužiteljica u ostavljenom roku detaljno očitovala zahtjevom za zaštitu prava 17.12.2021. god. te je istom prilikom iznijela sve razloge i činjenice te mjerodavno pravo za rješavanje konkretne situacije, te je u cijelosti otklonila protupravno i diskriminatorno postupanje prema njoj.

7  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

21. Slijedom svega navedenog, proizlazi da od strane tužiteljice nije povrijeđena niti jedna obveza iz radnog odnosa te ne postoji opravdan razlog ni temelj za bilo kakvom sankcijom, a ponajmanje za donesenom odlukom o izvanrednom otkazu. Razlog „skrivljenog ponašanja“ u vidu neodređene „osobito teške povrede obveze iz ugovora o radu“ ne postoji na strani radnice. Tužiteljica smatra da je u skladu s obvezama koje za istu proizlaze iz ugovora, poduzela apsolutno sve da iste i izvrši, barem na isti način kao i za sve ranije vrijeme trajanja pandemije, od ožujka 2020. kada se nije znalo gotovo ništa o Covid-19 bolesti i kada je svaki dan uredno i požrtvovno radila svoj posao, ne kalkulirajući s činjenicom da izlaže povećanom riziku od zaraze i sebe i svoju obitelj.

22. Iz svih navedenih razloga, predlaže se sudu da presudom utvrdi kao nedopuštenu predmetnu odluku o otkazu, da naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad, na radno mjesto prvostupnik sestrinstva, s mjestom rada u Zavodu za neonatologiju, Odjel intenzivne terapije novorođenčadi te da joj naknadi parnični trošak.

23. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te navodi da je predmetna odluka o izvanrednom otkazu dopuštena i zakonita. Tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljica temelji na činjenici da je od 15.06.2015. godine zaposlena kod tuženika, na radnom mjestu prvostupnik sestrinstva, s mjestom rada na Zavodu za neonatologiju, Odjel intenzivne terapije novorođenčadi, te da je 27.10.2021. godine zaprimila dokument tuženika naziva: upozorenje na obveze iz radnog odnosa, za koji smatra kao i za predmetnu odluku o otkazu, kako nije naznačena niti jedna povreda radne obveze koja bi se mogla staviti na teret tužiteljici, te kako su neutemeljeni navodi tuženika da je kontinuirano neopravdano izostajala sa svojeg radnog mjesta, budući je svakodnevno dolazila ispred zgrade poslodavca, ali joj „navodno ovlaštene osobe KBC-a“ nisu omogućile ulazak u radne prostorije, te kako je provođenje Odluke Stožera neprihvatljivo“ budući je Odluka Stožera protupravna te neobvezujuća kako za radnike tako i za poslodavce“. Zaključno, smatra kako se zabranom ulaska na radno mjesto ograničava Ustavom zajamčeno pravo na rad i slobodu rada te vrši diskriminacija na temelju cijepnog statusa, odnosno statusa o preboljenju.

24. Navodi na kojima tužiteljica temelji tužbu i tužbeni zahtjev neosnovani su i neutemeljeni u cijelosti.

25. Ističe se prigovor prekluzije, prava budući iz tužbe nije razvidno je li podnesena unutar Zakonom propisanog roka od 15 dana, pri čemu nije dokazano postojanje bitne procesne pretpostavke za nastavak postupka.

26. Nadalje, u pogledu razloga otkazivanja tužiteljici, isti su izričito navedeni i obrazloženi već u samoj odluci o otkazu ugovora o radu. Osim što tužiteljica kontinuirano neopravdano izostajala s radnog mjesta, nije poštivala ni propise o sigurnosti i zaštiti na radu, odnosno odluke poslodavca.

27. U konkretnoj situaciji poslodavac je 25. listopada 2021.g.došao do saznanja po podnesenoj prijavi imenovane ovlaštene osobe za provedbu Odluke Stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih radnika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-Cov-2, u primjeni od 4. listopada 2021. NN

8  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

105/2021, da je tužiteljica odbila predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili dokaz o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju te joj nije dozvoljen ulaz i boravak u prostorijama poslodavca, sukladno sigurnosnoj mjeri iz članka V. Odluke stožera, u svrhu zaštite pacijenata i zaposlenika s kojima tužiteljica neminovno dolazi u kontakt. Dakle, tužiteljica nije imala preduvjete za ulazak u radne prostorije određene važećim propisima Republike Hrvatske, slijedom čega joj je ulazak i zabranjen.

28. U ovom predmetu u primjeni je Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20, 134/20) koji u članku 47. određuje da se radi zaštite pučanstva Republike Hrvatske od, između ostalog, bolesti COVID- 19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju mjere određene tim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka. U nastavku citiranog članka je određeno da radi sprečavanja i suzbijanja zaraznih bolesti iz stavka 1. ovoga članka, na prijedlog Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti, između ostalog i zabranu ili ograničenje održavanja javnih događanja i/ili okupljanja, zabranu ili ograničenje održavanja privatnih okupljanja ili druge potrebne mjere. Sukladno stavku 4. citiranog članka, kada je, sukladno članku 2. stavcima 4. i 5. Zakona, proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije zarazne bolesti u odnosu na koju je i Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju, odnosno epidemiju ili opasnost od nje, sigurnosne mjere iz stavaka 1. do 3. ovoga članka može odlukom narediti, u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske. Odluke Stožera donose se pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske. Tuženik kao adresat ima pravo i dužnost sprovesti u djelo Odluku stožera, dok pitanje njezine ustavnosti i zakonitosti ne može i ne smije biti predmetom ovog postupka. Uostalom, obvezu poštivanja mjera i Odluka stožera civilne zaštite potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem U-I-1372/2020 od 14. rujna 2020. godine, NN- 105/2020.

29. Člankom V. Odluke stožera se jasno navodi kako zaposlenici tuženika koji odbiju testiranje odnosno odbiju predočiti EU digitalnu COVID potvrdu ili odgovarajući drugi dokaz, ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca.

30. Unatoč obavijesti tuženika o primjeni Odluke stožera, Protokolu o primjeni iste i Uputi HZJZ u vezi s primjenom EU digitalne COVID potvrde ili predočenja odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju za radnike u sustavu zdravstva, tužiteljica je pokušavala ući u prostorije tuženika kao poslodavca. Osim što je o Odluci stožera bila obavještena od strane poslodavca, isto je bilo popraćeno u svim medijima, objavljena u Narodnim novinama tako da je tužiteljica na vrijeme znala odnosno morala znati da neće moći pristupiti svojem radnom mjestu bez predočenja valjane potvrde.

31. Zakonom o radu kao temeljnom pravnom aktu kojim su regulirani radno pravni odnosi u Republici Hrvatskoj regulirana su temeljna prava i obveze stranaka ugovora o radu, poslodavca i radnika, međutim odredbom članka 1. Zakon o radu, propisana je primjena i drugih pravnih propisa, a što uključuje i predmetnu Odluku Stožera.

9  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

022-13

32. Tuženik posebno navodi da je odredbom članka 7. stavak 3. propisana zakonska obveza poslodavca da je u obvezi osigurati uvjete za rad na siguran način i da se ne ugrožavaju zdravlje i životi, a u skladu sa posebnim zakonom i drugim propisom. Dakle, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, tuženik je kao poslodavac u predmetnom slučaju, bio u obvezi primijeniti sve mjere koje su propisane Odlukom Stožera, posebno kad se uzme u obzir da se Odluka stožera odnosi na zaposlenika u sustavu zdravstvene zaštite, dok je sa druge strane, tuženik najveći pružatelj zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj, i koji zbog prirode svoga posla mora paziti na primjenu i poštivanja svih epidemioloških mjera.

33. Tuženik je tužiteljici omogućio i osobni izbor na način da je tužiteljica mogla primiti bilo cjepivo protiv zaraze infekcije uzrokovano virusom SARS-CoV 19 ili na teret poslodavca pristupiti testiranju. Obveza posjedovanja valjane potvrde popisana je kao obveza svih zaposlenika, a ne samo tužiteljice, tako da nema osnova za diskriminaciju kako to tužiteljica ističe.

34. Tužiteljica je prije stupanja na snagu Odluke stožera bila upućena kako neće moći pristupiti svojem radnom mjestu bez valjene potvrde, međutim ista to nije poštovala te je jasno dala do znanja da neće niti ubuduće. Dolazak pred zgradu poslodavca nije isto što i biti na svojem radnom mjestu i obavljati poslove istoga. Poslove njezinog radnog mjesta morao je obavljati netko drugi, što je zahtijevalo potpunu reorganizaciju posla, a tuženik pritom nije mogao zaposliti drugu osobu na njezinom radnom mjestu.

35. Evidentno je da tužiteljica nije bila na svojem radnom mjestu i obavljala poslove istog, njezino odsustvo nije bilo opravdano, njezino pravo na na rad i slobodu nije bilo ograničeno, već je to pravo zbog zdravlja ljudi smo uvjetovano ispunjenjem određenih uvjeta koje je tužiteljica morala ispuniti, a pritom je imala potpuno slobodu odlučiti kako i na koji način.

36. Slijedom navedenog, tuženik smatra kako su razlozi za izvanredni otkaz tužiteljici jasni i obrazloženi, svi formalni uvjeti ispunjeni, a teška povreda radne obveze dokazana, stoga je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan i neutemeljen u cijelosti, pa tuženik predlaže da sud tužbu odbaci, podredno odbije tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici plaćanje troška postupka tuženiku.

37. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u ugovor o radu od 15.6.2015 (str. 12 spisa), upozorenja na obveze iz radnog odnosa (str. 13-14 spisa), očitovanje tužiteljice na upozorenje (str. 15-18 spisa), odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 29.11.2021. (str. 19-22 spisa), zahtjev za zaštitu prava tužiteljice (str. 23-27 spisa), odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava (str. 28 spisa), pismo tužiteljice poslodavcu (str. 29-34 spisa), obavijest o namjeri izvanrednog otkazivanja ugovora o radu i očitovanje radničkog vijeća (str. 120-126 spisa), kao i ostalu dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice (str. 133-134 spisa).

38. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.

39. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

1 0  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

40. Među strankama nije sporno da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.6.2015., na radnom mjestu prvostupnik sestrinstva, s mjestom rada u Klinici za ženske bolesti i porode, Zavod za neonatalogiju, Odjel intenzivne terapije novorođenčadi. Nije sporno da je tuženik tužiteljici izvanredno otkazao ugovor o radu odlukom o izvanrednom otkazu od 29.11.2021., zbog osobito teške povrede obveze iz ugovora o radu. Nije sporno da je tužiteljica protiv odluke o otkazu uložila poslodavcu zahtjev za zaštitu prava od 17.12.2021. te da je poslodavac odlukom od 29.11.2021. odbio tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava kao neosnovan te se napominje da predmetnom spisu prileže odluka o izvanrednom otkazu, zahtjev za zaštitu prava i odluka poslodavca kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava.

41. Među strankama nije sporno da je tužiteljica u rokovima propisanom Zakonom o radu podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o izvanrednom otkazu, kao i tužbu sudu radi utvrđenja nedopuštenosti predmetne odluke o otkazu (navedeno je tuženik učinio nespornim na ročištu 9.12.2024.)

42. Među strankama nije sporno da je prije donošenja predmetne odluke o otkazu tuženik proveo savjetovanja s radničkim vijećem (navedeno su stranke učinile nespornim na ročištu 9.12.2024.), a predmetnom spisu prileži obavijest radničkom vijeću o namjeri tuženika da tužiteljici izvanredno otkaže ugovor o radu te očitovanje radničkog vijeća kojim se protivi namjeri tuženika da tužiteljici izvanredno otkaže ugovor o radu.

43. Među strankama je sporno je li tuženik imao na zakonu zasnovan razlog da tužiteljici otkaže ugovor o radu izvanrednim otkazom.

44. Uvidom u odluku o izvanrednom otkazu od 29.11.2021. utvrđeno je da tuženik tužiteljici stavlja na teret osobito tešku povredu obveze iz ugovora o radu koju je počinila na način da je svaki dan od 25.10.2021. pa nadalje dostavljala poslodavcu mailove u kojima je navodila da je od ovlaštene osobe tuženika spriječena pristupiti svom radnom mjestu, budući ne poštuje propisane mjere. Radnica svakodnevno pokušava doći na radno mjesto, iako ju je poslodavac obavijestio o Odluci o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih radnika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (NN 105/2021), Protokolu o primjeni iste Odluke te uputi HZJZ u vezi s primjenom EU digitalne Covid potvrde ili predočenja odgovarajućeg drugog dokaza o cijepljenju, preboljenju, odnosno testiranju radnika u sustavu zdravstva. Radnica je zauzela stajalište da ne poštuje sigurnosne mjere i da želi raditi bez poštivanja istih, no to se ne može okarakterizirati kao njezino pravo ili individualni izbor, budući takvim ponašanjem ugrožava druge radnike ili pacijente i njihovo pravo na zaštitu života ili zdravlja. Nepristupanjem radnice na radno mjesto od 25.10.2021. pa nadalje, do pisanja odluke o otkazu, izazvane su teškoće u poslovanju jer je poslodavac morao izvršiti reorganizaciju posla. Dakle, tužiteljica neopravdano nije nazočila na radnom mjestu, a nije obavijestila poslodavca o privremenoj nesposobnosti za rad, niti je dostavila potvrdu o tome. Poslodavac je 27.10.2021. tužiteljici izrekao upozorenje na obveze iz radnog odnosa radi kontinuiranog neopravdanog odsustva s radnog mjesta, neispunjavanja ugovorenih obveza iz radnog odnosa, povrede propisa o sigurnosti i zaštiti na radu, no i nakon toga nastavila je kršiti obveze iz radnog odnosa na opisani način. Tužiteljica je bila upoznata da ako odbije 1 1  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

testiranje, odnosno predočenju EU digitalne potvrde ili odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju ili testiranju, neće moći obavljati ugovorene poslove te će joj se u evidenciju o radnom vremenu to vrijeme evidentirati kao nenazočnost u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena. Poslodavac je utvrdio da tužiteljica svjesno i namjerno nije postupala u skladu s njegovim naputcima, a iako je bila obvezna poštivati Protokol poslodavca o primjeni Odluke Stožera civilne zaštite KBC Zagreb i Upute HZJZ-a. Zbog nedolaska na posao, tuženiku je nanesena materijalne šteta, a nastali su i problemi u reorganizaciji rada.

45. Predmetnom spisu prileži upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 27.10.2021. kojim se tužiteljicu, zbog povreda koje joj se stavljaju na teret odlukom o otkazu, upozorava da će u slučaju nastavka povrede istih poslodavac tužiteljici otkazati ugovor o radu.

46. Tužiteljica je iskazala da je došla 25.10.2021. ujutro na posao i htjela je pristupiti radnom mjestu, ali ju je na ulazu u zgradu dočekao vatrogasac i pitao ima li covid potvrdu o cijepljenju ili o preboljenju ili testiranju, a nakon što je odgovorila da nema, nije ju pustio unutra. Poslodavac joj je omogućio testiranje, ali ne sline, nego isključivo brisa, i tome nije htjela pristupiti, pogotovo ne izvan svog radnog vremena, kako je to bilo organizirano. Budući da nije imala nikakve simptome, nije se htjela ni cijepiti. I sljedećih dana isto tako je dolazila ujutro na ulaz i htjela pristupiti na posao, ali je svaki dan neki drugi vatrogasac koji bi dežurao nije puštao na posao jer nije imala tražene potvrde. Točno je da je vatrogasac puštao sve djelatnike koji su imali neku od potvrda. Tužiteljica je tako dolazila pred ulaz bolnice sve do 3.12., kada joj je dostavljena odluka o otkazu, nakon čega je prestala dolaziti. Isto tako se javljala u ravnateljstvo, slala je SMS poruke i e-mail poruke i upozoravala da ju se ne pušta na posao. Nikakvi odgovori nisu dolazili. Tužiteljica nema nikakve zdravstvene indikacije zbog kojih se ne bi smjela cijeliti ili testirati, radilo se isključivo o njezinoj volji. Razboljela se od covida u veljači 2022., ali tada više nije bila zaposlenik tuženika. U spornom razdoblju stanovala je u Sisku. Dok je radila, raspored joj je bio u turnusima 12-24, ali u spornom razdoblju dolazila je svaki dan ujutro pred ulaz u zgradu po uputi glavne sestre. Zbog činjenice da je radila u turnusima, razdoblja kada se mogla testirati padala su jako nezgodno, pa ju je to sprječavalo da se testira. Međutim, tužiteljica bi u svakom slučaju odbila testiranje sve dok joj se ne bi pokazali simptomi. Inače se dobrovoljno javila da radi u bolnici u covid odjelu i poštivala je sve mjere zaštite, nošenje maske, raskuživanje i slično. Pitala je može li se testirati putem sline, na što bi pristala, ali joj je rečeno da takvo testiranje nije važeće i da se može testirati samo na način da se uzme bris iz nosa, a na to nije htjela pristati. Poslodavac joj prije otkaza nije omogućio iznošenje obrane i nije se mogla opravdati, nitko od nadređenih nije s njom razgovarao. Dok je radila u covid odjelu bila je u izravnom kontaktu sa zaraženim majkama.

47. Među strankama nisu sporne činjenice da tužiteljica od 25.10.2021. nije bila na radnom mjestu, iako je ujutro dolazila na posao, ali je osoba ovlaštena od poslodavca (prema navodu tužiteljice dežurni vatrogasac) nije puštala u prostore tuženika, nakon što bi tužiteljica odgovorila negativno na njegov upit ima li covid potvrdu o cijepljenju, preboljenju ili testiranju. Nije sporno, a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, da joj je poslodavac omogućio testiranje brisa, ali da tužiteljica nije htjela pristupiti testiranju. Nije sporno da su u prostorije tuženika puštane sve osobe koje su imale odgovarajuću potvrdu (navedeno je potvrdila i tužiteljica u svom iskazu)

1 2  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

te nije sporno da se tužiteljica nije htjela ni cijepiti protiv covida (što je tužiteljica također potvrdila u svom iskazu) te da je svaki dan dolazila pred ulaz u bolnicu, sve do 3.12., kada joj je dostavljena odluka o otkazu.

48. Među strankama je sporno predstavlja li ovakvo ponašanje tužiteljice u konkretnom slučaju osobito tešku povredu obveze iz ugovora o radu, odnosno okolnost da se tužiteljica tijekom trajanja pandemije covida, dok je bila na snazi Odluka Stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava, koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 (u primjeni od 4.10.2021.), odbila cijepiti, ili testirati, slijedom čega nije raspolagala s odgovarajućom covid potvrdom, pri čemu nije imala ni dokaz o preboljenju covida, zbog čega od strane ovlaštenika poslodavca nije puštana u prostorije tuženika radi obavljanja poslova svog radnog mjesta, a što je poslodavac ocijenio kao neopravdani izostanak s posla.

49. Tužiteljica je u svom iskazu u bitnom potvrdila činjenične navode iz predmetne odluke o otkazu.

50. Odluka Stožera o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava, koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2 objavljena je u Narodnim novinama (NN 105/2021). Ista je donesena radi zaštite pučanstva od zaraze i prijenosa te suzbijanja bolesti covid 19 te se istom uvodi obvezno testiranje svih zaposlenika na virus SARS-CoV-2 u zdravstvenom sustavu. Odlukom je propisano da testiranje nije obvezno za zaposlenike koji su ispunili uvjet cijepljenja ili preboljenja covid 19, osim ako imaju znakove respiratorne infekcije, druge simptome ili znakove zarazne bolesti covid 19 ili pozitivnu epidemiološku povijest bolesti. Točkom 3 Odluke je propisano da zaposlenici dokazuju da su testirani na virus SARS-CoV-2 odnosno da su cijepljeni ili preboljeli bolesti covid 19 predočenjem EU digitalne covid potvrde ili odgovarajućeg drugog dokaza te su isti dužni predočiti na uvid ovlaštenoj osobi poslodavca. Točkom 5 Odluke je propisano da zaposlenici koji odbiju testiranje i koji odbiju predočiti digitalnu EU potvrdu ne mogu boraviti u prostorijama poslodavca.

51. Naprijed navedena Odluka donesena je na temelju čl. 47 Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (NN 79/07, 113/08, 43/09, 130/17, 114/18, 47/20 i 134/20) koja u čl. 47 određuje da se radi zaštite pučanstva RH, između ostalog i od bolesti covid 19 i drugih zaraznih bolesti, poduzimaju mjere određene tim Zakonom te međunarodnim ugovorima kojima je RH stranka. Nadalje je propisano da radi suzbijanja zaraznih bolesti na prijedlog HZJZ ministar može narediti posebne sigurnosne mjere za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti. Kada je proglašena epidemija zarazne bolesti ili opasnost od epidemije, sigurnosne mjere može odlukom narediti u suradnji s ministarstvom zdravstva i s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, i Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske, pri čemu su odluke stožera donose pod neposrednim nadzorom Republike Hrvatske.

52. Tuženik je kao zdravstvena ustanova, slijedom navedenog, bio dužan pridržavati se naprijed navedene Odluke Stožera i donio je Protokol o primjeni iste, a sve radi zaštite zdravlja zaposlenika i pacijenata te sprječavanja širenja epidemije.

1 3  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

53. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je u konkretnom slučaju postupanje poslodavca prema tužiteljici bilo suglasno navedenoj Odluci Stožera, koju je tuženik bio dužan provoditi te je iz njenog iskaza nadalje utvrđeno da ista nije bila diskriminirana jer se odluka na jednak način primjenjivala prema svim zaposlenicima tuženika (tužiteljica je iskazala da je ovlaštena službena osoba - koju tužiteljica naziva vatrogasac - pustila sve djelatnike bolnice koju su imali neku od zatraženih potvrda). Tužiteljica pogrešno smatra da je zahtjevom da se podvrgne testiranju na covid, ukoliko ne raspolaže potvrdom o cijepljenju ili preboljenju bolesti, bilo narušeno njezino individualno pravo, budući je u konkretnom slučaju mjera koju je provodio tuženik, a sukladno naprijed citiranom Zakonu, bila propisana radi zaštite pacijenata i zaposlenika same bolnice, radi sprječavanja širenja i suzbijanja zarazne bolesti.

54. Kako se tužiteljica u spornom razdoblju nedvojbeno odbila testirati na SARS-CoV-2 te nije raspolagala potvrdom o cijepljenju ili preboljenju bolesti te ih pri pokušaju ulaska u bolnicu do svog radnog mjesta nije predočila ovlaštenoj osobi, pri čemu je nedvojbeno bila upoznata s navedenom obvezom te je prije donošenja predmetne odluke o otkazu bila u navedenom smislu i upozorena na svoje ponašanje i obveze (upozorenje od 27.10.2021.) od strane poslodavca, no odbila je postupati sukladno Odluci stožera i Protokolu poslodavca, te nije ispunila uvjet radi pristupanja na svoje radno mjesto, to je poslodavac osnovano utvrdio da je počinila osobito tešku povredu radne obveze. Dakle, u ovom postupku je utvrđeno iz iskaza tužiteljice da se sve od donošenja odluke Stožera civilne zaštite, s kojom je bila upoznata, nije testirala, odnosno odbila se testirati na prisutnost virusa, nije se cijepila i nije imala dokaz o preboljenju bolesti, a navedeno ponašanje tužiteljica nije promijenila ni nakon dobivenog pisanog upozorenja od poslodavca, stoga njezino ponašanje u konkretnom slučaju, odnosno odbijanje da se pridržava propisanih mjera, predstavlja osobito tešku povredu radne obveze, poglavito uzevši u obzir činjenici da je tužiteljica bila zaposlenik zdravstvene ustanove.

55. Stav je suda da poslodavac, kada je postupao sukladno odluci Stožera civilne zaštite RH nije ograničio prva tužiteljice na rad i slobodu rada, već je to pravo zbog važnih razloga, zdravlja ljudi, samo uvjetovao ispunjenjem određenih uvjeta koje je propisalo ovlašteno tijelo svojom Odlukom te koja je Odluka bila na snazi u spornom razdoblju i koju je tuženik bio obvezan primijeniti i provoditi.

56. Člankom 58. Ustava RH je propisano da se svakome jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, dok Zakon o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br.100/18, 125/19, 133/20 i 147/20) svakoj osobi omogućuje ostvarenje najviše moguće razine zdravlja uz obvezu brige o vlastitom zdravlju i neugrožavanje zdravlja drugih. Članak 58. Ustava RH nužno je sagledati zajedno s člankom 69. stavkom 2. Ustava RH kojim je propisano da je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi. U situaciji proglašene epidemije zarazne bolesti, osobna odgovornost pojedinca je povećana, jer je to nužno za sprečavanje širenja zaraze te je potrebna pojačana društvena odgovornost koja počiva na načelu solidarnosti. To podrazumijeva da su i građani sami dužni poduzimati sve propisane mjere kako bi smanjili mogućnost širenja zaraze na minimum. To ujedno znači da je zaštita vlastitog zdravlja u ustavnom poretku Republike Hrvatske postavljena ne samo kao moralna već i kao pravna obveza svake osobe, pa tako i tuženika kao poslodavca tužiteljice. Člankom 28. Zakona o radu, propisana je obveza poslodavca da, u skladu s posebnim zakonima i drugim propisima, osigura rad i radniku osigura uvjete za rad 1 4  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika. Zakonom o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 94/18 i 96/18) uređuje se sustav zaštite na radu sa svrhom unaprjeđivanja sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprečavanja ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i bolesti u vezi s radom.

57. U okolnostima povećanog rizika od širenja i prijenosa zarazne bolesti, zbog koje su i donesene Odluke tuženika o provođenju odluke Civilnog stožera RH kako bi se smanjio rizik prijenosa zaraze, odluka zaposlenika da ne predoči bilo koji od mogućih dokaza da je za svoju radnu okolinu siguran, predstavlja činjenicu koja može utjecati na ugovorni odnos s poslodavcem. Naime, ovaj sud, kao i Ustavni sud RH u svojoj Odluci, poslovni broj: U-II-5417/2021 od 21. prosinca 2021., kojom je odlučivao o ustavnosti takvih mjera uvedenih na temelju Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u vezi pandemije bolesti COVID-19, kao i u vezi uporabe covid potvrde u sustavu zdravstva, prihvaća navode tuženika da onemogućavanjem takvom radniku da pristupi u službene prostorije poslodavac štiti život i zdravlje dugih radnika i pacijenata, a što je obavezan i prema Zakonu o zaštiti na radu.

58. Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-II- 5417/2021 od 21. prosinca 2021., nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom i zakonom Odluke o uvođenju posebne sigurnosne mjere obveznog testiranja svih zaposlenika zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koje obavljaju zdravstvenu djelatnost te privatnih zdravstvenih radnika na virus SARS-CoV-2. Pema odredbi čl. 31. st. 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN br. 99/99; 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

59. Slijedom navedenog, mjere koje je tuženik provodio nisu diskriminatorne, jer je radnicima tuženika ostavljena mogućnost izbora, cijepljenje koje je dostupno i besplatno ili testiranje koje se provodi prije dolaska na posao na trošak tuženika. Zahtjev da se obvezno testiraju osobe koje nisu cijepljene i koje nisu preboljele bolest COVID-19 u ovom slučaju ima objektivno i razumno opravdanje. Osporena mjera ima legitiman cilj i razmjerna je u smislu da je uspostavljena pravedna ravnoteža između interesa zajednice i poštovanja prava i sloboda pojedinaca, pa se dakle ne radi o nezakonitoj diskriminaciji u smislu čl. 14. Ustava RH, niti navedeno predstavlja prekomjerni teret za zaposlene. Zakonom o radu su regulirani radno pravni odnosi u RH, a njime se reguliraju temeljna prava i obveze radnika i poslodavaca, temeljem sklopljenog ugovora o radu, a člankom 1. ZR je propisana primjena i drugih pranih propisa pa tako i predmetne Odluke Stožera, a sve u svezi članka 7.stavak 3. ZR-a koji propisuje obvezu poslodavca da osigura uvjeta za rad na siguran način tako da se ne ugrožava zdravlje i život. Valja napomenuti da je tuženik bio dužan poštivati obveze propisane Odlukom Stožera, obzirom na ubrzano širenje i povećani rizik prijenosa bolesti COVID-19, uz omogućavanje odabira tužitelju koji od načina provjere na bolest Covida želi odabrati, a koju je mogućnost tužiteljica odbila.

60. Stoga u situaciji kada tužiteljica nije poštivala odluku tuženika o predočenju EU digitalne COVID potvrde ili drugog odgovarajućeg dokaza o cijepljenju, preboljenju odnosno testiranju, kao i da se odbila testirati, to joj je opravdano zapriječen ulazak na radno mjesto, odnosno u poslovne prostorije tuženika te je tuženik sve daljnje izostanke tužiteljice pravilno tretirao kao neopravdane.

1 5  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

61. Slijedom navedenog, poslodavac je u odluci o otkazu osnovano utvrdio da tužiteljica nije ispunila svoju obvezu da u spornom razdoblju bude prisutna na radnom mjestu i obavlja poslove svog radnog mjesta. Navedenu obvezu tužiteljica nije ispunila tako što je svaki dan ujutro dolazila pred ulaz u bolnicu i pisala e-mailove ravnatelju u kojima ga obavještava da je se ne pušta u bolnicu, budući je svojim odbijanjem da postupa u skladu s Odlukom Stožera i Protokolom tuženika, s kojima ju je tuženik upoznao, poslodavca dovela u situaciju da je ne može pustiti na radno mjesto, te je njezina nenazočnost na radnom mjestu u spornom razdoblju posljedica njezine krivnje a ne poslodavca.

62. Poslodavac je sve od 25.10.2021. imao saznanja o povredi radne obveze tužiteljice koju joj stavlja na teret predmetnom odlukom o otkazu. Odluka o izvanrednom otkazu može se donijeti u roku od 15 dana od saznanja za činjenice na kojem se ista temelji. Iz iskaza tužiteljice je nedvojbeno utvrđeno da je predmetnu obvezu iz radnog odnosa kršila sve dok joj nije dostavljena odluka o otkazu, odnosno do 3.12.2021. (sve do tada je dolazila pred bolnicu kako bi je pustili na radno mjesto, ali bez pribavljene adekvatne potvrde i odbijanja testiranja na prisutnost virusa), slijedom čega proizlazi da je sve do tada i činila povredu radne obveze, a kako je odluka o otkazu donesena 29.11.2021. to nedvojbeno proizlazi da je ista donesena u vrijeme dok je tužiteljica i nadalje kontinuirano činila povredu radne obveze koja joj se stavlja na teret, stoga tuženiku nije protekao prekluzivni rok od 15 dana od saznanja za činjenice na kojima se temelji odluka o izvanrednom otkazu.

63. Tužiteljica navodi da joj tuženik nije prije donošenja odluke o otkazu omogućio iznošenje obrane. Valja navesti da je u ovom postupku utvrđeno da je tuženik tužiteljicu upozorio pisanim putem na povrede obveza iz radnog obveza i ukazao joj na njezino ponašanje pisanom odlukom od 25.11.2021., a tužiteljica ni nakon pisanog upozorenja nije promijenila svoje ponašanje i dalje je odbijala testirati se na prisutnost virusa ili se cijepiti ili pribaviti potvrdu o cijepljenju ili preboljenju bolesti te je pri ulazu u bolnicu predočiti ovlaštenoj osobi, slijedom čega, obzirom na takav stav i ponašanje tužiteljice, nije bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužiteljici posebno omogući i iznošenje obrane prije otkaza, budući ni nakon opomene nije promijenila svoje ponašanje i stav.

64. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. 65. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavak 1. i 155. stavak 1. i 2. ZPP-a, a u svezi s člankom 164. stavak 1. istog Zakona, a tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku odmjeren je parnični trošak u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (OT) i to tbr. 7/2 kojom je propisano da odvjetniku pripada jednokratna nagrada u visini od 250 bodova koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak i to u postupcima iz radnih odnosa, osim u procjenjivim predmetima, slijedom čega je tuženiku priznat parnični trošak u visini od 250 bodova OT, (za sastav odgovora na tužbu i za ročišta 9.7.2024., 15.10.2024. i 9.12.2024.) što obračunato s vrijednošću boda od 2,00 za jedan bod iznosi 500,00 eur, a što uz obračunati PDV od 25% iznosi 625,00 eura.

66. Podnesak tuženika od 8.7.2024., kojega je tuženik uvrstio u parnični trošak, sud smatra nepotrebnim za vođenje postupka.

1 6  P o s l

o

v

n i b r

o

j: P r

-

1 0

1 /

2022-13

67. Iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 27. siječnja 2025.

Sudac:

Dario Partl

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana dostave prijepisa ove presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u četiri jednaka primjerka.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku