REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: Povrv-687/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu Berislavu Zaninoviću, kao sucu pojedincu u građansko pravnoj stvari tužitelja HEP - TOPLINARSTVO d.o.o., Zagreb, Miševečka 15A, OIB: 15907062990, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Dumančić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Domagoj Dumančić, Željka Rajković i Slaven Martić u Zagrebu, protiv tuženika FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Matija Pečatnik, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene i zaključene glavne javne rasprave 16. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pl-149/2023-3 od 31. listopada 2023.

II. Odbija se tužbeni zahtjev.

III. Nalaže se tužitelju HEP-TOPLINARSTVO d.o.o. naknaditi tuženiku HN trošak ovoga postupka u iznosu od 791,04 EUR (slovima: sedamstodevedesetjedaneuroičetiricenta) uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. Po prijedlogu tužitelja izdan je platni nalog kod ovog suda poslovni broj poslovni broj Pl-149/2023-3 od 31. listopada 2023. kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od tadašnjih 26.834,52 kune zajedno sa zateznim kamatama te trošak postupka u iznosu od tadašnjih 618,28 kuna sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u prigovoru prvenstveno ističe kako ne postoje zakonske pretpostavke za izdavanje platnog naloga te se poziva na odredbu čl. 447. Zakona o parničnom postupku. Navodi da je tužitelj uz prijedlog za izdavanje platnog naloga trebao priložiti dokaze na temelju kojih se može utvrditi istinitost tužbenih navoda budući da tražbina prelazi iznos od 660,00 EUR. Nadalje, osporava tužiteljevo potraživanje navodeći da već godinama živi u inozemstvu, da je predmetni stan neuseljen jer nitko ne koristi stan površine 28,92 m2 u [adresa] na koji se odnose tužiteljevi računi te da je tek 27. studenog 2020. ugrađen kalorimetar za daljinsko očitovanje. Ističe da ga tužitelj tereti za nerazumni iznos za tako mali stan jer niti nema stvarne potrošnje toplinske energije niti potrošnje toplinske vode od siječnja do svibnja 2020. na koje se odnose tužiteljevi računi. Navodi da iz obavijesti tužitelja od 19. studenog 2018. proizlazi da je tužitelj ispostavljao račune na način da je svu zajedničku potrošnju u zgradi obračunao tuženiku. Poziva se na odredbu čl. 6. st. 1. i 2. Zakona o tržištu toplinske energije (Narodne novine broj 80/13, 14/14, 102/14, 95/15, 76/18, 86/19, dalje: ZTTE), čl. 13. st. 2. Direktive 2006/32/EZ, čl. 27. st. 1. te čl. 9. st. 3. Direktive 2012/27 EU i čl. 10. Priloga VII. točke 1.1. te direktive te s obzirom na sadržaj tih odredaba smatra da se odredbe ZTTE-a i Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine broj 99/14, 27/15, 124/15, dalje: Pravilnik) moraju tumačiti u skladu s ciljevima citiranih direktiva EU odnosno da se krajnjim kupcima osigura da opskrbljivači provode obračun na temelju stvarne potrošnje toplinske energije sa krajnjim ciljem smanjenja potrošnje energije. Predlaže ukinuti platni nalog.

3. Podneskom od 26. studenog 2024. tužitelj se očitovao na zaprimljeni podnesak i naveo da tužitelj, u svojstvu kupca toplinske energije, i vlasnici samostalnih uporabnih cjelina nekretnine te zajedničkih dijelova nekretnine na adresi [adresa] zastupani po predstavniku suvlasnika, kao krajnji kupci sklopili su dana 10. listopada 2014. godine Ugovor o potrošnji toplinske energije broj: 197029201401. Radi pojašnjenja djelatnosti isporuke toplinske energije u stambene zgrade, svi vlasnici samostalnih uporabnih cjelina nekretnine su važećim propisima definirani kao krajnji kupci na koje se raspodjeljuje ukupna toplinska energija koja je isporučena na jedino i zajedničko obračunsko mjerno mjesto na ulazu u zgradu PZO13, a sve prema načinu određenom Pravilnikom o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju. Među strankama nije sporna činjenica kako je tuženik jedan od suvlasnika predmetne nekretnine u Zagrebu, na adresi [adresa], čija je nekretnina upisana u z. k. ul. [broj ZK uloška] suvlasnički udio redni broj 117 (E-116) k. o. [katastarska općina], temeljem rješenja ovog suda broj Z-43644/19 od 20. rujna 2019. S obzirom na vlasništvo stana kao samostalne uporabne cjeline predmetne nekretnine u razdoblju na koje se odnosi predmetna novčana tražbina tužitelja, tuženik je obveznik snošenja ugovorene naknade za isporučenu toplinsku energiju za nekretninu na adresi [adresa], sukladno odredbama Zakona o tržištu toplinske energije, Općih uvjeta za isporuku toplinske energije i Ugovora. Među strankama nije sporna činjenica kako je tužitelj isporučio toplinsku energiju u predmetnu stambenu zgradu na adresi [adresa] na jedinstveno obračunsko mjerno mjesto te isporučenu toplinsku energiju raspodijelio svim suvlasnicima posebnih dijelova zgrade sukladno odredbama Pravilnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, stoga prigovor tuženika da ni tuženik niti itko druge ne stanuje u stanu kao samostalnoj uporabnoj cjelini, nisu valjani ni važećim propisom predviđeni razlog neplaćanja isporučene toplinske energije. Tužitelj posebno napominje kako tuženik nije nikada u Ugovorom određenom roku od 15 dana od dana izdavanja računa uložio prigovor na ispostavljeni račun, a s kojim je pravom ulaganja prigovora bio upoznat, jer je isto istaknuto na svakom računu tužitelja i koje su dostavljeni tuženiku. U članku 21. Ugovora, te u članku 24. Općih uvjeta za isporuku toplinske energije propisana je procedura preraspodjele toplinske energije na način da ovlašteni predstavnik krajnjeg kupca na zajedničkom mjerilu toplinske energije može na temelju odluke krajnjih kupaca (svih suvlasnika nekretnine u koju se isporučuje toplinska energija), zatražiti od tužitelja za preraspodjelu količine isporučene količine toplinske energije za pojedinog krajnjeg kupca. Tužitelj nije nikada zaprimio takav zahtjev za preraspodjelu toplinske energije od ovlaštenog predstavnika stanara krajnjeg kupca nekretnine na adresi [adresa] u [adresa]. S obzirom da je tužitelj temeljem Ugovora je isporučivao toplinsku energiju cijeloj nekretnini na adresi [adresa], a u kojoj zgradi se nalazi i nekretnina u vlasništvu tuženika, tuženik je u svojstvu vlasnika stana kao krajnji kupac toplinske energije, dužan platiti ugovorenu naknadu za toplinsku energiju koju je isporučivao tužitelj i to prema obračunu koji je izvršen sukladno važećim propisima. Nadalje, tužitelj dodatno pojašnjava kako sukladno Pravilniku o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju po kriteriju energije za grijanje prostora raspodjela toplinske energije može se vršiti prema modelu 2EG ili modelu 3EG. Za tuženika se u razdoblju koji je predmet ovog postupka (siječanj - svibanj 2020. godine) raspodjela obavljala prema modelu 2EG, odnosno prema udjelu površine samostalne uporabne cjeline u ukupnoj površini svih samostalnih uporabnih cjelina priključenih na zajedničko mjerilo toplinske energije, dok se za većinu krajnjih kupaca u predmetnoj zgradi/građevini raspodjela obavljala prema modelu 3EG, odnosno prema udjelu broja impulsa uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije u samostalnoj uporabnoj cjelini u ukupnom broju impulsa u svim samostalnim uporabnim cjelinama priključenim na zajedničko mjerilo toplinske energije. Takva raspodjela je propisana navedenim Pravilnikom o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju te tužitelj nema mogućnost samostalnog izbora drugačijeg izbora obračuna troškova, osim navedenog koji je propisan važećim propisom. Predlaže održati platni nalog na snazi.

4. Podneskom od 5. prosinca 2024. tuženik se očitovao na zaprimljeni podnesak i zatražio je odobrenje za podnošenje podnesaka sukladno čl. 299a ZPP. Sud zaključuje da su u cijelosti ispunjeni uvjeti iz navedenog članaka te je odobrava podnošenje navedenog podneska jer smatra da je očitovanje potrebno i da ne dovodi do odugovlačenja postupka.

5. U predmetnom podnesku tuženik navodi da je tužitelj je uz svoj podnesak od 26. studenog 2024. dostavio:

- Ugovor o potrošnji toplinske energije broj: 197029201401 (dalje u tekstu: Ugovor),

- „Odluku suvlasnika zgrade/građevine o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem toplinske energije“ za nekretninu u [adresa],

- popis suvlasnika objekta.

Ukazuje da odredba članka 1. stavka (5) Ugovora glasi:

(5) Popis krajnjih kupaca s podacima o njihovim samostalnim uporabnim cjelinama i parametrima za raspodjelu i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju, Odluka o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu i Ponuda nalaze se u prilogu Ugovora i njegovi su sastavni dijelovi,)“ Dakle, tužitelj uz svoj podnesak nije dostavio sve priloge navedenog Ugovora koji su u članku 1. stavku (5) izričito navedeni kao njegov sastavni dio, jer tužitelj:

- nije dostavio parametre za raspodjelu i obračun troškova za isporučenu toplinsku energiju,

- nije dostavio Odluku o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu,

- nije dostavio Ponudu. Slijedom navedenog, tužitelj nije dostavio dokaze o visini utuženog potraživanja jer:

- uz Ugovor tužitelj nije dostavio niti Odluku o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu koja je bitan element za izračun visine tužiteljevog potraživanja u konkretnoj pravnoj stvari slijedom čega nije moguće niti utvrditi je li obračun potrošnje toplinske energije za kojega tužitelj od tuženika potražuje utuženu naknadu pravilno izvršen;

- za period ispostavljanih računa na snazi je bio naprijed navedeni Pravilnik kojim je u čl. 4. propisano da odluku o ugradnji uređaja za regulaciju odavanja topline i uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije ili zasebnih mjerila toplinske energije donose vlasnici posebnih dijelova zgrade/građevine koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu (krajnji kupci), a tužitelj niti tu odluku nije priložio kao dokaz svojim navodima,

- osim nesporne činjenice da tuženik (do 27. studenog 2020.) nije ugradio zasebno mjerilo toplinske energije, ne postoji dokaz jesu li se suvlasnici odlučili na obračun potrošnje korištenjem 2EG modela, 3EG modela ili pak kombinacijom obaju navedenih modela;

- budući da tužitelj nije dostavio dokaz da opće postoji Odluka o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu, a na temelju koje je tužitelj morao izvršavati raspodjelu i obračun troškova potrošene toplinske energije, ne postoje podaci na temelju kojih bi se moglo utvrditi je li obračun ukupno isporučene energije pravilno raspodijeljen na tuženika, a kako to tuženik predlaže učiniti provođenjem strojarskog vještačenja (dokazni prijedlog tuženika pod točkom 6. prigovora protiv platnog naloga, kod kojeg dokaznog prijedloga tuženik i dalje ustraje);

- u situaciji kad ne postoji Odluka suvlasnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, nije moguće utvrditi koji je obračun tužitelj zapravo trebao koristiti u smislu odredbe iz čl. 19. st. 1. Pravilnika, a na tužitelju je teret dokaza visine potraživanja, koja je u ovom slučaju sporna, to tužitelj nije dokazao niti visinu utuženog potraživanja odnosno da je tuženik dužan platiti upravo utuženi iznos za račune za razdoblje siječanj - svibanj 2020. tj. za račun za mjesec 01/2020 ispostavljen na iznos od 8.489,50 kn, za mjesec 02/2020 ispostavljen na iznos od 6.548,74 kn, za mjesec 03/2020 ispostavljen na iznos od 7.219,60 kn, za mjesec 04/2020 ispostavljen na iznos od 2.681,89 kn, te za mjesec 05/2020 ispostavljen na iznos od 1.894,79 kn. Dakle, tužitelj je u navedenom svom dopisu od 19. studenog 2018. izričito naveo da od 101 stana spojenog na zajedničko mjerilo toplinske energije samo u stanu tuženika nije bilo ugrađeno zasebno mjerilo toplinske energije, odnosno kalorimetar, te da s obzirom na navedeno, tužitelj tereti tuženika za svu zajedničku potrošnju. Zato je nepravilan i nezakonit obračun tužitelja prema kojem je tužitelj tuženiku obračunao svu tj. cjelokupnu zajedničku potrošnju, a kako to jasno proizlazi iz tužiteljevog dopisa od 19. studenog 2018., tj. da potrošnja za koju tužitelj potražuje isplatu i za koju je tužitelj ispostavio račune tuženiku u ovom parničnom predmetu za razdoblje siječanj - svibanj 2020. tj. za mjesec 01/2020 ispostavljen na iznos od 8.489,50 kn, za mjesec 02/2020 ispostavljen na iznos od 6.548,74 kn, za mjesec 03/2020 ispostavljen na iznos od 7.219,60 kn, za mjesec 04/2020 ispostavljen na iznos od 2.681,89 kn, te za mjesec 05/2020 ispostavljen na iznos od 1.894,79 kn, se odnosi isključivo na zajedničku potrošnju, odnosno da je tuženiku kao jedinom suvlasniku navedenim ispostavljenim računima obračunata sva tj. cjelokupna zajednička potrošnja za utuženi period u predmetnoj zgradi koja ima 101 stan, sukladno činjenici da kao jedini od suvlasnika nije ugradio zasebno mjerilo toplinske energije, odnosno kalorimetar, a to je suprotno odredbi čl. 33. st. 4. ZTTE iz koje proizlazi da se razlika podataka potrošnje na zajedničkom mjerilu toplinske energije od podataka potrošnje na zasebnim mjerilima dijeli na sve samostalne uporabne cjeline sukladno odluci većine glasova suvlasnika samostalnih uporabnih cjelina, koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika. Predlaže platni nalog ukinuti i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

6. Tijekom postupka sud je proveo dokaz uvidom i čitanjem izvatka iz poslovnih knjiga (list 3 spisa), rješenje (list 34-36 spisa), obavijest (list 37 spisa), radni nalog (list 38 spisa), ugovor o potrošnji toplinske energije (list 47-68 spisa), prijepis računa (list 74-83 spisa), rješenje (list 94-95 i 96-98 spisa), pregled statusa predmeta (list 99 spisa), z.k. izvadak-povijesni prikaz (list 100-135 spisa), prijepis računa (list 136-140 spisa) i z.k. izvadak (list 162-163 spisa).

7. Sud nije izvodio daljnje dokaze i to dokaz saslušavanjem svjedoka DN kao i dokaz provođenjem strojarskog vještačenja budući da navedeni dokazi nisu bili potrebni za odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva a i zbog toga jer je činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari dovoljno utvrđeno.

8. Tužitelj sadržajno navodi da je tuženik prekludiran u iznošenju prigovora koji se tiču spornih računa jer iste nije reklamirao u roku od 15 dana. Takav navod ne može se prihvatiti jer bi se time tuženiku bilo povrijeđeno pravo iz čl. 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (NN MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) i to pravo na pristup sudu.

9. Uvidom u navedene isprave te ocjenom takvog dokaza temeljem čl.8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP), utvrđeno je da je tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Između stranka nije sporno da je tuženik u utuženom razdoblju bio upisan u zemljišne knjige kao suvlasnik predmetne nekretnine. Nije sporno niti to da je tuženik 20. studenog 2020. ugradio zasebno mjerilo toplinske energije.

11. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva odnosno sporan je način obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na tuženikovoj adresi.

12. Odredbom iz čl. 11. ZTTE propisano je da ovlašteni predstavnik suvlasnika podnosi odluku o sklapanju ugovora o potrošnji toplinske energije s kupcem pravnoj ili fizičkoj osobi iz stavka 1. ovoga članka, za obavljanje djelatnosti kupca, isključivo temeljem odluke većine glasova suvlasnika koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika (st. 3.); ako se ne može postići odluka iz stavka 3. ovoga članka, takvu odluku će donijeti sud, na zahtjev bilo kojeg od suvlasnika, u izvanparničnom postupku, ako nema spora tko su suvlasnici ili o veličini njihovih suvlasničkih dijelova sukladno zakonu kojim se uređuje vlasništvo (st. 4.); na temelju odluke iz stavka 3., odnosno stavka 4. ovoga članka, ovlašteni predstavnik suvlasnika sklopit će ugovor o potrošnji toplinske energije s pravnom ili fizičkom osobom iz stavka 1. ovoga članka, koji se smatra sklopljenim sa svim krajnjim kupcima unutar zgrade/građevine (st. 5.).

13. Iz citirane odredbe jasno proizlazi da se ugovor o potrošnji toplinske energije sklapa na temelju odluke većine suvlasnika zgrade koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ako takve odluke nema, može je zamijeniti odluka suda.

14. Čitanjem Ugovora o potrošnji toplinske energije od listopada 2014. utvrđeno je da isti sklopljen između tužitelja i suvlasnika na adresi [adresa], a kao prilog istome prileži Odluka suvlasnika o sklapanju ugovora kao i popis suvlasničkih objekata. Međutim, uz Ugovor tužitelj nije dostavio Odluku o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu (dalje: Odluka) koja je bitan element za izračun visine tužiteljevog potraživanja u konkretnoj pravnoj stvari, a koja je sastavni dio predmetnog Ugovora kako je to određeno u t. 5. st. 1. istoga.

15. Za period ispostavljanih računa na snazi je bio Pravilnik o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (Narodne novine 99/2014, 27/2015, 124/2015, dalje: Pravilnik) kojim je u čl. 4. propisano da odluku o ugradnji uređaja za regulaciju odavanja topline i uređaja za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije ili zasebnih mjerila toplinske energije donose vlasnici posebnih dijelova zgrade/građevine koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu (krajnji kupci), za koju tužitelj tvrdi da je donesena, iako tužitelj niti odluku nije priložio kao dokaz svojim tvrdnjama.

16. Odredbom iz čl. 6. st. 1. Pravilnika propisani su osnovni modeli za raspodjelu isporučene toplinske energije za grijanje prostora na zajedničkom mjerilu toplinske energije i to model 1EG, 2EG i 3EG dok je u st. 2. propisano da se u ogrjevnoj sezoni, isporučena toplinska energija za grijanje prostora na zajedničkom mjerilu toplinske energije raspodjeljuje na krajnje kupce toplinske energije primjenom jednog ili kombinacijom dva osnovna modela za raspodjelu iz stavka 1. ovoga članka.

17. Odredbom iz čl. 11. Pravilnika propisan je način obračuna na zajedničkom mjerilu toplinske energije gdje svi vlasnici posebnih dijelova objekta koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu ne ugrade uređaje za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije, te se u tom slučaju toplinska energija izmjerena na zajedničkom mjerilu toplinske energije kod kojih se korekcija raspodjele toplinske energije temelji na snazi i površini raspodjeljuje na sve samostalne uporabne cjeline po formulama navedenim u tom članku.

18. Odredbom iz st. 4. istog članka propisano je da iznimno od stavaka 1. i 2. ovoga članka, vlasnici samostalnih uporabnih cjelina mogu odlukom o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju odrediti i drugu vrijednost korekcijskog faktora isporučene toplinske energije.

19. Odredbom iz čl. 15. Pravilnika propisano je kada vlasnici posebnih dijelova objekta koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu promijene odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, ovlašteni predstavnik suvlasnika, ili od njega ovlaštena fizička ili pravna osoba, dužan je dostaviti kupcu toplinske energije novu odluku najkasnije do 15. u mjesecu.

20. Odredbom iz čl. 19. Pravilnika propisano je: Ukoliko stupanjem na snagu ovog Pravilnika nije došlo do promjene u načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije primjenjuju se važeće odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (st. 1.), ukoliko je nakon stupanja na snagu ovoga Pravilnika došlo do promjene u načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju za krajnje kupce na zajedničkom mjerilu toplinske energije, kupac toplinske energije dužan je dostaviti ovlaštenom predstavniku suvlasnika prijedlog odluke o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju (st. 2.), te da kupac toplinske energije primjenjuje odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju iz stavka 1. ili stavka 2. ovoga članka sve dok vlasnici samostalnih uporabnih cjelina ne promijene odluku o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju sukladno članku 15. ovoga Pravilnika (st. 3.).

21. U konkretnom slučaju tužitelj nije dostavio odluku suvlasnika slijedom čega nije moguće niti utvrditi je li obračun potrošnje toplinske energije za kojega tužitelj od tuženika potražuje utuženu naknadu pravilno izvršen.

22. Osim nesporne činjenice da tuženik nije ugradio razdjelnik topline do 20. studenog 2020., ne postoji dokaz, osim tvrdnje tužitelja, jesu li se suvlasnici odlučili na obračun potrošnje korištenjem 2EG modela, 3EG modela ili pak kombinacijom obaju navedenih modela.

23. Sud nije mogao utvrditi način na koji je tužitelj izvršavao raspodjelu i obračun troškova potrošene toplinske energije jer ne postoje podaci na temelju kojih bi se moglo utvrditi je li obračun ukupno isporučene energije, pravilno raspodijeljen na tuženika, jer tužitelj nije dostavio Odluku koja je sastavni dio Ugovora i iz koje bi eventualno bio vidljiv način raspodjele.

24. Stoga, u situaciji kad ne postoji odluka suvlasnika o načinu raspodjele i obračunu troškova za isporučenu toplinsku energiju, nije moguće utvrditi koji je obračun tužitelj zapravo trebao koristiti, u smislu odredbe iz čl. 19. st. 1. Pravilnika.

25. Također, tužitelj se pozvao na odredbu iz čl. 15. st. 6. Pravilnika kojom je propisano da do trenutka kad u zgradi svi krajnji kupci na zajedničkom mjerilu toplinske energije ne ugrade zasebna mjerila toplinske energije, krajnji kupci koji imaju ugrađena zasebna mjerila toplinske energije, plaćaju samo troškove toplinske energije na temelju očitanja zasebnih mjerila i troškove izmjerene ili izračunate toplinske energije za pripremu potrošne tople vode i ne sudjeluju u raspodjeli zajedničke potrošnje.

26. Tužitelj se tijekom postupka nije očitovao je li utužena tražbina, odnosno tuženikova potrošnja obračunata isključivo po navedenom temelju, odnosno da mu je po ispostavljenim računima obračunata samo zajednička potrošnja zgrade u [adresa], ili pak kombinacija zajedničke potrošnje i potrošnje samo tuženikovog stana, pa niti u tom pogledu nije moguće zaključiti je li obračun po ispostavljenim računima pravilno sačinjen.

27. U konačnici, Odluka o načinu raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju na zajedničkom mjernom mjestu je uz popis suvlasničkih dijelova, bitan element za izračun visine tužiteljevog potraživanja, a takve Odluke u spisu nema pa slijedom navedenoga tužitelj nije dokazao da je na temelju Ugovora pravilno raspodijelio i obračunao troškove za isporučenu toplinsku energiju te je stoga, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a, sud o toj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

28. Međutim, sve i kad bi se potrošnja za koju tužitelj potražuje isplatu odnosila isključivo na zajedničku potrošnju, odnosno da je tuženiku kao jedinom suvlasniku ispostavljenim računima obračunata cjelokupna zajednička potrošnja za utuženi period sukladno činjenici da kao jedini od suvlasnika nije ugradio razdjelnik topline, a kako bi to proizlazilo iz tužiteljevog dopisa od 19. studenoga 2018., sud smatra da bi takva naplata cjelokupne zajedničke potrošnje isključivo tuženiku bila nezakonita.

29. Naime, sud smatra da takav obračun, kad bi i bio izvršen sukladno čl. 15. st. 6. Pravilnika, po kojemu tuženik kao jedini suvlasnik koji nije ugradio posebno mjerilo topline pri čemu bi se samo njemu obračunavala sva zajednička potrošnja, ne bi bio u skladu sa odredbama ZTTE-a kao niti s odredbama europskog prava, odnosno direktive 2012/27 EU koja je sukladno odredbi iz čl. 2. ZTTE inkorporirana u taj zakon. 30. Odredbom iz čl. 33. ZTTE propisano je da su vlasnici samostalnih uporabnih cjelina, u zgradi/građevini izgrađenoj prije stupanja na snagu ovoga Zakona, dužni radi racionalnijeg korištenja energije ugraditi uređaje za regulaciju odavanja topline i uređaje za lokalnu razdiobu isporučene toplinske energije (razdjelnik) ili mjerila za mjerenje potrošnje toplinske energije (st. 1.), te ako se ugrade uređaji za mjerenje potrošnje toplinske energije iz stavka 1. ovoga članka, tada se razlika podatka potrošnje toplinske energije izmjerena na zajedničkom mjerilu toplinske energije i podataka potrošnje toplinske energije izmjerene na uređajima za mjerenje potrošnje toplinske energije u svim samostalnim uporabnim cjelinama dijeli na sve samostalne uporabne cjeline sukladno odluci većine glasova suvlasnika samostalnih uporabnih cjelina, koja se računa po suvlasničkim dijelovima, a ne po broju suvlasnika (st. 4.).

31. Odredbom iz čl. 33. st. 2. ZTTE propisano je da ministar donosi pravilnik kojim se uređuje ugradnja uređaja iz stavka 1. ovoga članka te modeli raspodjele i obračuna toplinske energije, način raspodjele i obračuna troškova za isporučenu toplinsku energiju u toplinskim sustavima.

32. Iz citirane odredbe čl. 33. st. 4. ZTTE proizlazi da se sva razlika podataka potrošnje na zajedničkom mjerilu toplinske energije od podataka potrošnje na zasebni mjerilima raspodjeljuje na sve samostalne uporabne cjeline.

33. Budući da odredbe ZTTE ne sadrže detaljnijih odredaba o raspodjeli potrošnje, osim citirane, iz koje proizlazi da razlike u očitanoj potrošnji snose sve samostalne uporabne cjeline, sud je odredbom iz čl. 33. st. 2. ZTTE upućen na odredbe Pravilnika.

34. Međutim, kao što je navedeno, odredba čl. 15. st. 6. Pravilnika po ocjeni suda nije u skladu s odredbom čl. 33. st. 4. ZTTE, budući da iz odredbe zakona proizlazi obveza raspodjele na sve suvlasnike, sukladno veličini njihovih suvlasničkih udjela, dok citirana odredba Pravilnika, protivno tome, svu zajedničku potrošnju prevaljuje na one suvlasnike koji nisu ugradili razdjelnike.

35. Za takvo obvezivanje krajnjih kupaca (suvlasnika) koji nisu ugradili razdjelnike na snošenje cjelokupnih troškova grijanja zajedničkih prostora zgrade, dok istovremeno ostali krajnji kupci (suvlasnici) koji su ugradili razdjelnike ne snose troškove grijanja zajedničkih prostora, odnosno da se suvlasnike koji nisu ugradili razdjelnike time praktički penalizira, sud u odredbama ZTTE-a ne nalazi temelja niti opravdanja, odnosno odredbu čl. 15. st. 6. Pravilnika smatra protivnom cilju, duhu i smislu Zakona o tržištu toplinske energije.

36. Usto, odredbom iz čl. 9. st. 1. Direktive 2012/27 EU od 25. listopada 2012. propisano je da države članice osiguravaju da, u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije, krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, centraliziranoga grijanja, centraliziranog hlađenja i tople vode u kućanstvima budu pribavljena pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama koja točno odražavaju stvarnu potrošnju energije krajnjih kupaca i daju informacije o stvarnom vremenu uporabe, dok je st. 3. iste Direktive propisano ako se višenamjenske zgrade opskrbljuju iz sustava centraliziranog grijanja ili hlađenja ili ako u takvim zgradama prevladavaju vlastiti zajednički sustavi grijanja ili hlađenja, države članice mogu uvesti transparentna pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode u takvim zgradama kako bi osigurale transparentnost i točnost obračuna individualne potrošnje. Prema potrebi takva pravila uključuju smjernice za način raspodjele troškova grijanja i/ili tople vode koji se upotrebljavaju na sljedeće načine: (a) topla voda za potrebe kućanstva; (b) toplina koju ispuštaju instalacije u zgradi i za potrebe grijanja zajedničkih prostora (ako su stubišta i hodnici opremljeni radijatorima); (c) za potrebe grijanja stanova.

37. Dakle, sukladno odredbama ZTTE kao i Pravilnika nužno je prvenstveno uvesti pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode u takvim zgradama kako bi osigurale transparentnost i točnost obračuna individualne potrošnje.

38. U slučaju iz čl. 15. st. 6. Pravilnika po kojemu se sva zajednička potrošnja prevaljuje na krajnje kupce koji nisu ugradili razdjelnike nije, kako je ranije rečeno, u skladu s citiranim odredbama čl. 33. st. 4. ZTTE pa tako niti s navedenom odredbom iz čl. 9. Direktive 2012/27 EU od 25. listopada 2012.

39. Slijedom toga, iako je tužbeni zahtjev valjalo odbiti već iz prvo i drugo spomenutih razloga, u situaciji kad bi se zahtjev ocjenjivao isključivo primjenom odredbe čl. 15. st. 6. Pravilnika, u skladu s odredbom iz čl. 37. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (Narodne novine broj 99/99, 29/02, 49/02, dalje: UZUS), sud ne bi primijenio odredbu čl. 15. st. 6. Pravilnika.

40. Odredbom iz čl. 37. st. 2. UZUS-a propisano je ako sud u postupku utvrdi da drugi propis koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.

41. Ocjenjujući da odredba čl. 15. st. 6. Pravilnika nije u skladu s citiranim odredbama ZTTE kao niti Direktive EU na konkretan slučaj bi valjalo primijeniti izravno zakonsku odredbu iz čl. 33. st. 4. ZTTE po kojoj tuženik ne može biti isključivo odgovoran za svu zajedničku potrošnju toplinske energije u zgradi ako nije ugradio uređaj za raspodjelu toplinske energije u smislu citirane odredbe čl. 15. st. 6. Pravilnika.

42. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

43. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

44. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

45. Odredbom članka 10. st. 2. ZOO-a propisano je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

46. Ponašanje u skladu s naprijed navedenom pažnjom, prema mišljenju ovog suda, podrazumijeva da je obveza tužitelja, između ostalog, osigurati dostavu u sudski spis odluka temeljem kojih su ispostavljeni račun koji su izdani temeljem predmetnih odluka, a osobito koji nisu plaćeni te se naplata istih zahtijeva sudskim putem.

47. Propust tužitelja da tako postupi, prema mišljenju ovog suda, ne smije ići na štetu tuženika.

48. Osobito se ukazuje da je tužitelj dužan dokazati koje su usluge pružene tuženiku i cijenu navedenih usluga odnosno kako je utvrđena visina tražbine odnosno jesu li se suvlasnici odlučili na obračun potrošnje korištenjem 2EG modela, 3EG modela ili pak kombinacijom obaju navedenih modela.

49. I slijedom navedenoga, pored ostalih navedenih razloga, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan pa je na temelju čl. 451. st. 3. ZPP valjalo ukinuti platni nalog i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan, pa je tako presuđeno kao u točki I. i II. izreke.

50. Primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a tuženiku su budući da je u cijelosti uspio u sporu, dosuđeni troškovi koji su bili potrebni za vođenje ove parnice sukladno Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) i postavljenom zahtjevu za naknadu parničnog troška. Tuženiku su tako dosuđeni troškovi sastavljanja prigovora od 5. studenog 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, sastavljanja podneska od 5. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, zastupanja na ročištu 16. prosinca 2024. u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, ukupno 600,00 eura što uvećano za PDV u visini od 25% iznosi 750,00 eura. Tom iznosu valja pribrojiti 41,04 eura sudske pristojbe na izjavljeni prigovor protiv rješenja o ovrsi, pa je ukupan tuženikov osnovani trošak 791,04 eura.

51. Zatezna kamata na trošak teče od presuđenja do isplate, a dosuđena je temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, a visina kamate određena je sukladno čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022 i 145/2023, dalje u tekstu ZOO) a o primjeni kamatne stope na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

52. Slijedom navedenoga, o troškovima postupka odlučeno je kao u točki III. izreke.

53. Budući tužitelj nije uspio u parnici valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sukladno čl. 154. ZPP (toč. IV. izreke).

54. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo odbiti sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu tužiteljevih navoda, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari.

55. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 27. siječnja 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude može se izjaviti žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi u 4 istovjetna primjerka, putem ovog suda, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika