Poslovni broj: Us I-1588/2024-11

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ABC, u Zagrebu, [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Željka Karlović, odvjetnica u Zagrebu, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi određenja naknade za izvlaštene nekretnine, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija sa tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/23-01/05, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02, od 1. veljače 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/21-001/51, URBROJ: 251-04-01/010- 22-16, od 17. listopada 2022. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je zahtjev tužiteljice za određenje naknade za izvlašteni suvlasnički dio nekretnina označenih kao zemljišnoknjižna čestica broj 3707/2, 38914/4 i 3788/3 katastarske općine [katastarska općina] te joj je, točkom II izreke Prvostupanjskog rješenja, naloženo da korisniku izvlaštenja naknadi troškove tog postupka, u iznosu od 1.250,00 kuna.

2. Osporenim rješenjem poništeno je Prvostupanjsko rješenje i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz obrazloženje tuženika kako iz stanja spisa nije razvidno da li je rješenje o naknadi postalo pravomoćno, odnosno spisu ne prileži dokaz da je prijašnja vlasnica navedeno rješenje uredno zaprimila, a koje utvrđenje je osnova za primjenu članka 62. stavka 2. Zakona o izvlaštenju.

3. Osporavajući zakonitost naprijed navedenog rješenja tužitelj navodi kako je u prvostupanjskom upravnom postupku pokrenutom na zahtjev pravnih slijednika prijašnjeg vlasnika nekretnine utvrđeno da je predmetna čestica eksproprirana 1957. godine na temelju odredaba Zakona o eksproprijaciji, nakon čega je u smislu članka 65. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i primjenom članka 124. Zakona o općem upravnom postupku nadležni organ po službenoj dužnosti pokrenuo postupak određivanja naknade za tako ekspropriranu nekretninu. Ističe da je u potonjem upravnom postupku, u korist prijašnjeg vlasnika navedenog zemljišta određena naknada koju je na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Medveščak – Zagreb, Odjela za financije, broj: 04-RNH-4.124/1-63 od 21. svibnja 1963. bio dužan isplatiti njegov pravni prednik. Mišljenja je da se navedeno rješenje, protivno ocjeni tuženika i budući da je imalo snagu izvršnog naslova te temeljem članaka 11. i 11.a, ranije važećeg Zakona o općem upravnom postupku, ima smatrati pravomoćnim i konačnim. Smatra da tuženik pogrešno tumači članak 62. stavak 2. Zakona o izvlaštenju i naknadi, jer da je zakonodavac imao namjeru uvesti mogućnost pravnim slijednicima prijašnjeg vlasnika oduzetog zemljišta da ponovno zahtijevaju određenje naknade, unatoč tome što je naknada već ranije bila određena, tada bi takvu odredbu izričito propisao. Poziva se na činjenicu da je u prijelaznim i završnim odredbama ranijeg Zakona o izvlaštenju, konkretno u članku 47. tog Zakona, bilo sadržano pravno pravilo o odgovarajućoj primjeni odredaba tog Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine za koje je naknada već određena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978., za slučaj da nije dokazano da je naknada do stupanja na snagu Zakona isplaćena, ali uz prekluzivni rok podnošenja zahtjeva za isplatu. Ukazuje na to da sve i kada bi bila točna tvrdnja podnositeljice zahtjeva da prijašnjem vlasniku nije isplaćena naknada, to ne može biti od utjecaja na rješenje ove upravne stvari, jer je pravni prednik podnositeljice zahtjeva mogao pokrenuti postupak prisilne naplate sukladno Rješenju o naknadi koje predstavlja izvršnu ispravu. U odnosu na trošak upravnog postupka suprotno navodima tuženika smatra da postupak određivanja naknade u ovoj upravnoj stvari nije nastavak ranije vođenog postupka eksproprijacije, dok u postojećim zakonskim propisima postoji valjana osnova za prihvaćanje zahtjeva tužitelja za naknadu troškova. Ističe da ranijim zakonom o naknadi nije različito regulirano pitanje troškova postupka u slučaju kada postupak izvlaštenja nije pokrenut na inicijativu korisnika izvlaštenja, iz kojeg razloga zaključuje da bi i u konkretnom slučaju trebalo primijeniti članak 161. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku. Predlaže Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništiti osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik, u svom odgovoru, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

5. Zainteresirana osoba, iako uredno pozvana na dostavu odgovora na tužbu, rješenjem Suda poslovni broj: UsI – 1588/24-2, od 14. ožujka 2024. (list 31 spisa), istog, do zaključenja rasprave u ovom upravnom sporu, nije dostavila.

6. Sud je 4. rujna 2024. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja osobno te u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u spis tuženika i priložene isprave.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 114. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 9. Spisu tuženika prileži zahtjev zainteresirane osobe od 22. veljače 2021., a u kojim podnositeljica navodi kako joj naknada za izvlaštene nekretnine nikad nije isplaćena, iz kojeg razloga traži da joj se, sukladno članku 65. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, ista isplati.

10. Člankom 62. stavkom 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14., 69/17. i 98/19. – u daljnjem tekstu Zakon), propisano je da će se na postupke određivanja naknade za nekretnine eksproprirane ili deposedirane sukladno ranijim propisima, koji do stupanja na snagu ovog Zakona nisu pokrenuti, primjenjivat odredbe Zakona.

11. Stav tužitelja, a koji stav je i temelj Prvostupanjske odluke, je da je pitanje naknade za predmetne nekretnine okončano donošenjem rješenja o naknadi u postupku koji se vodio temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta te da je to rješenje imalo snagu izvršnog rješenja, čime je taj postupak pokrenut i okončan još 1963. godine iz kojeg razloga nisu ispunjeni uvjeti za primjenu naprijed citiranog članak Zakona.

12. Suprotno navedenom stav tuženika i zainteresiranih osoba je, da sukladno stanju spisa nije razvidno da je rješenje o određenju naknade (a koje rješenje je nesporno doneseno u ranijem postupanju) pravomoćno, odnosno da je ono dostavljeno zainteresiranoj osobi, iz kojeg razloga je ovu okolnost u nastavnom postupanju neophodno utvrditi.

13. Spisu tuženika prileži preslika rješenja o određenju naknade Grada Zagreba, Narodnog odbora Općine Medveščak, Odjela za financije, Imovinsko – pravne referade, Broj 04-RNH-1943/1-63, od 6. lipnja 1963., a sukladno kojoj proizlazi da se prednici zainteresirane osobe određuje naknada za izvlaštene nekretnine koju je obavezan isplatiti korisnik izvlaštenja te da to rješenje ima snagu izvršnog naslova. Nadalje iz preslike tog rješenja vidljivo je da su u dostavnoj naredbi naznačena prednici zainteresirane osobe i korisnika izvlaštenja. Spisu prileži i preslika dostavnice tog rješenja, a koja dostavnica je potpisana po TD i čiju valjanost potpisa zainteresirana osoba spori.

14. Sukladno navedenom nije sporno da je u ranijem postupanju doneseno rješenje o naknadi. Bez obzira na navedenu nespornu okolnost Sud smatra da ona sama po sebi i bez utvrđenja da je u tom postupku sudjelovala zainteresirana osoba, odnosno njen prednik, ne znači da se postupak određenja naknade može smatrati pokrenutim, a kako to kao uvjet propisuje naprijed citirani članak 62. Zakona, ili da je taj postupak okončan.

15. Člankom 45. stavkom 1. Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (Službeni list FNRJ, broj 4/59. i 53/60.), propisano je da se postupak određenja naknade provodi po službenoj dužnosti.

16. Člankom 124. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku (Službeni list FNRJ, 52/56.) određeno je da će nadležni organ pokrenut postupak po službenoj dužnosti kada to određuje zakon ili na zakonu osnovani propis i kad utvrdi ili sazna da s obzirom na postojeće činjenično stanje treba radi zaštite javnog interesa pokrenuti upravni postupak.

17. Člankom 125. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da je upravni postupak pokrenut čim je nadležni organ izvršio ma koju radnju u svrhu vođenja postupka.

18. Sukladno citiranim odredbama Sud navodi kako je evidentno kako se postupak određenja naknade može smatrati samostalnim postupanjem po službenoj dužnosti, a koje postupanje proizlazi kao posljedica i uvjet izvlaštenja nekretnine. Stoga i ponovno imajući na umu kako se radi o postupku po službenoj dužnosti Sud navodi kako to postupanje nikad i ničim ne može postati postupak po zahtjevu stranke, iz kojeg razloga se na izvlaštenika ne može prebaciti teret dokazivanja okolnosti da nikad u prošlosti nije zaprimio rješenje o naknadi, odnosno da u postupku nije sudjelovao. Upravo suprotno tome i uvažavajući okolnost da izvlaštenici i ne mogu dokazivati negativnu činjenicu, Sud smatra da je korisnik izvlaštenja, a kao osobnost u čiju korist se oduzima nečije vlasništvo, dužan dokazati sve relevantne okolnosti pravilnog izvlaštenja pa i dokaz da je postupak određenja naknade pokrenut, odnosno pravomoćno dovršen.

19. Iz navedenog nastavno proizlazi kako je svakom postupku određenja naknade neophodno utvrditi da li je postupak njenog određenja započeo, odnosno i da li je on okončan. Naime, razmatranjem članka 62. stavka 2. Zakona Sud nalazi jasnu intenciju da postupci određenja naknade koji su započeti budu okončani po onom po čemu su započeli, dok postupci koji nisu počeli moraju biti pokrenuti i okončani po odredbama važećeg zakona.

20. Uvažavajući ovaj stav Sud ukazuje kako se za sada ne može utvrditi da li je postupak određenja naknade ikad pokrenut, odnosno da li je on okončan. S tim u vezi Sud posebno ukazuje i na dijelove žalbe zainteresirane osobe, u kojoj navodi da je „U rješenju o određivanju naknade falsificiran potpis vlasnika o prijemu rješenja, što je vidljivo iz dostavnica u državnom arhivu.“

21. Sukladno ovom navodu Sud utvrđuje da zainteresirana osoba osporava da bi ikad zaprimila rješenje o naknadi, ali nalazi i kako (barem po iskazu stranaka spora) postoje dostavnice tog primitka u državnom arhivu. Slijedom svega navedenog Sud zaključuje kako je osnovano, zbog nepotpunih činjeničnih razjašnjenja, osporenim rješenjem poništena ranija odluka prvostupanjskog tijela. Stoga je odlučeno kao u točki I izreke ove presude.

22. U odnosu na prigovore tužitelja, a kojima se navodi kako je ovo postupanje okončano samim donošenjem rješenja o naknadi i sve sukladno članku 46. i 47. Zakona o izvlaštenju (Narodne novine br. 9/94., 35/94, 114/01., 79/06., 45/11. i 34/12.), Sud navodi kako slijedi.

23. Člankom 46. Zakona o izvlaštenju propisano je da se odredbe tog Zakona primjenjuju na započete postupke eksproprijacije u kojima nije, do stupanja na snagu ovoga Zakona, donijeto konačno rješenje i postupke određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute.

24. Člankom 47. Zakona o izvlaštenju propisano je da će se odredbe tog Zakona glede određivanja naknade za izvlaštene nekretnine odgovarajuće primijeniti i u slučajevima kada je izvlaštenje izvršeno na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22.ožujka 1978. godine, ako naknada nije isplaćena do stupanja na snagu ovoga Zakona, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.

25. Tumačeći naprijed citirane odredbe Sud ne nalazi da bi donošenjem rješenja o naknadi i bez da ta odluka bude dostavljena, odnosno da stekne učinke konačnosti ili pravomoćnosti, postupak određenja bio okončan, ili nastao uvjet da sama stranka bude prekludirana u svom pravu. Naime, u situaciji u kojoj u postupcima „određivanja naknade u kojima nije donijeta pravomoćna odluka ili ako ta rješenja, odnosno odluke budu poništene ili ukinute“, primjenjuje se članak 46. Zakona te se sukladno tom zakonu postupci i okončavaju. Tek ukoliko „naknada nije isplaćena do stupanja na snagu ovoga Zakona“, a što logično znači ispunjenje uvjeta pravomoćnosti iz članka 46. Zakona o izvlaštenju, primijeniti će se članak 47. Zakona.

26. Kako je u konkretnom slučaju za sada nepoznato da li je postupak uopće započeo, odnosno i da li je pravomoćno okončan, to nema mogućnosti ocjenjivati uvjete primjene ranijeg zakona na konkretan slučaj.

27. U odnosu na prigovor tužitelja kako su izvlaštenici bili u mogućnosti pokrenuti postupak prisilne naplate sukladno Rješenju o naknadi koje predstavlja izvršnu ispravu, Sud navodi kako u situaciji u kojoj netko ni ne zaprimi izvršnu ispravu, a što u konkretnom zainteresirane osobe u svojoj žalbi navode i što prvostupanjsko tijelo uostalom upravo treba utvrditi, ne postoji mogućnost pokretanja postupaka izvršenja, jer ispravu te osobe ni nemaju.

28. Budući da ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne utječu na odluku u ovom upravnom sporu Sud zaključuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

29. Stoga je, temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u izreci ove presude.

30. S obzirom na zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog upravnog spora, Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno članku 147. stavku 1. tog Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev, Sud zaključuje kako je tužitelj ovaj upravni spor izgubio te je tada u obvezi snositi sve njegove izdatke pa posljedično i troškove vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.

Zagreb, 27. siječnja 2025.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnica Željka Karlović, Zagreb, Šoštarićeva 10,

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

3. JD, [adresa],

4. U spis