REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž R-35/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NG (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Stjepanu Šporčiću, odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženice Republike Hrvatske (OIB: 52634238587), za Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vukovaru, radi naknade štete, odlučujući o tuženičinoj žalbi protiv presude poslovni broj: Pr-123/2020-24 od 5. veljače 2024. Općinskog suda u Vukovaru, u sjednici održanoj 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženičina žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj: Pr-123/2020-24 od 5. veljače 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom je prvostupanjskog suda naloženo tuženici Republici Hrvatskoj (za Ministarstvo unutarnjih poslova) isplatiti tužitelju NG na ime neimovinske štete iznos od 4.191,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana podnošenja tužbe 12. listopada 2020. do isplate i na ime imovinske štete iznos od 265,46 eura zajedno sa zateznim kamatama od dana presuđenja 5. veljače 2024. do isplate, sve u roku 15 dana, dok je za zatražene zatezne kamate od 27. lipnja 2019. do 4. veljače 2024, tužbeni zahtjev odbijen. Tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 2.237,50 eura sa zateznim kamatama od 5. veljače 2024. do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.500,00 eura.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga. Poziva se na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, dalje: ZPP). Navodi da je sud prvog stupnja pogrešno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na ime naknade imovinske štete po osnovi naknade za tuđu pomoć i njegu jer da je tužitelju njegu i pomoć pružila njegova supruga, što da je i zakonska obveza supružnika sukladno odredbama Obiteljskog zakona, pa smatra kako tužitelj nije imao izdataka po toj osnovi, slijedom čega je takav zahtjev i nedopušten po članku 3. stavku 3. ZPP. Također, ukazuje da strahovi koji je tužitelj pretrpio, a koje mu je sud priznao nisu izazvani radnjama tuženice, jer da tuženica, kao tužiteljev poslodavac, nije odgovorna za izjave, radnje i postupke kao niti eventualne propuste liječnika i drugog medicinskog osoblja koje su poduzete tijekom njegovog liječenja kao ni za tužiteljev strah i druge posljedice s tim u vezi. Osporava i naknadu koja je tužitelju dosuđena na ime umanjena živote aktivnosti, jer da iz pobijane presude nije vidljivo postojanje takvog umanjenja kod tužitelja u odnosu na druge osobe iste životne dobi. Smatra da je izreka pobijane presude nepotpuna i nerazumljiva u dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na zatraženu isplatu zakonskih zateznih kamata. Napominje da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje jer da je sve bitne činjenice i okolnosti pod kojima se tužitelj navodno ozlijedio utvrdio samo iz iskaza i navoda tužitelja, a da svjedoke koji su neposredno ostvarili uvid u mjesto na kojem se tužitelj navodno ozlijedio i imaju neposredna saznanja o tome, a to su policajac prezimena N i neimenovani radnik INA-e, prvostupanjski sud nije ispitao, niti je tužitelj te osobe predložio kao svjedoke u ovom postupku. Navodi i da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi broja: Rev x- 303/2011-2 od 19. veljače 2011.

2.1. Smatra da tuženica kao poslodavac nije odgovorna za tužiteljevo stradavanje, jer da je tužitelj kao policijski službenik, ujedno vođa policijske ophodnje dana 27. lipnja 2019., postupao protupravno i neprofesionalno te s krajnjom nepažnjom, a njegova je ozljeda nastala od opasne stvari (bodljikave žice) za koju je stvar odgovorna treća osoba kao vlasnik te stvari, sukladno odredbama članaka 1063., 1064. i 1065. Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navodi kako je sud pogrešno primijenio odredbe članka 111. Zakona o radu (Narodne Novine broj: 93/2014 dalje ZOR) kao i odredbe članka 25. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine broj: 71/2014, 94/2018 dalje ZZR) jer da je nakon utvrđenog činjeničnog stanja trebao osloboditi tuženicu kao tužiteljeva poslodavca odgovornosti za protupravne, neuobičajene i neprofesionalne radnje tužitelja poduzete s krajnjom nepažnjom a koje su dovele do toga da tuženica kao poslodavac nije mogla utjecati izbjeći štetne posljedice tih tužiteljevih radnji, pa kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te pogrešno primijenio i materijalno pravo, to da je pogrešna i odluka o parničnim troškovima

2.2. Predlaže preinačenje pobijane prvostupanjske presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti te nalaganje tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u zatraženom iznosu od 1.500,00 eura, a podredno ukidanje presude vraćanjem predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te postavlja zahtjev za naknadu troška sastavljanja žalbe u iznosu od 300,00 eura.

3.Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4.Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev za isplatu neimovinske i imovinske štete kao posljedice ozljede na radu koja se tužitelju dogodila 27. lipnja 2019. prilikom obavljanja poslova policijskog službenika u nadzoru državne granice, pri čemu tužitelj traži naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti (uslijed ozljede lijevog koljena) u iznosu od 4.191,00 eura/31.575,00 kuna te naknadu imovinske štete za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 265,46 eura/2.000,00 kuna.

6. Prvostupanjski je sud u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja utvrdivši da mu na ime pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti izazvane kvalifikatornim elementima fizičkih bolova (cijeneći trajanje i jačinu bolova, težinu i vrstu zadobivene ozljeda), pretrpljenog straha (cijeneći jačinu i trajanje pretrpljenog straha) i smanjenja životne aktivnosti (cijeneći utvrđeni postotak umanjenja od najmanje 10 % dob i spol tužitelja, njegove ranije mogućnosti, napore pri hodu po neravnom teretnu uspinjanjem i silaženjem niz padinu, sputavanje u sportsko rekreativnim aktivnostima) pripada pravična novčana naknada najmanje u ukupnom iznosu od 31.575,00 kuna/4.191,00 eura koliko je tužitelj tražio. Za pretrpljenu imovinsku štetu, budući da je tužitelju zbog pretrpljene ozljede i potrebe mirovanja bila potrebna tuđa pomoć i njega, tužitelju je prvostupanjski sud dosudio naknadu štete prema odredbi članka 223. ZPP, po slobodnoj ocjeni, s obzirom na trajanje potrebe za tuđom pomoći i njegom (120 sati) u iznosu od 265,46 eura (toliko je tužitelj i tražio).

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i zakonita pa tuženičina žalba slijedom toga neosnovana.

8. Prije svega valja istaknuti da pobijana presuda u smislu ocjene osnovanosti žalbenog razloga ostvarenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP (na koju se poziva tuženica) ni u izreci a ni u obrazloženju ne sadrži takve nedostatke zbog kojih se pravilnost odluke ne bi mogla ispitati, jer je izreka dovoljno jasna i određena a u obrazloženju presude prvostupanjski sud navodi valjane razloge za svoje stajalište o osnovanosti postavljenih zahtjeva.

8.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. u vezi s člankom 3. stavkom 3. ZPP (na koju se također poziva tuženica) jer iz stanja spisa proizlazi da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale da bi potraživanje tužitelja na ime tuđe pomoći i njege predstavljalo nedopušteno raspolaganje stranaka.

8.2. Ne postoje ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje se pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, slijedom čega ovaj sud ocjenjuje da nije ostvaren zakonski žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

8.3. Nisu ostvareni ni drugi žalbeni razlozi jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

9. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesne i brižljive ocjene dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, ali i vodeći računa o nespornim činjenicama, potpuno i pravilno utvrdio odlučno činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo, odlučujući o osnovanosti osnove i visini naknade tužitelju za ukupno pretrpljenu štetu, prema odredbama članka 111. stavka 1. ZOR, članka 25. ZZR u vezi s člankom 1064., članka 1100. stavka 1. i 2., članka 1103. i članka 29. stavka 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11., 78/15., 29/18 dalje ZOO/05).

10. U ovoj parnici nije sporno da se štetni događaj dogodio 27. lipnja 2019. na radu kod tuženice, kojom prilikom je tužitelj zadobio tjelesnu ozljedu meniskusa i prednjeg križnog ligamenta lijeve noge i da je tužitelj zaposlen kod tuženice kao poslodavca na radnom mjestu policijskog službenika za nadzor državne granice.

11. Sporna je odgovornost tuženice kao poslodavca, odnosno je li se ozljeda tužitelja dogodila njegovom krajnjom nepažnjom ili je nastala od opasne stvari u vlasništvu treće osobe a sporna je i visina tužbenog zahtjeva te osnovanost zahtjeva za naknadu troškova tuđe pomoći i njege.

12. U pravilno provedenom dokaznom postupku sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće pravnorelevantne činjenice:

- da se tužitelj ozlijedio 27. lipnja 2019. obavljajući poslove policijskog službenika u nadzoru državne granice prilikom praćenja tragova ilegalnih migranata krećući se uzvodno uz Dunav od Mohova prema Opatovcu, kada je, došavši do objekta – terminala u vlasništvu Ina – industrija nafte d.d. (dalje: Ina) ograđenog bodljikavom žicom i u cilju da se provuče ispod žice (jer su se tragovi migranata nastavljali unutar žice), kleknuo desnom nogom na zemlju a lijevom stao na izbočinu od žila drveća, kojom prilikom se odronio komad zemlje pod desnom nogom na što se tužitelj pokušao lijevom nogom odbaciti i uspio se provući ispod žice, ali je ozlijedio lijevo koljeno.

- da u blizini nije bilo vrata ili dijela koji nije bio zagrađen žicom i kroz koji bi tužitelj mogao nesmetano nastaviti put za migrantima, već da od mjesta na kojem je stradao do glavnog ulaza u Inin prostor udaljenost iznosi oko 350 m, a u tih 350 m minimalno je 50 m spust prema obali;

- da je mjesto na kojem se tužitelj poskliznuo vododerina jer se tuda slijeva voda za vrijeme obilnih kiša, a razlika je oko 50 m od ravnog dijela po kojemu se ranije kretao do obale Dunava;

- da je policijska ophodnja koju je tužitelj poslao kod Mohova u blizini ribarske kuće, ilegalne migrante i uhvatila;

- kad je pao da nije mogao ustati, a nije imao signal na motoroli pa je vikom dozvao policijske službenike koji su ga čuli, te je na mjesto gdje je ležao došao policijski službenik N i jedan radnik koji se zatekao u krugu i vršio demontažu metalnih dijelova;

- da je policijski službenik N pomogao tužitelju na način da ga je uhvatio ispod pazuha i pomogao mu da dođe do čamca jer se tužitelj nije mogao samostalno kretati;

- da je tužitelj u štetnom događaju pretrpio običnu tešku tjelesnu ozljedu ozljedom meniskusa i prednjeg križnog ligamenta lijeve noge, da je imao dva operativna zahvata (artroskopija i reartroskopija) između kojih je redovito odlazio na fizikalnu terapiju (više desetaka puta u 11 mjeseci);

- da je supruga tužitelju pomagala pri odlasku na WC, kod održavanja osobne higijene, kao i prilikom ustajanja nakon operacije i prilikom nabave živežnih namirnica;

- da se ozljede tužitelja mogu uzročno - posljedično povezati s predmetnom ozljedom na radnom mjestu;

- da je tužitelj trpio bol jakog intenziteta nakon ozljede i dvije operacije ukupno 4 dana, potom bolove srednjeg intenziteta 20 dana nakon ozljede i dvije operacije, te potom bol slabijeg intenziteta i stalnog karaktera kroz 60 dana, dok boli slabijeg intenziteta i povremenog karaktera ulaze u pojačane napore;

- da je tužitelj pretrpio primarni strah jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku pokliznuća, sekundarni strah jakog intenziteta kroz 24 sata nakon ozljede, zatim strah srednjeg intenziteta kroz 7 dana nakon operacije, te strah slabog intenziteta kroz 30 dana, a sve zbog zabrinutosti oko ishoda liječenja te eventualnih pojava komplikacija na koje je upozoren; prije druge operacije je trpio slabi strah 7 dana i srednje jaki strah kroz 2 dana a nakon operacije je trpio slabi strah kroz desetak dana;

- zbog potrebe mirovanja nakon operacije tužitelju je bila potrebna tuđa pomoć zbog obavljanja svakodnevnih potreba i aktivnosti i to 4 sata dnevno kroz 15 dana te dva sata dnevno kroz 30 dana (ukupno 120 sati);

- da kod tužitelja postoje tegobe u lijevom koljenu u vidu povremenih bolova kod opterećenja te umanjene pokretljivosti lakog stupnja uzrokovano oštećenjem ligamenata i meniskusa i hrskavice koljena;

- da se kod tužitelja radi o trajnom smanjenju životne aktivnosti od oko 10% i

- da je 16. rujna 2020. tužitelj podnio nadležnom državnom odvjetništvu zahtjev za mirno rješenje spora koji je 9.listopada 2020. odbijen uz obrazloženje da nema mogućnosti sklapanja izvansudske nagode jer da je do nastanka štetnog događaja došlo krivnjom tužitelja.

13. Na temelju iskaza tužitelja i svjedoka koje dopunjuju i ostali dokazi (prijava o ozljedi na radu, medicinska dokumentacija, službena bilješka tužitelja), prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je do predmetne nezgode došlo kada je tužitelj, obavljajući poslove policijskog službenika u nadzoru države granice prilikom praćenja tragova ilegalnih imigranata i u nastojanju da migrante sustigne krećući se koritom Dunava i tako došavši do napuštenog i devastiranog Ininog objekta koji je bio ograđen bodljikavom žicom i u cilju da se provuče ispod te žice, izgubio oslonac pod desnom nogom uslijed odrona zemlje i padom ozlijedio lijevo koljeno.

13.1. Prvostupanjski sud nije pogriješio kada nije provodio dokaz saslušanjem drugih predloženih svjedoka, jer oni nisu bili u neposrednoj blizini tužitelja i nemaju neposrednih saznanja ni kuda se tužitelj kretao ni kako se tužitelj ozlijedio. Svjedok H koji je izjavio da nema bodljikave žice prema Dunavu, također nije očevidac štetnog događaja, ali svjedok je izjavio da je tužitelja zatekao unutra na Ininom terminalu gdje je svjedok parkirao čamac, pa je razumljivo da je tužitelj morao negdje ući u terminal, ako je zatečen unutra.

14. Radi se stoga o tjelesnoj ozljedi koja je nastala na radu i u svezi s radom a tuženica nije dokazala da je tužitelj postupao protivno svojim ovlastima koje proizlaze iz mjerodavnih zakonskih propisa.

15. Tuženičina se odgovornost tako temelji na odredbama ZOR, ZZR i ZOO/05 a tužiteljevo postupanje nije bilo suprotno propisima koji uređuju postupanje policijskih službenika.

15.1. Odredbom članka 111. ZOR propisano je da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, dok odredba članka 1064. ZOO/05 propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, koje odredbe je uzeo u obzir i prvostupanjski sud te ih pravilno primijenio kao mjerodavno materijalno pravo.

15.2. U članku 3. stavka 1. točke 9. Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, između ostalog, propisano da su policijski poslovi i nadzor državne granice, a potraga za ilegalnim migrantima svakako uključuje nadzor državne granice, dok odredba članka 5. navedenog zakona propisuje da policijski službenik postupa imajući u vidu razmjer između ovlasti koju primjenjuje i svrhe obavljanja policijskog posla (stavak 1.) dok stavak 2. propisuje da će policijski službenik uvijek primijeniti policijsku ovlast kojom se u najmanjoj mjeri zadire u slobode i prava čovjeka a postiže svrha obavljanja policijskog posla.

15.3. U odredbi članka 110. Pravilnika o načinu postupanja policijskih službenika ("Narodne novine" br. 89/10., 76/15 ) propisano je da iznimno, policijski službenik koji je u potjeri može samoinicijativno, bez izvješćivanja i nazočnosti odgovorne osobe obaviti pregled određenog objekta ili prostora za koji pretpostavlja da se je u njega sklonila osoba zbog koje je poduzeo potjeru kao i da će policijski službenik prije ulaska i pregleda određenog objekta ili prostora, ako je to moguće, izvijestiti nadređenog rukovoditelja, slijedom čega je neosnovan žalbeni prigovor tuženice da je tužitelj bio dužan zatražiti odobrenje za ulazak u Inin objekt, jer je tužitelj bio u potjeri za ilegalnim migrantima, a okolnosti slučaja i potreba žurnosti u postupanju u konkretnom trenutku svakako opravdavaju postupanje tužitelja (ulazak u područje Ininog objekta bez traženja odobrenja) sve u cilju obavljanja policijskog posla (hvatanja ilegalnih migranata).

16. Prvostupanjski je sud stoga pravilno zaključio kako tuženica, kao poslodavac tužitelja, odgovara za štetu tužitelju u smislu članka 25. ZZR prema kojem poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti) a prema općim propisima obveznog prava, kao i da tužitelj kao oštećenik nije ni djelomično doprinio nastanku štete jer se nije kretao krajnjom nepažnjom, već prosječnom pažnjom policijskog službenika u datim okolnostima, a tuženica na kojoj je i teret dokaza nije ničim dokazala (osim paušalnog navođenja) da je šteta nastala krajnjom nepažnjom tužitelja ili da je nastala od opasne stvari (bodljikave žice) odnosno radnjom treće osobe koja je postavila tu bodljikavu žicu (u ovom slučaju F), sve prema odredbama članaka 25. stavka 2. ZZR i 1064. ZOO/05, čime su neosnovani žalbeni prigovori tuženice istaknuti u tom smislu.

16.1. Sȃmo obavljanje policijskih poslova općenito doduše ne predstavlja opasnu djelatnost, već to ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, koje su u ovom slučaju takve da, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, predstavljaju opasnu djelatnost. Radi se naime o poslovima čuvanja državne granice od prelaska ilegalnih migranata koji, što je općepoznato, posljednjih godina u većemu broju i ilegalno ulaze u Republiku Hrvatsku pa je zadatak policijskih službenika da ih u tome spriječe odnosno pronađu i zaustave a nerijetko se radi o teže pristupačnim mjestima koje migranti biraju za prelazak u Republiku Hrvatsku.

16.2. Tako je bilo i u konkretnom slučaju a tužitelj je detaljno opisao stanje terena (bodljikava žica, vododerina) pa su to sve okolnosti koje upućuju na to da se radilo o opasnoj djelatnosti.

17. Tuženica u žalbi najprije ističe kako uopće nije dokazano postojanje bodljikave žice pozivajući se na iskaz svjedoka H koji je naveo kako terminal Ine uopće nije ograđen bodljikavom žicom prema Dunavu pa potom da je ozljeda nastala od bodljikave žice kao opasne stvari za koju je odgovorna treća osoba kao vlasnik te stvari.

17.1. Takvi su tuženičini navodi kontradiktorni i neosnovani, jer ograđivanje terminala bodljikavom žicom nije radnja treće osobe zbog koje bi se tuženica mogla osloboditi objektivne odgovornosti u smislu članka 1067. stavaka 2. i 4. ZOO/05.

17.1.1. Postojanje bodljikave žice na mjestu na kojem je tužitelj morao intervenirati u pravodobnoj i učinkovitoj potjeri za osobama koje su ilegalno prešle državnu granicu Republike Hrvatske upravo i predstavlja dodatnu okolnost zbog koje djelatnost čuvanja državne granice na tom mjestu i predstavlja opasnu djelatnost.

18. Iz tužiteljeva iskaza nadalje proizlazi kako je otvoreni ulaz u terminal Ine udaljen oko 350 metara od mjesta na kojemu je uočio moguće tragove ilegalnih migranata iz kojih je tragova opravdano zaključio da su na tom mjestu ušli u unutrašnjost terminala pa mu se ne može staviti na teret to što je i on htio ući na tom mjestu kako bi ih eventualno sustigao.

18.1. Tužitelj je stoga postupao u namjeri da što brže uđe u prostor terminala Ine pa okolnost što je to učinio na nesigurnom mjestu ne predstavlja bilo kakav njegov doprinos nastanku štete te nema elemenata ni za djelomično oslobođenje odgovornosti na strani tuženice u smislu članka 1067. stavka 3. ZOO705.

19. Tuženičina žalba nije osnovana ni u pogledu visine dosuđene naknade štete, kao ni u pogledu osnovanosti zahtjeva za naknadu imovinske štete koja se odnosi na tuđu njegu i pomoć.

19.1. Ovaj drugostupanjski sud naime također ocjenjuje kako je utvrđena naknada neimovinske štete primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja prema odredbama članka 1100. ZOO/05, odnosno utvrđenim tjelesnim ozljedama tužitelja NG (teška tjelesna ozljeda meniskusa i prednjeg križnog ligamenta), tijeku njegova liječenja (koje je završeno krajem svibnja 2020.), utvrđenom trajanju i intenzitetu pretrpljenih fizičkih boli (bolovi jakog intenziteta u trajanju od 4 dana, srednjeg intenziteta od 20 dana, bolovi slabijeg intenziteta i trajnog kroz 60 dana) te neugodnosti tijekom liječenja (dvije operacije - artroskopija i reartroskopija te više desetaka fizikalnih terapija) i pretrpljenog straha (primarni jakog intenziteta i kratkog trajanja u trenutku poskliznuća, zatim sekundarni strah jakog intenziteta kroz 24 sata nakon ozljede, strah srednjeg intenziteta kroz 7 dana nakon operacije te slabijeg intenziteta kroz 30 dana zbog zabrinutosti oko ishoda liječenja i eventualne pojave komplikacija), utvrđenom smanjenju životne aktivnosti od 10%, kao i okolnosti u kojima je došlo do štetnog događaja te spolu, životnoj dobi (51 godina) i zanimanju tužitelja.

20. Prvostupanjski je sud stoga pravilno primijenio odredbu članka 1100. ZOO/05 kada je utvrdio da tužitelju NG pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 4.191,00 eura za povredu prava osobnosti po osnovi neimovinske štete za sve relevantne kvalifikatorne okolnosti, koji ukupni iznos odgovara zbroju iznosa naznačenih u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednicama održanim 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020, a kojim su izmijenjeni Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđenje pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda od 29. studenog 2002.

21. Pravilno je utvrđena i osnovanost osnove te visina štete na ime troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 265,46 eura. Suprotno navodima tuženice, tužitelj ima pravo na naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege i onda kada mu je ta pomoć besplatno pružena od njegove supruge. Da je tužitelju nedvojbeno bila potrebna tuđa pomoć i njega, koju mu je pružala supruga, utvrđeno je i na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka. Ta se naknada određuje po neto zaradi osobe koja bi u mjestu u kojem je tuđa pomoć i njega pružena bila sposobna pružiti takvu uslugu, a ako takva osoba ne postoji visina naknade štete dosuđuje se prema slobodnoj ocjeni primjenom članka 223. ZPP. U konkretnom slučaju dosuđena naknada po satu iznosi 2,12 eura/15,97 kuna (265,46 eura za 120 sati), što je čak i niža naknada od one općeprihvaćene u sudskoj praksi.

21.1. Okolnost što je prvostupanjski sud u obrazloženju naveo kako je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć u trajanju od 180 sati i što je tome prilagodio visinu naknade po satu (1,47 eura), nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, jer tužitelju pripada tražena i dosuđena naknada u visini od 265,46 eura i za 120 sati koliko mu je, prema nalazu i mišljenju vještaka, ta pomoć bila potrebna.

22. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev pa je zato tuženičinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koja je također u cijelosti zakonita i pravilna, slijedom čega tuženici ne pripadaju ni troškovi žalbe, te time, a na temelju odredaba članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 27. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić