REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-2925/2018-60

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, po prijedlogu sudskog savjetnika Tonija Kapeline, u pravnoj stvari tužiteljice GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Zvonimir Bodrožić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku GENERALI OSIGURANJE d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, isplatiti tužiteljici GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.752,85 EUR (slovima: pet tisuća sedamsto pedeset dva eura i osamdeset pet centi) sa zateznim kamatama od 21. siječnja 2017. pa do isplate, prema stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim prema stopi koja se od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice GK u preostalom dijelu za iznos od 272,98 EUR, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku GENERALI OSIGURANJE d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, nadoknaditi tužiteljici GK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 4.411,12 EUR, sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice GK za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d. za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj 5. studenog 2018. u bitnome navodi da se 2. lipnja 2016. oko 00:05 sati dogodila prometna nezgoda u Zagrebu, na raskrižju [adresa] VK i [adresa] kao i da predmetnu prometnu nezgodu prouzrokovao AK upravljajući automobilom registarske oznake [registarska oznaka], i to na način da je isti prilikom skretanja u lijevo u ulicu Dragutina Mandla propustio obratiti pozornost na pješake, a slijedom čega je isti prednjim dijelom navedenog vozila naletio na tužiteljicu kao pješakinju, koja se u tom trenutku nalazila na obilježenom pješačkom prijelazu pa je ista uslijed naleta vozila pala na kolnik i zadobila tjelesne povrede. Tužiteljica ističe i da je prethodno navedeno vozilo štetnika bilo na dan nezgode obvezno osigurano policom od autoodgovornosti kod tuženika, pa da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Tužiteljica ističe da je u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila teže tjelesne ozljede, odnosno da joj je dijagnosticiran potres mozga, prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti, prijelom ligamenta lijevog koljena, kao i druge ozljede. Tužiteljica stoga navodi da je pretrpjela neimovinsku štetu, kao i da joj je za vrijeme liječenja bila potrebna tuđa pomoć i njega. Isto tako, navodi i da je platila troškove liječenja u iznosu od 272,98 EUR (2.056,80 kn), kao i da je bila na bolovanju a zbog čega da joj je bila umanjena plaća u ukupnom iznosu od 427,26 EUR (3.219,19) kn (izgubljena zarada). Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom potražuje iznos od 2.654,46 EUR (20.000,00 kn) s osnova neimovinske štete, iznos od 398,17 EUR (3.000,00 kn) s osnova tuđe pomoći i njege, iznos od 272,98 EUR (2.056,80 kn) s osnova troškova liječenja te iznos od 427,26 EUR (3.219,19 kn) s osnova izgubljene zarade, a sve uvećano za zatezne kamate, kao i da joj tuženik naknadi troškove postupka uvećano za zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, ali da u cijelosti osporava odgovornost, a sve s obzirom da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak povreda. Tuženik navodi da je tužiteljica prelazila kolnik za vrijeme dok je na semaforu bilo upaljeno crveno svjetlo za pješake, dok je za osiguranika tuženika bilo upaljeno zeleno svjetlo. Isto tako, navodi i da je tužiteljici utvrđena prisutnost alkohola u organizmu, te da se događaj dogodilo u ranim jutarnjim satima kada je vidljivost smanjena. Tuženik osporava i zatraženi trošak liječenja te visinu tužbenog zahtjeva s osnove povrede prava osobnosti. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i obvezati tužiteljicu da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Tužiteljica je podneskom od 4. veljače 2022., a nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, preinačila tužbeni zahtjev na način da je umjesto prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime naknade neimovinske štete te imovinske štete po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu od 3.052,62 EUR (23.000,00 kn), povisila tužbeni zahtjev na 5.318,87 EUR (40.075,00 kn). Isto tako, tužiteljica je na ročištu 13. prosinca 2024., a nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, preinačila tužbeni zahtjev na način da je umjesto prethodno postavljenog tužbenog zahtjeva na ime naknade imovinske štete po osnovi izgubljene zarade u iznosu od 427,26 EUR (3.219,19 kn), povisila tužbeni zahtjev na 433,98 EUR. Tuženik je na ročištu 14. veljače 2022. i na ročištu 13. prosinca 2024. izjavio da se protivi navedenim preinakama tužbenog zahtjev. Sud je raspravnim rješenjem od 14. veljače 2022. i od 13. prosinca 2024. dopustio preinake u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01., 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), uzimajući u obzir da su preinake tužbenog zahtjeva postavljene nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Naime, sud smatra da je isto svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka. Naime, ovaj sud smatra da bi se, ukoliko sud ne bi dopustio preinaku tužbe, tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 -pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06), te sud smatra da je u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li ograničenjem koje proizlazi iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP narušena sama bit toga prava, odnosno dolazi li do povrede prava na pristup sudu. Stoga, u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju za naknadu štete, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi naknade neimovinske štete bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući je teško procijeniti visinu neimovinske štete koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti medicinsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila nakon provedenog medicinskog vještačenja, nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultira povredom prava na pristup sudu. To stoga što je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u smislu ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za naknadu štete nakon provedenog medicinskog vještačenja u ovom predmetu, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare, što dovodi u pitanje ostvarivanje njezinih prava na naknadu štete, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.

4. Tužiteljica je na raspravi 4. ožujka 2024. izjavila da povlači tužbeni zahtjev u odnosu na iznos od 272,98 EUR (2.056,80 kn).

4.1. Navedenim podneskom tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev. Tuženik je na glavnoj raspravi 4. ožujka 2024. istaknuo da se protivi navedenom djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, Stoga je sud, u skladu s čl. 193. st. 2. ZPP-a odbio djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva te odlučio o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

5. U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem zahtjeva za naknadu štete (list 4-6 spisa), zapisnika o očevidu (list 7-9 spisa), medicinske dokumentacije tužiteljice (list 14-30 spisa), potvrde o privremenoj nesposobnosti za rad (list 31 spisa), izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad (list 30-33), potvrde (list 34 spisa), obračuna plaće (list 35-40 spisa). Saslušana je tužiteljica (list 60-61 spisa) te je održan uviđaj 22. siječnja 2020. (list 69-71 spisa). Također, provedeno je prometno vještačenje (list 75-82 spisa), medicinsko vještačenje (list 104-107 spisa), financijsko vještačenje (list 140-143 spisa) te je usmeno saslušan vještak Božidar Šebečić (list 121 spisa).

5.1. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Naime, punomoćnici stranaka su na zadnjem ročištu izjavili da su svi dokazi provedeni, da odustaju od svih neprovedenih te da predlažu donošenje odluke temeljem stanja spisa.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

7. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, kao i činjenica nastanka štetnog događaja.

8. Sporna je dakle odgovornost osiguranika tuženika za nastanak štetnog događaja te visina tužbenog zahtjeva, kao i zatraženi tijek zateznih kamata na neimovinsku i imovinsku štetu.

9. U skladu s čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015; dalje: ZOO) šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

9.1. Nadalje, odredbom čl. 1067. st. 2. ZOO-a određeno je da se vlasnik stvari oslobađa odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, dok je st. 3. istog članka propisano da se vlasnik oslobađa odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete.

9.2. Sukladno navedenim zakonskim odredbama, vlasnik automobila objektivno odgovora za štetu nastalu trećim osobama, osim ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili da je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Dakle, na tuženiku je teret dokaza da je tužitelj kriv za nastanaka predmetnog štetnog događaja, odnosno da je tužitelj djelomično pridonio nastanku štete.

10. Iz priklopljenog spisa PU zagrebačke, I. postaje prometne policije Zagreb, odnosno iz Zapisnika o očevidu jasno proizlazi da se prometna nesreća dogodila 2. lipnja 2016. te da su u istoj sudjelovali AK kao vozač automobila registarske [registarska oznaka] i tužiteljica kao pješak.

10.1. U odnosu na Zapisnik o očevidu sud ukazuje da isti predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 230 ZPP-a pa ista dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.

11. S druge strane, u Posebnom izvješću PU zagrebačke, I. postaje prometne policije Zagreb, navodi se da je TK vozio desnom prometnom trakom za skretanje u lijevo [adresa] u smjeru zapada te da je dolaskom do raskrižja s Mandlovom ulicom i Avenijom G. Šuška ušao u raskrižje na znak zelenog svjetla na semaforu i skretao u lijevo na desnu prometnu traku zapadnog kolnika Mandlove ulice u smjeru juga, gdje se na ulazu u bočnu cestu nalazi pješački prijelaz. Ističe se da je tom prilikom prednjim lijevim dijelom vozila naletio na tužiteljicu kao pješakinju, a koja je zapadni kolnik Mandlove ulice prelazila kada je na semaforu za pješake bilo upaljeno crveno svjetlo.

11.1. U odnosu na Posebno izvješće PU zagrebačke, I. postaje prometne policije Zagreb sud ukazuje da je isti sastavljen na temelju kazivanja očevidaca i činjenicama kojima nisu nazočili policijski službenici te stoga isti nema svojstvo javne isprave. Isto tako, sud ukazuje i da niti tužitelj, a niti tuženik nisu predložili dokaz saslušanjem kao svjedoka navedenih očevidaca.

12. Tužiteljica u svom iskazu u bitnome navodi da je u vrijeme štetnog događaja živjela u [adresa] te da se vraćala iz kina kući. Navela je da je neposredno prije izašla iz tramvaja te da je imala namjeru preći cestu, pa da je išla po zebri na upaljeno zeleno svjetlo na semaforu za njezin smjer kretanja. Tužiteljica je navela i da je u vrijeme njezinog prelaska kolnika po pješačkom prijelazu bilo još ljudi oko nje te da se kretala baš po pješačkom prijelazu, možda malo više u lijevo, no ne van prijelaza, kao i da se ne može sjetiti jesu li prije njezinog početka prelaženja kolnika vozila prolazila kolnikom u smjeru juga te da je moguće da je prošlo jedno ili dva vozila. Istaknula je da je krenula po zebri i u jednom trenutku da je osjetila udarac sa njezine lijeve strane, a nakon čega da se više ne sjeća te da je došla svijesti na hitnoj koja ju je odvela u bolnicu. Tužiteljica je navela i da se ne sjeća neposredno prije štetnog događaja nikakvog zvučnog signala od automobila, kao i da su joj rekli da je vozač vozila koje ju je udarilo pobjegao s mjesta prometne nezgode. Istaknula je i da je neposredno prije nastanka štetnog događaja gledala situaciju na kolniku odnosno da nije tipkala po mobitelu te da zeleno svjetlo za pješake na mjestu gdje je ona prelazila traje malo duže. Tužiteljica je navela i da ne zna iz kojeg je smjera naišlo vozilo koje ju je udarilo te da ne može niti reći koliko je prošla po pješačkom prijelazu odnosno na kojem dijelu prijelaza je zadobila udarac. Istaknula je da je prije početka prelaska preko pješačkog prijelaza nije pogledala lijevo i desno, jer da je vidjela da je na semaforu za pješake upaljeno zeleno svjetlo pa je mislila da može normalno prijeći kolnik. Tužiteljica je navela da je te večeri popila jednu polovinu pive, a da je to bilo prije odlaska u kino. Navela je i da je u bolnici bila hospitalizirana jedan i pol ili dva dana, a da je u nezgodi dobila prijelom desne ruke, te da joj je ozlijeđeno i lijevo koljeno na način da nema dva ligamenta, ali da na lijevoj nozi nema vidljivog naruženja, osim što se vidi ulegnuće. Tužiteljica je navela i da je u vrijeme štetnog događaja bila zaposlena, pa da je stoga bila na bolovanju 4 ili 5 mjeseci, kao i da nije mogla hodati jer da je imala ortozu na lijevoj nozi, te povoj na desnoj ruci. Istaknula je i da su joj tuđu pomoć i njegu pružili njezini roditelji, budući da se nakon štetnog događaja morala vratiti kod njih, iako je prethodno živjela sama. Tužiteljica je navela da prva dva mjeseca nakon štetnog događaja nije mogla sama niti do wc-a, a da joj je nakon toga tuširanje bilo otežano, da nije mogla normalno hodati, niti uz stepenice niti niz stepenice, a da je u lijevoj nozi imala tri mjeseca ortozu. Istaknula je da se prije bavila sportom insenity-fitness program, te da je planinarila i bila u jako dobroj fizičkoj spremi, a da nakon štetnog događaja više ništa ne smije, jer da ne smije skakati, kao i da ne može dugo stajati niti hodati. Navodi i da joj se kod promjene vremena upali desna ruka i lijeva noga, tako da i šepa povremeno, odnosno ako hoda duže vrijeme, kao i da i danas ne može ispružiti desnu ruku i dizati stvari, te da joj je za to još uvijek treba pomoć njezinih roditelja, dečka ili brata. Istaknula je i da ne može dugo klečati, da sa desnom rukom ne može ništa teže podignuti, kao i da ne može ništa nositi niti u lijevoj ruci zbog bolova u lijevom koljenju. Tužiteljica je navela i da je imala trošak liječenja odnosno troškove novih naočala, budući su joj u štetnom događaju uništene naočale, a da je navedeni trošak novih naočala bio oko 2.000,00 kn, kao i da joj se zbog nezgode povećala dioptrija. Sud je izvršio i neposredan uvid u lijevu nogu tužiteljice te je utvrdio da joj je lijevi gornji dio noge do koljena vidljivo udubljen.

12.1. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao istinit, s obzirom da je ista iskazivala jasno, logično i uvjerljivo, osim u dijelu u kojem navodi da je zbog posljedica štetnog događa morala kupiti nove naočale, a sve iz razloga što isto ne proizlazi iz drugih dokaza u postupku.

13. Nadalje, vještak Srećko Hlišć u svom nalazu i mišljenju od 29. siječnja 2020. zaključuje da je tužiteljica prelazila kolnik Mandlove ulice po pješačkom prijelazu s južne strane križanja s [adresa] od zapada prema istoku, dok se od istoka desnom od dvije trake za ravno sjevernim dijelom [adresa] kretao u osobnom vozilu osiguranik tuženika i u križanju skretao lijevo prema jugu na zapadni kolnik Mandlove ulice, gdje je prednjim lijevim dijelom naletio na tužiteljicu. Ističe i da je do mjesta naleta osiguranik tuženika skretanjem ušao u križanje za oko 40,8 m, a tužiteljica je po kolniku prešla put od oko 13.8 m. Vještak navodi i da se osobno vozilo kod naleta kretalo brzinom između 25 i 30 km/h, a da je tužiteljica tada mogla imati brzinu od oko 8 km/h, kojom bi na kolnik stupala oko 6,3 s prije naleta, kada je osobno vozilo za brzinu kao kod naleta bilo oko 47,9 m ispred mjesta naleta, to jest kada je tužiteljica stupala na kolnik osobno je vozilo bilo pred ulaskom u križanje za oko 7,1 m ispred zaustavne linije. Zaključuje da je osiguranik tuženika kočenjem mogao stati ispred putanje kretanja tužiteljice da je reagirao oko 13,5 m ispred mjesta naleta, pri čemu je skretanjem ulijevo bio usmjeren prema zapadnom kolniku Mandlove i zapadnoj strani južnog pješačkog prijelaza, u kojem je trenutku tužiteljica bila oko 4,0 m ispred mjesta naleta, u započetom prelasku lijeve vozne trake zapadnog kolnika Mandlove, naprijed i lijevo od položaja osobnog vozila, pa da ju je osiguranik tuženika mogao pogledom u smjeru kretanja vidjeti i izbjeći nalet kočenjem, kao što je i tužiteljica pogledom u lijevu stranu mogla vidjeti skretanje osobnog vozila prema sebi i izbjeći nesreću zastajanjem. Vještak Hlišć naveo je i da je promet na križanju bio reguliran semaforima, s time da tehničkim putem nije moguće utvrditi kome je bilo zeleno. S obzirom na ovakav raspored signala s povećanim vremenskim razmakom unutar ciklusa ili je osiguranik tuženika ulazio u križanje i skretao pod crvenim svjetlom semafora, pa bi tužiteljici moglo biti upaljeno zeleno svjetlo, ili je tužiteljica na kolnik stupala pod crvenim svjetlom dok je osiguraniku tuženika moglo biti upaljeno zeleno svjetlo. Ističe i da zbog vremenskog razmaka zelenih vremena tužiteljice i osiguranika tuženika unutar ciklusa postoji i tehnička mogućnost da su oba sudionika nesreće imala upaljeno crveno svjetlo na semaforu.

13.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Srećka Hlišća kao jasan, stručan i argumentiran, imajući u vidu da je isti izrađen na temelju cjelokupne priložene dokumentacije, a da je to tako potvrđuju i same stranke koje na nalaz i mišljenje vještaka nisu imale nikakvih prigovora.

14. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljica prelazila kolnik Mandlove ulice po pješačkom prijelazu s južne strane križanja s [adresa] od zapada prema istoku, dok se od istoka desnom od dvije trake za ravno sjevernim dijelom [adresa] kretao u osobnom vozilu osiguranik tuženika i u križanju skretao lijevo prema jugu na zapadni kolnik Mandlove ulice, gdje je prednjim lijevim dijelom naletio na tužiteljicu. Nadalje, utvrđeno je da je osiguranik tuženika kočenjem mogao stati ispred putanje kretanja tužiteljice da je reagirao oko 13,5 m ispred mjesta naleta, pa da ju je osiguranik tuženika mogao pogledom u smjeru kretanja vidjeti i izbjeći nalet kočenjem.

14.1. U odnosu na navod tuženika da je tužiteljica prelazila pješački prijelaz kada je na istome bilo crveno svjetlo, a da je osiguranik tuženika automobilom prolazio raskrižje u trenutku kada je istome bilo upaljeno zeleno svjetlo, sud ukazuje da u skladu s čl. 1063. ZOO-a tuženik u predmetnom slučaju odgovora po načelu objektivne krivnje. Dakle, tuženik se može osloboditi krivnje ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti.

14.2. Iz navedenog proizlazi da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je šteta nastala radnjom tužiteljice, odnosno da je tužiteljica prelazila pješački prijelaz dok je na istome bilo upaljeno crveno svjetlo. Međutim, iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi je li tužiteljici bilo upaljeno crveno svjetlo, pa je sud u skladu s pravilom o teretu dokazivanja uzeo navedenu činjenicu nedokazanom.

14.3. Dakle, na temelju navedenog sud zaključuje da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, s obzirom da je upravljao automobilom koji predstavlja opasnu stvar u smislu čl. 1063. ZOO-a, kao i da nije dokazano da je tužiteljica odgovorna ili suodgovorna za nastanak štetnog događaja, pa je stoga tuženik dužan naknaditi cjelokupnu štetu koju je pretrpjela tužiteljica.

15. Radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno je li tužitelj pretrpio fizičke bolove i strah, jesu li trajne posljedice njegovih ozljeda umanjile njegovu životnu aktivnost, a koje činjenice predstavljaju kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu naknade) te radi utvrđenja činjenice je li tužitelju i u kojem opsegu bila potrebna tuđa pomoć i njega, sud je izveo dokaz medicinskim vještačenje po sudskom vještaku prof.dr.sc. Božidaru Šebečići, specijalistu kirurgije.

15.1. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 14. travnja 2021. (list 104-107 spisa) sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila potres mozga, prijelom velike kvrge nadlaktične kosti u desnom ramenu, razdor unutarnje postranične sveze i djelomični razdor prednje ukrižene sveze lijevog koljena te istegnuće mišića uz vratnu kralježnicu. Utvrđeno je da je tužiteljica pretrpjela bolove jakog intenziteta u trajanju od 3 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 10 dana, a da su bolovi slabijeg intenziteta trajali 3 mjeseca, da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jačeg intenziteta i kratkog trajanja, zatim sekundarni strah u jačem intenzitetu u trajanju od 1 dana, u srednjem intenzitetu 5 dana, a u slabijem intenzitetu 4 tjedna; da je tužiteljici ukupno realno umanjena životna aktivnost u omjeru od 11%, a uslijed čega trpi i odgovarajuće duševne boli, kao i da je tužiteljici nakon predmetnog događaja bila potrebna tuđa pomoć i njega u trajanju od 4 sata dnevno 5 tjedana, potom 2 sata dnevno 3 tjedna te 1 sat dnevno 3 tjedna.

15.2. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prof.dr.sc. Božidara Šebečića kao stručan i objektivan te izrađen u cijelosti po pravilima struke, a da je to tako potvrđuju i same stranke koje na nalaz i mišljenje u pogledu utvrđenih ozljeda i posljedica nisu imale nikakvih prigovora.

16. Na temelju izvedenih dokaza sud nalazi utvrđenim da je tužiteljici u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti, i to pravo na tjelesno i duševno zdravlje, sukladno odredbi čl. 19. st. 2. ZOO-a čime joj je prouzročena neimovinska šteta iz čl. 1046. ZOO-a, a utvrđena težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju dosudu pravnične novčane naknade sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a.

16.1. U ovoj pravnoj stvari došlo je do kumulacije nekoliko povreda prava osobnosti (prava na tjelesno i duševno zdravlje), a s obzirom na činjenicu povezanosti (isprepletenosti) oblika tih povreda sud smatra da je opravdano dosuditi jedan iznos pravične novčane naknade za sve povrede. Prilikom odlučivanja sud je vodio računa i o cilju kojem ta naknada služi te o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

16.2. Odlučujući o visini pravične novčane naknade sud je uzeo u obzir gore navedene i obrazložene kvalifikatorne okolnosti, kao i činjenicu da je tužiteljica osoba rođena 1989. godine, odnosno osoba mlađe životne dobi koja će dugoročno trpjeti posljedice štetnog događaja, pa po ocjeni ovog suda tužiteljici pripada pravična novčana naknada na ime duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 2.000,00 EUR, a po osnovi fizičkih bolova i straha pripada joj pravična novčana naknada u iznosu od 2.645,30 EUR. Dakle, tužiteljici za povredu prava osobnosti pripada ukupna novčana naknada u iznosu od 4.645,30 EUR, a koliko je tužiteljica i zahtijevala konačno postavljenim tužbenim zahtjevom.

17. Također, tužiteljici je trebala tuđa pomoć i njega u trajanju od ukupno 203 sati, a koju su joj nesporno pružali ukućani, a što jasno proizlazi iz iskaza tužiteljice koji sud prihvaća kao istinit. Sud na temelju čl. 223. Zakona o parničnom postupku ZPP-a nalazi da je primjerena cijena sata tuđe pomoći i njege u iznosu od 3,32 EUR, odnosno 25,00 kn koliko je tužiteljica i tražila (list 116 spisa), pa bi po ovoj osnovi tužiteljici u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva pripadao iznos od 673,57 EUR. 18. Nadalje, iz izvješća o nesposobnosti za rad tužiteljice te iskaza tužiteljice nesporno proizlazi da je tužiteljica zbog posljedica predmetnog štetnog događa opravdano bila na bolovanju, a što tuženik uostalom niti ne spori u tijeku postupka.

18.1. Međutim, tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva u pogledu izgubljene zarade pa je radi utvrđenja relevantnih činjenica (odnosno utvrđenja visine izgubljene zarade tužiteljice s osnova bolovanja uslijed predmetnog štetnog događaja), sud je izveo dokaz financijskim vještačenje po sudskom vještaku Petri Blašković.

18.2. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 15. svibnja 2024. (list 141-143 spisa) sud nalazi utvrđenim da izgubljena zarada tužiteljice za vrijeme trajanja bolovanja temeljem prosječne neto plaće koju je tužiteljica ostvarila kod poslodavca u razdoblju od tri mjeseca koje je prethodilo štetnom događaju iznosi neto 3.269,84 kn, odnosno 433,98 EUR.

18.3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Petre Blašković kao stručan i objektivan te izrađen u cijelosti po pravilima struke, a da je to tako potvrđuju i same stranke koje na nalaz i mišljenje nisu imale nikakvih prigovora.

19. Na temelju izvedenih dokaza sud nalazi utvrđenim da je tužiteljica zbog posljedica predmetnog štetnog događa opravdano bila na bolovanju te da je zbog toga trpila štetu u vidu izgubljene zarade u iznosu od 433,98 EUR.

20. Slijedom navedenog, tužiteljici je na ime neimovinske štete, tuđe pomoći i njege te izgubljene zarade ocijenjen osnovanim ukupan iznos od 5.752,85 EUR, a koliko je tužiteljica i potraživala tužbenim zahtjevom te je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

21. Temeljem čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

21.1. Temeljem odredbe čl. 1103. ZOO-a obveza pravična novčane naknade neimovinske štete dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, a navedeni stav izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci pod poslovnim brojem Rev-27/2022.

21.2. Tužitelj je tuženiku podnio odštetni zahtjev 20. siječnja 2017. (vidljivo iz dopisa tuženika – list 6 spisa), a što tuženik niti ne spori. Slijedom navedenog, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a tužitelju je u okviru tužbenog zahtjeva dosuđena zatezna kamata na neimovinsku štetu od 21. siječnja 2017., odnosno unutar tužbenog zahtjeva.

21.3. Zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete tužitelju su također priznate u okviru tužbenog zahtjeva, i to od 21. siječnja 2017., odnosno unutar tužbenog zahtjeva, do isplate na temelju čl. 12. st. 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/95, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/12; dalje: ZOOP).

21.4. Odluka o visini kamatne stope donesena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

22. U odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, odnosno na povećani dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.272,96 EUR, tuženik je istakao prigovor zastare. Sud je odbio navedeni prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva, s obzirom da nije protekao subjektivni zastarni rok od tri godine, određen čl. 230. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj nije mogao znati za obujam i visinu štete do zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka te je stoga zastarni rok na preinačeni dio tužbenog zahtjeva počeo teći od dana zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka od strane tužitelja. Naime, preinaka tužbenog zahtjeva povećanjem iznosa postojećeg zahtjeva za isplatu nije odlučna za nastupanje zastare, neovisno o odredbi čl. 191. st. 1. i 2. ZPP-a prema kojoj je riječ o preinaci tužbe. Za ocjenu prigovora zastare odlučno je da je riječ o istoj tražbini, tj. bitan je identitet tužbenog zahtjeva, a kada je riječ o generičkoj tražbini kao ovdje, onda nju određuje činjenična osnova, to znači u ovakvom slučaju da li je u pitanju isti štetni događaj i isti vid štete. Stoga, ako je tužitelj povisio iznos zahtjeva za isplatu naknade istog vida štete, iz istog štetnog događaja kao u tužbi, time nije promijenjena istovjetnost tužbenoga zahtjeva, već je riječ o istom zahtjevu kao u tužbi po kojem parnica i dalje teče. Kada bi se dosljedno primijenio stav da povećani iznos ovakve vrste zahtjeva predstavlja novi zahtjev po kojem je parnica pokrenuta danom preinake, onda bi tužitelj taj zahtjev mogao utužiti i u posebnoj parnici, i tako u odnosu na svako daljnje eventualno povećanje iznosa, a nema spora da bi to bilo protivno zabrani dvostruke litispendencije. I sama odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a koja definira preinaku tužbe razlikuje promjenu istovjetnosti zahtjeva i povećanje postojećeg zahtjeva, u biti time potvrđuje da što i promjena njegove istovjetnosti. Stoga je po mišljenju suda značenje ove odredbe samo procesne naravi i njena je svrha da se i povišenje postojećeg zahtjeva u procesnom smislu tretira kao preinačenje tužbe (koja predstavlja procesnu radnju) kako bi ta dispozicija bila uvjetovana tamo navedenim ograničenjima. Stoga je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

22.1. Navedeni pravni stav zauzeo je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojim odluka pod brojem U-III-3538/2018 od 12. studenog 2020. godine i U-III-6091/2016 od 20. prosinca 2018. Isto tako, i Županijski sud u Zagrebu odluci pod poslovnim brojem Gž-4429/22 zauzima stav da je dopuštena preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka i nakon provedenog vještačenja te imajući u vidu i mijenjanje Orijentacijskih kriterija na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

24. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila i iznos od 272,98 EUR (2.056,80 kn) na ime naknade štete s osnove troškova liječenja. U odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva tužiteljica navodi da se isti odnose na troškove kupnje novih naočala.

24.1. Međutim, tuženik je osporio postojanje uzročno posljedične veze između štetnog događaja i potrebe tužiteljice za kupnjom novih naočala, a tužiteljica je odustala od dokaza provođenjem oftamološkog vještačanje. Naime, vještak Božidar Šebečić je u svom iskazu naveo da je potrebno vještačenje po oftamologu, a koji bi se izjasnio o opravdanosti troškova liječenja. Stoga je sud utvrdio da iako je tužiteljica u svom iskazu navela da je zbog posljedica štetnog događaja morala kupiti nove naočale, da navedena uzročna veza nije dokazana jer je tužiteljica odustala od oftamološkog vještačenja.

24.2. Slijedom navedenog, sud je na temelju pravila o teretu dokaza utvrdio da tužiteljica nije dokazala uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i potrebe tužiteljice za kupnjom novih naočala, pa je stoga odbijen dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 272,98 EUR te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

25. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a, te je tuženik dužan tužiteljici naknaditi troškove, s obzirom da je tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi.

25.1. Slijedom navedenog, visina troškova određena je sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužiteljice (list 148 spisa). Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku priznat trošak sastava odštetnog zahtjeva u visini od 100 bodova (Tbr. 32/1 Tarife), zatim trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 30. siječnja 2019., podneska od 21. listopada 2020., podneska od 4. veljače 2022. i podneska od 29. svibnja 2024. u visini od 100 bodova svaki (Tbr. 8/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima održanim 15. svibnja 2019., 10. listopada 2019., 8. veljače 2021., 14. veljače 2022., 4. srpnja 2022., 4. ožujka 2024. i 13. prosinca 2024. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 11. svibnja 2022. u visini od 25 bodova (Tbr. 9/5 Tarife), te trošak zastupanja na uviđaju održanom 22. siječnja 2020. u visini od 100 bodova za svako (Tbr. 9/7 Tarife). Dakle. tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u visini od ukupno 1425 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 3.562,50 EUR. Tužiteljica ima pravo i na naknadu troška za prometno vještačenje u iznosu od 265,45 EUR, troška za medicinsko vještačenje u iznosu od 159,27 EUR, troška pristupa vještaka na ročište u iznosu od 33,18 EUR, troška za financijsko vještačenje u iznosu od 200,00 EUR, kao i za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 84,01 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe/23) te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 106,71 EUR (Tar. br. 1. Uredbe/23). Dakle, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.411,12 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na odmjerene troškove od dana presuđenja do isplate te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

15.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 7. studenoga 2018. kojim ista dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe te podneska od 11. studenoga 2019., podneska od 2. ožujka 2021., podneska od 18. srpnja 2022. i podneska od 25. ožujka 2024. kojima ista dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje jer isti (uzevši u obzir da tužiteljica nije postupala po ikakvom pozivu suda za dostavom potvrda o uplati) nije bio potreban u ovoj parnici. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 30. siječnja 2023., podneska od 12. lipnja 2023. i podneska od 22. siječnja 2024. kojima ista požuruje sud u postupanju, a sve s obzirom da isti nisu bili potrebni za vođenje postupka. Također, tužiteljici nije priznat niti trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, s obzirom da joj isti nije niti nastao. Isto tako, tužiteljici nije priznat niti trošak pristupa na ročište za objavu presude, s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

15.3. Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

16. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 17. siječnja 2025.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici – po punomoćniku, uz rješenje o pristojbi na presudu od 106,71 EUR 2. Tuženiku – po punomoćnici