R E P U B L I K A H R V A T S K A

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13, Slavonski Brod

Poslovni broj: P-526/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Pavi Garić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Almi Opačak, odvjetnici u Slavonskom Brodu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, zastupana po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 16. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja FB, osobno, zamjenika punomoćnice tužitelja Ivana Opačka, odvjetnika, i zamjenice punomoćnika tuženika Ksenije Penić, odvjetnice, nakon javne objave presude, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka čl. 4 i čl.10. Ugovora o kreditu br. 41598/06 od 06. svibnja 2006. zaključenog između tužitelja LB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61OIB: 52508873833 kao pravni slijednik HVB Splitska banka d.d. kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61OIB: 52508873833 kao pravni slijednik HVB Splitska banka d.d. isplatiti tužitelju LB, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.900,87 EUR (slovima: dvije tisuće devetsto eura i osamdeset sedam centi), po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. prema stopi iz čl. 29. ZOO-a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate na iznose od :

-5,99 EUR počam od 12.01.2009. do isplate

-10,69 EUR počam od 10.02.2009. do isplate

-18,14 EUR počam od 10.03.2009. do isplate

-7,06 EUR počam od 10.04.2009. do isplate

-6,15 EUR počam od 11.05.2009. do isplate

-4,88 EUR počam od 10.06.2009. do isplate

-7,63 EUR počam od 10.07.2009. do isplate

-3,47 EUR počam od 10.08.2009. do isplate

-5,49 EUR počam od 10.09.2009. do isplate

-3,26 EUR počam od 12.10.2009. do isplate

-5,69 EUR počam od 10.11.2009. do isplate

-4,93 EUR počam od 10.12.2009. do isplate

-6,42 EUR počam od 11.01.2010. do isplate3

-11,08 EUR počam od 10.02.2010. do isplate

-13,09 EUR počam od 10.03.2010. do isplate

-14,74 EUR počam od 12.04.2010. do isplate

-21,14 EUR počam od 10.05.2010. do isplate

-25,45 EUR počam od 10.06.2010. do isplate

-35,48 EUR počam od 12.07.2010. do isplate

-26,66 EUR počam od 10.08.2010. do isplate

-49,00 EUR počam od 10.09.2010. do isplate

-38,76 EUR počam od 11.10.2010. do isplate

-40,82 EUR počam od 10.11.2010. do isplate

-51.52 EUR počam od 10.12.2010. do isplate

-63,97 EUR počam od 10.01.2011. do isplate

-50,40 EUR počam od 10.02.2011. do isplate

-57,17 EUR počam od 10.03.2011. do isplate

-49,75 EUR počam od 11.04.2011. do isplate

-64,92 EUR počam od 10.05.2011. do isplate

-74,57 EUR počam od 10.06.2011. do isplate

-80,06 EUR počam od 11.07.2011. do isplate

-128,64 EUR počam od 10.08.2011. do isplate

-83,26 EUR počam od 12.09.2011. do isplate

-77,49 EUR počam od 10.10.2011. do isplate

-79,35 EUR počam od 10.11.2011. do isplate

-79,79 EUR počam od 12.12.2011. do isplate

-86,00 EUR počam od 10.01.2012. do isplate

-90,85 EUR počam od 10.02.2012. do isplate

-93,54 EUR počam od 12.03.2012. do isplate

-90,47 EUR počam od 10.04.2012. do isplate

-93,09 EUR počam od 10.05.2012. do isplate

-95,16 EUR počam od 11.06.2012. do isplate

-93,55 EUR počam od 11.07.2012. do isplate

-93,85 EUR počam od 10.08.2012. do isplate

-89,85 EUR počam od 10.09.2012. do isplate

-92,41 EUR počam od 10.10.2012. do isplate

-96,47 EUR počam od 12.11.2012. do isplate

-96,27 EUR počam od 10.12.2012. do isplate

-98,50 EUR počam od 10.01.2013. do isplate

-94,71 EUR počam od 11.02.2013. do isplate

-93,96 EUR počam od 11.03.2013. do isplate

-99,59 EUR počam od 10.04.2013. do isplate

-95,72 EUR počam od 10.05.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.4

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka, u iznosu 1.350,19 EUR (slovima: jedna tisuća tristo pedeset eura i devetnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023.g. prema stopi iz čl. 29. ZOO- a koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su on, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika kao davatelj kredita zaključili Ugovor o kreditu br. 41598/06 od 06. svibnja 2006. kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 23.650,00 CHF po deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama, a na dan zaključenja ugovora iznosila je 6,88%. Rok otplate kredita je 84 mjeseca , a tužitelj je kredit u cijelosti otplatio u 2013.g. Člankom 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, člankom 10. ugovoreno je da su anuiteti vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj. Tuženik prilikom zaključenja samog ugovora nije tužitelja upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj i time je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, tuženik nije upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta, niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF. Tužitelj je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljniji za njega. U vrijeme zaključenja ugovora tuženik je propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan, te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Zbog prednjeg tužitelj je došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine donesena je odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana. Presudom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Sve presude javno su objavljene na stranicama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH , a sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranici Visokog trgovačkog suda u RH i Vrhovnog suda RH. Prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), ugovorna odredba nepoštena je : Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka čl. 4. i čl.10 Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , te se obveže tuženik po osnovi razlike preplate zbog primjene valutne klauzule tužitelju isplatiti preplaćene novčane iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate. Tužitelj si pridržava pravo , nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno – financijske struke ukoliko tuženik ne prihvati dostavljeni izračun koji je priložen uz tužbu, stoga predlaže naslovnom sudu nakon provedene glavne i javne rasprave donijeti presudu

2. Tuženik u odgovoru na tužbu iskazuje da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Nije sporno ad I tužbe te da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, sporno je, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, a koji prigovor se detaljno razrađuje u nastavku ovog odgovora na tužbu. Tuženik smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 06.05.2006.g. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, potraživanje tužitelja iz tužbe bilo bi pod zastarom, budući da sukladno tom shvaćaju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu (07.05.2006.g.), a tužba je podnesena tek 03.10.2022.g. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P-1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH) jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. U konkretnom slučaju tužitelj je u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 04.07.2013.g, presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/13 od 14.06.2018.g. U odnosu na ništetnost Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu tuženik ističe kako slijedi. Kao što je već detaljno elaborirano pod točkom IV. ovog podneska, Presuda VTS ne daje pojedinom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga, tužitelj je kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. ZZP-a. Kako je to nemoguće učiniti u ovom sporu, jasno proizlazi iz sljedećih okolnosti. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da je iznos odobrenog kredita 23.656,00 CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF. Također, odredbama članka 10. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP- a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt-575/2016. (dalje: Rješenje VSRH) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine koje tužitelj navodi u tužbi. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Zaključno, tuženik je pravnog shvaćanja, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 41598/06 od 6. svibnja 2006., zatim je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Andriji Ilakovcu, te je saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

4. Tužitelj je podneskom od 13. travnja 2023. konačno precizirao tužbeni zahtjev, kako je to pobliže opisano u izreci.

4.1. Tuženik se nije protivio preciziranom tužbenom zahtjevu, odnosno sniženju prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu.

4.2. Na temelju provedenog dokaznog postupka te na temelju analize i ocjene svakog dokazan posebno i svih dokaza skupa, sud je utvrdio da je precizirani zahtjev tužitelja od 13. travnja 2023. u cijelosti osnovan.

5. Nesporno je među parničnim strankama da su stranke zaključile Ugovor o kreditu br. 41598/06 od 6. svibnja 2006 na razdoblje od 84 mjeseca u iznosu od 23.656,00 CHF. Također je nesporno da je temeljem članka 4. Ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva, sukladno Odluci o kamatama stopama kreditora.

6. Sporno je među parničnim strankama da li su odredbe Ugovora o kreditu zaključenog 6. svibnja 2006., a pobliže opisane u izreci ništetne. Sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

7. Tuženik je stavio prigovor zastare utuženog potraživanja.

8. Iz Nalaza financijskog vještaka Andrije Ilakovca utvrđeno je da je tužitelj više platio iznos od 2.900,87 EUR na ime otplate kredita u CHF kao razlike primjene valutne klauzule vezane uz CHF. Nalaz vještaka sud je prihvatio kao objektivan sukladno pravilima znanosti i vještine.

9. Iz iskaza tužitelja kao bitno je utvrđeno da misli da je Ugovor s tuženikom zaključio 2006. godine. Zaključio je Ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ali nije očekivao da će se kamatna stopa ovoliko mijenjati. Uz Ugovor je dobio Otplatni plan. Kada je plaćao rate kredita one su se mijenjale, na više. Ugovor je zaključio na način da je otplate kredita, odnosno rate kredita vezao za tečaj švicarskog franka. U trenutku zaključenja Ugovora prilikom razgovora u banci rekli su mu da je ovaj Ugovor koji sam je zaključio, dakle vezan za CHF, najpovoljniji. Prilikom potpisa Ugovora u banci tužitelj nije mogao mijenjati bilo koju odredbu u Ugovoru, bilo je po principu "uzmi ili ostavi". U banci mu nitko nije rekao da je za njega rizično što Ugovor zaključuje s promjenjivom kamatnom stopom, a otplatu veže za tečaj CHF-a. U banci mu nisu rekli da HNB nema utjecaja na tečaj švicarskog franka. Rate kredita koji je tužitelj otplaćivao mijenjale su se, odnosno povećavale su se i zbog kamate i zbog valute. Tužitelj je iskazao da on ne bi uzeo kredit da mu je Oplatni plan bio s velikim skokovima kakav je stvarno bio kada ga je plaćao. Tužitelj je po struci instalater centralnog grijanja. 6 mjeseci su supruga i on razmišljali o podizanju ovog kredita, a podigli su ga za adaptaciju. Ugovor o kreditu tužitelj je pročitao ali se nije ni sa kim savjetovao. U trenutku zaključenja ugovora, ovaj Ugovor koji je zaključio bio je taj koji mu je najviše odgovarao. Sada vidi da nije razumio odredbe Ugovora o kreditu koji je potpisao jer sad vidi da to može kako hoće. Tužitelj nije htio da se prilikom Ugovora primjenjuju uvjeti koji su postojali kasnije kada je otplaćivao kredit.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio kao vjerodostojan jer potvrđuje bitne činjenice iz Ugovora o kreditu. Sud je utvrdio da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u osobne nekomercijalne svrhe. Nadalje, iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora s tužiteljem, tužena nije u cijelosti informirala tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke glede zaključenja ugovora o kreditu, pa je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10. Tužbeni zahtjev glede stečenog bez osnove s osnova valutne klauzule nije u zastari jer je tužba podnesena 3. listopada 2022., a rok zastare računa se od 14. lipnja 2018. od Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

10.1. Naime presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. točkom I. izreke potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1. -7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Sukladno članku 502. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), udruge, tijela, ustanove i dr. organizacije koje su osnovane sukladno zakonu, koje se u sklopu svoje registrirane i propisno određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kada je tako ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužbu za zaštitu kolektivnih prava i interesa) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavlja određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

12. U smislu članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe po članku 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeno ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa- "potrošač" u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 41598/06 od 6. svibnja 2006. vidljivo je da je isti zaključen između tuženika i tužitelja te da je iznos kredita 23.656,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Također, iz istog Ugovora je vidljivo da je redovna kamata 6,88% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, iz istog Ugovora je vidljivo da se kredit ugovara u valuti, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također je vidljivo iz Ugovora da je rok otplate 84 mjeseca.

14. Iz iskaza tužitelja i financijskog vještaka je utvrđeno da se kamatna stopa kroz vrijeme trajanja kredita mijenjala.

15. Za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, nastavno ZPP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. do kada je taj zakon bio na snazi a potom od Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, nastavno ZZ/09), kada je isti stupio na snagu do 31. prosinca 2008.

16. Prema članku 84. ZZP/03 i prema članku 99. ZZP/09 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je Zakonom o zaštiti potrošača koji je u tom u smislu lex speialis dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira primjenjuje supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, u skladu s odlukom banke se nije pojedinačno pregovaralo. Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizira način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima se ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

17. Prema članku 295. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11,78/11, 78/15, 29/18, 126/21 – dalje ZOO) opći uvjet ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavlja) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta posebnim pogodbi, vrijede ove posljednje.

18. Dakle, ugovor o kreditu ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Sud cijeni da ugovorna odredba kojom se promjena ugovorene kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jeste jasna i uočljiva ali nije razumljiva jer je sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope je bitna ugovorna odredba, a ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja – tuženika i sve to bez precizno određenih uvjeta, promjenjivosti referente stope za koje se veže promjena pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u ovom slučaju na štetu tužitelja, jer se kod takvih ugovaranja radi o situaciji da tuženik jednostrano određuje obvezuje koja se promjena ne može predvidjeti, a niti može konačno provjeriti pravilnost promjena jer za to nema pouzdanih kriterija.

19. Stoga je ovakovom ugovornom odredbom tuženik izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na ocjenu u konkretnom slučaju, a to je u suprotnosti sa člankom 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor zaključen kada su se stranke suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

20. Zakon o zaštiti potrošača, a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode posebne kriterije za ocjenu je li neka ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja. Prema članku 4. ZOO-a propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela poštenja i savjesnosti. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja obvezno-pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena vjera odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključ element načela savjesnosti i poštenja.

21. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je navedeno bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, samim time odredba koju koristi tuženik, a na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostranost) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, protivna je načelu savjesnosti i poštenja.

22. Obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano, a ugovor u slučaju ugovaranja promjenjiva kamatne stope mora sadržavati element za koji se obveže promjene te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koje mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelju, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Odlukom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva ista promjenjiva elementa, čine tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražen u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze o ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke dakle vjerovniku".

24. Nadalje, niti odredba Ugovora o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva pa je tuženik morao informirati potrošača o njoj. Stoga Visoki trgovački sud RH u svom obrazloženju gore navedenom izričito navodi da su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za CHF nerazumljiva, o tome obavijestili potrošača na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobije i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće.

25. I Trgovački sud kao i Visoki trgovački sud RH ocjenjuju da u opisanim okolnostima nijedna od navedenih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno i pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu uz CHF došla do značajne neravnoteže u pravnima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Također, prema članku 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako su u suprotnosti sa uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročili znatniju neravnotežu u pravima i obvezama strankama proizašlih iz ugovora. Po članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču nude sve ili određene odredbe u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Sukladno članu 1111. ZOO-a, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema pravne osove u nekom pravnom poslu, po odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja odnosno naknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. U smislu članka 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecaja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

28. Obzirom da je ovaj sud utvrdio da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu pobliže opisane u točki I izreke, zaključenog između stranaka ništetne, to sud nalazi da tužitelju pripada pravo da mu tuženi vrati što je temeljem takvih ništetnih odredbi naplatio i primio od tužitelja, cijeneći da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove, sukladno članku 1111. ZOO-a.

29. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Andriji Ilakovcu.

29.1. Kao bitno iz Nalaza i mišljenja vještaka je utvrđeno da su tužitelj i tužena zaključili dana 06.svibnja 2006. godine Ugovor o kreditu broj 41598/06 u kojem se Banka (tužena) obvezuje Korisniku kredita (tužitelju) staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovora protuvrijednosti od 23.656,00 CHF po srednjem tečaju Banke za CHF na dan korištenja kredita. Dana 10.05.2006. kredit je isplaćen u iznosu 23.656,00 CHF u protuvrijednosti HRK. Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,88 %. Kamatna stopa je promjenjiva i utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa Kreditora. Kamata se obračunava u CHF sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Kredit u iznosu 23.656,00 CHF otplaćuje se 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća prema otplatnoj tablici. Uvidom u dokumentaciju koja priliježe spisu ovoga suda vještak je utvrdio da je tužena u razdoblju 10.05.2006. -10.05.2013. godine primjenjivala slijedeće kamatne stope: od 10.05.2006. kamatna stopa iznosila je 6,88 %, od 01.02.2007. kamatna stopa iznosila je 7,90 %, od 01.09.2008. kamatna stopa iznosila je 8,90 %, i od 09.12.2009. kamatna stopa iznosila je 10,40 %.

29.2. Nadalje, kao bitno iz Nalaza vještaka je utvrđeno da je na temelju dokumentacije koja mu je bila dostupna utvrdio tečajne razlike za CHF kojeg je tužena primjenjivala prilikom svakog plaćanja svakog anuiteta u kunama naspram tečaja na dan korištenja kredita u iznosu 2.900,87 eur.

29.3. Dio Nalaza vještaka u kojem je utvrdio tzv. negativne razlike za sud nije relevantan. Naime, tuženica je samo općenito stavila materijalno pravni prigovor koji zapravo samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, pa stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Naime, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetna, potrebno je da takva strana u takvom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesno pravni prigovor radi prebijanja, ili materijalno pravni prigovor prijeboja. Ovaj stav suda potvrđen je revizijskom odlukom Rev-549/23-4 od 18. prosinca 2023.

30. Stoga je sud glede glavne stvari odlučio kao u izreci, sukladno članku 1111. i 1115. ZOO-a.

31. Sukladno članku 29. ZOO-a odlučeno je i o zakonskim zateznim kamatama pobliže opisanim u izreci.

32. Sukladno članku 154. stavak 1. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka. Tužitelju je dosuđen parnični trošak u iznosu od 1.350,19 eur koji troškovi su osnovani i sukladni Odvjetničkoj tarifi, a sastoje se od troška sastava tužbe prema Tbr.7.točka 1.OT 200,00 eur, zastupanje na ročištima 24. studenog 2022. i 16. prosinca 2024. sve prema Tbr.9.točka 1.OT 2x200,00 eur, zastupanje na ročištu za objavu presude 100,00 eur prema Tbr.9.točka 3-PT, sastav podnesaka 14. studenog 2022. i 13. travnja 2023. sve prema Tbr.8.točka 1.OT 2x200,00 eur, predujam za vještačenje 212,36 eur, pristojba na tužbu 37,83 eur.

33. Stoga je odlučeno kao u izreci.

Slavonski Brod, 27. siječnja 2025.

Sudac

Pavo Garić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, u tri istovjetna pisana primjerka.