REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-743/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz ZOU Iris i Velimira Šoštarić u Rovinju, A. Ferrija 35, protiv tužene Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 (prije Hypo Alpe Adria Bank d.d.), zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Kožul i Petrinović u Zagrebu, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Rovinju- Rovigno, poslovni broj P-867/2022-49 od 17. travnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-867/2022-49 od 17. travnja 2023. u točki I. izreke.

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P- 867/2022-49 od 17. travnja 2023.:

- u točki II. izreke u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice i sudi:

„II. a) Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.350,76 eura sa zateznim kamatama koje teku:

- iznos 118,06 eura od 17. rujna 2010. godine pa do isplate;

- iznos 48,39 eura od 19. listopada 2010. godine pa do isplate;

- iznos 146,00 eura od 22. listopada 2010. godine pa do isplate;

- iznos 181,78 eura od 16. studenoga 2010. godine pa do isplate;

- iznos 217,02 eura od 22. prosinca 2010. godine pa do isplate;

- iznos 167,84 eura od 21. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 29,20 eura od 22. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 35,12 eura od 23. veljače 2011. godine pa do isplate;

- iznos 101,48 eura od 19. ožujka 2011. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 22. ožujka 2011. godine pa do isplate;

- iznos 347,02 eura od 20. travnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 725,28 eura od 10. svibnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 212,36 eura od 17. svibnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 207,66 eura od 17. lipnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 327,11 eura od 29. srpnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 1.355,71 eura od 17. kolovoza 2011. godine pa do isplate;

- iznos 318,16 eura od 30. kolovoza 2011. godine pa do isplate;

- iznos 1.521,61 eura na od 28. rujna 2011. godine pa do isplate;

- iznos 385,29 eura od 25. prosinca 2012. godine pa do isplate;

- iznos 113,00 eura od 3. rujna 2013. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 4. rujna 2013. godine pa do isplate;

- iznos 194,36 eura od 3. listopada 2013. godine pa do isplate;

- iznos 167,84 eura od 9. studenoga 2013. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 21. studenoga 2013. godine pa do isplate;

- iznos 289,97 eura od 19. lipnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 796,37 eura od 27. lipnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 637,07 eura od 4. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 344,41 eura od 9. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 225,63 eura od 17. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 110,24 eura od 7. kolovoza 2014. godine pa do isplate;

- iznos 68,30 eura od 11. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 66,36 eura od 17. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 200,68 eura od 23. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 119,45 eura od 30. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 446,56 eura od 4. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 146,00 eura od 10. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 39,82 eura od 14. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 73,00 eura od 18. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 79,63 eura od 28. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 74,94 eura od 28. studenoga 2014. godine pa do isplate;

- iznos 61,50 eura od 8. kolovoza 2015. godine pa do isplate;

- iznos 118,73 eura od 8. rujna 2015. godine pa do isplate;

- iznos 113,56 eura od 7. listopada 2015. godine pa do isplate;

- iznos 20,09 eura od 4. studenoga 2015. godine pa do isplate; koje kamate se obračunavaju za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo

polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. b) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u preostalom dijelu u iznosu 6.117,08 eura sa zateznim kamatama koje teku na:

- iznos 2,73 eura od 4. kolovoza 2007. godine pa do isplate;

- iznos 1,94 eura od 7. rujna 2007. godine pa do isplate;

- iznos 12,13 eura od 22. siječnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 21. veljače 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 28. ožujka 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 24. travnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 224,73 eura od 30. svibnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 85,55 eura od 1. srpnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 75,60 eura od 7. kolovoza 2008. godine pa do isplate;

- iznos 493,01 eura od 3. rujna 2008. godine pa do isplate;

- iznos 80,91 eura od 30. rujna 2008. godine pa do isplate;

- iznos 114,75 eura od 21. studenoga 2008. godine pa do isplate;

- iznos 98,16 eura od 17. prosinca 2008. godine pa do isplate;

- iznos 114,75 eura od 17. siječnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 76,24 eura od 8. svibnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 126,03 eura od 6. lipnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 123,64 eura od 8. srpnja 209. godine pa do isplate;

- iznos 119,53 eura od 19. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

- iznos 124,84 eura od 9. rujna 2009. godine pa do isplate;

- iznos 122,72 eura od 7. listopada 2009. godine pa do isplate;

- iznos 123,51 eura od 14. studenoga 2009. godine pa do isplate;

- iznos 124,04 eura od 18. prosinca 2009. godine pa do isplate;

- iznos 128,02 eura od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 6,64 eura od 19. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 139,31 eura od 17. veljače 2010. godine pa do isplate;

- iznos 121,39 eura od 17. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- iznos 121,39 eura od 17. travnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 57,07 eura od 29. travnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 8,57 eura od 18. svibnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 106,18 eura od 20. svibnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 194,39 eura od 18. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 207,66 eura od 17. srpnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 174,48 eura od 18. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- iznos 78,71 eura od 17. rujna 2010. godine pa do isplate;

- iznos od 2.403,21 eura od 1. listopada 2015. do isplate.“

- u točki III. izreke u dijelu u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška i u točki IV. izreke i sudi:

„III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 3.070,13 eura sa zateznim kamatama koje na dio toga iznosa u iznosu od 2.202,58 eura teku od 17. travnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

U preostalom dijelu u iznosu 2.131,03 eura odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu 10.506,31 eura.“

III. Nalaže se tužiteljici isplatiti tuženiku na ime troška žalbenog postupka iznos od 233,21 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; a u preostalom dijelu u iznosu od 731,90 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„ I - Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe te dijelovi ugovornih odredaba ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog 21. lipnja 2007. godine u [adresa] između tužiteljice VĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. (tada Hypo Alpe Adria Bank d.d.) sa sjedištem u [adresa], OIB: 14036333877, broj: 346-42/2007, koji je ugovor solemniziran kod UĐ, javnog bilježnika u [adresa], pod brojem: OV-5145/07, dana 27. lipnja 2007. godine, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke.

II - Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku 15 dana plati iznos 17.467,84 eura (sedamaesttisućačetristošezdesetsedameuraiosamdesetčetiricenta)/131.611,44 kuna (stotridesetjednutisućušestojedanaestkunaičetrdesetčetirilipe) te zatezne kamate na svaki pojedini iznos preplate, a koje kamate teku na pojedine iznose kako slijedi:

- iznos 2,73 eura od 4. kolovoza 2007. godine pa do isplate;

- iznos 1,94 eura od 7. rujna 2007. godine pa do isplate;

- iznos 12,13 eura od 22. siječnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 21. veljače 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 28. ožujka 2008. godine pa do isplate;

- iznos 41,75 eura od 24. travnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 224,73 eura od 30. svibnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 85,55 eura od 1. srpnja 2008. godine pa do isplate;

- iznos 75,60 eura od 7. kolovoza 2008. godine pa do isplate;

- iznos 493,01 eura od 3. rujna 2008. godine pa do isplate;

- iznos 80,91 eura od 30. rujna 2008. godine pa do isplate;

- iznos 114,75 eura od 21. studenoga 2008. godine pa do isplate;

- iznos 98,16 eura od 17. prosinca 2008. godine pa do isplate;

- iznos 114,75 eura od 17. siječnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 76,24 eura od 8. svibnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 126,03 eura od 6. lipnja 2009. godine pa do isplate;

- iznos 123,64 eura od 8. srpnja 209. godine pa do isplate;

- iznos 119,53 eura od 19. kolovoza 2009. godine pa do isplate;

- iznos 124,84 eura od 9. rujna 2009. godine pa do isplate;

- iznos 122,72 eura od 7. listopada 2009. godine pa do isplate;

- iznos 123,51 eura od 14. studenoga 2009. godine pa do isplate;

- iznos 124,04 eura od 18. prosinca 2009. godine pa do isplate;

- iznos 128,02 eura od 16. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 6,64 eura od 19. siječnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 139,31 eura od 17. veljače 2010. godine pa do isplate;

- iznos 121,39 eura od 17. ožujka 2010. godine pa do isplate;

- iznos 121,39 eura od 17. travnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 57,07 eura od 29. travnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 8,57 eura od 18. svibnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 106,18 eura od 20. svibnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 194,39 eura od 18. lipnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 207,66 eura od 17. srpnja 2010. godine pa do isplate;

- iznos 174,48 eura od 18. kolovoza 2010. godine pa do isplate;

- iznos 196,77 eura od 17. rujna 2010. godine pa do isplate;

- iznos 48,39 eura od 19. listopada 2010. godine pa do isplate;

- iznos 146,00 eura od 22. listopada 2010. godine pa do isplate;

- iznos 181,78 eura od 16. studenoga 2010. godine pa do isplate;

- iznos 217,02 eura od 22. prosinca 2010. godine pa do isplate;

- iznos 167,84 eura od 21. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 29,20 eura od 22. siječnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 35,12 eura od 23. veljače 2011. godine pa do isplate;

- iznos 101,48 eura od 19. ožujka 2011. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 22. ožujka 2011. godine pa do isplate;

- iznos 347,02 eura od 20. travnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 725,28 eura od 10. svibnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 212,36 eura od 17. svibnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 207,66 eura od 17. lipnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 327,11 eura od 29. srpnja 2011. godine pa do isplate;

- iznos 1.355,71 eura od 17. kolovoza 2011. godine pa do isplate;

- iznos 318,16 eura kuna od 30. kolovoza 2011. godine pa do isplate;

- iznos 1.521,61 eura na od 28. rujna 2011. godine pa do isplate;

- iznos 385,29 eura od 25. prosinca 2012. godine pa do isplate;

- iznos 113,00 eura od 3. rujna 2013. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 4. rujna 2013. godine pa do isplate;

- iznos 194,36 eura od 3. listopada 2013. godine pa do isplate;

- iznos 167,84 eura od 9. studenoga 2013. godine pa do isplate;

- iznos 132,72 eura od 21. studenoga 2013. godine pa do isplate;

- iznos 289,97 eura od 19. lipnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 796,37 eura od 27. lipnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 637,07 eura od 4. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 344,41 eura od 9. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 225,63 eura od 17. srpnja 2014. godine pa do isplate;

- iznos 110,24 eura od 7. kolovoza 2014. godine pa do isplate;

- iznos 68,30 eura od 11. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 66,36 eura od 17. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 200,68 eura od 23. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 119,45 eura od 30. rujna 2014. godine pa do isplate;

- iznos 446,56 eura od 4. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 146,00 eura od 10. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 39,82 eura od 14. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 73,00 eura od 18. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 79,63 eura od 28. listopada 2014. godine pa do isplate;

- iznos 74,94 eura od 28. studenoga 2014. godine pa do isplate;

- iznos 61,50 eura od 8. kolovoza 2015. godine pa do isplate;

- iznos 118,73 eura od 8. rujna 2015. godine pa do isplate;

- iznos 113,56 eura od 7. listopada 2015. godine pa do isplate;

- iznos 20,09 eura od 4. studenoga 2015. godine pa do isplate;

- iznos 2.403,21 eura od 1. listopada 2015. godine pa do isplate,

koje kamate se obračunavaju za razdoblje od 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a odbija se tužiteljičin tužbeni zahtjev u preostalom dijelu u iznosu 39,86 eura zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata.

III - Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 3.083,61 eura (tritisućeosamdesettrieuraišezdesetjedancent) / 23.233,46 (dvadesettritisućedvjestotridesettrikuneičetrdesetšestlipa) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude 17. travnja 2023. godine do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku 15 dana, a odbija se tužiteljičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom dijelu u iznosu 2.836,49 eura, zajedno sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata.

IV - Odbija se tuženičin zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu u točkama I., II. u dijelu u kojem je zahtjev usvojen, točke III. u dijelu u kojem je usvojen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka te u točki IV. izreke u cijelosti zbog svih zakonom dopuštenih razloga. Ističe da je sud postupio protivno uputi Županijskog suda u Puli- Pola posl. br. Gž-1447/2021 od 5. prosinca 2022. te nije saslušao svjedoka i vještaka; ukazuje na bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP. Osporava i odluku o troškovima te predlaže preinaku presude. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmetni postupak je drugi puta u žalbenom postupku nakon što je odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-1447/2021-2 od 5. prosinca 2022. ukinuta odluka Općinskog suda u Puli – Pola Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-681/2019-39 od 14. listopada 2021., a zbog potrebe otklanjanja počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, odnosno radi saslušanja vještaka, te radi utvrđenja potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, a zbog čega je bilo potrebno saslušati svjedoka kojeg je predlagao tuženik. Pritom valja dodati da je odlukom suda prvog stupnja poslovni broj P- 681/2019-39 od 14. listopada 2021. pravomoćno odlučeno da se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem se tražilo utvrđenje da su ništetne i bez učinka odredbe Aneksa uz Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 1. veljače 2016.

6. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja ponovno je prihvatio zahtjev tužitelja utvrdivši (kraj nespornih činjenica da je tužena (prednik iste) s tužiteljicom kao korisnikom kredita te trećim osobama kao sudužnikom i založnim dužnikom sklopila Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21. lipnja 2007.; da je istim banka odobrila tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti 117.700,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tužene banke važećem na dan korištenja kredita; da je ugovorena kamata u visini 4,20% godišnje, da se ista naplaćuje po važećem srednjem tečaju CHF banke na dan plaćanja, da je rok otplate bio 30 godina, da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 575,58 CHF obračunatim po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja; da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva; da ju je banka ovlaštena mijenjati sukladno vlastitoj odluci; da je između stranaka sklopljen i Aneks Ugovora o kreditu broj 346-42/2007 solemniziran po javnom bilježniku UĐ u [adresa] OV-446/16 1. veljače 2016. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ 102/15 (dalje ZIDZPK); da je time izvršena konverzija predmetnog kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredi denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR):

- da se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., presude i rješenja Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014 i broj Rev 2221/18; da je postupak započet podnošenjem tužbe 7. lipnja 2019.

- da je u navedenim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima, promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača; da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima (u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008.) koristeći ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkim kreditima - ugovorima o kreditu, time što je ugovorena valuta uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak jer prije i u vrijeme sklapanja ugovora banke kao trgovci nisu u potpunosti informirali potrošače o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke,

- da je temeljem odredbe 502.c ZPP sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača;

- da je tužiteljica s tuženikom (prednikom) sklopila Ugovor o kreditu u razdoblju obuhvaćenom navedenim presudama

- da iz iskaza tužiteljice slijedi da joj u banci prilikom sklapanja ugovora nisu ništa objašnjavali vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu; da je u banci glede ugovora razgovarala s RĐ

a iz čega zaključuje da su ništetne odredbe u Ugovoru o kreditu o ugovaranju promjenjivosti kamatne stope i to odredba sadržana u čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu …“, „ … ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo-Alpe-Adria- bank d.d. ili drugog akta Banke.“, „Korisnik kredita svojom potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom.“; te odredba, odnosno dijelovi odredbe o valutnoj klauzuli, a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka jer isti sadrže navedenu ništetnost o valutnoj klauzuli čl. 3. st. 2. koje glase: „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja.“, i iz članka 4. st. 3. koje glase: „Kredit se otplaćuje … u kunskoj protuvrijednosti … CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“., a sve primjenom odredbe čl. 322. st. 1. i čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u svezi s odredbama čl. 106. i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/15, 14/19);

- da nije osnovan prigovor zastare, pozivom na shvaćanje izraženo u odluci VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te na temelju čl. 241. i čl. 245. ZOO zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila cijeneći i vrijeme podnošenja predmetne tužbe i zastarni rok od pet godina, 225. ZOO.

- da je uslijed ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja jer je tužena nepošten stjecatelj

- da iz nalaza vještaka Dinka Brajnovića, financijske struke, slijedi da je tužiteljica u utuženom razdoblju ukupno preplatila 131.911,77 kn uvažavajući preplatu po Aneksu u iznosu 28.282,16 kn, a pribrajajući preplatu neotplaćene glavnice u iznosu 46.389,18 kn

- da se vještak očitovao na prigovore tuženika koji su pravne prirode

- da zaključenjem konverzije tužiteljica nije stavljena u poziciju te pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se nalazila da predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nije bilo,

a slijedom čega prihvaća zahtjev tužiteljice na isplatu u iznosu 131.611,44 kuna/17.467,84 eura (zahtjev je odbijen za iznos od 39,68 eura, ali presuda u tom dijelu nije predmet žalbenog postupka), primjenom odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111., čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) te čl. 502.c ZPP.

6.1. Pritom sud prvog stupnja navodi da je banka predlagala saslušanje svjedoka TĐ i javnog bilježnika UĐ, svjedoka LĐ; da niti jedan od tih svjedoka nije sudjelovao u pregovorima između tužiteljice i tužene glede sklapanja Ugovora o kreditu već HĐ, pa su ti dokazni prijedlozi neosnovani.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku, utvrđenje je ovoga suda da je ovakva odluka suda prvog stupnja neprihvatljiva kao pravilna i zakonita bez postupanja sukladno odredbi čl. 373.b ZPP/14, a koji se primjenjuje osnovom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ 70/19).

7.1. Naime, kako je u predmetnoj pravnoj stvari odluka već jednom bila ukinuta, a radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja te otklanjanja bitnih povreda postupka bilo je potrebno izvesti određene dokaze, ovaj je sud rješenjem poslovni broj Gž-1447/2021- 2 od 5. prosinca 2022. dao uputu sudu prvog stupnja da valja izvesti dokaz saslušanjem vještaka Dinka Brajnovića radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja (između ostalog). U ponovnom postupku sud prvog stupnja propustio je postupiti po toj uputi, pa je rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-743/2023-

od 5.

veljače 2024. predmet vraćen sudu prvog stupnja radi izvođenja toga dokaza.

8. Postupajući po tom rješenju, nakon što je vještak Dinko Brajnović dostavio pisano očitovanje, sud prvog stupnja je na glavnoj raspravi održanoj 3. svibnja 2024. izveo dokaz saslušanjem vještaka iz kojeg slijedi da je vještak u cijelosti ostao kod danog nalaza i mišljenja, da je u nalazu utvrđena preplata kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi u iznosu 113.804,75 kuna, da je utvrđena i preplata koju je tužena banka priznala tužiteljici u postupku konverzije u iznosu 28.282,16 kuna, da je prikazano i nedovoljno umanjenje neotplaćene glavnice u iznosu 46.389,18 kuna, da i preplata tužitelja sukladno ZID ZPK/15 i nedovoljno umanjenje neotplaćene glavnice imaju dospijeće na dan 1. veljače 2016., da preplata tužiteljice iznosi utvrđenih 131.911,77 kuna.

9. Na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025. stranke su ustrajale u svojim navodima.

10. Ovdje valja dodati, s obzirom na žalbene navode, da je u ranijoj odluci ovaj sud ukazao na potrebu izvođenja dokaza i saslušanjem svjedoka KĐ jer je taj svjedok bio predložen na relevantne okolnosti u smislu da je tužiteljici objasnio smisao i posljedice spornih ugovornih odredbi.

10.1. Međutim, u tijeku postupka nakon rješenja ovoga suda od 5. prosinca 2022., tuženik je na glavnoj raspravi 27. ožujka 2023. odustao od saslušanja svjedoka KĐ te predložio umjesto njega saslušati svjedoka V (Leona) Vidonis, a koje dokaze je sud odbio, utvrdivši da se ne radi o osobi koja je s tužiteljicom osobno sudjelovala u pregovorima glede predmetnog Ugovora o kreditu.

10.2. Iako je i taj zaključak suda točan jer iz iskaza tužiteljice slijedi da s tim osobama nije razgovarala glede odredbi, odnosno prilikom ili prije sklapanja predmetnog Ugovora, ta je odluka pravilna i iz nešto drugačijih razloga. Naime, odredbom čl. 299. st. 1. ZPP/14 propisano je da su stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. St. 2. istoga članka propisano je da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka; te st. 3. da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.

10.2.1. Dakle, pravo na predlaganje dokaza vremenski je ograničeno do zaključenja prethodnog postupka, dok tijekom glavne rasprave stranke mogu predlagati dokaze samo iznimno, ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka. Tuženik nije iznio razloge zašto je predložio saslušanje svjedoka U (Leone) Vidas umjesto svjedoka KĐ nakon zaključenja prethodnog postupka (odnosno dokazao da taj prijedlog nije mogao bez svoje krivnje ranije iznijeti), pa je i iz toga razloga pravilno sud prvog stupnja, odbio prijedlog za saslušanjem svjedoka. Dakle, radi se o pravilnoj primjeni procesne odredbe, a u tom segmentu, kako slijedi iz obrazloženog, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje. Razlozi zašto nije bilo potrebe za saslušanjem javnog bilježnika, odnosno svjedoka VĐK već su izneseni u rješenju ovoga suda od 5. prosinca 2022. poslovni

11. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP/14), niti one na koje ukazuje tuženik. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP jer je tuženiku dana u potpunosti mogućnost raspravljanja, pa i u segmentu u kojem je sud prvog stupnja odlučivao o učincima konverzije.

11.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Navedena povreda nije počinjena niti u dijelu u kojem je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u svezi načina uračunavanja preplate utvrđene u konverziji jer je sud u tom dijelu odluku utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka, što je jasno i razumljivo obrazložio, a i tuženik je u odgovoru na tužbu ukazivao da valja voditi računa ne samo o iznosu preplate ili manjka na dan konverzije već i o stanju glavnice izračene u kunama prije i poslije provedene konverzije. Nedostatak nije niti okolnost da sud nije obrazlagao postojanje pravnog interesa tužitelja jer je tužitelj uz deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora koji temelji na utvrđenjima iz tzv. kolektivnog spora (pa svakako postoji pravni interes), postavio je i zahtjev za isplatu, odnosno kondemnatorni zahtjev gdje se postojanje pravnog interesa pretpostavlja. Također iz ukupnosti obrazloženja presude, a osobito pod točkom 61. obrazloženja odluke jasno slijedi zaključak da se zatezne kamate na naznačene iznose dosuđuju dana stjecanja sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, dakle sud prvog stupnja je zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, a što je pravilno i po stavu ovoga suda, jer je tuženik sastavio Ugovor u kojem je trenutku već morao znati, znao za nepoštenost predmetnih odredbi.

12. Utvrđenja, navedena pod točkom 6. obrazloženja ove odluke, posljedično primjenu materijalnog prava, ovaj sud dijelom prihvaća, osim u dijelu glede visine tražbine, uračunavanja glavnice.

13. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci banke te valutna klauzula, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Na temelju odredbe čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama Zakona o parničnom postupku i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP/14, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Takvo je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosima koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 4. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 10. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

17. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo. Ta je okolnost s istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, povećala kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužiteljice.

18. Test poštenosti spornih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi ovakve odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužiteljici kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama. Stoga, neosnovano tuženik se poziva na odredbe Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama.

19. Nije nedopušteno ugovarati valutnu klauzulu u ugovorima o kreditu, promjenjivu kamatnu stopu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko i što to konkretno znači, osobito kada je u konačnici dovelo do značajne neravnoteže. Kod ovoga pitanja, kao i kod pitanja glede zastare treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije, pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu UĐK i VĐKV protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena. Nastavno, presudom Europskog suda od 30. travnja 2014. godine u predmetu C-26/13, odlučeno da članak 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom, treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da su u ugovoru o kreditu tužiteljici morali na jasan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti primjene valutne klauzule, promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu, tako da ona na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

19.1. Dakle, iako je Ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

20. Dalje, sud prvog stupnja pravilno je zaključio da tužiteljici pripada pravo na isplatu osnovnom ništetnih odredbi i to i unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks 1. veljače 2016. uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije od značaja za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ 102/15; dalje ZIDZPK, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, dakle sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Stoga, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

21. Dakle, sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZIDZPK.

22. Međutim, u Aneksu je naznačeno u čl. 2. da su ugovorne strane suglasno utvrdile preplatu na dan 30. rujan 2015. u iznosu 28.282,16 kuna, kao i da će se taj iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta. Dakle, taj iznos preplate valja odbiti od iznosa preplate osnovnom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer u suprotnom tužiteljica bi bila (svakako u dijelu) dvostruko obeštećena.

23. Dakle, navedeni iznos preplate valjalo je odbiti od iznosa za koji je utvrđeno prema nalazu vještaka da bi tužiteljici pripadao osnovom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (113.804,45 kuna). Pritom u taj izračun nije trebalo uračunavati i glavnicu, odnosno razliku neotplaćene glavnice prema obračunu tuženika i neotplaćene glavnice utvrđene u nalazu vještaka u iznosu 46.389,18 kuna jer o visini glavnice utvrđene sklapanjem Aneksa Ugovoru ugovorne strane su se međusobno suglasile i ona nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača, pa je valjalo zaključiti da tužiteljici ne pripada pravo na tu isplatu razlike glavnice po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da tuženik pravo na utvrđeni iznos glavnice na dan sklapanja navedenog Aneksa nije stekao bez osnove već upravo temeljem navedenog pravnog posla – sklapanjem predmetnog Aneksa kojim su ugovorne strane riješile svoje buduće odnose proizašle iz prethodno ugovorenog osnovnog Ugovora o kreditu. Dakle, onog Aneksa od 1. veljače 2016. za koji je pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice usmjeren na ništetnost istog.

23.1. Stoga, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa samo po osnovi ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali uz umanjenje za već priznatu preplatu u Aneksu, pravno valjanom ugovoru (pravomoćno je odbijen zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti Aneksa). Uračunavanje priznate preplate iz Aneksa valjalo je izvršiti primjenom odredbe čl. 172. ZOO, međutim, kako je to propustio učiniti vještak, a tužitelj nije predlagao u tom smislu daljnje dokaze, to je od utvrđenog iznosa preplate osnovnom ništetnih odredbi valjalo odbiti taj iznos preplate utvrđen u Aneksu i tužiteljici dosuditi preostali iznos preplate sa zateznim kamatama. Stoga, tužiteljici sveukupno pripada iznos od 113.804,45 kuna (kako slijedi iz nalaza vještaka), umanjen za iznos preplate iz Aneksa (28.282,16 kuna) što daje iznos od 85.522,29 kuna, odnosno 11.350,76 eura.[1] Tužiteljici pripada taj iznos, odnosno mjesečni iznosi kako su navedeni u izreci počevši od 118,06 eura od 17. rujna 2010. do iznosa 20,09 eura 4. studenog 2015. Dakle, odbijen je iznos od 2.403,21 eura s kamatama od 1. listopada 2015. koji se odnosio na glavnicu i iznosi od 2,73 eura s kamatama od 4. kolovoza 2007. do iznosa od 78,71 eura (dio iznosa od 196,77 eura) s kamatama od 17. rujna 2010.

24. Nadalje, valja istaknuti, da navedeno (utvrđenje ništetnosti unatoč konverziji uz pravo na isplatu) nije suprotno niti pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. jer je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZIDZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Osim toga, u svezi pravnog interesa valja navesti i da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izraženo shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C- 118/17).

26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica, unatoč tome što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. ZOO), a sve kako bi na taj način tužiteljica u potpunosti ostvarila učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna.

27. Valja ponoviti da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO, ali je nedopušteno kako je navedeno takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužiteljici dane sve potrebne informacije, a istom tužiteljica snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba, ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U- I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i dalje, promjenjivoj kamatnoj stopi.

28. Dakle, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. ZOO u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu novčanog iznosa uz već obrazložen propust, ali pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom primjenom promjenjive kamatne stope i valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, ali je to učinio u sada odmjerenom i konačno presuđenom iznosu. Sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome, sada (kako je navedeno u izreci) odmjeren iznos s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan tuženik platiti tužiteljici.

29. Glede prigovora zastare valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu, u bitnom, pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 7. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. ZOO.

30. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373.b st. 3. ZPP u svezi sa čl. 368. st. 1. ZPP, čl. 373. t. 3. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

31. S obzirom na izvršenu preinaku valjalo je preinačiti i odluku o trošku postupka. Uspjeh tužiteljice sada iznosi po osnovu 85%, po visini 65%, ukupno 150%, odnosno 75%, a tuženika 15% po osnovi, 35% po visini, ukupno 50% odnosno (podijeljeno s dva) 25%. Dakle, uspjeh tužiteljice iznosi 50% (75% minus 25%) i u tom omjeru joj pripada nagrada za izvršene radnje za koje je sud prvog stupnja odmjerio nagradu, trošak vještačenja i plaćenih pristojbi, kako je sve naveo sud prvog stupnja, a žalbu nije podnijela tužiteljica, pa je ovaj sud vezan zabranom reformatio in peius, iako je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, ali u korist tuženika. Stoga, tužiteljici sveukupno pripada trošak od 50% onog utvrđenog po sudu prvog stupnja 33.190,63 kuna, dakle u iznosu 16.595,32 kuna, odnosno 2.202,58 eura, čl. 154. st. 2. ZPP.

31.1. Tužiteljici pripada i u cijelosti trošak nužnog vještačenja nastao nakon pobijane odluke u iznosu 242,55 eura, za sastav podneska od 2. svibnja 2024. 250 bodova tužiteljici ne pripada trošak jer je sve navedeno u podnesku moglo biti i na raspravi 3. svibnja 2024., pristup na ročište 3. svibnja 2024. 250,00 bodova, 27. siječnja 2025. 250 bodova, sve uz PDV, dakle 1.250,00 eura, odnosno 50% tih iznosa, dakle iznos od 625,00 eura, sveukupno 867,55 eura. Radi se o trošku nastalom upravo radi potrebe dopune prvostupanjskog postupka kako je određeno rješenjem ovoga suda od 5. prosinca 2022. Dakle, sveukupno tužiteljici pripada 3.070,13 eura. Zatezne kamate na parnični trošak tužitelj nije potraživao, međutim tuženik u žalbi nije ukazivao na bitnu povredu prekoračenje zahtjeva u svezi zateznih kamata odmjerenih na trošak postupka u pobijanoj odluci, pa su iste odmjerene (jer se u tom dijelu odluke o trošku prvostupanjskog postupka u osnovi presuda potvrđena) samo na dio troška (onaj nastao prije rješenja ovoga suda od 5. veljače 2024.). U preostalom je dijelu zahtjev neosnovan.

31.2. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka sud prvog stupnja odbio je u cijelosti kao neosnovan (točka IV. izreke pobijane odluke), a kako je neosnovan i njegov zahtjev za naknadu troška i onog dijela postupka nastalog radi potrebe dopune prvostupanjskog postupka (za sastav podneska od 26. travnja 2024., pristup na glavnu raspravu 3. svibnja 2024. i sjednicu vijeća 27. siječnja 2025.), valjalo je odlučiti i o tom trošku, pa je odlučeno kao u izreci. Dakle, sada odluka o trošku tuženika obuhvaća i ovaj dodatni u zagradi navedeni trošak. 32. Tuženik je sa žalbom uspio u omjeru 30% (zahtjev za utvrđenje i isplatu), pa mu pripada trošak za sastav žalbe (traži 777,35 eura; sadržan PDV) 233,21 eura Tbr. 10/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22) sa zateznim kamatama, čl. 151. st. 3. ZPP. Trošak pristojbe na žalbu nije dosuđen jer nema dokaza da je plaćen; čl. 166. st. 2. ZPP u svezi sa čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP.

U Puli 27. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško