REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-18/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Babić, kao predsjednice vijeća, Kristine Pavičić-Sirotić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Biljane Bojanić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnica Nives Grgić Bažon, odvjetnica u Puli, protiv tuženog Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojega zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog, Ane Ilić i Soče Fruk Morine, odvjetnici u Rijeci, radi utvrđenja ništenosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-96/2024-27 od 5. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-96/2024-27 od 5. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom presuđeno je slijedeće:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 112-50- 3813258 koji je sklopljen dana 28.11.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke kreditora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 112- 50-3813258 koji je sklopljen dana 28.11.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora u dijelu u kojem se ugovorena glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarskog franka, kao i sve kasnije izmjene te odluke.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d.., OIB: 53056966535 da tužitelju RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 747,25 € zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

-na iznos od 6,54 € od 31.10.2008 do isplate

-na iznos od 8,46 € od 31.12.2008 do isplate

-na iznos od 9,84 € od 31.01.2009 do isplate

-na iznos od 10,47 € od 28.02.2009 do isplate

-na iznos od 8,86 € od 31.03.2009 do isplate

-na iznos od 9,20 € od 30.04.2009 do isplate

-na iznos od 6,53 € od 31.05.2009 do isplate

-na iznos od 4,56 € od 30.06.2009 do isplate

-na iznos od 5,08 € od 31.07.2009 do isplate

-na iznos od 6,12 € od 31.08.2009 do isplate

-na iznos od 6,03 € od 30.09.2009 do isplate

-na iznos od 4,98 € od 31.10.2009 do isplate

-na iznos od 6,95 € od 30.11.2009 do isplate

-na iznos od 8,52 € od 31.12.2009 do isplate

-na iznos od 10,77 € od 31.01.2010 do isplate

-na iznos od 10,25 € od 28.02.2010 do isplate

-na iznos od 13,29 € od 31.03.2010 do isplate

-na iznos od 12,72 € od 30.04.2010 do isplate

-na iznos od 13,84 € od 31.05.2010 do isplate

-na iznos od 23,58 € od 30.06.2010 do isplate

-na iznos od 21,57 € od 31.07.2010 do isplate

-na iznos od 27,70 € od 31.08.2010 do isplate

-na iznos od 25,58 € od 30.09.2010 do isplate

-na iznos od 22,18 € od 31.10.2010 do isplate

-na iznos od 29,36 € od 30.11.2010 do isplate

-na iznos od 434,27 € od 23.12.2010. do isplate

po stopi po stopi od 15% godišnje sukladno Uredbi Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period od 31.12.2007. (NN 72/02), a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedilia zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referetntno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od od 01. 01. 2023., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodiša za 3 postotna poena sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d.., OIB: 53056966535 da tužitelju RD, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 918,26 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 05. srpnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga, odnosno zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U osnovnom ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno te je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Tvrdi da je predmetna presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku.

Obzirom na navedeno, predlaže da sud drugoga stupnja njegovu žalbu uvaži i presudu preinači sukladno njegovim žalbenim navodima, podredno da je ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove žalbe.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj fazi postupka, je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, te zahtjev za isplatu preplaćenog, neosnovano stečenog iznosa kojeg je tuženiku platio u otplati kredita s osnova ništetne ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, a sve to po pravilima stečenog bez osnove.

5.1. Pritom, među parničnim strankama je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 112-50-3813258 dana 28. studenoga 2006. kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 11.173,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. Ugovora), s redovnom kamatom od 5,20% promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (članak 2. Ugovora) i rokom otplate 60 mjeseca (članak 4. Ugovora), s namjenom kredita za kupnju automobila (članak 6. Ugovora) te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita te da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članak 7. Ugovora).

5.2. Među strankama i nadalje je sporno da li su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se odnose na promjenljivost kamatne stope u skladu s Odlukom banke i vezanost za valutu CHF ništetne, a posljedično, je li i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je primio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

5.3. Odlučujući o tim spornim pitanjima, sud prvoga stupnja je - polazeći od nespornih činjenica i onih spornih koje je utvrdio ocjenom provedenih dokaza sve to sukladno ovlaštenjima iz članka 8. ZPP (iskazom tužitelja kao parnične stranke kom je u cijelosti poklonio vjeru te pregledom materijalne dokumentacije koja prileži predmetu) odlučio predmetnom odlukom, na način da je u pogledu osnove zahtjeva vezan pravomoćnim utvrđenjima iz presuda povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i to u pogledu promjenjive kamatne stope - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 294/14 od 9. travnja 2015.) a u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF - presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019.), a sve pozivom na odredbe članka 502.c ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003. - dalje: ZZP), a to stoga, što je navedenim odlukama sudova i u odnosu na banku tuženika, utvrđeno da je u vrijeme sklapanja Ugovora s tuženikom dana 28. studenog 2006. banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi - kako zbog ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako i u pogledu ugovaranja redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, zbog toga što kao trgovac, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što nije s potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, važećim u vrijeme sklapanja ugovora. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud je zaključio da je tim presudama pravomoćno razriješeno pitanje ništetnost odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF te ništetnost odredbi ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi.

5.4. Obzirom da je utvrdio ništetnost spornih odredbi ugovora o kreditu (točka I. i II. izreke), sud je zaključio da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (zahtjev za isplatu preostao je samo u tom dijelu – točka III. izreke) o kom zahtjevu je odlučeno na način da je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju iznos od ukupno 747,25 eur (razlika između iznosa koje je tužitelj stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita u dijelu u kojem je došlo do rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita) sve to sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom pobliže opisano kao u izreci. Pritom, sud je prigovor zastare u odnosu na zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu ocijenio neosnovanim, zaključujući da je u konkretnom slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe članak 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.

- dalje: ZOO) te da zastara ponovno počinje teći nakon pravomoćnosti odluke donijete u tom predmetu, što u konkretnom slučaju znači da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosno od 14. lipnja 2018. zastara ponovno počinje teći, pa kako je tužba podnesena 10. siječnja 2022. u odnosu na taj dio zahtjeva zastara nije nastupila.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a) ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da žalba tuženika nije osnovana.

6.1. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.2. Nije počinjena niti bitna povreda iz članak 354. stavka 1. ZPP-a u svezi s člankom 8. ZPP-a. Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP-a). Prema odredbi članka 220. stavka 1. i 2. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Sud prvog stupnja je upravo tako i postupio, proveo je dokaze koje je ocijenio važnim za donošenje odluke, pri čemu je utvrdio sve činjenice odlučne za ovaj spor koje se odnose na ništetnost u osnovi odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi i posljedičnu isplatu.

6.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 502.a i 502.c ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP- a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno zaključujući da je tužitelj u ovom postupku dokazao da ima status potrošača i da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu, pa da se posljedično tome ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP-a.

7. Pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na za ovaj postupak pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP-a), prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, jer je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu jasne i na zakonu osnovane razloge, a isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika.

8. U odnosu na žalbene razloge tuženika u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom kreditora te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, utemeljene na pravnim shvaćanjima izraženima u presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.1. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014. i 110/2015. - dalje: ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), pa je posljedično tome prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim.

8.2. Sud prvoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe spornoga ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne. To stoga što tuženik u predmetnom Ugovoru o kreditu kao kreditor koji je samostalno sastavio ugovor, nije utvrdio egzaktne parametre i način utvrđivanja parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorene kamate stope, koji bi bili jasni i razumljivi prosječnom građaninu, odnosno potrošaču. Takvim jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni kamatne stope ovisi isključivo o volji banke, jer pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg članka 81., članak 82. i članak 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članak 96. i članak 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) kao i odredbama ZOO/05, jer uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključcima Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013-4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih „proizvoda“, dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

8.3. Materijalno pravo pravilno je primijenjeno i u dijelu u kom je sud zaključio da odredbe o valutnoj klauzuli uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo (što je u predmetnom slučaju i utvrđeno iskazom tužitelja kao parnične stranke), niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.

8.4. Stoga kako su odredbe o valutne klauzule odlučujuće ugovorne odredbe a u konkretnom slučaju ovise o jednostranoj odluci jednog ugovaratelja, ovdje tuženika, bez istovremeno jasno određenih parametara o promjenjivosti odredbi o kamatama i valutnoj klauzuli onda takove odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja s što dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti pa je stoga korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj a što je suprotno odredbi članka 4. ZOO/05 kojom je propisano da će se sudionici u zasnivanju obveznih odnosa pridržavati načela savjesnosti i poštenja, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti u smislu odredbe članka 10. ZOO/05.

8.5. Ovdje se posebno ističe da je na tuženiku bio teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, što tuženik nije učinio (tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanjem u svojstvu svjedoka zaposlenika tuženika), pa stoga nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom kako su ugovorne odredbe jasne i lako razumljive. Konačno, da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, odnosno da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat od strane tužene sa svim elementima promjene kamatne stope i valutne klauzule radi donošenja informirane odluke za sklapanje ugovora, proizlazi iz iskaza tužitelja koji je tijekom postupka saslušan, a kom iskazu je sud prvoga stupnja pravilno poklonio vjeru ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim.

8.6. Činjenica da je tužitelj svojevoljno pristao na kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, ne znači da pojedine odredbe spornih ugovora o kreditu ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.

8.7. Neosnovan je žalbeni navod tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen. Naime, nije u pravu tuženik kada se u žalbi poziva na odredbu članka 326. ZOO-a koji propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja „zabranu manjeg značaja“, već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

8.8. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud odredio vještačenje kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom. Naime, sud nije ovlašten revidirati ugovor na način da izmijeni sadržaj nepoštene ugovorne odredbe, niti na način da ju svede na pravičnu mjeru, niti na način da se primijene dispozitivne odredbe nacionalnog prava, već nepoštenu odredbu samo može izuzeti iz primjene (proglasiti ništetnom). Revizija nepoštenih odredbi značila bi njihovo djelomično ostavljanje na snazi, a takvu mogućnost odredbe o ništetnosti ne predviđaju. Zbog toga je prvostupanjski sud mogao kao mjerodavnu visinu redovne kamate uzeti u obzir jedino početno ugovorenu kamatnu stopu pa je zadatak vještaku da preplatu po osnovi promjenjive kamate izračuna po početnoj kamatnoj stopi pravilan.

8.9. Tužitelj je visinu svoga zahtjeva uskladio s nalazom i mišljenjem vještaka koji prileži predmetu. Vještak je nalaz dao po zadatku suda odnosno utvrdio je preplatu kreditnih obveza tužitelja u odnosu na tečajne razlike sve to uzimajući u obzir iznos anuiteta koji bi bio da se primjenjuje početna ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik je prihvatio matematički izračun vještaka, dok su prigovori koje je istakao na nalaz i mišljenje bili prigovori materijalno pravne prirode i o njima ne odlučuje vještak već sud.

9. Neosnovano tuženik ističe da je sud prvoga stupnja visinu potraživanja tužitelja pogrešno utvrdio jer nije uzeo u obzir tzv. negativne tečajne razlike odnosno manje plaćene iznose kredita. Ovo iz razloga što tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili pak protutužbeni zahtjev pa sud nije dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblja kada je tečaj kune bio manji od tečaja CHF na dan isplate kredita, neovisno o tome što je taj iznos iskazan nalazom i mišljenjem vještaka.

10. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilnom primjenom odredbi ZZP/03 te odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO-a pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa pobliže označeni u točki II. izreke i usklađenih sa nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, pravilno zaključujući da je temeljem predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 28. studenoga 2006. nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže opisano u točki II. izreke. Takav zaključak suda prvoga stupnja tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u dvojbu.

11. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO- a, valja reći da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužiteljici zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njezinom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih, to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja.

12. U odnosu na pitanje zastare potraživanja u pogledu isplate utuženog iznosa s osnove valutne klauzule, valja reći da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinuta zastara na temelju članka 241. ZOO-a te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na tuženika počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kada su tužitelji i ostali korisnici kredita došli u situaciju da zahtijevaju povrat onoga što su preplatili temeljem tih ništetnih odredbi ugovora.

12.1. Dakle, budući da su tek od 14. lipnja 2018. pa nadalje korisnici kredita mogli od tuženika kao banke tražiti povrat odnosno pokretati sudske postupke radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tih potraživanja budući da je tužba u ovome predmetu podnesena 10. siječnja 2022., dakle unutar zastarnog roka od pet godina (članka 225. ZOO-a).

12.2. S tim u vezi je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

13. Odluka o trošku donesena je uz pravilnu primjenu odredaba članka 154. stavka 2. i članka 155. ZPP-a te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. i 138/2023.) pri čemu je sud prvog stupnja pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao dovoljno jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

14. Obzirom na gore navedeno, kako žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost predmetne presude, valjalo je žalbu tuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

15. Na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a valjalo je odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom.

U Puli-Pola 27. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Nataša Babić