REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-67/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branku Nenadić , odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d, Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-438/2022-31 od 22. studenog 2024. u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e

I. Odbija se u cijelosti žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-438/2022-31 od 22. studenog 2024.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troška ovog žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, u toč. I., utvrđeno je da su ništetne odredbe sadržane u Ugovoru o namjenskiom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenog dana 24. siječnja 2006.g. između tužitelja ĆA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora i pravnog sljednika Slavonske banke d.d.Osijek potvrđenom po javnom bilježniku Dragici Dumančić iz Osijeka, pod brojem OV-713/2006, a koji u čl. 2. glasi: “….u kunskoj protuvrijednosti iznosa od ………CHF prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.”; u čl.3.st.1.t.3. “…a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.” U toč. II. presude naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 933,37eura sa zateznim kamatama koje teku na posebno specificirane iznose koji dospijevaju od 8. studenog 2010. do zaključno 9. siječnja 2022. do isplate. U toč. III. presude, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 510,79 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od22. studenog 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u toč. IV. presude odbijen zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnim dio odredbe. Pobijanim rješenjem odlučeno je da se tužba tužitelja za isplatu iznosa od 2.384,70 eura smatra povučenom.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom presudu i rješenje u cijelosti pobija tuženik, zbog svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Pobija i odluku o troškovima parničnog postupka jer smatra da bi sukladno navedenom i odluka o troškovima sadržana u presudi bila drugačija, odnosno istom bi imalo biti naloženo tužitelju da naknadi tuženiku prouzročene troškove postupka. Osim toga da je tužitelju neosnovano priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se presuda i rješenje preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obveže da tuženiku naknadi troškove postupka, odnosno, podredno, da se presuda i rješenje ukinu i vrate prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 314,00 eura.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP-a.

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika Addikio Bank d.d. nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 2., čl. 3. st. 1. t. 3. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj5140460400- 20010374422/2006 zaključenog 24. siječnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka i u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka; te zahtjev za isplatu iznosa od 933,37 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, po pravilima o stjecanju bez osnove.

5.1. Tužitelj smatra da je te iznose tuženik stekao bez osnove, budući da ih je naplatio na temelju ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak (CHF). Tužbu temelji na pravnim shvaćanjima izraženima u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

6. U ovom postupku nije sporno da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i društva Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika. Među strankama nije sporno ni da je temeljem navedenog ugovora prednik tuženika stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 15.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita, za kupnju osobnog vozila, s rokom otplate od 6 godina, uz ugovorenu promjenjivu redovnu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 8,50% godišnje dekurzivno.

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne i ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenih novčanih iznosa koje je prednik tuženika od njega naplatio na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Osim toga, sporna je osnovanost prigovora zastare i odluka o tijeku zateznih kamata kao i odluka o troškovima postupka.

8. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i, posljedično tome, osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pobijanom presudom prihvatio zahtjev tužiteljice zaključujući, u bitnome, da osnovanost toga zahtjeva proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u navedenoj pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

9. Tako prvostupanjski sud utvrđuje da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrdio da je između ostalih banaka i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i tužitelja), jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

10. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj potrošač jer tuženik suprotno nije dokazao, i da se radi o ugovoru sklopljenom u razdoblju na koje se primjenjuju utvrđenja iz citiranih odluka iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da je na temelju odredbe čl. 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz citiranih presuda i da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbi čl. 323. st. 1., 1111. i 1115. ZOO-a onih iznosa koje je predniku tuženika isplatio na temelju ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu od ukupno 933,37 eura, a koji iznos je utvrđen financijskim vještačenjem. Osim toga prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare, zaključujući da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredbi.

11. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. ZPP-a), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijane odluke pravilne i zakonite.

12. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer su u pobijanoj odluci navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama pa odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost.

12.1. Prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 193. ZPP-a na koju ukazuje tuženik jer je pravilno postupio kada je primjenom st. 2. tog članka rješenjem odlučio da se tužba smatra povučenom u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.384,70 eura, obzirom je tuženik pristao na povlačenje.

12.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP- a.

13. Ovaj sud u bitnome prihvaća pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

14. Valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je posljedično tome prvostupanjski sud, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima sudova donesenim u postupku po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

15. Ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da, s obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe kojom se valuta obveze vezuje uz tečaj švicarskog franka, tužitelju pripada razlika između stvarno plaćenih iznosa i iznosa koje bi trebao platiti po početnom tečaju, kao da valutna klauzula nije ugovorena. Naime, ništetni dio odredbi Ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

16. Suprotno žalbenim navodima tuženika, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, prednik tuženika je u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj i kao takav je na utuženi iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO), jer je kao sastavljač ugovora, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i posljedično tome ništetna i da mu sve ono što na temelju tako ugovorene odredbe bude primio ne pripada, pa je žalbu tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i u ovom dijelu.

17. Osnovano je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare u vezi zahtjeva za isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. S obzirom na to da od pravomoćnosti sudske odluke kojom je u kolektivnom sporu odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u CHF, 14. lipnja 2018., do podnošenja tužbe u ovom postupku 20. svibnja 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva ova tražbina (čl. 225. ZOO-a), proizlazi da je prigovor zastare za ovu tražbinu neosnovan.

18. Pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu odredbu prethodno citiranog čl. 502.c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora.

19. Pored navedenog, u vezi s ovim pitanjem treba cijeniti i da od 1. srpnja 2013., kada je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije, pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati te je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje se neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

20. Iskazano shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

21. Konačno, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik izjavljenom žalbom.

22. Neosnovano tuženik ukazuje da je sud prvog stupnja neosnovano tužitelju priznao trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu za objavu presude, kada o tom trošku nije odlučivano pobijanim odlukom.

23. Slijedom svega navedenog, odbijena je žalba tuženika i potvrđene su presuda i rješenje prvostupanjskog suda, sve prema odredbi čl. 368. st. 1. i 380. t.2. ZPP-a.

24. O zahtjevu tuženika za naknadu troškova ovog žalbenog postupka odlučeno je na temeljem čl. 166. st. 1. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da isti nije uspio sa svojom žalbom.

U Puli 27. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić