REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-82/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus kao predsjednika vijeća, Dolores Peruško kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Ive Kancijanić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NL (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Matku Mamiloviću, odvjetniku u Našicama, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB: 53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-3284/2019-36 od 13. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i u cijelosti se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-3284/2019-36 od 13. prosinca 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

-u st. I., da se utvrđuje ništetnom odredba čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 528-50-4085398 od 08. svibnja 2007. sklopljenog između tužitelja i tuženika kojim je ugovorena valutna klauzula CHF- švicarski franak;

-u st. II., da se nalaže tuženiku da tužitelju na ime preplaćenog iznosa razlike povećanja mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja CHF u odnosu na kunu) isplati iznos od 2.983,71 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako je pobliže naznačeno u prvostupanjskoj odluci počevši od 01. kolovoza 2007. na iznos od 0,09 eura do zaključno 01. lipnja 2014. na iznos od 61,43 eura sve do isplate i sve u roku od 15 dana;

-u st. III., da se nalaže tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročene parnične troškove u iznosu od 2.003,09 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. prosinca 2024. pa do isplate, sve u roku od 15 dana;

-u st. IV., da se prigovor radi prijeboja odbija u cijelosti.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja dopuštena je preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

2. Protiv navedene presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik putem svojih punomoćnika zbog bitnih povreda odredaba Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, navodi da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) zbog vremenskog važenja tog Zakona kao niti iz razloga što se konkretni postupak nije vodio radi naknade štete već radi stjecanja bez osnove. U postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razni ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača pa proizlazi da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrditi navedeno – a što sud u ovom slučaju nije učinio.

2.1. U odnosu na status potrošača tužitelja sud prvog stupnja samo kratko navodi kako tužitelju pripada pravo na zaštitu temeljem odredaba ZZP-a međutim ne obrazlaže iz kojih to odredbi proizlazi da je tužitelj potrošač. U postupku je to bila sporna činjenica i tužitelj nije uspio dokazati da bi isti imao status potrošača. Isto tako pogrešno je odlučeno o visini iznosa koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju temeljem navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF, odnosno neosnovano je dosuđeno tužitelju iznos veći od iznosa koji je isti preplatio temeljem navedenih ugovornih odredbi s obzirom da nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike odnosno sud je odbio tuženikov prigovor radi prijeboja. Pogrešan je i netočan navod suda da zastara nastupa protekom pet godina od dana pravomoćnosti odluke donesene u postupku kolektivne zaštite jer takav navod nema uporište niti u jednoj odredbi materijalnog prava. Prema odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO) kada se vraća stečeno bez osnove moraju se platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a u suprotnom od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se u konkretnom slučaju nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem.

2.2. Žalbeni je prijedlog tuženika da se preinači pobijana presuda "na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže istog da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu se zbog ništetnosti odredaba (čl. 1. i čl. 7.) Ugovora o kreditu broj 528-50-4085398 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita, JL kao sudužnika te tuženika kao kreditora koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod poslovnim brojem OV-15750/07 dana 12. svibnja 2007., a kojim odredbama je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), isplati preplaćeni iznos za razdoblje od kolovoza 2007. do lipnja 2014.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 08. svibnja 2007. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita, BL kao sudužnika sa tuženikom kao davateljem kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužitelju dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.142,74 CHF (čl. 1.) na rok otplate od 84 mjeseci;

-da je čl. 2. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,55% godišnje;

-da je u čl. 7. Ugovora ugovoren način otplate kredita i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

-da je prema čl. 6. Ugovora vidljivo da se radi o namjenskom Ugovoru za kupnju rabljenog automobila;

-da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile jasne i lako razumljive, jer mu nije objašnjen rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na CHF te je tužitelju nametnuta obveza koju on nije mogao sagledati kao cjelinu niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, da je tuženik ovakvim odredbama izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu čime je povrijeđeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja kao i dr. načela što je sve suprotno odredbama ZOO-a ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) pa da su stoga te ugovorne odredbe ništave,

-da nije osnovan tuženikov prigovor koji je istaknut radi prijeboja.

9. Prvostupanjski je sud s obzirom na navedena utvrđenja zaključio, da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je Ugovor zaključen na standardnom obrascu te da "tuženik nije dokazao da je tužitelj kao potrošač fizički mogao utjecati na sadržaj odredbi Ugovora definiranih od strane tuženika u dijelu o valutnoj klauzulu".

9.1. Nadalje da nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne jer da je primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a dovoljno se pozvati na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto tako da su te odredbe (iz Ugovora) sadržajno izražene na identičan način kao i one iz navedenog postupka. Stoga je sud prvog stupnja posljedično tome zaključio da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu s osnova valutne klauzule (zbog razlike u tečaju CHF) u iznosu od 2.983,71 eura prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a

10. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženika (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koja je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018 počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 29. studenog 2019.

11. Vezano za žalbene navode tuženika kojima tužitelju osporava status potrošača ističe se da je u Ugovoru o kreditu, koji je zaključio tužitelj kao fizička osoba navedena namjena za kupnju (rabljenog) automobila, a tuženik nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da bi vozilo bilo korišteno u neke druge svrhe, a ne za osobne potrebe tužitelja pa se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, tuženik osim paušalnih navoda da tužitelj nema status potrošača nije tvrdio da bi tužitelj vozilo koristio za neku poslovnu ili poduzetničku aktivnost, pa stoga tužitelj u smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZZP-a ima status potrošača, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti

12. U odnosu na žalbene navode tuženika u kojima se ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 08. svibnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF valja reći da je žalba tuženika neosnovana s obzirom na odredbu čl. 118. ZZP-a ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presudu Visokog trgovačkog suda RH od 14. lipnja 2018. u kojoj je tuženik bio stranka postupka, i koja suprotno žalbenim navodima, obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

12.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP-u iz 2007. godine.

12.2. Postupajući na navedeni način, tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

13. Međutim valja navesti i da presude donesene u navedenom kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače, a po prirodi stvari, u tom se sporu nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženik u tom pravcu nije predlagao određene dokaze pa ovaj drugostupanjski sud stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022., ocjenjuje kako u konkretnom slučaju tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Tužitelj je u svom iskazu "samo" potvrdio navedene činjenice.

14. Tuženik je postavio prigovor prijeboja (stranica 122 do 126 spisa) u podnesku od 25. rujna 2024. u iznosu od 28,68 eura koji iznos se odnosi na tzv. negativne razlike. Prvostupanjski je sud taj prigovor odbio uz zaključak da je „tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača“ te da se „restitucijski zahtjev odnosi na utvrđenja sudova u postupku kolektivne zaštite u kojim je utvrđeno da je tuženik (kao i ostale banke) povrijedio prava potrošača kojima je pružena pravna zaštita od nezakonitih postupanja prilikom sklapanja ugovora o kreditu vezanih uz valutu CHF“. Pravilno je odbijen prigovor prijeboja i s tim u vezi nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojim se ističe da je trebalo uzeti u obzir i tzv. negativnu razliku vezanu uz niži tečaj CHF od onog koji je bio na dan isplate kredita. Naime promjenom tečaja na niži od onog koji je bio početan, nije došlo do povrede interesa potrošača, a niti tuženik ulazi u kategoriju potrošača, tako da nije narušena niti ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka. Tužitelj eventualnim plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečaja koji je niži od početnog nije ništa primio/stekao, pa stoga ne postoji obveza vraćanja, ni eventualnog umanjenja potraživanja tužitelja po osnovi tzv. negativne razlike.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, tuženik ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan isplatiti tužitelju, a za što su dati jasni i prihvatljivi razlozi - uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni tuženik svojom žalbom.

15.1. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna jer prema okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je tuženik kao trgovac nepošteni stjecatelj pa je u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

16. Slijedom iznijetog valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja (po čl. 368. st. 1. ZPP-a). Kako je odbijena žalba tuženika valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog dijela postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi sa čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Puli - Pola 27. siječnja 2025.

Predsjednik vijeća

Alenka Paus