REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-84/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa punomoćnik Vibor Čulić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženog Studenac d.o.o., Omiš, Četvrt Ribnjak 17, OIB 02023029348, kojega zastupa punomoćnik Ivica Didak, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1140/2022-19 od 22. studenoga 2024., na sjednici vijeća od 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1140/2022-19 od 22. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: „I. Nalaže se tuženiku STUDENAC d.o.o. Omiš (Grad Omiš), Četvrt Ribnjak 17, OIB: 02023029348 da u roku od 15 dana isplati tužitelju TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 16.797,68 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01. srpnja 2017. pa do isplate, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena. II. Nalaže se tuženiku STUDENAC d.o.o. Omiš (Grad Omiš), Četvrt Ribnjak 17, OIB: 02023029348 da u roku od 15 dana isplati tužitelju TZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena“.

II. Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tuženiku iznos od 1.875,00 EUR.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga. Ističe da je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak o odlučnim činjenicama, te je na isto pogrešno primijenio materijalno pravo. Nije sporno kako je imovina tužitelja prešla na tuženika bez pravnog osnova u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik stoga ima obvezu vratiti stvar tužitelju, a ako to nije moguće onda naknaditi vrijednost postignute koristi, za što su uvjeti ispunjeni s obzirom na to da je protekom vremena poslovna oprema u cijelosti amortizirana. Također, radi se i o uporabi tuđe stvari u svoju korist, temeljem čega vlasnik (tužitelj), ima pravo zahtijevati naknadu koristi od uporabe iste. Pobijanom je presudom došlo do povrede navedenih načela s obzirom da tužitelju nije priznato pravo na naknadu zbog korištenja njegovih stvari. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako sudu nije sporan osnov tužbenog zahtjeva, već sama visina, koju tužitelj, prema stavu suda, nije dokazao. Pobijanom presudom se dovodi u pitanje i smatra se nedokazanom identifikacija same opreme. Postojanje opreme definirano je samim Ugovorom o poslovnoj suradnji iz kojeg proizlazi da se predmetnom opremom smatra ona zatečena u predmetnoj prodavaonici u trenutku sklapanja Ugovora. Oprema je definirana i preslikom inventurne liste od 24. listopada 2012., koju listu je tužitelj predočio sudu i strankama na ročištu prije zaključenja prethodnog postupka, a dostavio ju je putem e-komunikacije uz podnesak od 23. studenoga 2023. Činjenica postojanja opreme u vlasništvu tužitelja (odnosno njegovog prednika) i predaja iste predniku tuženika nisu sporne. Uostalom, osporavanje predmetne inventurne liste irelevantno je s obzirom da navedena predstavlja samo dodatni dokaz o tome da je tuženik predao predmetnu opremu i inventuru tuženiku. Iz pobijane presude također pogrešno proizlazi da iznos tužbenog zahtjeva predstavlja vrijednost opreme i inventara u vlasništvu Anzulović d.o.o., te se navodi kako je vrijednost istih navedena proizvoljno. To nije točno jer iznos naveden u tužbenom zahtjevu nema nikakve veze sa vrijednošću navedene opreme, već tužbeni zahtjev predstavlja iznos tražbine prema tuženiku koju je tužitelj darovanjem stekao od svoga oca OZ, koji je svoju tražbinu pak stekao od društva Anzulović d.o.o. temeljem ustupa tražbine umjesto ispunjenja. Vrijednost opreme bila bi znatno veća, jer se radi o potpunoj opremi poslovnog prostora odnosno prodavaonice veće od 100 m[2] , što je općepoznata činjenica, pa je sud trebao postupiti po članku 223. Zakona o parničnom postupku. To znači da je prvostupanjski sud samo trebao po slobodnoj ocjeni utvrditi da li oprema poslovnog prostora (prodavaonice) može imati vrijednost veću od tužbenog zahtjeva. Budući da se radi o opremi prostora prodavaonice čija je površina veća od 100 m[2] , nedvojbeno je da takva oprema mora imati vrijednost veću od iznosa tužbenog zahtjeva. Slijednom navedenog, predlaže se preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, a podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti predmet na ponovo odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tužitelja postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu 16.797,68 eur sa zakonskom zateznom kamatom, s obrazloženjem, u bitnome, da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao osnovanost svog zahtjeva. Takva odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita te u donošenju presude nije ostvaren niti jedan žalbeni razlog.

5.1. U donošenju presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

6. I činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te isto žalitelj prema sadržaju žalbe ne osporava, pa je tako utvrđeno:

- da je 22. listopada 2012. između prednika tuženika i trgovačkog društva Anzulović d.o.o. zaključen Ugovor o poslovnoj suradnji, koji se odnosio na poslovni prostor u sjevernom dijelu prizemlja zgrade označene kao k. č. br. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], tzv. bivše samoposluge Razvitak u Jelsi, anagrafske oznake [adresa], površine cca 100 m[2] , a koji poslovni prostor je vlasništvo Općine Jelsa,

- da je predmetni poslovni prostor predan predniku tuženika u zakup za razdoblje do 29. lipnja 2017. te je člankom 5. stavkom 4. navedenog Ugovora izričito navedeno da zakupnik „za vrijeme trajanja ovog ugovora ima pravo koristiti svu opremu i inventar koji se nalazi u predmetnoj prodavaonici, a koja je u vlasništvu Anzulović d.o.o.“ te se zakupnik (prednik tuženika) izričito stavkom 5. istog članka obvezao „opremu i inventar vratiti u ispravnom stanju Anzulović d.o.o. po prestanku važenja ovog ugovora“,

- da prednik tuženika nije tužitelju (niti njegovom pravnom predniku) po isteku

Ugovora vratio opremu i inventar,

- da prilikom zaključenja Ugovora o poslovnoj suradnji od 22. listopada 2012. stranke tog Ugovora nisu popisale opremu i inventar, a na inventurnoj listi tuženika od 24. listopada 2012. nije navedeno na koji se poslovni prostor odnosi, te je ista potpisana s jedne strane od „predao“ Kerum trgovina d.o.o., dok je u rubrici „primio“ potpis nečitak.

6.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, jer isti nije dokazao njegovu osnovanost.

7. Tužitelj je imao pravo po prestanku Ugovora o poslovnoj suradnji 29. lipnja 2017. potraživati od tuženika povrat opreme i inventara po članku 5. stavku 5. tog Ugovora.

8. U ovom postupku tužitelj neosnovano traži isplatu iznosa od 16.797,68 eur, kao nadoknadu vrijednosti postignute koristi po osnovi koja je otpala, po članku 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove).

9. Ne radi se o institutu stjecanja bez osnove, već je tuženik opremu i inventar tužitelja imao u posjedu temeljem naprijed navedenog Ugovora i bio je dužan istu vratiti, što predstavlja povredu ugovorne obveze iz tog Ugovora. Tužitelj ne potražuje povrat opreme već isplatu iznosa novca, na što bi imao pravo samo da je dokazao, a što nije, da je oprema i inventar propao.

9.1. Tužitelj nije u postupku dokazao niti koji je inventar i opremu predao tuženiku, da li je ona propala i koja je njena vrijednost, što je sve trebao dokazati, jer je teret tih činjenica na tužitelju, po članku 219. stavku 1. ZPP-a.

10. U žalbi se ističe pravo tužitelja zahtijevati naknadu koristi od uporabe njegovih stvari, ali tužitelj nije naveo za koji period traži tu naknadu, niti za koje stvari, jer nije poznato o kojoj se opremu i inventaru radi, a niti predložio dokaz koliko bi iznosio trošak najma takve opreme. Također nije osnovan žalbeni navod da tužbeni zahtjev predstavlja iznos tražbine prema tuženiku koju je tužitelj darovanjem stekao od svoga oca OZ, koji je svoju tražbinu pak stekao od društva Anzulović d.o.o. temeljem ustupa tražbine umjesto ispunjenja, jer navedeno nema nikakve veze sa tuženikom, koji bi bio u obvezi vratiti opremu i inventar i/ili platiti naknadu za korištenje istih, pod uvjetom da je utvrđeno o kojem inventaru i opremi se radi, u kojem je ista stanju i koliko iznosi najam takve opreme.

11. Žalitelj se neosnovano poziva na članak 223. ZPP-a kojim je propisano da ako sud utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčanu svotu ili na zamjenjive stvari, ali se visina svote odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema slobodnoj ocjeni. Naime, prvostupanjski sud nije mogao ni po slobodnoj ocjeni utvrditi vrijednost stvari jer nije poznato o kojim stvarima se radi.

12. Iz navedenog je razloga žalba žalitelja odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 27. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić