REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2088/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Valentin Lovrić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Borić&Toš u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupaju generalni punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o. u Zagrebu prema generalnoj punomoći Su-485/16, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i njenog punomoćnika Valentina Lovrića, odvjetnika te zamjenice punomoćnice tuženika Zrinke Šojat, odvjetnice, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732 isplatiti tužiteljici DC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 3.542,98 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

0,14 € od 23.08.2007.

1,63 € od 18.01.2008.

0,59 € od 17.02.2008.

5,30 € od 16.03.2008.

1,49 € od 19.04.2008.

8,32 € od 19.10.2008.

9,10 € od 16.11.2008.

1,68 € od 17.12.2008.

19,82 € od 16.01.2009.

22,95 € od 19.02.2009.

16,04 € od 24.03.2009.

15,94 € od 17.04.2009.

16,46 € od 20.05.2009.

13,40 € od 19.06.2009.

13,96 € od 19.07.2009.

12,97 € od 20.08.2009.

13,28 € od 18.09.2009.

11,34 € od 20.10.2009.

14,37 € od 18.11.2009.

13,30 € od 17.12.2009.

18,92 € od 20.01.2010.

20,30 € od 21.02.2010.

21,09 € od 17.03.2010.

24,33 € od 18.04.2010.

28,79 € od 20.05.2010.

31,03 € od 19.06.2010.

36,39 € od 18.07.2010.

36,89 € od 15.08.2010.

47,29 € od 17.09.2010.

41,06 € od 19.10.2010.

43,80 € od 18.11.2010.

53,73 € od 18.12.2010.

53,10 € od 18.01.2011.

50,17 € od 18.02.2011.

54,94 € od 18.03.2011.

51,34 € od 19.04.2011.

59,80 € od 18.05.2011.

72,37 € od 18.06.2011.

82,82 € od 19.07.2011.

98,06 € od 17.08.2011.

74,06 € od 20.09.2011.

66,43 € od 19.10.2011.

67,15 € od 20.11.2011.

70,09 € od 18.12.2011.

75,18 € od 20.01.2012.

76,72 € od 18.02.2012.

73,73 € od 17.03.2012.

74,15 € od 15.04.2012.

76,31 € od 17.04.2012.

76,71 € od 18.05.2012.

76,85 € od 20.06.2012.

74,51 € od 20.07.2012.

73,57 € od 19.08.2012.

69,19 € od 20.09.2012.

74,15 € od 19.10.2012.

75,99 € od 18.11.2012.

75,15 € od 21.12.2012.

69,66 € od 17.01.2013.

71,95 € od 17.02.2013.

73,42 € od 20.03.2013.

76,26 € od 19.04.2013.

68,45 € od 16.05.2013.

67,63 € od 18.06.2013.

67,98 € od 17.07.2013.

67,74 € od 17.08.2013.

70,32 € od 18.09.2013.

72,20 € od 18.10.2013.

73,10 € od 20.11.2013.

75,65 € od 18.12.2013.

72,71 € od 21.01.2014.

76,17 € od 19.02.2014.

77,36 € od 21.03.2014.

74,14 € od 20.05.2014.

pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, naknaditi tužiteljici DC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.540,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest (15) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu 24.3.2023. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom 21.04.2007. sklopila Ugovor o kreditu broj 9012432424 (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 21.417,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P-1401/2012 od 04.07.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. (u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima), utvrđeno je da je Privredna banka Zagreb d.d., u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrđene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br.: Rev-2221/2018 od 03.09.2019.

1.1. Ugovor o kreditu br. 9012432424 od 21.04.2007. ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to:

1. sklopljen je unutar navedenog razdoblja – 21.04.2007.

2. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima

Zakonom o parničnom postupku NN 70/2019, u članku 502.c propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom od 18.6.2024. (list 443-445 spisa) tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 3.542,98 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kako je to pobliže navedeno u izreci presude i uz naknadu troškova parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa. Tuženik u tom smislu ukazuje na odredbe čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, a iz kojih proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi stjecanja bez osnove (isplate), pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno je irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP- a. Ujedno, tuženik smatra da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita, u potpunosti je konzumiran i otplaćen čime je ugovorni odnos okončan. U tom kontekstu ukazuje na odredbu članka 131. ZZP-a iz 2009. te ističe da se utvrđenja iz kolektivne parnice ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

2.1. Nadalje, tuženik detaljno elaborira o tome zašto smatra da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na konkretni spor te što sve smatra bitnim utvrditi u postupku. Stav tužitelja da su sporne odredbe nepoštene jer stranke nisu o njima pojedinačno pregovarale te da tužitelju nije predočen i eventualni rizik od prevelikog tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu je u cijelosti netočan. Upravo suprotno tvrdnjama tužitelja, tuženik je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja s rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužitelj je, međutim, u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. Još ističe da je tužitelj s mogućim oscilacijama i volatilnošću tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke te da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim toga, Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a što potvrđuje priopćenje HNB-a od 25.8.2006., objavljeno u Biltenu o bankama br. 12, o kojem tuženik dalje izlaže. Tuženik smatra da tužitelj ne može sada tvrditi kako ništa nije znao niti može tvrditi da nije bio informiran, jer su mu sve informacije bile dostupne, a kao sudionik obveznih odnosa trebao je uložiti dužnu pažnju te brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Nadalje, tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu imao mogućnost izbora jer je u navedeno vrijeme tuženik u svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR. Međutim, tužitelj je svjesno odabrao upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to iz razloga što je ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, što je nesporno i učinio.

2.2. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka tužitelju je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Nadalje se tuženik poziva na dio obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koji detaljno interpretira i ističe da događaji, koji su stvarno nastupili, bili su izvanredne prirode te iste baš nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Iz svega navedenog ukazuje sudu da kao bitno treba utvrditi, odnosno procjenjivati sveukupno djelovanje i postupanje tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom te uvažiti izvanredne okolnosti na koje tuženik nije imao apsolutno nikakav utjecaj. Tuženik se dalje poziva na dopuštenost valutne klauzule prema odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) te ističe da su sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima, koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno -pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita - tužitelja. Osim toga, u ugovoru o kreditu jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici, koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Još tuženik analizira i elaborira o dopuštenosti valutne klauzule te navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. kao i presudu VSRH Rev 1990/91, koje citira. Nastavno, tuženik je u prilogu dostavio Opće uvjete poslovanja, koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi, a koji su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika.

2.3. Zaključno, tuženik u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz sljedećih razloga:

- nastupila je zastara potraživanja tužitelja;

- utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu se primijeniti na konkretan predmet;

- nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kamoli izravnoj primjeni navedene presude;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka;

- nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Završno, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te naložiti tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće, po strankama predložene dokaze i tako pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju, koja se odnosi na presliku Ugovora o kreditu (list 6-10 spisa), otplatnu tablicu (list 11-12 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 13-24 spisa), preslika Pojašnjenja analize rizika HNB-a (list 314-315 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 316-324 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o. (list 433-437 spisa), saslušana je tužiteljica (list 449-450 spisa), a pročitana je i sva ostala spisu priložena dokumentacija - sudska praksa (list 25-299 i 329-421 spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu predlagao saslušati svjedoka OC, osobnu bankarku na okolnost informiranosti potrošača o spornim odredbama kredita, međutim sud nije izvodio taj dokaz rukovodeći se načelom ekonomičnosti postupka i obvezom da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Naime, na ročištu 15. siječnja 2025. stranke su suglasno izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, a budući je, po ocjeni ovog suda, relevantno činjenično stanje utvrđeno izvedenim dokazima, odlučeno je da se neće izvoditi daljnji dokazi. Treba svakako imati na umu da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 2007., dakle prije 18 godina te je nemoguće očekivati da bi se osobni bankar, ma kako bio savjestan i sposoban, mogao sjećati pojedinosti o kojima je razgovarao s tužiteljicom. Osobni bankari su službenici, koji na dnevnoj bazi imaju veliki broj klijenata s različitim bankarskim poslovima te razgovaraju o nizu bankarskih proizvoda i uvjeta, tako da je mogućnost pamćenja svake pojedinosti o kreditu od kojeg je proteklo tako dugo vremensko razdoblje svedena na minimum, ako ne i na nulu. Ovo bi kad se usporedi s poslom suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svakog od brojnih saslušanja stranaka i svjedoka od preko 18 godina, a opće je poznato da sudac i nakon saslušanja piše presudu, kojom vrednuje dokaze, pa tako i iskaze te se dodatno prisjeti okolnosti saslušanja. Međutim, potpuno se pouzdano može utvrditi da bi se u konkretnoj situaciji radilo o sjećanju, koje bi nadilazilo kapacitet ljudske memorije jer protekom tako dugog vremenskog perioda niti jedna prosječna osoba nema sposobnost zapamtiti detalje pojedinog pravnog posla u situaciji kada ih dnevno obavi i nekoliko desetaka. U kontekstu izloženog, ocjena je ovog suda da bi pozivanje i saslušanje predloženog svjedoka bilo potpuno uzaludno, a stoga i neekonomično i nesvrsishodno radi čega je odlučeno da se daljnji dokazi neće izvoditi i glavna je rasprava zaključena.

4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je utvrdio da je konačno preciziran tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 15.1.2025. (list 449-450 spisa) navela da joj je kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Navela je da je, nakon što su joj iz auto salona preporučili da ide u banku PBZ, tamo i otišla te da joj nije nuđen drugi kredit, osim u valuti CHF i da nije bilo uopće riječi o stabilnosti te valute, a niti da HNB ne štiti CHF kao euro. Iskazala je da je Ugovor, prije potpisivanja, pročitala i da je anuitete plaćala odlaskom u banku. Navela je da joj nitko nije rekao da bi anuiteti mogli porasti, a kada se to dogodilo i kad je pitala u banci zašto je to tako, rečeno joj je da na to ona ne može utjecati. Iskazala je da, prije ovog kredita, nije imala sklopljen kredit s valutnom klauzulom te da je načelno znala što znači sklopiti ugovor s valutnom klauzulom, ali joj stručno nitko nije pojasnio što to točno znači. Iskazala je i da nije tražila sklapanje ugovora u nekoj drugoj valuti jer je jedino ovo bilo ponuđeno.

6. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužiteljice vjerodostojan jer je iskren, životno uvjerljiv i logičan. U držanju tužiteljice tijekom davanja iskaza sud nije našao postojanje ikakvih okolnosti na temelju kojih bi se moglo zaključiti da tužiteljica nešto prešućuje ili laže, upravo suprotno, držanje tužiteljice tijekom iskazivanja bilo je sigurno i nepokolebljivo što je dodatno doprinijelo ocjeni njene vjerodostojnosti.

7. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu (list 6-10 spisa) sud je utvrdio da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 21.4.2007. Ugovor o kreditu broj 9012432424 za kupnju vozila sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita kunska protuvrijednost od 21.417,24 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

-ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,10% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

-ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora.

-za osiguranje naplate kredita, korisnik kredita je prenio u vlasništvo kupljeno vozilo.

8. Utvrđene okolnosti odredaba predmetnog Ugovora nisu sporne među strankama. Sporna je primjena valute CHF i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćenih anuiteta kao rezultat primjene valutne klauzule, odnosno razlike u odnosu na tečaj, koji je važio na dan sklapanja Ugovora. Sporno je i mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

9. Tužiteljica se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika Privrednu banku Zagreb d.d. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž- 6632/17 kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.

10. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika Privrednu banku Zagreb d.d. postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužiteljica, koja je tužbu podnijela 24. ožujka 2023., istu podnijela unutar zastarnog roka (protekom roka od 4 godine, 9 mjeseci i 10 dana), pa je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

11. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetna te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome dalje elaborirati.

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici razliku u vidu više plaćenog iznosa koji proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

13. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužiteljice da se radi o ništetnosti predmetnog dijela odredbe Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike koju je tužiteljica preplatila na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., a iz čijeg nalaza i mišljenja od 27.5.2024. (list 433-437 spisa) proizlazi da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili 21. travnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012432424 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 21.417,24 CHF obračunato prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita,

- ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,10% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prema pregledu prometa po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 20. lipnja 2007., a sljedećih svakog 20. dana u mjesecu,

- utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja.

Kredit je u cijelosti iskorišten 23. travnja 2007. s kojim danom je srednji tečaj banke za valutu CHF iznosio 4,505602 kn za 1 CHF, pa je dakle isplaćeni iznos od 21.417,24 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 96.497,56 kn.

Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, utvrđeno je kako je u razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjana, te je iznosila kako slijedi:

- 5,10% godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 20. srpnja 2007.,

- 6,10% godišnje od anuiteta s dospijećem 20. kolovoza 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 20. siječnja 2008.,

- 7,45% godišnje od anuiteta s dospijećem 20. veljače 2008. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke, u Tabeli 1 vještak daje otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita do dana dospijeća posljednje obveze, kao i specifikaciju uplata, te su na temelju toga iskazane razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (20. lipnja 2007.) do dana dospijeća posljednje obveze (20. svibnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi 3.542,98 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

Napomena: Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

14. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik podneskom od 25.6.2024. (list 446-447 spisa), ali ne prigovarajući matematičkom izračunu, već tome što nisu uzete u obzir tzv. negativne razlike kada je tečaj bio manji od početno ugovorenog. 15. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen sveobuhvatno, objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse. Nalazu vještaka tužiteljica nije prigovarala, već je u skladu s istim precizirala tužbeni zahtjev, dok je tuženik prigovarao zadatku danom vještaku od strane suda. U odnosu na razglabanja tuženika o tome da je nalaz vještaka promašen jer je među strankama ugovorena valutna klauzula te da se promjena tečaja podrazumijeva kroz ugovorno razdoblje, nisu osnovana i to sve iz gore obrazloženih razloga koje ovaj sud nema potrebe nanovo dodatno elaborirati. Neosnovano tuženik navodi da nije moguće zanemariti negativne razlike prilikom računanja ukupnog iznosa preplaćenih iznosa anuiteta kredita jer nalaz vještaka u Tablici 1. sadrži i vrijednosti, odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od isplatnog te je vještak dao konačan izračun samo za one anuitete za koje je utvrdio da je više uplaćen iznos. Tužiteljica nije ništa stekla plaćanjem anuiteta kredita prema manjem tečaju od početno ugovorenog, pa nema mjesta nikakvom uzimanju u obzir i tih razdoblja, kako to pogrešno traži tuženik.

16. Sud je, imajući u vidu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule od 3.542,98 € sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u tablici izrađenoj od vještaka (čl. 323. st. 1. ZOO).

17. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

18. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

19. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT). Kako je tužiteljica uspjela u cijelosti u sporu s konačno postavljenim zahtjevom to joj je priznat trošak kako slijedi:

-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),

-za pristup na ročišta 20.3.2024. i 15.1.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),

-za sastav 2 podneska od 2.5.2023. i 18.6.2024. od po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi, te uvećano za 25 % po osnovi PDV iznosi 1.250,00 €, a uvećano za troškove plaćene pristojbe na tužbu od 40,95 €, koliko je tužiteljica platila, a kojem iznosu valja pridodati plaćeni trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 € (l-430), tako da je ukupan dosuđeni iznos troška 1.540,95 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151 st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a.

20. Tuženik je spor izgubio, pa mu je odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

Zagreb, 27. siječnja 2025.

S u d a c:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika