REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3653/2023-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koje zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu na temelju generalne punomoći br. Su- 965/18, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i zamjenice njegova punomoćnika RĐ, odvjetničke vježbenice i zamjenice punomoćnika tuženika Nataše Grubišić, odvjetnice, 27. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe Ugovora o kreditu br. 9012176922 od dana 18.12.2006. godine sklopljenog između tužitelja JĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, solemniziranog od strane javnog bilježnika Gordana Frković iz Samobora pod posl.br. OU-1780/2006-1 dana 20.12.2006. godine koja u čl. 6.2. glasi:
„…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.147,17 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 0,47 EUR od 13.3.2008. godine do isplate
na iznos od 1,60 EUR od 18.10.2008. godine do isplate
na iznos od 1,80 EUR od 20.11.2008. godine do isplate
na iznos od 0,15 EUR od 10.12.2008. godine do isplate
na iznos od 5,68 EUR od 15.1.2009. godine do isplate na iznos od 5,38 EUR od 12.2.2009. godine do isplate
na iznos od 7,02 EUR od 14.3.2009. godine do isplate
na iznos od 4,64 EUR od 18.4.2009. godine do isplate
na iznos od 5,14 EUR od 19.5.2009. godine do isplate
na iznos od 3,22 EUR od 17.6.2009. godine do isplate
na iznos od 3,92 EUR od 18.7.2009. godine do isplate
na iznos od 4,14 EUR od 3.12.2009. godine do isplate
na iznos od 6,09 EUR od 30.1.2010. godine do isplate
na iznos od 6,09 EUR od 30.1.2010. godine do isplate
na iznos od 6,09 EUR od 30.1.2010. godine do isplate
na iznos od 6,09 EUR od 30.1.2010. godine do isplate
na iznos od 6,09 EUR od 30.1.2010. godine do isplate
na iznos od 6,34 EUR od 17.2.2010. godine do isplate
na iznos od 6,34 EUR od 17.2.2010. godine do isplate
na iznos od 14,12 EUR od 17.10.2010. godine do isplate
na iznos od 15,18 EUR od 16.11.2010. godine do isplate
na iznos od 19,22 EUR od 17.12.2010. godine do isplate
na iznos od 19,16 EUR od 24.2.2011. godine do isplate
na iznos od 19,16 EUR od 24.2.2011. godine do isplate
na iznos od 19,16 EUR od 24.2.2011. godine do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 22.3.2011. godine do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 22.3.2011. godine do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 22.3.2011. godine do isplate
na iznos od 19,76 EUR od 22.3.2011. godine do isplate
na iznos od 16,47 EUR od 13.4.2011. godine do isplate
na iznos od 16,47 EUR od 13.4.2011. godine do isplate
na iznos od 18,76 EUR od 28.4.2011. godine do isplate
na iznos od 29,95 EUR od 17.7.2011. godine do isplate
na iznos od 31,81 EUR od 19.8.2011. godine do isplate
na iznos od 26,72 EUR od 15.9.2011. godine do isplate
na iznos od 23,79 EUR od 14.10.2011. godine do isplate
na iznos od 24,17 EUR od 14.12.2011. godine do isplate
na iznos od 26,60 EUR od 13.1.2012. godine do isplate
na iznos od 27,46 EUR od 11.2.2012. godine do isplate
na iznos od 27,42 EUR od 13.3.2012. godine do isplate
na iznos od 26,71 EUR od 13.4.2012. godine do isplate
na iznos od 27,17 EUR od 12.5.2012. godine do isplate
na iznos od 27,17 EUR od 12.5.2012. godine do isplate
na iznos od 27,68 EUR od 13.6.2012. godine do isplate
na iznos od 27,68 EUR od 13.6.2012. godine do isplate
na iznos od 24,88 EUR od 15.9.2012. godine do isplate
na iznos od 26,10 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 26,10 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 26,10 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 27,20 EUR od 14.11.2012. godine do isplate
na iznos od 24,41 EUR od 18.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 24,47 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
na iznos od 143,73 EUR od 31.7.2013. godine do isplate
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju JĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.500,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2025. pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja prema tužitelju u visini od:
37,25 eura preplata za isplate kada je tečaj bio niži ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:
0,94€ sa pripadajućim kamatama od 31.1.2007 do namirenja,
0,54€ sa pripadajućim kamatama od 28.2.2007 do namirenja,
1.56 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2007 do namirenja,
2,61 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2007 do namirenja,
2,61 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2007. do namirenja,
3,03 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2007 do namirenja,
1,53 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2007 do namirenja,
2,90 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2007 do namirenja,
3,69 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2007 do namirenja 1,84€ sa pripadajućim kamatama od 31.10.2007 do namirenja 2,65 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2007 do namirenja 0,83 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2007 do namirenja 0,83 € sa pripadajućim kamatama od 31.1.200 do namirenja
1,62 € sa pripadajućim kamatama od 29.2.2008 do namirenja 0,16 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2008 do namirenja 1,96 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2008 do namirenja 1,45 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2008 do namirenja 2,10 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2008 do namirenja 2,65 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2008 do namirenja
1,75 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2008 do namirenja
Sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja , a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku tužitelja od 15. svibnja 2024.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 18.12.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 9012176922, (dalje: Ugovor) na temelju kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.154,25 CHF prema srednjem tečaju za CHF Kreditora, odnosno tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se, sukladno Ugovoru, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeće na dan plaćanja, uz redovnu kamatnu stopu koja je predmetnim Ugovorom određena kao promjenjiva sukladno Odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio.
1.1. Prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva jednostranom odlukom banke. Razvidno je kako su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije moga znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu.
1.2. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine u potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. U navedenom dijelu predmetne odluke i pravna stajališta potvrđeni su revizijskom odlukom Vrhovnog suda RH, Revt-2221/18 od 03.09.2019. godine kojom se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika kao 2. tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).
1.3. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, koju i citira te upućuje na odluku Vrhovnog suda RH Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Nadalje, sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno čl 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 87/09, 133/09, 78/12, 56/13) rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika odnosno korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.
1.4. U konkretnom slučaju se radilo upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe ugovora bile već unaprijed formulirane od strane banke kao trgovca te ih je tuženik mogao mijenjati kako je htio jer u samom ugovoru nisu propisani nikakvi parametri o kojima kamata ovisi dok tužitelj kao potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također, tuženik je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Time je suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a) uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača.
1.5. Tužitelj tako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Kako je i spomenutim pravomoćnim presudama utvrđena ništetnost ugovornih odredbi to je tuženik sukladno odredbama čl. 323. ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju ništetnih odredbi Ugovora. Na temelju dostupnih mu podataka, tužitelj je izvršio izračun kojim je utvrdio kako je tuženik bez osnove, a temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli stekao iznos od 1.137,13 EUR . Tužitelj nadalje upućuje na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a , koje također citira. U konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 15.5.2024. (list 152-155 spisa) tužitelj zahtjev usklađuje s nalazom i mišljenjem vještaka te traži utvrđenje i isplatu, kako je to pobliže navedeno u tom podnesku i izreci ove presude.
2. Tuženik se u odgovoru protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova. Tuženi smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012176922, koji je zaključen 18.12.2006. (dalje: Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika. Netočno je da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013. bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9012176922 koji je zaključen 18.12.2006. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu.
2.1. Tuženik naglašava da je Ugovor o kreditu broj 9012176922 od 18.12.2006. u potpunosti konzumiran i isplaćen, odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita, pa ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, pa je pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač u cijelosti neosnovano. Dalje tuženik elaborira o dopuštenosti valutne klauzule te napominje da je tužitelj, prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano, a sud nije ovlašten umjesto stranaka sam odrediti sadržaj ugovora.
2.2. Dalje tuženik napominje da je odredbom čl. 84.ZZP iz 2003 i čl. 99. ZZP iz 2007 određeno da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. (tako i Presuda VSRH , Revt- 89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11), slijedom čega je primjenom te zakonske odredbe nedopušteno ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu. Stranke su u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune i pristaju na njihovu primjenu. Također, stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF (čl. 11. Ugovora o kreditu). U čl.11 tužitelj potpisom Ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te potpisom Ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ dd s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom.
2.3. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran, odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna, te da tužitelj nije bio informiran. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, nije zatražio nikakva razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali.
2.4. Tuženik ističe da banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakvim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu.
2.5. Tužitelj potpuno pogrešno i ničim utemeljeno navodi da bi došlo do očigledne neravnopravnosti u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja i da je došlo do neravnoteže u odnosima među strankama, što nije točno, niti bilo čime dokazano, upravo suprotno Ugovorom o kreditu jasno i razumljivo, uočljivo i precizno ugovoreno kako se i pod kojim uvjetima kredi otplaćuje. Navedene izjave kao i uostalom cijeli ugovor javni je bilježnik i dodatno objasnio, jer je isprava solemnizirana, odnosno radi se o javnoj ispravi koja je istinita u odnosu na sve navode iz Ugovora o kreditu. Dalje tuženik detaljno elaborira o činjeničnim događajima i elementima, koji utječu na određivanje cijene kredita kroz promjenu kamatne stope, a koji su bili opće poznati, javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o stanju tržišta i naprijed navedenim kriterijima i regulatornim mjerama na koje ne utječe tuženik. Iz propisa koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazila je obveza tuženika, a koju je isti u cijelosti ispunio, da objavi kriterije promjenjivosti kamatne stope i to je učinjeno kroz opće uvjete poslovanja, koji su bili dostupni tužitelju (u ugovoru sam to priznaje) te su i inače bili dostupni u poslovnicama Banke, bili su dostupni putem internetskih stranica Banke i pristupačni potrošačima općenito. Postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj neosnovano traži da se utvrdi i naloži postupanje kao da je kredit zaključen u kunama za cijelo ugovorno razdoblje, što nema uporište niti u ugovoru, niti u zakonu i predstavlja ostvarivanje prava iz obveznog odnosa potpuno suprotno svrsi zbog kojega je ono propisom ustanovljeno i priznato te dovodi do očitog prouzročenja štete vezane uz ugovorni odnos stranaka. Tužitelj nije ugovorio kredit u kunama, te se prigovara postavljenom izračunu kao proizvoljnom i neodgovarajućem u odnosu na ugovorni odnos stranaka. Na ovakav način tužitelj proizvoljno mijenja ugovorni odnos u koji je stupio sa tuženikom.
2.6. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženi ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika.
2.7. Tuženik zaključno ističe da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer:
- je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule;
- je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom;
- je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama;
- tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Slijedom svega iznesenog predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove.
3. Sud je tijekom postupka proveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije i to: preslike plana otplate (list 8-11 spisa), knjigovodstvene kartice kredita (list 12-37 spisa), Ugovora o kreditu (list 39-47 spisa), pregled uplata po kreditu (list 118-120 spisa), knjigovodstvena kartica (list 121-141 spisa), a saslušan je tužitelj (list 169-170 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. (list 142-148 spisa). Tuženik je u odgovoru na tužbu i na ročištu 14.2.2024. predložio saslušanje svjedoka osobnog bankara PĐ, a na ročištu 15.1.2025. tuženik je izjavio da nema dokaznih prijedloga, pa je sud odlučio da se neće izvoditi daljnji dokazi i zaključio glavnu raspravu. Ocjena je ovog suda da se saslušanjem osobnog bankara ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari budući je sasvim neizvjesno da bi isti mogao sjećati konkretnog ugovora i što je točno govorio tužitelju prilikom zaključenja ugovora kad se radi o razdoblju od kojeg je prošlo više od 19 godina te kad se ima na umu činjenica da u obavljanju svog posla osobni bankar ima veliki broj stranaka s kojima svakodnevno razgovara o raznim bankarskim proizvodima i poslovima. Navedeno bi, kad se usporedi s poslom prvostupanjskog suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svih pojedinosti saslušanja svjedoka i stranaka i sudskih rasprava nakon proteka vremenskog razdoblja od preko 19 godina i uzevši u obzir da svakodnevno ima veliki broj ročišta za sudski raspravu i saslušava niz svjedoka i stranaka u različitim pravnim situacijama. Navedeno je s aspekta prvostupanjskog suda u domeni nemogućeg, unatoč tome što prvostupanjski sudac, nakon izvedenog saslušanja i piše presudu te se tada prisjeti pojedinih radnji u postupku, međutim i u toj situaciji je potpuno sigurno da se nikakvih pojedinosti sudac ne može sjetiti protekom vremena od preko 19 godina. Za takvo bi sjećanje bio potreban kapacitet memorije koji, po mišljenju ovog suda, nadilazi kapacitet ljudskog mozga, uz uvažavanje svih specifičnosti svake pojedine osobe, pa se i u kontekstu izloženog ukazuje nesvrsishodnim izvođenje predloženog saslušanja radi čega je ovaj sud isti odlučio i odbiti te na taj način zaštiti načelo ekonomičnosti postupka i obvezu suda da u razumnom roku odluči o zahtjevu.
4. Na temelju tako provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.
5. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu 15. siječnja 2025. (list 169-170 spisa) naveo da mu je kredit bio potreban za kupnju automobila za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Naveo je da je informacije o kreditu dobio u auto salonu gdje je već sve bilo pripremljeno i da nije dobio ponudu za sklapanje ugovora u drugoj valuti niti se sjeća da bi mu netko objašnjavao pojedine odredbe ugovora i da nije na iste mogao utjecati. Iskazao je da je ugovor prije potpisivanja pročitao i da je razumio ono što je njemu bilo bitno. Naveo je da je anuitete kredita sam plaćao i to koliko se sjećao trajnim nalogom te da su isti sa početnih 400,00 kn porasli na oko 700,00 kn. Naveo je da mu prije sklapanja ugovora nitko nije rekao da bi moglo doći do takvog porasta anuiteta i da je to znao da se ne bi bio odlučio za predmetni kredit.
6. Iskaz tužitelja sud ocjenjuje vjerodostojnim jer je iskren, o onome što mu je poznato i čega se sjećao, a iskazivao je sigurno i uvjerljivo te u držanju tužitelja tijekom davanja iskaza sud nije našao naznaka da bi nešto prešućivao ili lagao, pa mu i zato vjeruje.
7. Nesporno je da su tužitelj i tuženi zaključili 18.12.2006. Ugovor o kreditu broj: 9012176922 u iznosu od 8.154,25 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz redovnu kamatnu stopu od 5,10% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom banke, tj. kreditora. Korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Sve izloženo proizlazi iz preslike predmetnog Ugovora na listovima 39 do 42 spisa.
8. Sporno je mogu li se na konkretan predmet primijeniti utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, jesu li ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja te je li tuženik, primjenom ugovorne odredbe, koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.
9. Tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. kojom je, između ostalih i u odnosu na tuženika Privrednu banku Zagreb d.d., potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. Odlučujući o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., Vrhovni sud RH je svojom presudom i rješenjem posl. br. Rev-2221/18 od 3.9.2019. u odnosu na ovdje tuženika odbio kao neosnovanu reviziju protiv drugostupanjske presude Pž-6632/17, kojom je utvrđeno da je ta banka u određeno navedenom razdoblju povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 1.6. 2004. do 6. 8. 2007., a od 7. 8.2007. do 31. 12.2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP, a koje povrede traju i dalje, kao i povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. 9.2003. do 6. 8. 2007., a od 7. 8. 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP, te je naloženo tuženom prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno takvo ili slično postupanje.
10. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a. U odnosu na prigovor zastare potraživanja tužitelja Vrhovni sud RH je u odluci od 20.3.2018. broj Rev-2245/17-2 zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Imajući na umu da je odluka Trgovačkog suda u Zagrebu vezano za ovdje tuženika Privrednu banku Zagreb d.d. postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje nepoštenim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., zastara je počela teći od dana pravomoćnosti. Slijedom izloženog, razvidno je da je tužitelj, koji je tužbu podnio 16. svibnja 2023., istu podnio unutar zastarnog roka (4 godine, 11 mjeseci i 2 dana), pa je takav tuženikov prigovor neosnovan.
11. Imajući na umu gore izložena utvrđenja najvišeg suda u Republici Hrvatskoj iz kolektivnog spora jasno je da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetne te suprotna razlaganja tuženika nisu prihvaćena kao osnovana niti sud smatra potrebnim o tome detaljno elaborirati.
12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22 i 156/22; dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit na osnovu razlike u tečaju CHF. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku koja proizlazi iz razlike između tečaja zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi je vraćanje preplaćenih iznosa sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.
13. Slijedom svih izloženih razloga, ovaj sud prihvatio je stav tužitelja da se radi o ništetnosti predmetnih dijelova odredaba Ugovora o kreditu i na okolnost utvrđivanja razlike tečaja valute izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. U svom nalazu i mišljenju od 9.5.2024. (list 142-148 spisa) stalni sudski vještak Petra Blašković je navela da je tužitelj dana 18.12.2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj: 9012176922 s kreditorom Privredna banka Zagreb d.d. koji je isplaćen dana 20.12.2006. godine. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,10% godišnje. Otplata se odvija u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema Planu otplate bilo je 31.01.2007. godine, u iznosu od 115,63 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 531,20 kn, te sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja (čl. 6. Ugovora o kreditu).
13.1. Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, Knjigovodstvenu karticu te Plan otplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
5,10% godišnje do 31.07.2007.,
6,10% godišnje do 31.01.2008.,
7,45% godišnje do otkaza kredita.
Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od inicijalnih 115,63 CHF do 123,78 CHF kao najvećeg iznosa.
U razdoblju od početka otplate kredita do otkaza kredita, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom.
13.2. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Uvidom u dokumentaciju, koja je vještaku stavljena na raspolaganje, razvidno je da je tuženik zbog neuredne otplate kreditnih obveza tužitelja dana 30.07.2013. godine kredit proglasio dospjelim u cijelosti. Tužitelj je zadnju uplatu prije otkaza kredita izvršio dana 17.07.2013. godine kojom je zatvorio anuitet koji je dospijevao dana 30.11.2012. godine. Vještak napominje kako je tuženik na zahtjev vještaka dana 28.03.2024. godine dostavio knjigovodstvenu karticu te u mailu naveo: „Dostavljamo dokumentaciju, ali napominjemo da je ovaj kredit zatvoren uplatom osiguravajućeg društva pa molimo izdvojiti posljednju uplatu zatvaranja kredita obzirom je kredit otkazan i plaćen od strane osiguravajućeg društva.“ Vještak je prethodno navedeno uzeo u obzir prilikom utvrđivanja potraživanja tužitelja. S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak je inicijalno, informativno, sve izračune izvršio u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj valuti u utuženom razdoblju preračunao u službenu valutu RH na dan izrade vještačenja, primjenom odredbi čl. 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) kao i primjenom fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.
13.3. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK) daje se tabeli na listu 4-6 nalaza i mišljenja. U razdoblju otplate kredita, uzevši u obzir uplate tužitelja za vrijeme redovne otplate kredita, odnosno uplate izvršene do proglašenja kredita dospjelim, zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 794,90 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 832,15 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 37,25 EUR.
Ukoliko Sud zauzme stav da se na ime podmirenja anuiteta uzme u obzir i uplata osiguravajućeg društva nakon proglašenja kredita dospjelim, u cjelokupnom razdoblju otplate kredita je zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno preplaćeno 1.109,92 EUR, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 1.147,17 EUR, te zbog pada tečaja ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 37,25 EUR.
13.4. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak daje mišljenje na postavljeni zadatak: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:
U razdoblju otplate kredita, uzevši u obzir uplate tužitelja za vrijeme redovne otplate kredita, odnosno uplate izvršene do dana kad proglašenja kredita dospjelim:
1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju redovne otplate kredita iznose 832,15 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 37,25 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme redovne otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 794,90 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '12', Podzbroj).
Ukoliko Sud zauzme stav da se na ime podmirenja anuiteta uzme u obzir i uplata osiguravajućeg društva nakon proglašenja kredita dospjelim:
1. Ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 1.147,17 EUR, 2. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 37,25 EUR,
Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 1.109,92 EUR (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '12', Ukupno).
14. Tuženik je podneskom od 18.6.2024. (list 156-167 spisa) prigovorio nalazu i mišljenju vještaka jer nije u skladu s pravilima struke ni dokumentacijom u spisu. Tuženik smatra da je vještak trebao uzeti u obzir i negativne razlike i u tom smislu je stavio prigovor radi prebijanja za iznos od 37,25 € s pripadajućim kamatama te predložio da sud u tom iznosu utvrdi postojanje tuženikove tražbine prema tužitelju. Također ističe da je vještak prilikom izračuna visine s osnova promjene valute trebao isključiti utjecaj promjene kamatne stope.
15. Tuženikovi su prigovori neosnovani jer nije argumentirano naveo u odnosu na koju dokumentaciju bi nalaz i mišljenje bio proturječan, a ostali prigovori su u kontekstu svih ranije obrazloženih okolnosti pravno neodlučni. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja ovaj sud ocjenjuje da je neosnovan u cijelosti. Naime, plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika. U odnosu na valutnu klauzulu, tj. manje plaćene anuitete zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio trenutku isplate kredita, posebno valja istaknuti da tuženik nema svojstvo potrošača te se ne njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu 37,25 € te da je neosnovano potraživanje u tom iznosu, sve sa zateznim kamatama te je odlučeno kao u toč. IV. izreke.
16. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ocjenjujući ga vjerodostojnim jer je izrađen stručno i objektivno, dok su prigovori tuženika neosnovani. Prihvaćena je inačica nalaza i mišljenja prema kojem je uzeta u obzir i uplata osiguravajućeg društva nakon proglašenja kredita dospjelim jer je i ta uplata učinjena na ime i u korist predmetnog kredita, a tuženik tome nije osnovano ni prigovorio.
17. S obzirom da je sud u ovom postupku utvrdio da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunavao i naplaćivao veće anuitete od onih na koje je imao pravo te da je u utuženom razdoblju tužitelju naplatio više od ugovorenog iznosa, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, odnosno bez pravne osnove.
18. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznose pobliže naznačene u izreci, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.
19. Sud je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate (čl.1115. ZOO-a) s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene tečaja valute rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.
20. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i konačno od 1. siječnja 2023. 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22) te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/2023.).
21. Ovdje treba navesti da se tuženik protivio preinaci tužbe kao u podnesku od 15.5.2024., a istu je sud dopustio u skladu s odredbom čl. 190.st.3. ZPP-a smatrajući je svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Povrh toga, ukazuje se na Zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021. sukladno kojem u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima je dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Tuženikovo protivljenje preinaci stoga je potpuno neosnovano i odlučeno je kao u izreci gornjeg rješenja.
22. Odluka o parničnim troškovima se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP- a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje: OT).
23. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu to mu je priznat trošak kako slijedi:
-za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. OT),
-za pristup na ročišta 14.2.2024. i 15.1.2025. po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1. OT),
-za sastav podnesaka od 221.6.2023. i 15.5.2024. po 100 bodova za svaki (Tbr.8. toč.1. OT), što ukupno iznosi 500 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 € prema važećoj Tarifi iznosi 1.000,00 €, a uvećano za PDV od 25% iznosi ukupno 1.250,00 €, kojem iznosu valja pridodati plaćen trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 €, tako da je ukupan dosuđeni iznos troškova 1.500,00 €. Tužitelj ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužitelj je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenuo kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. tč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.
23.1. Tužitelju nije priznat kao potreban u smislu čl.155. ZPP-a zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer ovaj sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a. To stoga jer, prema odredbi čl. 335.st. 6. ZPP-a, sud održava ročište za objavu neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Navedenu odredbu sud tumači na način da parnična stranka ima mogućnost, ali ne i obvezu pristupiti na ročište za objavu, jednako kao što sud ima obvezu to ročište održati, neovisno o tome jesu li stranke uredno na njega pristupile, odnosno jesu li uopće uredno na isto pozvane. Navedenom stavu u prilog idu i odredbe čl. 335. st. 9. i 10. ZPP-a, koje propisuju obvezu suda da istog dana kad je održana objava omogući stranci preuzimanje ovjerenog prijepisa presude kao i da istakne presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča suda osam dana od dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Shodno izloženom, jasno se može zaključiti da dolazak punomoćnika stranke na ročište za objavu presude doista nije radnja koja je potrebna za vođenje parnice budući da stranke, nakon održanog ročišta za objavu, presudu mogu preuzeti u pisarnici ili putem oglasne ploče suda, pa zbog toga nedolaskom na ročište za objavu za stranku ne mogu nastupiti štetne posljedice radi čega taj trošak nije potreban za vođenje parnice (tako i Županijski sud u Splitu u presudi Gž-2764/2017 od 22.12.2017.). Povrh toga, ročište za objavu presude je u skladu s ovlastima suda prezakazano i održano unatoč neurednoj dostavi za obje parnične stranke u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a, pa taj trošak nije ni nastao.
24. Tuženik je spor izgubio, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka.
Zagreb, 27. siječnja 2025.
S u d a c:
Laura Crnić Klapšić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno
-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
