REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
Tome Skalice 2, Slavonski Brod
Poslovni broj: Gž-419/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Antunu Missoni, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice [trgovačko društvo] [adresa], ..., ..., zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, od 12. ožujka 2024., poslovni broj: 11 P-128/23-7, u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženice [trgovačko društvo] [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, od 12. ožujka 2024., poslovni broj: 11 P-128/23-7.
II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Odlukom suda prvog stupnja poslovni broj: 11 P-128/23-7, od 12. ožujka 2024.
presuđeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 818-50-3812870 od 24. studenog 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, temeljem koje je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a koja glasi ¨…Kunska protuvrijednost CHF 159.950,00 CHF (stopedesetdevet tisuća devetstopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja…. ¨.
II. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 35.089,04 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od
- 1,02 eura od 31. ožujka 2008.,
- 52,37 eura od 31. prosinca 2008.,
- 60,57 eura od 31. siječnja 2009.,
- 64,28 eura od 28. veljače 2009.,
- 54,06 eura od 31. ožujka 2009.,
- 56,01 eura od 30. travnja 2009.,
- 40,38 eura od 31. svibnja 2009.,
- 28,88 eura od 30. lipnja 2009.,
- 31,94 eura od 31. srpnja 2009.,
- 38,00 eura od 31. kolovoza 2009.,
- 37,48 eura od 30. rujna 2009.,
- 31,35 eura od 31. listopada 2009.,
- 42,85 eura od 30. studenog 2009.,
- 52,08 eura od 31. prosinca 2009.,
- 65,20 eura od 31. siječnja 2010.,
- 62,19 eura od 28. veljače 2010.,
- 80,00 eura od 31. ožujka 2010.,
- 76,62 eura od 30. travnja 2010.,
- 83,20 eura od 31. svibnja 2010.,
- 140,20 eura od 30. lipnja 2010.,
- 128,47 eura od 31. srpnja 2010.,
- 160,53 eura od 31. kolovoza 2010.,
- 148,43 eura od 30. rujna 2010.,
- 128,90 eura od 31. listopada 2010.,
- 170,04 eura od 30. studenog 2010.,
- 228,28 eura od 31. prosinca 2010.,
- 185,29 eura od 31. siječnja 2011.,
- 198,26 eura od 28. veljače 2011.,
- 181,76 eura od 31. ožujka 2011.,
- 184,72 eura od 30. travnja 2011.,
- 254,75 eura od 31. svibnja 2011.,
- 258,42 eura od 30. lipnja 2011.,
- 316,22 eura od 31. srpnja 2011.,
- 286,53 eura od 31. kolovoza 2011.,
- 254,02 eura od 30. rujna 2011.,
- 250,54 eura od 31. listopada 2011.,
- 248,03 eura od 30. studenog 2011.,
- 263,54 eura od 31. prosinca 2011.,
- 277,05 eura od 31. siječnja 2012.,
- 278,87 eura od 29. veljače 2012.,
- 269,51 eura od 31. ožujka 2012.,
- 275,83 eura od 30. travnja 2012.,
- 280,15 eura od 31. svibnja 2012.,
- 272,88 eura od 30. lipnja 2012.,
- 274,79 eura od 31. srpnja 2012., -
269,34 eura od 31. kolovoza 2012.,
- 257,57 eura od 30. rujna 2012.,
- 270,12 eura od 31. listopada 2012.,
- 276,14 eura od 30. studenog 2012.,
- 271,92 eura od 31. prosinca 2012.,
- 248,25 eura od 31. siječnja 2013.,
- 268,36 eura od 28. veljače 2013.,
- 270,12 eura od 31. ožujka 2013.,
- 262,23 eura od 30. travnja 2013.,
- 237,71 eura od 31. svibnja 2013.,
- 237,09 eura od 30. lipnja 2013.,
- 243,11 eura od 31. srpnja 2013.,
- 252,77 eura od 31. kolovoza 2013.,
- 266,14 eura od 30. rujna 2013.,
- 259,24 eura od 31. listopada 2013.,
- 264,13 eura od 30. studenog 2013.,
- 269,67 eura od 31. prosinca 2013.,
- 258,34 eura od 31. siječnja 2014.,
- 265,83 eura od 28. veljače 2014.,
- 263,11 eura od 31. ožujka 2014.,
- 255,78 eura od 30. travnja 2014.,
- 246,03 eura od 31. svibnja 2014.,
- 253,42 eura od 30. lipnja 2014.,
- 262,02 eura od 31. srpnja 2014.,
- 269,29 eura od 31. kolovoza 2014.,
- 267,78 eura od 30. rujna 2014.,
- 274,06 eura od 31. listopada 2014.,
- 278,33 eura od 30. studenog 2014. i
- 21.321,01 eura od 31. prosinca 2014. do isplate,
po stopi koja do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 3.948,67 eura sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."
2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer nema razloga o odlučnim činjenicama, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, zbog čega ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP). Navodi da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženice da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja budući da su djelatnici tuženice svakom klijentu, koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu, a da svaka stranka sama odlučuje u kojoj valuti želi sklopiti ugovor o kreditu pa je tako i tužiteljici, u trenutku zaključenja predmetnog ugovora, valutna klauzula CHF najviše odgovarala te da je tužiteljica samostalno izabrala valutu CHF.
2.1. Tuženica smatra da je prvostupanjski uopće nije utvrđivao jesu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive niti jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je propustio utvrditi da su ugovorne strane pojedinačno pregovarale o spornim odredbama.
2.2. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženica navodi da je prvostupanjska presuda posljedica pogrešne primjene članka 118. Zakona o zaštiti potrošača jer da je pogrešno utvrđenje da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite i da je prvostupanjski sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja pa da se time postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama i da se u konkretnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama pa da sud nije imao mogućnosti ispitivati jesu li sporne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
2.3. Zaključno ističe da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa zakonskim odredbama te da s obzirom da odluke u slučaju „Franak“ ne djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati da je jasno da su navedeni propusti prvostupanjskog suda rezultirali presudom koja se ne može pravilno ispitati. Osporava troškove parničnog postupka.
2.4. Predlaže da drugostupanjski sud prije svega preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici naknadu troškova parničnog postupka, kao i trošak žalbenog postupka, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, dok podredno predlaže da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je prvostupanjski sud za svoje pravne stave i odluku dao jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5.1. Nije počinjena niti neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.
6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 818-50-3812870 od 24. studenog 2006. na temelju kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 159.950,00 CHF, obračunat prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 180 mjesečna obroka i da je namjena kredita stambeni kredit sa flexi otplatom. Nije sporna ni visina postavljenog tužbenog zahtjeva, slijedom čega stranke nisu smatrale potrebnim provoditi financijsko vještačenje. U žalbenoj fazi postupka sporno je jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne te je li tuženica dužna vratiti tužiteljici ono što je na temelju odredbe o valutnoj klauzuli primila.
7. Na konkretni spor primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje u tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora, jer je predmetni ugovor zaključen 24. studenog 2006. i to slijedeće odredbe:
- odredba članka 81. stavka 1. Zakona kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u stavku 2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 4. navedenog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati,
- odredba članka 82. Zakona koja propisuje da ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga,
- odredba članka 87. Zakona koja propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
8. Isto tako bitne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07- dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme trajanja Ugovora, i to:
- odredba članka 96. ZZP/07, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati,
- odredba članka 99. ZZP/07, kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,
- odredba članka 100. ZZP/07, kojom je propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive,
- odredba članka 101. ZZP/07, kojom je propisano da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača,
- odredba članka 102. ZZP/07, kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
9 Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 jer je ista predmetni pravni posao zaključila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, budući se radilo o stambenom kreditu, što među strankama nije sporno.
10. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013-4, odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), ali to ipak ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati, o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021., od 30. lipnja 2022., zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.
11. U konkretnom slučaju tuženica nije dokazala da se o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te da su djelatnici tuženice svakom klijentu koji želi sklopiti ugovor o kreditu objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu, jer to ne proizlazi niti iz iskaza tužiteljice, kao niti iz iskaza svjedokinje GI, direktorice Poslovnice tuženice, kao niti iz drugih dokaza priloženih u sudski spis.
12. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi Ugovora o kreditu i proveo dokazni postupak, pravilno prihvatio navode tužiteljice da Ugovor o kreditu ne sadrži jasne kriterije koji bi sadržavali i pojašnjavali informacije o specifičnosti i mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka, jer je Ugovor o kreditu sastavljen kao tipski ugovor po kojem je unaprijed izrađen model Ugovora, a da u vrijeme zaključenja ugovora tuženica nije s tužiteljicom pregovarala niti je posebno upozorila korisnicu kredita o mogućim rizicima vezanosti za tečaj švicarskog franka te je pravilno zaključio prvostupanjski sud da to uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Zaključak prvostupanjskog suda sukladan je i zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.
14. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13/EEZ, jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom (članak 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje: ZOO), a prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO.
15. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, odnosno vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije dokazala da su ugovorne stranke o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale i da je tužiteljica dobila sve potrebne obavijesti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, slijedom čega su odredbe u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene.
16. Stoga su u cijelosti neosnovani žalbeni navodi tuženice jer je u postupku utvrđeno da je tuženica kao banka povrijedila interes i prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnice kredita i to na način da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, nego da su ponuđene tužiteljici kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženice, kao i da te odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive pa je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno kad je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a.
17. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.
18. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.
19. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.
Slavonski Brod, 27. siječanj 2025.
Predsjednica vijeća
Irena Dikanović-Terzić
