Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-18/2025-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku u [adresa] protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zlataru, od 22. studenog 2024., poslovni broj: P- 1042/2023-25, u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, od 22. studenog 2024., poslovni broj: P-1042/2023-25.

II Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Nalaže se tuženiku da tužitelju plati iznos od 23.790,41 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

na iznos od 33,04 EUR od 1.11.2008. godine do isplate,

na iznos od 39,98 EUR od 3.1.2009. godine do isplate,

na iznos od 40,15 EUR od 7.2.2009. godine do isplate,

na iznos od 43,68 EUR od 28.2.2009. godine do isplate,

na iznos od 35,96 EUR od 1.4.2009. godine do isplate,

na iznos od 34,33 EUR od 6.5.2009. godine do isplate,

na iznos od 25,21 EUR od 7.6.2009. godine do isplate,

na iznos od 25,85 EUR od 15.7.2009. godine do isplate,

na iznos od 19,53 EUR od 11.8.2009. godine do isplate,

na iznos od 24,59 EUR od 9.9.2009. godine do isplate,

na iznos od 15,68 EUR od 20.10.2009. godine do isplate,

na iznos od 23,15 EUR od 14.11.2009. godine do isplate,

na iznos od 21,58 EUR od 17.12.2009. godine do isplate,

na iznos od 43,54 EUR od 17.2.2010. godine do isplate,

na iznos od 45,16 EUR od 17.3.2010. godine do isplate,

na iznos od 58,27 EUR od 12.5.2010. godine do isplate,

na iznos od 70,18 EUR od 18.6.2010. godine do isplate,

na iznos od 94,42 EUR od 27.7.2010. godine do isplate,

na iznos od 142,49 EUR od 4.2.2011. godine do isplate,

na iznos od 143,45 EUR od 4.2.2011. godine do isplate,

na iznos od 162,25 EUR od 19.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 161,02 EUR od 21.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 163,09 EUR od 24.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 176,57 EUR od 25.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 191,11 EUR od 31.5.2011. godine do isplate,

na iznos od 186,26 EUR od 11.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 183,38 EUR od 18.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 178,67 EUR od 21.10.2011. godine do isplate,

na iznos od 215,4 EUR od 22.6.2012. godine do isplate,

na iznos od 213,67 EUR od 27.6.2012. godine do isplate,

na iznos od 212,84 EUR od 30.6.2012. godine do isplate,

na iznos od 209,08 EUR od 17.7.2012. godine do isplate,

na iznos od 211,82 EUR od 28.7.2012. godine do isplate,

na iznos od 190,86 EUR od 18.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 191,64 EUR od 21.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 200,52 EUR od 29.9.2012. godine do isplate,

na iznos od 206,22 EUR od 13.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 205 EUR od 17.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 209,5 EUR od 24.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 209,36 EUR od 30.10.2012. godine do isplate,

na iznos od 210,89 EUR od 13.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 211,81 EUR od 21.11.2012. godine do isplate,

na iznos od 200,87 EUR od 24.9.2013. godine do isplate,

na iznos od 201,03 EUR od 31.10.2013. godine do isplate,

na iznos od 202,77 EUR od 8.11.2013. godine do isplate,

na iznos od 203,96 EUR od 12.11.2013. godine do isplate,

na iznos od 211,91 EUR od 20.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 208,21 EUR od 24.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 210,09 EUR od 31.12.2013. godine do isplate,

na iznos od 218,65 EUR od 8.10.2014. godine do isplate,

sve po stopi koja se do 31. srpnja 2015. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužitelj sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1,29 EUR.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati parnični trošak u iznosu od 4.015,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. studenog 2024., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je pravodobno podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je presuda nerazumljiva i da ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da presuda proturječi sama sebi i razlozima iste, zatim da su razlozi presude nejasni i proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnosti između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, zbog čega navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08,96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev uz obvezu naknade troškova parničnog postupka tuženici, uvećanih za troškove žalbenog postupka ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21.1. U žalbi navodi kako prvostupanjski sud niti u jednom dijelu presude ne obrazlaže kako je utvrdio nepoštenost i ništetnost ugovorne odredbe kojom se obveza po kreditu veže uz promjenu tečaja valute CHF, dok je Zakonom o obveznim odnosima valutna klauzula izričito dopuštena te da se u slučaju valutne klauzule radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih građana i poziva se na odredbu članka 22. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj svaki vjerovnik može ugovoriti valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, a kako je na temelju navedenog zakonskog članka valutna klauzula dopuštena, onda smatra da je ta zakonska odredba jedini smjer u kojim sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati, zatim da iz rezultata provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tužiteljica svojevoljno ušla u ugovorni odnos s tuženicom i pristala na sadržaj ugovora o kreditu i na odredbu o valutnoj klauzuli, da sadržaju ugovora niti u kojem trenutku nije prigovorila, a činjenicu da je upoznata sa sadržajem ugovora i da ga u cijelosti prihvaća potvrdila je i prilikom solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika.

2.2. U odnosu na zastaru tražbine navodi da je u konkretnom slučaju zastara počela teći od kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveza, odnosno prvog dana nakon dospijeća obveze, a u konkretnom slučaju za svaki otplaćeni anuitet, prvog dana nakon dospijeća svakog pojedinog anuiteta pa da je zastara nastupila za cijeli tužbeni zahtjev i da je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda da bi zastara kondemnatornog tužbenog zahtjeva bila vezana uz datum podnošenja kolektivne tužbe Udruge Franak u kolektivnom sporu i da prvostupanjski sud svoj stav ni na koji način nije pokušao valjano obrazložiti. Kako se radi o potraživanju s osnove valute tuženica smatra da se ima primijeniti zastarni rok od 5 godina od dospijeća svakog pojedinog anuiteta i da je potraživanje u zastari pa da je prvostupanjski sud bio dužan tužbeni zahtjev odbiti jer se kolektivnom tužbom ne može prekinuti zastara za sve tražbine iz pojedinih pravnih poslova zaključenih između stranaka jer bi u protivnom takav način zastare zakonodavac uredio mjerodavnim zakonskim propisima.

2.3. Zaključno pobija i odluku o troškovima postupka jer je tužbeni zahtjev trebao biti u cijelosti odbijen.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud ne nalazi osnovanim žalbeni razlog bitne povrede postupka iz članka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, budući je za svoj pravni stav i svoju odluku prvostupanjski sud dao dostatne i jasne razloge koji nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima i sadržajem isprava, te važećom sudskom praksom, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Ovaj sud nije našao ni da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP.

6. U predmetnoj stvari nije sporno da su tužiteljica i tuženica zaključili Ugovor o kreditu broj 9011091213 dana 18. ožujka 2006. na temelju kojeg je tužiteljici isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.500,00 CHF, obračunatog prema srednjem tečaju CHF kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 180 mjeseci i uz kamatnu stopu od 7,73 % godišnje, koja je promjenjiva odlukom banke, da je otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja te da je kredit odobren kao nenamjenski. Sporno je u žalbenoj fazi postupka je li ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena te je li tuženica dužna vratiti tužiteljici ono što je na temelju te odredbi primila. Sporna je i zastara potraživanja tužiteljice.

7. Tužiteljica je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) jer je ista predmetni pravni posao zaključila kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, što tuženica niti ne osporava.

8. Suprotno navodima žalbe tuženice stav je ovog suda da se prvostupanjski sud glede ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli u CHF osnovano pozvao na učinke presuda donesenih u kolektivnom sporu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kojima je prihvaćen zahtjev iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da je i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kojima je sav rizik tečajnih promjena prebacila na korisnika kredita sve u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. Radi se o presudi Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i protiv koje je odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

9. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19: dalje ZZP/14) propisano je da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač individualno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

10. Tuženica u postupku, a ni u žalbi ne ukazuje da je tužiteljica imala mogućnost pregovarati i utjecati na sadržaj spornih odredbi ugovora, ne osporava da je ona formulirala odredbe predmetnog ugovora o kreditu, a iz priloženog Ugovora razvidno je da se radi o tipskom ugovoru, koji sadrži odredbu da je otplata kredita vezana uz tečaj CHF. Tuženica na ove okolnosti nije predložila dokaze.

11. Člankom 81. stavkom 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema članku 87. ZZP/03. nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Što se tiče žalbenog navoda tuženice da je valutna klauzula kao dispozitivna odredba predviđena nacionalnim pravom i na koju je tužiteljica pristala pa se ne može smatrati ništetnom odredbom, ovaj sud ukazuje da je nesporno da je nacionalnim propisom dopušteno ugovaranje valutne klauzule kako je to propisano člankom 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05,41/08,125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje: ZOO), međutim, odredba u Ugovoru o kreditu, prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, suprotno žalbi tuženice, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime takva ugovorna odredba kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na korisnika kredita unosi neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao korisnice kredita, pa takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe predviđene člankom 22. stavka 1. ZOO. 13. Kako je nepoštenost ugovornih odredbi o vezanosti otplate kredita uz tečaj valute CHF, utvrđena već i u kolektivnom sporu, a u predmetnoj stvari tuženica nije suprotno dokazala, naprotiv iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim odredbama nije pregovaralo niti su joj bile pojašnjenje u smislu da bi bila upozorena na rizičnost istih, osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužiteljica ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO-a o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta plaćenog temeljem ništetnih odredbi ugovora.

14. Navodima žalbe nije dovedena u sumnju ni odluka suda o neosnovanosti prigovora zastare, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenom u presudi i rješenju broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u odnosu na valutnu klauzulu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017-10 donesena je 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 14. lipnja 2023. za zahtjev tužiteljice nije nastupila zastara, kako neosnovano smatra tuženica.

15. Stoga je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno te je o troškovima postupka pravilno odlučio na temelju članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi sa člankom 155. ZPP-a.

16. Radi svega iznesenog valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

17. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbe jer s istom nije uspjela, a na temelju članka 166. stavka 1., u svezi sa člankom 154. stavak 1. ZPP-a.

18. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 27. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte