REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-609/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Izabeli Barbić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice MN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tei Tončić, odvjetnici u Puli, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić, Vladimira Veljovića i Alana Alagića, odvjetnicima u Puli, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 14. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnika stranaka, 27. siječnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 5.1. Ugovora o kreditu br. 040629242340 sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita 29. lipnja 2004. koja propisuje iznos naknade za obradu zahtjeva Ugovora o kreditu u iznosu od 1,49% od iznosa kredita, a koja glasi:

„Korisnik kredita se obvezuje platiti troškove odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji) - jednokratno 1,49% (jedanzarezčetrdesetidevetposto) od iznosa odobrenog kredita unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita.“

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odredbe ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljici po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita, isplati iznos od 508,37 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 8. srpnja 2004. do isplate, po stopi od 15 % godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 528,48 eura, sa zateznim kamatama od 28. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. listopada 2024. navodi da je s pravnim prednikom tuženika - Novom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: 040629242340 kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 35.000,00 eura. Odredba čl. 5. 1. navedenog ugovora propisuje iznos jednokratne naknade za odobrenje kredita u iznosu od 1,49% od ukupnog iznosa kredita. Navedenu je naknadu tuženik naplatio prilikom puštanja kredita u tečaj. Ističe da je prethodno pokretanju ovog postupka dopisom 5. veljače 2004. zatražila od tuženika podatak o točnom iznosu i datumu kada je tužiteljici naplaćen trošak obrade kredita. Sam tuženik potvrđuje da joj je ta naknada naplaćena u dostavljenom prometu po računu u iznosu od 3.830,31 kuna. Iako predmetni ugovor ne sadrži definiciju pojma troška obrade kredita koju tuženik naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita niti je pojašnjeno koji se troškovi nadoknađuju tim iznosom, tuženik je uredno naplatio navedenu naknadu prije nego li je uopće odobrena novčana svota na raspolaganje tuženiku. Ističe da je takva odredba ugovora o kreditu nejasna i nerazumljiva, a tužiteljica nije mogla pregovarati s tuženikom o spornoj odredbi s obzirom da je tekst ugovora unaprijed pripremljen i sastavljen od strane tuženika. Iz navedenoga proizlazi da je takav formulirani ugovor tužiteljica mogla samo prihvatiti, dok u slučaju neslaganja s kakvom odredbom do sklapanja ugovora o kreditu ne bi došlo.

1.1 Sukladno Direktivi Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a posljedica takvih odredaba je njihova nepoštenost i ništetnost. Ističe da navedena direktiva ne propisuje primjenu procjene nepoštenosti odredaba na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade sve dok su te odredbe jasne i razumljive, što u predmetnom sporu nije slučaj, jer sporna odredba iz ugovora o kreditu ne predviđa prirodu tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju. Zaključno, ukazuje na praksu Suda EU u kojoj je utvrđeno da banke ne smiju ugovarati troškove obrade kredita te da su takve ugovorne odredbe nepoštene.

1.2. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Opisana odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivna je kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine, broj 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Zaključno, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužiteljici pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Slijedom navedenog, predlaže da nakon provedenog postupka prihvati njen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom sporne ugovorne odredbe i naloži tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 508,37 eura sa zateznim kamatama od 8. srpnja 2004. do isplate, uvećano za parnični trošak.

2. Tuženik odgovor na tužbu započinje osporavanjem tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, pritom ističući prigovor zastare i prigovor statusa tužiteljice kao potrošača. Ne osporava sklapanje samog ugovora o kreditu između stranaka, ali osporava da bi bilo koja odredba tog ugovora bila ništetna. Naime, u čl. 5.1. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreni su troškovi obrade kredita u visini od 1,49% iznosa odobrenog kredita, napominjući da nije riječ o nejasnoj ili nerazumljivoj odredbi koja bi bila suprotna načelu savjesnosti i poštenja, ili koja bi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravim i obvezama na štetu tužiteljice. Visina naknade bila je u vrijeme sklapanja ugovore određena važećim Odlukama o tarifi naknade Banke s kojima je tužiteljica bila upoznata i s kojima se suglasila potpisavši Ugovor o kreditu pa joj nije moglo biti nepoznata obveza plaćanja spomenute naknade. S obzirom na to da je riječ o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati poštenje takve odredbe. Navedeno obrazlaže činjenicom da iz formulacija spornih odredaba jasno proizlazi obveza korisnika kredita za plaćanjem naknade u određenoj visini, riječ je o sastavnom djelu ugovora o kreditu napisanom uobičajenom i uočljivom veličinom slova te se s navedenom obvezom korisnica kredita jasno usuglasila plativši iznos te naknade. Zaključno, ukazuje da su odluke tuženika stalni dokumenti koji se ne mijenjaju često, revidirani su od strane Hrvatske Narodne Banke i bez njenog odobrenja nisu ni mogli biti kodificirani. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu (listovi 6-12 spisa), prometi po računu tužiteljice (list 13 spisa), Odluka o tarifi naknada Nove banke d.d. (listovi 45-60) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj: 040629242340 od 29. lipnja 2004., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora, kojom odredbom je propisana obveza korisnika kredita platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,49% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije prije korištenja odobrenog kredita. Pored navedenoga, tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa od 508,37 eura sa zateznim kamatama, u visini troškova plaćenih na ime jednokratne naknade za obradu kredita sukladno odredbi koju predlaže utvrditi ništetnom.

6. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice kao korisnika kredita i prednika tuženika Nove banke d.d. kao kreditora 29. lipnja 2004. zaključen Ugovor o kreditu br. 040629242340 koji je potvrđen kod javnog bilježnika Denisa Krajcara pod brojem OU-923/04 i kojim je tužiteljici na raspolaganje dan iznos od 35.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, uz rok otplate od 25 godina.

6.1. Nije sporno da je tim ugovorom u čl. 5.1. propisana obveza korisnika kredita na plaćanje troškova odobravanja kredita, a tuženik ne spori ni da je tužiteljica na ime naknade za obradu kredita 7. srpnja 2004. platila iznos od 3.830,31 kuna / sada 508,37 eura.

7. Sporna je valjanost navedene ugovorne odredbe, odnosno njena ništetnost, a utvrđenje potonjeg vodi ka pitanju ima li tužiteljica pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa koji je tuženik, na temelju odredbe sadržane u čl. 5.1. Ugovora o kreditu, naplatio od nje. Konačno, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare, kao i tužiteljičino svojstvo potrošača.

7.1. Visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

8. Tužiteljica je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila 2004. u svrhu kupnje stana u kojem i aktualno stanuje sa svojom obitelji te ga nikad nije iznajmljivala ili koristila u poslovne svrhe. Pojam ulazne naknade bio joj je objašnjen na način da će se, nakon odobrenja samog kredita, određeni iznos oduzeti u svrhu podmirenja troškova banke. Koliko se sjeća, riječ je bila o nekih 4.000,00 kuna, što je za nju predstavljalo relativno visok iznos pa je od službenika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora zatražila pojašnjenje o svrsi naplate tog iznosa. Dobila je odgovor da je riječ o standardnoj praksi banke i da bez toga ne može sklopiti ugovor o kreditu, dakle o toj odredbi nije mogla pregovarati niti je dobila odgovor na pitanje u koju svrhu se taj iznos naplaćuje.

8.1. Sud je iskaz tužiteljice ocijenio istinitim, jer je iskazivala logično i uvjerljivo, u skladu s dokumentacijom sadržanom u spisu, a ni tuženik nije osporio istinitost njenog iskaza.

9. U odnosu na prigovor tuženika kojim osporava tužiteljičino svojstvo potrošača, navedeni prigovor, po stavu ovog suda, nije osnovan.

9.1. Naime, prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03 (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između tužiteljice i tuženika - "Narodne novine" broj 6/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Na bitno istovjetan način pojam potrošač definiran je i u čl. 4. toč. 21. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje u tekstu: ZZP), kao i u čl. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čije su odredbe u cijelosti implementirane u hrvatski pravni sustav.

9.2. U konkretnom slučaju radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana, kojeg je tužiteljica kao fizička osoba sklopila s tuženikom, pri čemu nema naznake da je kredit zatražila ili ostvarila u svrhu namijenjenu njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, odnosno da su uopće bavi takvom djelatnosti. Teret dokaza da je predmetni ugovori o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu obavljanju tužiteljičine poslovne aktivnosti odnosno poduzetničke djelatnosti, odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača, bio je na tuženiku, a on osim paušalnog navoda kojim tužiteljici osporava svojstvo potrošača, sudu nije predočio adekvatne činjenice niti dokaze kojima bi svojstvo potrošača doveo u pitanje. S druge strane, iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud ocijenio istinitim, a ni tuženik ga nije osporio, proizlazi da je kredit ishodila radi kupnje stana kojeg je koristila isključivo za osobne potrebe, dakle, da je nesumnjivo riječ o potrošačkom ugovoru.

10. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kredita, stav je ovog suda da je ista nepoštena, odnosno ništetna.

11. Na temelju rezultata dokaznog postupka, sud je utvrdio da tužiteljici nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se naplaćuje naknada za obradu kredita, na što se ona odnosi i koje troškove obuhvaća, ali je u konačnici tu naknadu prihvatila jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora o kreditu, koji joj je trebao za kupnju stana. Nije sporno da je tužiteljici prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 508,37 eura, odnosno 1,49% iznosa odobrenog kredita i to na način da je navedeni iznos umanjen prilikom isplate kredita. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u dijelu u kojem je navela da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za odobrenje kredita nije posebno pregovaralo, niti joj je objašnjeno na što se ta naknada odnosi, koje troškove pokriva i zašto je odmjerena u postotku iznosa kredita te da je plaćanje predmetne naknade bio uvjet za odobrenje i plasman kredita. U navodima tuženika izostaje dokaz da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, uz napomenu da informacije o predmetnoj naknadi koje je tužiteljica dobila prije sklapanja ugovora o kreditu (da je riječ o standardnoj praksi banke) te okolnost da joj je bio poznat iznos naknade (jer je postotkom vezana za iznos odobrenog kredita) po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja. Također, po tuženiku priložena Odluka o tarifi naknada predstavlja samo dokaz postojanja predmetne naknade i okvire postotka iznosa kredita u kojima se njena visina određuje, ali nije dokaz o mogućnosti korisnika kredita pregovarati o toj naknadi.

12. Predmetni je ugovor sklopljen 29. lipnja 2004. ZZP/03 te je pojam nepoštene odredbe i ocjene ništetnosti definiran u čl. 81. ZZP/03 prema kojemu se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Nadalje, st. 4. ukazuje na dužnost trgovca da dokaže da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12.1. Isti zakon u čl. 84. propisuje da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Taj je članak nadalje potkrijepljen čl. 85. kojim, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti jasno i lako razumljivo napisane te moraju biti lako uočljive.

13. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, čija je svrha uskladiti zakon i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, sadrži odredbe koje se ne razlikuju od gore isticanih članaka ZZP/03. Međutim, valja napomenuti da iako predmet spora predstavlja sporna odredba iz ugovora o kreditu sklopljenog 2004., kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske Unije i što je nije obvezivalo na implementaciju navedene direktive, time se ne isključuje obveza za tumačenjem nacionalnog prava u duhu prava Europske Unije i pravne stečevine, uključujući i praksu Suda Europske Unije.

14. Sukladno navedenome, tumačenjem presude C-26/13 Suda EU od 30. travnja 2014. razvidna je nemogućnost ignoriranja ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

14.1. Navedenu Direktivu treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču mora biti ne samo gramatički razumljiva, već u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15. Ovaj je sud utvrdio da je pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu izostalo ikakvo posebno pregovaranje o naplati naknade za odobravanje kredita koja je sadržana u čl. 5.1. spomenutog Ugovora. Navedena je odredba unaprijed formulirana od strane tuženika, pa tužiteljica kao korisnik kredita nije mogla pregovarati o njenom postojanju ili sadržaju, odnosno utjecati na visinu te naknade, iz čega proizlazi utvrđenje neposredne neravnoteže između prava i obveza ugovornih strana i to na štetu tužiteljice. Navedena odredba jest uočljiva i jasna, ali se ne može smatrati razumljivom, jer osim njene visine koja je vezana za iznos odobrenog kredita, tužiteljici nije pojašnjeno na što se ta naknada odnosi, koje troškove pokriva i zašto je odmjerena u postotku iznosa kredita, odnosno zašto njena visina ovisi o iznosu kredita.

16. U čl. 59. ZZP/03 propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.1. Predmetni ugovor o kreditu u čl. 5.1. sadrži odredbu prema kojoj se korisnicu kredita, ovdje tužiteljicu, prije isplate odobrenog kredita, a najkasnije prije njegova korištenja, obvezuje na plaćanje troškova odobravanja kredita – troškove obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23., dalje u tekstu: ZOO/05), koja je istovjetna s odredbom čl. 1065. ZOO/91 - koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva i administracije kredita, te zašto je naknada određena u visini od 1,49% od iznosa kredita. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužiteljica za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i radi čega upravo u postotku od 1,49% od iznosa kredita. Iz rezultata dokaznog postupka očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužiteljica na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morala pristati da bi uopće bila u mogućnosti ishoditi kredit. S obzirom na to da je sukladno navedenom tužiteljica platila naknadu u visini kako je ugovorom određeno, očito je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te je navedena odredba, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništetna.

17. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

17.1. Tužiteljica stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetne odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO/05 kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedene ništetne odredbe o naknadi za odobravanje kredita od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja ugovora o kreditu mogao znati da je navedena ugovorna odredba nepoštena, posljedično ništetna i da mu, sve ono što na temelju takve odredbe bude primio, ne pripada.

17.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

18. Nesporno je utvrđeno da je tužiteljica na ime naknade za odobravanje kredita 7. srpnja 2004. platila iznos od 3.830,31 kuna / sada 508,37 eura, na način da je navedeni iznosi odbijen prilikom isplate kredita. Stoga je tuženiku valjalo naložiti da navedeni iznos vrati tužiteljici s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja.

19. Konačno, prigovor zastare nije osnovan.

19.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ugovorna odredba čl. 5.1. Ugovora preispitana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći te nije nastupila zastara predmetne tražbine.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Tužiteljica je u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom pa joj je tuženik dužan naknaditi trošak. Tužiteljici pripada joj iznos od po 75 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“, broj: 138/23, dalje: Tarifa) te za zastupanje na ročištu 14. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife), kao i iznos od 37,5 bodova i za pristup na ročište za objavu presude (Tbr. 9.3. Tarife), ukupno 187,50 bodova što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 375,00 eura, a uvećano za pripadajući PDV u iznosu od 93,75 eura (Tbr. 46 Tarife), ukupno iznosi 468,75 eura. Također, tužiteljici je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 eura. Stoga, ukupan parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici iznosi 528,48 eura. Tužiteljici pripadaju zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude na temelju čl. 151. st. 3. ZPP.

20.1. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli 27. siječnja 2025.

Sutkinja

Izabela Barbić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljici po punomoćnici, uz sudsku pristojbu za presudu

2. Tuženiku po punomoćnicima