REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 17-P-3034/2022-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivani Marangunić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice VN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa Ana Čopor, odvjetnica u Varaždinu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba (OIB:53056966535), Magazinska cesta 69, koju zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 24. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika obiju parničnih stranaka, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka 1., 7. i 9. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 3840913 od 14.12.2006. sklopljenoga između tužiteljice VN, rođ. V, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 solemniziranog 14.12.2006., po javnom bilježniku Milki Čergar iz Sesveta, pod poslovnim brojem OU- 1176/2006, i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, odredba članka 7. u dijelu koji glasi „ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća“, dio odredbe iz članka 9. koji glasi: „Korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom…“ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj: 041-50- 3840913 od 14.12.2006. sklopljenoga između tužiteljice i tuženika solemniziranog 14.12.2006., po javnom bilježniku Milki Čergar iz Sesveta, pod poslovnim brojem OU- 1176/2006 i to odredba članka u dijelu koji glasi „ promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora „ te navedene ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 890,75 eura, sa zateznom kamatom, i to na:

-iznos od 0,69 eur od 01.09.2009.;

-iznos od 3,03 eur od 01.10.2009.;

-iznos od 2,55 eur od 01.11.2009.;

-iznos od 3,46 eur od 01.12.2009.;

-iznos od 4,19 eur od 01.01.2010.;

-iznos od 5,23 eur od 01.02.2010.;

-iznos od 4,99 eur od 01.03.2010.;

-iznos od 6,40 eur od 01.04.2010.;

-iznos od 6,13 eur od 01.05.2010.;

-iznos od 6,65 eur od 01.06.2010.;

-iznos od 11,16 eur od 01.07.2010.;

-iznos od 10,23 eur od 01.08.2010.;

-iznos od 13,07 eur od 01.09.2010.;

-iznos od 12,09 eur od 01.10.2010.;

-iznos od 10,51 eur od 01.11.2010.;

-iznos od 13,84 eur od 01.11.2010.;

-iznos od 18,07 eur od 01.01.2011.;

-iznos od 15,07 eur od 01.02.2011.;

-iznos od 16,12 eur od 01.03.2011.;

-iznos od 14,79 eur od 01.04.2011;

-iznos od 15,03 eur od 01.05.2011.;

-iznos od 20,70 eur od 01.06.2011.;

-iznos od 21,25 eur od 01.07.2011.;

-iznos od 25,99 eur od 01.08.2011.;

-iznos od 23,55 eur od 01.09.2011.;

-iznos od 20,89 eur od 01.10.2011.;

-iznos od 20,60 eur od 01.11.2011.;

-iznos od 20,40 eur od 01.12.2011.;

-iznos od 21,67 eur od 01.01.2012.;

-iznos od 22,78 eur od 01.02.2012.;

-iznos od 22,93 eur od 01.03.2012.;

-iznos od 22,16 eur od 01.04.2012.;

-iznos od 22,68 eur od 01.05.2012.;

-iznos od 23,03 eur od 01.06.2012.;

-iznos od 22,44 eur od 01.07.2012.;

-iznos od 22,59 eur od 01.08.2012.;

-iznos od 22,15 eur od 01.09.2012.;

-iznos od 21,18 eur od 01.10.2012.;

-iznos od 22,21 eur od 01.11.2012;

-iznos od 22,70 eur od 01.12.2012;

-iznos od 22,36 eur od 01.01.2013;

-iznos od 20,42 eur od 01.02.2013.;

-iznos od 22,07 eur od 01.03.2013.;

-iznos od 22,21 eur od 01.04.2013.;

-iznos od 21,56 eur od 01.05.2013.;

-iznos od 19,55 eur od 01.06.2013.;

-iznos od 19,50 eur od 01.07.2013.;

-iznos od 20,00 eur od 01.08.2013.;

-iznos od 20,79 eur od 01.09.2013.;

-iznos od 21,88 eur od 01.10.2013.;

-iznos od 21,32 eur od 01.11.2013.;

-iznos od 21,72 eur od 30.11.2013.;

-iznos od 22,17 eur od 01.01.2014., sve do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 31.1.2007. do 31.7.2015. utvrđuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. 8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

VI. Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu 360,37 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak postupka od 1.325,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 28.1.2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine, sve u 15 dana.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je 14.12.2006. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br. 041-50-3840913 kojim mu je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.201,99 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita. Tim se ugovorom tužitelj obvezao navedeni iznos kredita vratiti u 84 jednake mjesečne rate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, svakog posljednjeg dana u mjesecu. Ugovorena je redovna kamatna stopa godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora po stopi od 5,20% godišnje, kao i da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF.

2. Tužbu tužiteljica podnosi smatrajući da su tim ugovorom povrijeđena njezina potrošačka prava, time što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe: onu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Pritom se poziva na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH Pž- 7129/13 od 4.7.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. te odredbe čl. 81.,87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Naime, riječ je o nepoštetnim i posljedično ništetnim ugovornim odredbama pa tužitelj od tuženika traži isplatu iznosa koje je stekao na temelju tako ugovorenih odredbi. U tužbi traži isplatu iznosa od ukupno 1.251,12 eura po obje osnove, a nakon provedenog vještačenja traži isplatu iznosa stečenih na ugovorene valutne klauzule od 890,75 eura.

3. Tuženik osporava zahtjev u cijelosti. Smatra neosnovanim stav tužitelja da povreda njegovih prava kao potrošača direktno proizlazi iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.6.2014. i PŽ-6632/17 od 14.6.2018. donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojem se zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

4. Što se tiče tvrdnji koje se odnose na valutnu klauzulu, tuženik tvrdi da je riječ o odredbi koja je tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, tužiteljici su tijekom pregovaranja obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Prilikom sklapanja kredita pregovaralo se o valutnoj klauzuli i tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili euro ili ugovora u kunama bez valutne klauzule.

5. Tuženik i odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra lako uočljivom, jasnom i razumljivom, a metoda i kriterij primjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u. ugovoru o kreditu. Tužiteljica je, s druge strane, potpisom ugovora izjavila da je s tekstom općih akata upoznat. Nadalje, razumljivost proizlazi i iz činjenice da je ugovor solemniziran, dakle obrazlaožen od strane javnog bilježnika. Tuženik je koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog, vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Promjena kamatne stope konkretno nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja, već objektivnih tržišnih okolnosti, a stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu imale namjeru ugovarati fiksnu kamatnu stopu, što tužiteljica namjerava postići u ovom postupku. Ističe prigovor zastare, tijeku zatezne kamate, prigovara visini tužbenog zahtjeva pa ga predlaže odbiti uz naknadu parničnog troška.

6. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 041-50-3840913, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za tužiteljicu i drugu dokumentaciju u spisu, saslušao tužiteljicu i izveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o..

7. Od prijedloga da se sasluša svjedok TN tuženik je odustao.

8. Ocjenom izvedenih dokaza po čl. 8. Zakona o parničnom postupku utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Nije sporno da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 14.12.2006. zaključili ugovor o kreditu u valuti švicarskog franka te da je riječ o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom u skladu s Odlukom tuženika o kamatnim stopama kreditora, s time da je početna kamatna stopa ugovorena u visini od 5,20% godišnje. Nije sporno ni da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa izmijenjena u više navrata, o čemu je tuženik obavještavao tužiteljicu.

10. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koje su uređivale pitanja zaštite potrošača, odnosno potrošačkog kreditiranja te jesu li kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno je li riječ o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva te je li tražbina tužitelja zastarjela.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je presudom P-1401/12 od 4.7.2013. utvrdio da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1.6.2014. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica i švicarski franak te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima primjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača. Time je i tuženik postupio protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 15.4.2015. donio presudu Revt-249/14 kojom je, između ostaloga, odbijena revizija tuženika protiv presude VTSRH Pž- 7129/13 od 13.6.2014. u dijelu kojim je potvrđena presuda TS u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu na taj način promjenjiva.

13. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14.6.2018. donio presudu Pž- 6632/17 kojom je, između ostaloga, odbijena i žalba ovdje tuženika protiv presude TS u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) jer je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1.4.2005. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja ugovora tuženik kao trgovac nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, postupajući time protivno odredbama iz čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 86/03), a nadalje od 7.8.2007.-31.12.2008. protivno odredbama iz čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

14. Po čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika (također i odredba čl. 138.a ZZP/07).

15. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U konkretnom slučaju riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, i to samo u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni.

16. Kako se u konkretnom slučaju tužitelji poziva upravo na utvrđenje iz gore navedene presude kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača i ujedno korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je u st. I. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, ovaj je sud, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio da su i ugovorne odredbe koje su predmet ovoga spora ništetne.

17. Naime, iz iskaza tužiteljice, kojega je sud ocijenio istinitim, iskrenim i uvjerljivim, sud je utvrdio kako u konkretnom slučaju, suprotno tuženikovim tvrdnjama, stranke nisu pojedinačno pregovarale vezano uz sadržaj spornih odredaba predmetnog ugovora, da tužiteljici nisu bili pojašnjeni rizici vezani uz ugovaranje valutne klauzule. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je bilo riječi samo o visini kredita i mjesečne rate, da je riječ o promjenjivoj kamati, no bez informiranja o parametrima na temelju kojih su moguće promjene kamatnih stopa.

18. Pozivanje tuženika na ulogu solemnizacije neosnovano je javni bilježnik nije s tužiteljicom vodio pregovore prije sklapanja ugovora niti je to mogao, niti je njegova uloga u solemnizaciji ugovora o kreditu bila i mogla biti saniranje propusta tuženika. Zbog navedenoga je odbijen prijedlog tuženika za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu.

19. Iz navedenih dokaza sud je utvrdio da se o ugovornoj odredbi iz Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nije na odgovarajući način pregovaralo, da tužiteljica nije bio upozoren na ekonomske posljedice i rizike koji iz toga proizlaze.

20. Slijedom navedenog, presudom donesenom u spomenutom kolektivnom sporu za koju je ovaj sud vezan, sud nalazi utvrđenim osnovu tužbenog zahtjeva, koja se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužiteljici kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj, a te su odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

21. Tuženik je, osporavajući tužiteljeve tvrdnje iz tužbe, istakao prijedlog za saslušanjem svoje djelatnice TN te tužiteljice, na okolnosti informiranosti tužiteljice o sada spornim okolnostima prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Kako je od prijedloga da se sasluša njegova djelatnica odustao, a iz iskaza tužiteljice proizlazi suprotno, tuženik nije dokazao svoje tvrdnje (čl. 221.a ZPP-a).

22. Po čl. 81. st. 1. i čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu, odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo.

23. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost (a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Navedeno stoga što ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, proizlazi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno da se primjena vrši u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Tako određena odredba se ne može smatrati ni određenom ni odredivom. Naime, očito je da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez sudjelovanja druge strane (tužitelja), bez pregovora o toj promjeni, kao i bez određivanja koliko će tih promjena (do kraja otplate kredita, odnosno trajanja ugovora) biti, kada će te promjene nastati, iz kojeg razloga itd. Iz spisu priloženih dokaza ne proizlazi niti da bi takvo što bilo precizirano u aktima tuženika, odnosno tuženikovim Odlukama o izmjenama kamatnih stopa ili drugom aktu tuženika.

24. Iz izvedenih dokaza, s obzirom na citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne.

25. Kako su odredbe spornog ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju tih ugovornih odredbi. Zato je tuženik po čl. 323. ZOO dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Tužiteljica, dakle, ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, i to kao razliku između iznosa kojega je platila na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatoga prema početnoj stopi od 5,20% za redovnu kamatu. Također ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojega je platila na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF. Naime, početna kamatna stopa među strankama nije sporna, a odredba o načinu promjene te stope je ništetna i ostaje stoga samo početna kamatna stopa.

26. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., Zagreb. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da u utuženom razdoblju visina tako obračunate tražbine tužiteljice koja proizlazi iz tečajne razlike (tečaja primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF), iznosi 927,87 eura, za sve anuitete za koje je utvrđen više plaćeni iznos, da je razlika za koje je utvrđen manje plaćeni iznos 37,12 eura, a kada se odbiju te tzv. negativne tečajne razlike, izračun je 890,75 eura.

27. Tražbina na ime više plaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope u istom razdoblju iznosi 325,87 eura. Vještak je sve preplate izrazio i po mjesecima, a tužiteljica je u skladu s rezultatima vještačenja postavila svoj zahtjev, podneskom od 12.11.2024., kojim je zatražila samo isplatu iznosa preplaćenog po osnovi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, čime je djelomično povukla zahtjev za isplatu iznosa preplate po osnovi promjenjive kamatne stope. Tuženik se tom povlačenju usprotivio, pa je sud odlučivao i o ovom dijelu zahtjeva (čl. 193. st. 2. ZPP-a).

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka jer ga je ocijenio objektivnim, jasnim, sačinjen je na temelju sve relevantne dokumentacije. Odluka je donesena na temelju nalaza i mišljenja u kojem su u obzir uzete i tzv. negativne tečajne razlike (prema zahtjevu tužiteljice).

29. Prigovor zastare djelomično je osnovan, i to u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi.

30. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.03.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (konkretno 13.6.2014. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno 14.6.2018. o valutnoj klauzuli).

31. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

32. U konkretnom slučaju tužba je podnesena 25.5.2022., što znači da je protekao zastarni rok za zahtjev za isplatu preplaćenoga po osnovi promjenjive kamatne stope. U preostalom dijelu prigovor zastare je neosnovan.

33. Na temelju svega navedenoga, sud je tužiteljici dosudio 890,75 eura na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a razliku do u tužbi utuženog iznosa od 1.251,12 eura (360,37 eura) po osnovi promjenjive kamatne stope odbijen je kao neosnovan.

34. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1114. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana kada je tužitelj obavio plaćanje više zaračunatih iznosa na ime redovnih kamata, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

35. Odluka o parničnim troškovima donesena je po čl. 154. st. 5., 155. i 156. ZPP- a. Tuženiku nije priznat zahtjev za trošak jer povodom dijela zahtjeva s kojim tužiteljica nije uspjela nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Tužiteljici su po važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika dosuđeni troškovi sastava tužbe i podnesaka od 11.7.2022. i 12.11.2024. po 150,00 eura (tbr 8/1), zastupanja na ročištima 19.9.2023., 1.10.2024. i 24.1.2025. po 150,00 eura (tbr 9/1), ukupno 900,00 eura, što uvećano za pripadajući PDV 25% od 225,00 eura i trošak vještačenja iznosi 1.325,00 eura.

36. Zatezna kamata je dosuđena po čl. 29. st. 2. ZOO, a kamata na parnični trošak po čl. 151. st. 3. ZPP od dana donošenja presude do isplate.

Zagreb, 27. siječnja 2025.

Sudac:

Ivana Marangunić

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se predaje ovom sudu, u četiri istovjetna primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa te presude.

DNA:

- punomoćniku tužiteljice

- punomoćniku tuženika