REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

P-262/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sutkinji Emi Brdovčak, u pravnoj stvari tužiteljice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB: 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženika GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnice, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, Ivana Dežmana 10/I, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 5. prosinca 2024., u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 27. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka ispravlja se upis prava vlasništva u odnosu na posebni dio nekretnine označen kao:

-stan br. 12 na četvrtom katu, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, posebnog WC-a, hodnika, degažmana i lođe, u ukupnoj površini od 67,88 m2, koji se nalazi u zgradi u [adresa], izgrađenoj na novoformiranoj k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Nova, upisan kao etažno vlasništvo (E-48), 48. suvlasnički dio s neodređenim omjerima, na način da se na istome upisuje pravo vlasništva Republike Hrvatske, OIB: 52634238587 u 1/1 dijela uz istodobno brisanje prava vlasništva tuženika Grada Rijeke, Rijeka, Korzo 16, OIB: 54382731928, a po pravomoćnosti ove presude.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Rijeka, Općinskog suda u Rijeci da po pravomoćnosti ove presude provede upis pod točkom I. izreke presude.

II. Nalaže se tuženiku Gradu Rijeci, OIB: 54382731928, Korzo 16, Rijeka naknaditi tužiteljici Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, trošak parničnog postupka u iznosu od 400,00 eura (četiristo eura) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, Zemljišnoknjižnog odjela Rijeka, poslovni broj Z-1/2009/3253 od 16. listopada 2017. proveden postupak preoblikovanja zemljišne knjige za novoformiranu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Nova uz istodobno povezivanje glavne zemljišne knjige i knjige položenih ugovora, između ostalog, i za zgradu u [adresa], sagrađenu na nekretnini ranije oznake: k. č. br. [katastarska čestica], zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u kojem postupku je, između ostalog, naložen upis tuženika Grada Rijeka na posebnom dijelu nekretnine označenom kao:

- stan broj 12 na četvrtom katu, koji se sastoji od tri sobe, sobice, kuhinje, kupaonice, posebnog WC-a, hodnika, degažmana i lođe, u ukupnoj površini od 67,88 m2, koji se nalazi u zgradi u [adresa], izgrađenoj na novoformiranoj k. č. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]-Nova, upisan kao etažno vlasništvo (E-48), 48. suvlasnički dio s neodređenim omjerima. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je podnijela prigovor i prijavu jer se smatrala vlasnicom navedenog posebnog dijela nekretnine, međutim, Općinski sud u Rijeci, Zemljišnoknjižni odjel Rijeka svojim rješenjem posl.br. Z- 30911/2019 od 28. ožujka 2024. odbio je uloženi prigovor te tužiteljicu uputio na ostvarivanje prava u parnici pred sudom (podnošenje tužbe za ispravak). Pojasnila je kako je u prigovoru (prijavi) tvrdila da predmetni posebni dio nekretnine nije procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije društvenog (građevinskog) poduzeća Jadran (koji je u zemljišnim knjigama na spornoj čestici ranije oznake bio upisan kao korisnik nekretnine u društvenom vlasništvu). Ukazala je na to da se naknadno, temeljem pribavljene dokumentacije utvrdilo da je predmetni posebni dio nekretnine dan na korištenje od strane javnog poduzeća Jadrolinija te da je isti stan bio predmet pretvorbe tog javnog poduzeća. Pravo vlasništva posebnog dijela nekretnine koji je predmet ovog spora utvrđeno je u korist Grada Rijeka na temelju presude Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P- 2826/2011-5 od 18. travnja 2012., međutim, Republika Hrvatska nije bila stranka tog parničnog postupka pa je ta presuda ne obvezuje. Osim toga, Republika Hrvatska je već ranije, prije donošenja navedene presude ex lege stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu. Pojasnila je kako je na predmetnom stanu nositelj prava korištenja bilo javno poduzeće Jadrolinija Rijeka koje je vrijednost stanova isključilo iz svojeg društvenog kapitala prilikom pretvorbe i stanove prenijelo Fondovima stambeno-komunalnih djelatnosti općine prema mjestu gdje se stanovi nalaze. Dakle, sporni posebni dio nekretnine nije procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe i privatizacije javnog poduzeća Jadrolinija Rijeka već je temeljem čl. 2. st. 3. u vezi čl. 47. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine" br. 19/91., 26/91., 45/92., 83/92., 84/92., 18/93., 94/93., 2/94., 9/95., 42/95., 21/96., 118/99., 99/03., 145/10.) predan na gospodarenje Fondu u komunalno- stambenoj djelatnosti Općine Rijeka te isti nije otkupljen u postupku prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Odredbom čl. 65. st. 2 Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13, 130/14, 18/16) koji je bio na snazi u trenutku vođenja postupka preoblikovanja zemljišne knjige te povezivanja knjige položenih ugovora i glavne knjige, odnosno odredbom čl. 56. st. 3. u vezi stavka 1. i 2. trenutno važećeg Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18, 155/23), navedeni stan, kao neprocijenjena imovina, postao je ex lege vlasništvo Republike Hrvatske, a ne tuženika Grada Rijeke. Zato je predložila da sud prihvati tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti ističući kako je on vlasnik sporne nekretnine te je pravo vlasništva upisao na temelju rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Z-1/2009/3253 od 14. srpnja 2017. koje je doneseno u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za novoformiranu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] i određen je upis prethodno opisanog posebnog dijela – stana kao 48. suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom (E-48), te je na istome određen upis prava vlasništva u korist Grada Rijeke. Upis prava vlasništva u korist Grada Rijeke na predmetnom stanu određen je na temelju pravomoćne i ovršne presude zbog ogluhe Trgovačkog suda u Rijeci, poslovni broj P-2826/2011-5 od 18. travnja 2012. koja je pravomoćna 5. svibnja 2012. te je na nekretnini stare oznake k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] na temelju citirane presude provedena uknjižba prava vlasništva u 1/204 dijela u korist Grada Rijeke dana 9. kolovoza 2012. pod poslovnim brojem Z- 11863/2012. Tuženik je radi utvrđivanja svog prava vlasništva na predmetnom stanu pokrenuo postupak pred Trgovačkim sudom u Rijeci poslovni broj P-2826/2011 protiv Građevnog poduzeća Jadran Rijeka koji je jedini bio pasivno legitimiran u takvom postupku, a s obzirom na to da je bio uknjižen u zemljišnoj knjizi. Republika Hrvatska nije ni mogla sudjelovati u navedenom postupku jer nije bila pasivno legitimirana, niti je sud koji je vodio taj postupak utvrdio da postoji pravni interes Republike Hrvatske za sudjelovanje u postupku. Republika Hrvatska nije bila stranka u postupku poslovni broj P-2826/2011 jer u zemljišnoj knjizi nije postojao upis koji bi upućivao na to da bi Republika Hrvatska mogla ili trebala biti stranka u tom postupku. Ukazao je na to da je presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-2826/2011 od 18. travnja 2012. donesena u ime Republike Hrvatske, od strane nadležnog suda koji je utvrdio da je Grad Rijeka dokazao svoje pravo vlasništva predmetnog stana, na temelju pozitivnih propisa Republike Hrvatske te je takva presuda proizvela pravne učinke. Prema navodima tuženika, pravomoćna presuda daje čvrste okvire pravnog odnosa, isključujući pritom mogućnost preispitivanja i preinačivanja sadržaja pružene zaštite, te je ista autoritativan regulator i baza budućih pravnih odnosa samo ako njena izreka bude neopoziva, a u konkretnom slučaju tužitelj ne raspolaže mogućnošću opoziva iste. Citirana presuda stekla je svojstvo pravomoćnosti dana 5. svibnja 2012., a provedena je u zemljišnim knjigama još 2012. godine i temeljem te presude je tuženik upisan kao vlasnik predmetnog stana. Pri tom se tuženik pozvao na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1327/12-2 od 15. veljače 2017. u kojoj je zauzeto stajalište da upis koji je u zemljišnim knjigama izvršen na temelju pravomoćne sudske odluke ne može biti neistinit, odnosno nevaljan. Tuženik je stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i pozivom na ispunjenje uvjeta propisanih u odredbi čl. 364. st. 6. i 370. citiranog Zakona („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZV) stekao pravo vlasništva na predmetnim stanovima kao posebnim dijelovima. Pravu vlasništva tuženika koje je valjano upisano u zemljišnu knjigu na temelju pravomoćnih i ovršnih presuda Naslovnog suda ne može se s uspjehom suprotstaviti neupisano (navodno) pravo vlasništva tužitelja koje tužitelj nije ranije upisao u zemljišne knjige, a imajući u vidu Ustavom RH i člankom 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava zajamčenu zaštitu prava na mirno uživanje svoga vlasništva, odnosno zaštite legitimnih očekivanja i stečenih prava tuženika. Zato je tuženik predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U nastavku postupka stranke su ustrajale kod svojih navoda.

4. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakona o parničnom postupku - „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog spora je zahtjev za ispravak pogrešnog upisa sukladno odredbi čl. 205. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 63/19, 128/22, 155/23 i 127/24; dalje: ZZK) koji zahtjev je tužitelj podnio u roku od 30 dana propisanom navedenom odredbom.

7. U ovoj pravnoj stvari je sporno je li tužitelj stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini (stanu) na temelju propisa koji uređuju status imovine neprocijenjene u postupku pretvorbe.

8. Među strankama nije sporno te proizlazi iz isprava u spisu:

- da je zgrada u [adresa] na adresi Đ [adresa], u kojoj se nalazi sporni stan broj 12 na četvrtom katu sagrađena na nekretnini ranije oznake k. č. br. [katastarska čestica], z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] te da je navedena čestica bila upisana u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo s pravom korištenja Građevinskog poduzeća Jadran (stranica 213 spisa),

- da je proveden postupak preoblikovanja zemljišne knjige za novoformiranu k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] – Nova (koja je formirana od dotadašnje k. č. br. [katastarska čestica]) u kojem postupku je među ostalim naložen upis tuženika na posebnom dijelu nekretnine – predmetnom stanu (a kako to proizlazi iz zapisnika i rješenja Općinskog suda u Rijeci na stranicama 6 do 150 spisa),

- da je tuženik u postupku preoblikovanja zemljišnih knjiga svoje pravo vlasništva na spornom stanu upisao na temelju presude zbog ogluhe ovog suda poslovni broj P-2826/2011-5 od 18. travnja 2012. u kojem postupku je tuženik tužio Građevno poduzeće Jadran Rijeka d.d. u stečaju (stranica 210 i 211 spisa),

- da je stvarni nositelj prava korištenja na tom stanu zapravo bilo društvo Jadrolinija (a ne upisani korisnik Jadran, Rijeka), koje vrijednost stanova nije uračunalo u vrijednost društvenog kapitala već je stanove predao na gospodarenje Fondu stambeno – komunalnih djelatnosti grada kako to proizlazi iz dopisa CERP-a na stranici 193 spisa te iz Ugovora o korištenju stana (stranica 185 i 195 spisa),

- da stanovi čija vrijednost nije uračunata u vrijednost društvenog kapitala (pa tako ni sporni stan) nisu prodani nositeljima stanarskog prava (stranica 193 spisa).

9. Dakle, iz isprava u spisu i nespornih navoda stranaka proizlazi da je predmetna nekretnina bila u društvenom vlasništvu te da je izvanknjižni nositelj prava korištenja tom nekretninom bilo društvo Jadrolinija koje nekretninu nije procijenilo u svoj temeljni kapital.

10. Prema odredbi čl. 47. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“ broj 19/1991), stanovi čija vrijednost ne ulazi u društveni kapital poduzeća predaju se na gospodarenje fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu. Dok se na temelju posebnog propisa ne riješe vlasničkopravni odnosi glede tih stanova, fondovi imaju sva prava davaoca stana na korištenje s tim da ih ne mogu otuđiti. Posebnim propisom – Zakonom o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 145/10) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja presude zbog ogluhe od 18. travnja 2012. koja je predstavljala temelj upisa tuženikovog prava vlasništva na spornom stanu, propisano je da imovina u obliku dionica i poslovnih udjela u trgovačkim društvima te u obliku poslovnih prostora i stanova, koja u cijelosti nije procijenjena, vlasništvo je Republike Hrvatske (čl. 49. st. 3. tog Zakona), a navedeno je propisano i odredbom čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 94/13, 130/14, 18/16) koji je bio na snazi u vrijeme postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga, kao i odredbom čl. 56. st. 3. sada važećeg Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ broj 52/18, 155/23). Iz navedenog proizlazi da je u vrijeme donošenja presude zbog ogluhe kao i u vrijeme provođenja postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga predmetni stan bio u vlasništvu Republike Hrvatske po sili zakona, a s obzirom na to da se radilo o stanu čiji je izvanknjižni nositelj prava korištenja bilo društvo Jadrolinija koje taj stan nije unijelo u temeljni kapital društva. Prema shvaćanju ovog suda, tuženik je u vrijeme donošenja presude zbog ogluhe znao da je izvanknjižni nositelj prava korištenja društvo Jadrolinija, a ne (u zemljišnim knjigama upisano) građevno poduzeće Jadran Rijeka d.d. u stečaju jer iz Ugovora o korištenju stana na stranici 195 spisa proizlazi da je Stambeno poduzeće Rijeka (kao prednik tuženika) taj stan davalo na korištenje na temelju akta o davanju stana na korištenje koji je izdalo poduzeće Jadrolinija. Iz navedenog nadalje proizlazi da je tuženik (putem Stambenog poduzeća Rijeka) na temelju odluke Jadrolinije stekao pravo gospodarenja tj. pravo davanja u zakup predmetnog stana (koje značenje ima pravo gospodarenja, a kako to proizlazi iz čl. 47. st. 2. Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća) i to do rješavanja pitanja nositelja prava vlasništva (posebnim propisom). Iz navedenog proizlazi da tuženik temeljem odluke Jadrolinije nije stekao jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja), već pravo davanja u zakup stana. Isto tako, tužitelj je morao znati (u vrijeme donošenja presude zbog ogluhe) da je sukladno zakonskim propisima koji su tada bili na snazi (čl. 49. st. 3. Zakonom o upravljanju državnom imovinom) vlasnik spornog stana [adresa], a to je s obzirom na propise na snazi trebao znati i u vrijeme postupka preoblikovanja zemljišnih knjiga (čl. 65. st. 2. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske). Prema tome, zbog navedenih okolnosti tuženik se u ovoj parnici ne može osnovano pozivati na legitimna očekivanja (uslijed donošenja pravomoćne presude zbog ogluhe) jer takva očekivanja moraju prije svega biti utemeljena na zakonu pa već uslijed činjenice prema kojoj je tuženik imao pravo gospodarenja, a ne pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja nekretninom (koje je dobio od Jadrolinije), tuženik se ne može osnovano pozivati na legitimna očekivanja uslijed donošenja pravomoćne presude zbog ogluhe na temelju koje je upisao svoje pravo vlasništva. Osim toga, a kao što je prethodno navedeno, tuženik je znao da Građevno poduzeće Jadran d.d. kojeg je tužio u parnici u kojoj je donesena presuda zbog ogluhe nije stvarni nositelj prava upravljanja korištenja i raspolaganja nekretninom u društvenom vlasništvu već da je to Jadrolinija s obzirom na to da je tuženikov prednik (Stambeno poduzeće Rijeka) od Jadrolinije stekao pravo raspolaganja stanom na način da ga daje u zakup. Zato se tuženik nije mogao legitimno pozivati ni na okolnost da je on izvanknjižni vlasnik stana i da je to pravo stekao ostvarivanjem statusa izvanknjižnog nositelja prava upravljanja, raspolaganja i korištenja tim stanom, pozivajući se na zakonske pretpostavke iz čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17; dalje: ZVIDSP). Na kraju, dodaje se da u postupku u kojem je donesena presuda zbog ogluhe u odnosu na ovdje tuženika (P-2826/2011-5) nije sudjelovala i ovdje tužiteljica pa donošenje pravomoćne presude u tom predmetu ne oduzima tužiteljici mogućnost štititi svoje zakonom ustanovljeno pravo pred nadležnim sudom.

11. Slijedom navedenog, primjenom citiranih propisa presuđeno je kao u izreci.

12. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom čl. 154. st.1. te čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica ima pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od po 200,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore – „Narodne novine“ broj 138/23; dalje: Tarifa) te za pristup ročištu od 5. prosinca 2024. (Tbr. 9. t. 1. Tarife), odnosno ukupno 400,00 eura. Zato je odlučeno kao u točki II. izreke. O kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a u vezi sa čl. 29. st. 2. ZOO-a

U Rijeci 27. siječnja 2025.

Sutkinja:

Ema Brdovčak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude odnosno od dana objave presude ako uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Rijeci, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.