Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

Pr-736/2024-13

10000 Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Marku Gracinu i Vatroslavu Šegi, odvjetnicima iz ZOU Marko Gracin i Vatroslav Šego iz Zagreba, Fra Andrije Kačića Miošića 12, protiv tuženika ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., OIB: 82031999604, Zagreb, Ozaljska ulica 105, zastupanog po punomoćnicima po zaposlenju , radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 16.01.2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 27 siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKI ELEKTRIČNI TRAMVAJ d.o.o., Zagreb, Ozaljska ulica 105, isplatiti tužitelju EU, iz [adresa], iznos od ukupno 4.251,87 € bruto (slovima: četiritisućedvjestopedesetjedaneuroosamdesetsedamcenti), sa zateznim kamatama do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, izuzev zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, tekućim:

- na iznos 60,83 € od 11. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos 113,36 € od 11. srpnja 2019. do isplate,

- na iznos 128,19 € od 11. kolovoza 2019. do isplate,

- na iznos 118,79 € od 11. rujna 2019. do isplate,

- na iznos 103,80 € od 11. listopada 2019. do isplate,

- na iznos 102,17 € od 11. studenog 2019. do isplate,

- na iznos 122,32 € od 11. prosinca 2019. do isplate,

- na iznos 81,32 € od 11. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos 47,50 € od 11. ožujka 2020. do isplate,

- na iznos 107,06 € od 11. travnja 2020. do isplate,

- na iznos 112,18 € od 11. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos 101,02 € od 11. lipnja 2020. do isplate,

- na iznos 122,37 € od 11. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos 119,56 € od 11. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos 134,50 € od 11. rujna 2020. do isplate,

- na iznos 122,17 € od 11. listopada 2020. do isplate,

- na iznos 119,80 € od 11. studenog 2020. do isplate,

- na iznos 132,17 € od 11. prosinca 2020. do isplate,

- na iznos 142,31 € od 11. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos 121,56 € od 11. veljače 2021. do isplate,

- na iznos 105,90 € od 11. ožujka 2021. do isplate,

- na iznos 130,95 € od 11. travnja 2021. do isplate,

- na iznos 105,55 € od 11. svibnja 2021. do isplate,

- na iznos 110,82 € od 11. lipnja 2021. do isplate,

- na iznos 123,71 € od 11. srpnja 2021. do isplate,

- na iznos 114,80 € od 11. kolovoza 2021. do isplate,

- na iznos 113,08 € od 11. rujna 2021. do isplate,

- na iznos 118,01 € od 11. listopada 2021. do isplate,

- na iznos 67,31 € od 11. studenog 2021. do isplate,

- na iznos 122,53 € od 11. prosinca 2021. do isplate,

- na iznos 125,12 € od 11. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos 116,38 € od 11. veljače 2022. do isplate,

- na iznos 73,32 € od 11. ožujka 2022. do isplate,

- na iznos 125,57 € od 11. travnja 2022. do isplate,

- na iznos 128,20 € od 11. svibnja 2022. do isplate,

- na iznos 125,68 € od 11. lipnja 2022. do isplate,

- na iznos 121,32 € od 11. srpnja 2022. do isplate,

- na iznos 110,62 € od 11. kolovoza 2022. do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku ZET d.o.o. naknaditi tužitelju EU parnični trošak u iznosu od 1.250,00 € sa zateznim kamatama tekućim od 27.01.2025.g., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 06.06.2024. navodi da je od 15. svibnja 2019. godine zaposlenik društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. U odnosu na radno mjesto tužitelja, ističe se kako je tužitelj temeljem Ugovora o radu od 15. svibnja 2019. bio zaposlen na određeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač autobusa I“, šifra radnog mjesta ZS182, Autobusni promet Dubrava, a nakon čega je s poslodavcem sklopio novi ugovor za isto radno mjesto i to 22. svibnja 2020. Ugovor o radu na određeno vrijeme, te 15. studenog 2020. Ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nadalje, tužitelj je 25. srpnja 2022. sklopio novi Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto „Vozač autobusa III“, šifra radnog mjesta ZS184, Autobusni promet Dubrava, međutim, u naravi se radi o istom radnom mjestu te tužitelj od kada je zasnovao radni odnos do danas, radi na istom radnom mjestu s identičnim radnim zadacima. U skladu s odredbom čl. 6. i 7. Ugovora o radu sklopljenih 26. listopada 2018., 15. listopada 2019. te 11. studenoga 2019. određeno je kako će se radniku, ovdje tužitelju, obračunavati i isplaćivati plaća sukladno Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, i to prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Odredbom čl. 6. Ugovora o radu od 21. srpnja 2022. određeno je kako će se radniku isplaćivati plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,40. Do provedbe statusnih promjena 2018. godine tuženik je imao svojstvo podružnice Zagrebačkog holdinga d.o.o., a nakon provedbe statusnih promjena i osnivanja tuženika kao pravne osobe kod njega je produžena primjena TKU koji se primjenjivao u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Tim Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o., Dodatkom V. Temeljnog kolektivnog ugovora te Pravilnikom o radu za društvo Zagrebački holding d.o.o., a koji su se do 31. prosinca 2019. primjenjivali na tuženika određeno je da osnovnu plaću radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak čini zbroj umnoška osnovice i koeficijenta karakteristične skupine poslova i zadaća u koju je razvrstano radno mjesto na koje je radnik raspoređen, stalnog dodatka i dodatka na radni staž. Na istovjetan način osnovnu plaću člankom 67. regulira i Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019., koji se primjenjivao od 1. siječnja 2020. godine. Kako je već istaknuto u historijatu tužbe Ad 1, tužitelj je s tuženikom zasnovao radni odnos na radnom mjestu „Vozač autobusa“. Od trenutka zasnivanja radnog odnosa za radno mjesto vozača tramvaja, pa do danas, tužitelj prometuje redovnim tramvajskim linijama tuženika koje su organizacijski raspoređene pod Autobusni promet Dubrava. Obračunavanjem plaće prema koeficijentu 2,20 tužitelj je u periodu od 15.05.2019. do 01.08.2022. godine, kao dana početka rada na radnom mjestu „Vozač autobusa III“, diskriminiran u odnosu na druge radnike koji obavljaju isti posao. Nakon sklapanja ugovora o radu za radno mjesto "vozač autobusa III" tužitelju se plaća obračunavala primjenom koeficijenta 2,40, iako su njegovi radni zadaci bili nepromijenjeni. Naime, drugim tuženikovim radnicima, koji su u naravi obavljali iste poslove kao tužitelj, mjesečna plaća je već tada obračunavana primjenom koeficijenta 2,40, čime su u konačnici ostvarivali bitno višu osnovnu plaću od tužitelja. Diskriminacijski učinak još je jasniji ako se uzme u obzir da se u konkretnom slučaju radilo o radnom mjestu koje je organizirano kao rad u smjenama, pri čemu je nerijetko bio slučaj da nakon odrađene radne smjene pojedinog vozača zamjenjuje drugi vozač koji nastavlja voziti isti tramvaj na istoj relaciji do završetka svoje smjene, obavljajući iste radne zadatke, ali pritom dobiva veću plaću od vozača kojeg je prethodno zamijenio jer mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40, a ne 2,20. Radnici tuženika koji su zaposleni na radnom mjestu vozača tramvaja vrše primopredaju smjena sukladno rasporedu kojega tuženik objavljuje svakoga petka na svojim internim stranicama, a jedino iz kojega rasporeda je vidljivo koji je od vozača upravljao tramvajem, kojim tramvajem je upravljao te u kojem vremenu. S obzirom da tužitelj ne raspolaže putnim nalozima ili drugim ispravama iz kojih bi bilo vidljivo tko je predavao i preuzimao smjenu, već se navedeno može isključivo vidjeti iz gore navedenog rasporeda, predlaže se sudu naložiti tuženiku dostavu podataka o tome tko je u utuženom razdoblju vršio primopredaju smjene s tužiteljem te dostavu platnih lista tako utvrđenih radnika. Također, tužitelj predlaže sudu saslušati radnike UU, MU, LU, te PU, kao svjedoke na okolnost činjenice obavljanja istovjetnih poslova te predlaže naložiti tuženiku dostavu platnih lista imenovanih radnika, a sve radi utvrđivanja koeficijenata po kojemu se tim radnicima obračunavaju plaće, odnosno dostaviti drugi dokaz o primijenjenom koeficijentu radi usporedbe s tužiteljevim. Ono što je, također, bitno za istaknuti, iz samih platnih lista tužitelja koju sastavlja poslodavac – tuženik, razvidno je da se za radno mjesto vozača tramvaja na koje je tužitelj bio raspoređen, ima primjenjivati koeficijent 2,40. Naime, sam tuženik na svakoj tužiteljevoj platnoj listi naznačuje koeficijent za radno mjesto vozač autobusa AP Dubrava 2,40, da bi zatim kao posebnu stavku iskazao korekciju koeficijenta za -0,20. Tužitelj ističe kako je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnicima za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane u čl. 90. i 91. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZR) se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito na jednakost plaća istih radnih mjesta. U smislu odredbe čl. 91. ZR – a dvije osobe obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako: obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju; je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti, je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kvalifikaciju stečenu određenom razinom obrazovanja i narav posla određenu prema objektivnim kriterijima kao što su potrebna znanja, vještine, odgovornost i samostalnost te uvjeti u kojima se rad obavlja. Ranije predloženi svjedoci, kao i svi ostali vozači tramvaja tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40, obavljali su isti posao u istim uvjetima kao i tužitelj, imaju istu stručnu spremu, vještine, odgovornost i uvjete u kojima se rad obavlja te bi sve navedene osobe, kao vozači tramvaja, mogli zamijeniti jedan drugoga u odnosu na posao koji obavljaju. Dakle, tužitelj ponavlja, imajući u vidu citirane odredbe Zakona o radu, rad koji su obavljali vozači tramvaja kojima se plaća obračunavala po koeficijentu 2,40 jednak je radu samog tužitelja u vrijeme kada mu je plaća obračunavana po koeficijentu složenosti 2,20 te radu kojeg isti obavlja sada kada mu se plaća obračunava po koeficijentu 2,40. Unatoč tome što je Ugovorom o radu određeno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje po koeficijentu 2,20, tuženik je bio dužan, s obzirom na sve ranije navedeno, već tada obračunavati i isplaćivati plaću tužitelju po koeficijentu 2,40 jer je u skladu s člankom 91. stavkom 1. Zakona o radu poslodavac dužan radnicima isplaćivati jednaku plaću za jednak rad i rad jednake vrijednosti dok je sukladno stavku 5. istoga članka svaka odredba suprotna tome ništetna. Temeljem izračuna razlike plaće primjenom koeficijenta 2,40 u skladu s podacima sadržanima u priloženim platnim listama, proizlazi kako je tužitelj za period od kada je zasnovao radni odnos, pa do zaključno sa 31.07.2022., uskraćen za iznos od 4.813,77 € bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaća koje su mu morale biti obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate i isplaćene po koeficijentu 2,20. Plaća se, u skladu s Kolektivnim ugovorima te ugovorima o radu, isplaćuje najkasnije do desetog dana u mjesecu za rad u prethodnom obračunskom razdoblju. Tužitelj na utuženu razliku plaća u iznosu od 4.813,77 € bruto, koje mu je tuženik isplaćivao prema koeficijentu 2,20, potražuje zakonske kamate. Tužitelja zahtijeva i naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. Nakon što je tužitelj zaprimio tuženikov izračun tužiteljeve tražbine u ovom predmetu, tužitelj je podneskom od 19.11.2024. (str. 208-211 spisa), u skladu s tuženikovim izračunom, postavio konačan tužbeni zahtjev na način da je smanjio prvotni tužbeni zahtjev, te da konačno potražuje s utužene osnove iznos od ukupno bruto 4.251,87 €. U ostalom dijelu prvotni tužbeni zahtjev je ostao neizmijenjen.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u otvorenom roku daje odgovor na tužbu broj gornji na način da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Prvenstveno, tuženik ističe da u ovom predmetu nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenjem tužbe, jer je prije podnošenja tužbe tužitelj, ako je već smatrao da je njegovo pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, morao uputiti zahtjev poslodavcu za zaštitu prava radnika, što je tužitelj propustio učiniti. Sukladno čl. 133. Zakona o radu (NN 93/17, 127/17, 98/19, 151/22, 64/23), radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Dakle, ako je tužitelj smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo iz radnog odnosa, trebao je podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku propisanom u čl. 133. Zakona o radu. S obzirom da nisu ispunjene procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe, tuženik predlaže Naslovljenom sudu da tužbu i tužbeni zahtjev odbaci. Nadalje, u slučaju da Naslovljeni sud ne odbaci tužbu, tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je kod Naslovnog suda ustao tužbom radi isplate iznosa od 4.813,77 EUR bruto, a koji iznos predstavlja razliku plaće za koju smatra da mu je trebala biti obračunata i isplaćena po koeficijentu 2,40 i plaća koje su mu obračunate po koeficijentu 2,20. Nastavno na navode iz tužbe, nesporno je da je tužitelj radnik kod tuženika na radnom mjestu "vozač autobusa" u AP Dubrava. U utuženom razdoblju temeljem zaključenih ugovora o radu radniku je bio utvrđen koeficijent složenosti posla 2,20 za radno mjesto "vozač autobusa I". Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova - GRUPA SLOŽENOSTI POSLOVA V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta:

- VOZAČ AUTOBUSA I – koeficijent složenosti poslova 2,20,

- VOZAČ AUTOBUSA II – koeficijent složenosti poslova 2,30,

- VOZAČ AUTOBUSA III – koeficijent složenosti poslova 2,40.

Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društva u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine i trenutno važećeg Kolektivnog ugovora iz 2023. godine, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u II. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,01 – 3,00. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl. 90. Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Obzirom na sadržaj tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja, tuženik navodi da sudska praksa ističe kako je poslodavac dužan isplatiti plaću sukladno zaključenom Ugovorom o radu s radnikom, što je vidljivo iz presude Županijskog suda u Zagrebu od 07.01.2020., Gž R-1627/2017 koja navodi: „…tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Iz navedenog proizlazi da je tuženik izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traže da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena.“ Da tuženik ima pravo na plaću koju je ugovorio potvrđuje dodatno i sljedeća odluka Vrhovnog suda od 25.4.2007. godine (Revr-225/2007): „Radnik u osnovi ima pravo na plaću koja je ugovorena između njega i poslodavca neovisno o ugovornom odnosu između poslodavca i drugih radnika. Pravilo sadržano u odredbi čl. 148. st. 1. ZOO/91 da ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane može se, uz uvjete iz čl. 6. ZR/95, primijeniti i na ugovor o radu. Za ishod ovog spora bilo je pravno odlučno (relevantno) odgovoriti na pitanje je li tuženik kao poslodavac tužiteljici kao radnici isplatio plaću u skladu s onim što je među njima ugovoreno, odnosno je li tuženik postupio sukladno ugovoru o radu, pravilniku o radu i odredbama čl. 88. do 95. ZR/95 kojima se uređuje plaća, a nije od značenja odnos između tuženika i drugih radnika.“ Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač autobusa I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tužiteljevi navodi kako je u neravnopravnom položaju i diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tuženika koji su zaposleni na istom radnom mjestu su neutemeljeni i ničim dokazani, budući da su zaposlenici na navedenom radnom mjestu imali utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20 i primali su plaću u skladu s navedenim koeficijentom. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostranoobvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy koje poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Netočni su navodi tužitelja da su predloženi svjedoci, kao i drugi vozači autobusa kod tuženika kojima se obračunava plaća po koeficijentu 2,40 , obavljali isti rad s istim uvjetima kao i tužitelj u utuženom razdoblju. Upravo suprotno navodima tužitelja postoje razlike u radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju, obzirom da voze različite autobusne linije. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ NU“, u članku 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog „ NU“ obavlja poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Poslovi mentorstva su istaknuti kao jedna od razlika između poslova radnog mjesta „Vozač I“ i „Vozač III“ te takve poslove, između ostalog, mogu obavljati samo vozači na radnom mjestu „Vozač III“. Time se želi ukazati na važnosti u razlici u znanju, vještinama i radnom iskustvu vozača pa se u skladu s tim daju i složeniji poslovi duže zaposlenim vozačima (zaposlenim na radnom mjestu „ NU III“) kao što je obavljanje mentorstva mladim novozaposlenim vozačima. Napominjemo kako mentoriranje nije istaknuto kao isključivi razlog i temelj za primjenu različitog koeficijenta složenosti poslova i nije sporno da se vozačima koji obavljaju poslove mentorstva nad novim kolegama za to isplaćuje poseban dodatak na plaću, a plaća im se obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova koji je određen njihovim ugovorima o radu. Zbog svega navedenog tuženik je razvrstao vozače u tri skupine odnosno utvrdio tri radna mjesta (Vozač I, Vozač II, Vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20, 2,30 i 2,40). Također, iz Karte radnog mjesta za Vozača autobusa I proizlazi da je potrebno radno iskustvo od 1 godine na poslovima vozača C i D kategorije, dok je za radno mjesto Vozača autobusa III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača autobusa u ZET-u. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, jer tužitelj nije priložio valjane dokaze na kojima temelji razlike plaće koje potražuje tužbom niti da bi upravo zatraženi iznosi predstavljali razliku plaće koju isti potražuje. Tužitelj nema pravo potraživati zakonske zatezne kamate na porez na dobit i prirez kao sastavni dio bruto plaće radnika, jer prema čl. 22. st. 3. važećeg Zakona o porezu na dohodak, zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koje potražuje tužitelj, a ukoliko isti budu dosuđeni te koji se budu isplaćivali po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće. Slijedom navedenog, treba odbiti zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu. Predloženim dokazima tužitelj nije dokazao osnovanost, niti visinu tužbenog zahtjeva te se predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno donese presudu kojom će odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 15.05.2019. (str. 10-12 spisa), u Ugovor o radu na određeno vrijeme od 22.05.2020. (str. 13-15 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.11.2020. (str. 16-18 spisa), u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 25.07.2022. (str. 19-21 spisa), u dopis voditeljice Podružnice ZET od 29.12.2017. svim radnicima podružnice ZET (str. 22), u Izvod iz Pravilnika o radu iz studenog iz 2016. (str. 23-26 spisa), u izvod iz Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (str. 27-30, 114-117 spisa), u Dodatak V Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. od 30.07.2013. (str. 31-37 spisa), , u Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz prosinca 2019. (str. 38-78 spisa); u Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz veljače 2023. (str. 118-158 spisa); u platne liste za tužitelja (str. 79-90 spisa), u Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog Holdinga d.o.o. Podružnice ZET od 24. srpnja 2015. sa prilogom 3. (str. 97-113 spisa); u opis poslova radnog mjesta vozač autobusa I (str. 171 spisa), u opis poslova radnog mjesta vozač autobusa III (str. 172 spisa); u tuženikov izračun tužiteljeve tražbine (str. 206-207 spisa); saslušani su svjedoci: LU (str. 239-240 spisa), UU (str. 240 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja EU kao stranke (str. 241 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom razlike plaće za razdoblje od svibnja 2019. do srpnja 2022., kada mu je tuženik isplaćivao plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 umjesto 2,40.

9. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika na radnom mjestu vozača autobusa I.

10. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

11. Među strankama je sporna pravna osnovanost tužbe.

12. Analizirajući provedene materijalne dokaze (dokumentaciju koja prileži spisu) i personalne dokaze (iskaze svjedoka i iskaz tužitelja kao stranke) sud je utvrdio:

- da je utuženo razdoblje, razdoblje od svibnja 2019. do srpnja 2022.;

- da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu vozača autobusa I;

- da je dana 15.05.2019. tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa I", s time da će radnik temeljem toga ugovora o radu započeti s radom 15.05.2019., te da će mu se plaća obračunavati prema koeficijentu složenosti posla 2,20;

- da je dana 22.05.2020. tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa I", s time da će radnik temeljem toga ugovora o radu započeti s radom 15.05.2020., te da će mu se plaća obračunavati prema koeficijentu složenosti posla 2,20;

- da je dana 15.11.2020. tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa I", s time da će radnik temeljem toga ugovora o radu započeti s radom 15.11.2020. te da će mu se plaća obračunavati prema koeficijentu složenosti posla 2,20;

- da je dana 25.07.2022. tužitelj sa tuženikom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta "vozač autobusa III", s time da će radnik temeljem toga ugovora o radu započeti s radom 01.08.2022. te da će mu se plaća obračunavati prema koeficijentu složenosti posla 2,40;

- da su Pravilnikom o radu Zagrebačkog holdinga d.o.o. iz studenog 2016. sva radna mjesta razvrstana u 10 grupa složenosti poslova, a kao vozač autobusa tužitelj je razvrstan u petu grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11 do 2,40;

- da su prema čl. 70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu ZET d.o.o. iz prosinca 2019. sva radna mjesta kod tuženika razvrstana u četiri grupe složenosti, s time da se radno mjesto vozač razvrstava u drugu grupu složenosti poslova s predviđenim rasponom koeficijentom složenosti poslova od 2,01 do 3,00;

- da su Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., podružnice Zagrebački električni tramvaj, u prilogu 3. koji se odnosi na katalog radnih mjesta po grupa složenosti poslova, navedeni vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, vozač autobusa II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i vozač autobusa III s koeficijentom složenosti poslova 2,40;

- da je prema platnim listama za tužitelja, koje prileže spisu od str. 79-90, a odnose se na razdoblje od srpanj 2021. do lipnja 2022., poslodavac tužitelja za svaki mjesec naznačio da je tužitelju koeficijent složenosti posla 2,40, te je naveden i korektivni faktor koeficijenta "-0,20";

- da iz iskaza, u postupku saslušanih radnika tuženika, svjedoka LU i UU, te iz iskaza tužitelja EU saslušanog kao stranke, proizlazi da ne postoji nikakva razlika u obavljanju poslova između radnih mjesta "vozač autobusa I", vozač autobusa II, vozač autobusa III", da se radi o potpuno istim poslovima vozača tramvaja, odnosno da se radi o identičnom opsegu poslova i po količini i po vrsti;

- da su iskazi svjedoka i tužitelja životni, uvjerljivi i u pogledu odlučnih okolnosti međusobno suglasni, pa je sud prihvatio iskaze svjedoka kao vjerodostojne;

- da je sam tužitelj iskazao kako je zaposlen kao vozač autobusa i da obavlja iste poslove kao i ostali vozači autobusa, ali je u razdoblju od svibnja 2019. do srpnja 2022. godine, imao manji koeficijent od drugih vozača autobusa iako, nije postojala razlika između poslova koji su obavljali;

- da tuženik Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga, Podružnica Zagrebački električni tramvaj od 24.07.2015. nije točno i precizno naveo razlike u plaćama vozača autobusa I sa koeficijentom složenosti posla 2,20, vozača autobusa II sa koeficijentom složenosti posla 2,30 i vozača autobusa III sa koeficijentom složenosti 2,40 tj. nije točno označio (naveo) što čini razliku u koeficijentima složenosti poslova vozača autobusa I, II i III.

13. U čl. 90. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) navodi se da je poslodavac dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom propisom, Kolektivnim ugovor, Pravilnikom o radu, odnosno Ugovorom o radu. Ako osnove i mjerilo za isplatu plaće nisu uređene kolektivnim ugovorom, poslodavac koji zapošljava najmanje 20 radnika dužan ih je utvrditi pravilnikom o radu. Ako plaća nije određena na način kako je naprijed navedeno, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan radniku isplatiti primjerenu plaću. Pod primjerenom plaćom smatra se plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja.

14. U čl. 91. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23, 64/23) navodi se da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti.

15. Ovaj sud smatra da se odredbe o jednakosti plaća imaju tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od naziva radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, ako što je slučaj u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji kod tuženika obavljaju poslove vozača autobusa. Stoga su ništetne sve odredbe ugovora o radu koje je tužitelj sklapao s tuženikom i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini od 2,20 umjesto u visini od 2,40, imajući u vidu čl. 91. st. 4. Zakona o radu/14 "odredba ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog pravnog akta protivna čl. 91. st. 1. Zakona o radu/14 ništetna je".

16. Osnovna plaća za iste poslove koje obavljaju različiti radnici bi trebala biti ista, ako se isti posao obavlja u istim ili sličnim uvjetima. Budući da je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao, u istim uvjetima, te da je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača autobusa kod tuženika koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40), nisu od odlučujućeg značenja navodi tuženika da su kod tuženika Katalogom radnih mjesta po grupama složenosti poslova utvrđena radna mjesta vozača "vozača autobusa I", "vozača autobusa II", "vozača autobusa III". Tuženik je tužitelju na tužiteljevim platnim listama navodio koeficijent složenosti posla 2,40, ali je isti umanjivao za -0.20, iako Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ne predviđa korekciju koeficijenta za -0.22, pa sud zaključuje da je poslodavac potpuno neosnovano vršio korekciju koeficijenta tužitelju u utuženom razdoblju.

17. Tuženik je sačinio izračun tužiteljevog potraživanja za utuženo razdoblje, temeljem kojeg izračuna je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev u ovom predmetu, i koju visinu tuženik nije osporavao.

18. Slijedom naprijed navedenog, konačno uređeni tužbeni zahtjev tužitelja je pravno osnovan, pa je sud donio odluku kao u izreci presude pod I.

19. Iz ugovora o radu koje je tužitelj sklapao s tuženikom (str. 10-21 spisa), je vidljivo da se poslodavac obvezao radniku isplaćivati plaću najkasnije 10. dana u mjesecu za izvršeni rad u prethodnom mjesecu. Na dosuđene mjesečne iznose razlike plaće zatezne kamate teku od 11. u mjesecu za prethodni mjesec (kako je to tužitelj i potraživao u tužbi i u konačno uređenom tužbenom zahtjevu). Visina stope zatezne kamate propisana je čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23), a pobliže je navedena u izreci presude pod točkom I.

20. U odnosu na zatezne kamate na dosuđeni bruto iznos plaće, a s obzirom da se isti sastoji od neto plaće, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u smislu čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi sve do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela na naplatu, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek isplatom same plaće.

21. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a koji regulira da je stranka koja izgubi spor dužna protivnoj stranci nadoknaditi prouzročene parnične troškove. Odluka o trošku temelji se i na odredbi čl. 155. ZPP-a koji kaže da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

22. Tužitelja je tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je do zaključenja glavne rasprave zatražio naknadu parničnog troška (str. 243 spisa).

23. Tužitelj je uspio u sporu, pa mu je tuženik dužan nadoknaditi prouzročene parnične troškove.

24. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi 4.251,87 €. Tužitelju je priznat trošak: sastava tužbe u visini od 100 bodova; sastava dva obrazložena podneska od 18.09.2024. i 19.11.2024.. u visini od 100 bodova za svaki; za zastupanja na ročištima od 21.10.2024. i 16.01.2025., u visini od 100 bodova za svaki. To sve zbrojeno iznosi ukupno 500 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 € (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 1.000,00 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 250,00 €. Sveukupno je tužitelju priznat trošak ove parnice u iznosu od 1.250,00 €.

25. Tužitelj je na dosuđeni trošak potraživao zatezne kamate na koje ima pravo temeljem odredbi čl. 67. st. 3. u vezi s čl. 30. Ovršnog zakona (NN 112/12, 93/14 i 73/17), pa je njegov zahtjev prihvaćen, a zatezne kamate teku na parnični trošak od dana donošenja prvostupanjske presude, tj. od 27. siječnja 2025.g. pa do isplate, po stopi koja je određena čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 28/19).

26. Tužitelj je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe temeljem čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18).

U Zagrebu, 27. siječnja 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- pun. tužitelja odvjetnici iz ZOU Gracin i E

- tuženiku