Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-15/2024-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima ZOU Dejana Jakca i Marine Mraković u Buzetu, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 27. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da isplati tužitelju OK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 3.355,91 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od dospijeća pa do isplate obračunato po stopi od 15% godišnje na iznose dospjele do 12. prosinca 2007. godine, nadalje zakonske zatezne kamate koje teku na iznose dospjele od dana 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, te na iznose dospjele od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,03 eura od 13.7.2007 do isplate

- na iznos od 7,06 eura od 23.8.2007 do isplate

- na iznos od 7,08 eura od 7.9.2007 do isplate

- na iznos od 13,64 eura od 2.10.2007 do isplate

- na iznos od 13,59 eura od 3.11.2007 do isplate

- na iznos od 13,73 eura od 22.12.2007 do isplate

- na iznos od 13,65 eura od 27.2.2008 do isplate

- na iznos od 13,87 eura od 6.3.2008 do isplate

- na iznos od 13,99 eura od 6.3.2008 do isplate

- na iznos od 33,48 eura od 5.4.2008 do isplate

- na iznos od 32,61 eura od 9.5.2008 do isplate

- na iznos od 32,23 eura od 11.7.2008 do isplate

- na iznos od 32,58 eura od 19.8.2008 do isplate

- na iznos od 31,95 eura od 20.8.2008 do isplate

- na iznos od 31,93 eura od 14.10.2008 do isplate

- na iznos od 32,23 eura od 14.10.2008 do isplate

- na iznos od 50,39 eura od 24.12.2008 do isplate

- na iznos od 47,77 eura od 24.12.2008 do isplate

- na iznos od 50,93 eura od 13.1.2009 do isplate

- na iznos od 51,34 eura od 19.2.2009 do isplate

- na iznos od 51,50 eura od 6.5.2009 do isplate

- na iznos od 50,80 eura od 6.5.2009 do isplate

- na iznos od 50,84 eura od 6.5.2009 do isplate

- na iznos od 49,82 eura od 01.06.2009 do isplate

- na iznos od 49,05 eura od 01.07.2009 do isplate

- na iznos od 49,16 eura od 14.8.2009 do isplate

- na iznos od 49,43 eura od 01.09.2009 do isplate

- na iznos od 49,32 eura od 01.10.2009 do isplate

- na iznos od 48,87 eura od 21.11.2009 do isplate

- na iznos od 49,46 eura od 22.12.2009 do isplate

- na iznos od 49,93 eura od 1.1.2010 do isplate

- na iznos od 50,61 eura od 01.2.2010 do isplate

- na iznos od 50,34 eura od 2.3.2010 do isplate

- na iznos od 51,29 eura od 01.04.2010 do isplate

- na iznos od 50,99 eura od 6.5.2010 do isplate

- na iznos od 51,29 eura od 1.6.2010 do isplate

- na iznos od 54,51 eura od 01.07.2010 do isplate

- na iznos od 53,72 eura od 01.08.2010 do isplate

- na iznos od 55,70 eura od 01.09.2010 do isplate

- na iznos od 54,87 eura od 01.10.2010 do isplate

- na iznos od 53,60 eura od 1.11.2010 do isplate

- na iznos od 55,91 eura od 01.12.2010 do isplate

- na iznos od 50,91 eura od 01.01.2011 do isplate

- na iznos od 48,91 eura od 01.02.2011 do isplate

- na iznos od 49,52 eura od 01.03.2011 do isplate

- na iznos od 48,57 eura od 01.04.2011 do isplate

- na iznos od 48,60 eura od 01.05.2011 do isplate

- na iznos od 52,02 eura od 01.06.2011 do isplate

- na iznos od 52,24 eura od 01.07.2011 do isplate

- na iznos od 55,04 eura od 01.08.2011 do isplate

- na iznos od 53,41 eura od 01.09.2011 do isplate

- na iznos od 51,63 eura od 05.10.2011 do isplate

- na iznos od 44,97 eura od 5.11.2011 do isplate

- na iznos od 44,75 eura od 8.12.2011 do isplate

- na iznos od 45,31 eura od 4.1.2012 do isplate

- na iznos od 45,77 eura od 16.2.2012 do isplate

- na iznos od 45,72 eura od 21.3.2012 do isplate

- na iznos od 45,19 eura od 3.4.2012 do isplate

- na iznos od 45,33 eura od 4.5.2012 do isplate

- na iznos od 45,39 eura od 2.6.2012 do isplate

- na iznos od 44,94 eura od 4.7.2012 do isplate

- na iznos od 44,88 eura od 2.8.2012 do isplate

- na iznos od 44,52 eura od 4.9.2012 do isplate

- na iznos od 43,89 eura od 2.10.2012 do isplate

- na iznos od 44,28 eura od 3.11.2012 do isplate

- na iznos od 44,40 eura od 4.12.2012 do isplate

- na iznos od 44,07 eura od 4.1.2013 do isplate

- na iznos od 42,93 eura od 2.2.2013 do isplate

- na iznos od 43,63 eura od 5.3.2013 do isplate

- na iznos od 43,56 eura od 5.4.2013 do isplate

- na iznos od 43,08 eura od 3.5.2013 do isplate

- na iznos od 41,90 eura od 5.6.2013 do isplate

- na iznos od 41,74 eura od 2.7.2013 do isplate

- na iznos od 41,85 eura od 2.8.2013 do isplate

- na iznos od 42,09 eura od 4.9.2013 do isplate

- na iznos od 42,49 eura od 2.10.2013 do isplate

- na iznos od 42,05 eura od 5.11.2013 do isplate

- na iznos od 42,09 eura od 5.12.2013 do isplate

- na iznos od 42,15 eura od 4.1.2014 do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da isplati tužitelju OK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 3.893,35 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od dospijeća pa do isplate obračunato po stopi od 15% godišnje na iznose dospjele od 11. siječnja 2005. godine pa do 12. prosinca 2007. godine, nadalje zakonske zatezne kamate koje teku na iznose dospjele od dana 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-tnih poena, te na iznose dospjele od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,63 eura od 19.2.2009 do isplate

- na iznos od 1,69 eura od 6.5.2009 do isplate

- na iznos od 1,97 eura od 1.2.2010 do isplate

- na iznos od 1,10 eura od 2.3.2010 do isplate

- na iznos od 6,22 eura od 1.4.2010 do isplate

- na iznos od 5,25 eura od 6.5.2010 do isplate

- na iznos od 7,15 eura od 1.6.2010 do isplate

- na iznos od 23,56 eura od 1.7.2010 do isplate

- na iznos od 20,19 eura od 1.8.2010 do isplate

- na iznos od 30,53 eura od 1.9.2010 do isplate

- na iznos od 26,97 eura od 1.10.2010 do isplate

- na iznos od 21,24 eura od 2.10.2010 do isplate

- na iznos od 33,37 eura od 1.12.2010 do isplate

- na iznos od 49,28 eura od 1.1.2011 do isplate

- na iznos od 38,26 eura od 1.2.2011 do isplate

- na iznos od 42,52 eura od 1.3.2011 do isplate

- na iznos od 37,61 eura od 1.4.2011 do isplate

- na iznos od 38,52 eura od 1.5.2011 do isplate

- na iznos od 59,42 eura od 1.6.2011 do isplate

- na iznos od 61,48 eura od 1.7.2011 do isplate

- na iznos od 78,98 eura od 1.8.2011 do isplate

- na iznos od 70,03 eura od 1.9.2011 do isplate

- na iznos od 60,23 eura od 5.10.2011 do isplate

- na iznos od 59,64 eura od 5.11.2011 do isplate

- na iznos od 58,90 eura od 8.12.2011 do isplate

- na iznos od 63,65 eura od 4.1.2012 do isplate

- na iznos od 67,80 eura od 16.2.2012 do isplate

- na iznos od 68,38 eura od 21.3.2012 do isplate

- na iznos od 65,56 eura od 3.4.2012 do isplate

- na iznos od 67,51 eura od 4.5.2012 do isplate

- na iznos od 68,86 eura od 2.6.2012 do isplate

- na iznos od 66,67 eura od 4.7.2012 do isplate

- na iznos od 67,28 eura od 2.8.2012 do isplate

- na iznos od 65,64 eura od 4.9.2012 do isplate

- na iznos od 62,11 eura od 2.10.2012 do isplate

- na iznos od 65,99 eura od 3.11.2012 do isplate

- na iznos od 67,86 eura od 4.12.2012 do isplate

- na iznos od 66,55 eura od 4.1.2013 do isplate

- na iznos od 59,32 eura od 2.2.2013 do isplate

- na iznos od 65,51 eura od 5.3.2013 do isplate

- na iznos od 66,08 eura od 5.4.2013 do isplate

- na iznos od 63,69 eura od 3.5.2013 do isplate

- na iznos od 56,19 eura od 5.6.2013 do isplate

- na iznos od 56,02 eura od 2.7.2013 do isplate

- na iznos od 57,90 eura od 2.8.2013 do isplate

- na iznos od 60,90 eura od 4.9.2013 do isplate

- na iznos od 65,05 eura od 2.10.2013 do isplate

- na iznos od 62,95 eura od 5.11.2013 do isplate

- na iznos od 64,49 eura od 5.12.2013 do isplate

- na iznos od 66,23 eura od 4.1.2014 do isplate

- na iznos od 65,31 eura od 5.2.2014 do isplate

- na iznos od 67,49 eura od 11.3.2014 do isplate

- na iznos od 66,77 eura od 8.4.2014 do isplate

- na iznos od 64,36 eura od 7.5.2014 do isplate

- na iznos od 63,59 eura od 4.6.2014 do isplate

- na iznos od 63,94 eura od 4.7.2014 do isplate

- na iznos od 66,67 eura od 5.8.2014 do isplate

- na iznos od 68,98 eura od 3.9.2014 do isplate

- na iznos od 68,50 eura od 7.10.2014 do isplate

- na iznos od 70,49 eura od 4.11.2014 do isplate

- na iznos od 71,84 eura od 3.12.2014 do isplate

- na iznos od 71,05 eura od 3.1.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 4.2.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 4.3.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 3.4.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 5.5.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 2.6.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 4.7.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 4.8.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 2.9.2015 do isplate

- na iznos od 71,27 eura od 3.10.2015 do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, da isplati tužitelju OK, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 28,76 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od 01.10.2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena.

IV. O d b i j a s e tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 1.496,65 eura.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu 1.758,98 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2019. godine kod ovoga suda pod posl.br. P-1229/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženika, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF iz u govora o kreditu sklopljenog 02. studenoga 2004. godine.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 346-66/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini;

- da je navedeni ugovor potvrđen od strane javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod brojem ovjere OU-1073/04 dana 04. studenoga 2014. godine;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu odobren stambeni kredit za adaptaciju stana i refinanciranje kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita (čl. 2. Ugovora) uz ugovorenu kamatnu stopu od 4,99% koja se obračunava mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključena je u anuitete (čl. 3. Ugovora) s time da je ugovoreno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke (čl. 6. Ugovora);

- da je rok otplate 20 godina (čl. 3. toč. IV. Ugovora), a otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima iznosi 395,64 CHF, a podmiruje se u kunama obračunato po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama banke (čl. 3. Ugovora);

- da je odredbom čl. 6. Ugovora ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a tuženik je sukladno takvoj odredbi mijenjao kamatnu stopu jednostranom odlukom bez poznate metode i određenih parametara te takav način obračuna nije niti određen niti poznat tužitelju;

- da je u trenutku sklapanja ugovora kamata iznosila 4,99% te ista kasnije u nekoliko navrata povećavana što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta;

- da tužitelj ne posjeduje obavijesti o kamatnim stopama, a isti da je to zatražio od tuženika što ovaj do pisanja ove tužbe nije dostavio, no unatoč navedenom zna da su kamate povećavanje sukladno jednostranoj odluci banke te da su iste u jednom periodu iznosile čak 6,75% što je za 1,76% više od početne kamatne stope odnosno 35% više;

- da period od 2010. pa sve do 2015. godine bilježi rast tečaja CHF pa je isti u 2015. godini iznosio čak 7,90, što je čak za 60% više od početnog tečaja;

- da je tužitelju bio poznat samo početni tečaj CHF, a isti nije znao niti je mogao znati na koji način će se on mijenjati i koliko će zbog toga iznositi pojedini anuitet;

- da su ništetne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora ali su također ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula gdje je isplata glavnice i anuiteta vezana za valutu švicarski franak što da je utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni brojPž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine;

- da je u predmetnoj presudi vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena u razdoblju od 1. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača;

- da je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. godine donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula);

- da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli;

- da se odredbom o valutnoj klauzuli i redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega te odredbe moraju biti određene odnosno odredive, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje: ZOO), koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;

- da je prema čl. 272. ZOO, činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO);

- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO);

- da je tužitelj kredit ishodio u privatne svrhe kao potrošač, a kredit vezan za CHF valutu s promjenjivom kamatnom stopom ponuđen od strane banke, tuženika, kao najpovoljniji;

- da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj kao korisnik kredita i prednica tužene, kao kreditor nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da je prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), takva ugovorna odredba nepoštena, a kao takva ništetna;

- da je odredbom čl. 6. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci tuženika o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužiteljica da je bila u situaciji da nije imala utjecaja na sadržaj budućeg ugovora, te se nalazila u slabijem položaju u odnosu na banku, kako pregovarački tako i u pogledu razumijevanja financijskih posljedica ugovora, a banka prije sklapanja ugovora ni na koji način nije dala informacije i obrazloženja koja bi tužiteljici kao prosječnom potrošaču predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora, te rizika koji iz njih proizlaze, da bi kasnije samoinicijativno, ponovno bez pregovaranja, mijenjala kamatnu stopu;

- da je vezano za valutnu klauzulu iz samog ugovora razvidno da je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost 60.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tužene, važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 20 godina, a isplata trebala biti vršena u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 395,64 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF na dan plaćanja;

- da odredba o valutnoj klauzuli navedena na taj način nije lako razumljiva;

- da cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta pa samo saznanje tužitelja da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koja bi tužitelja upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita;

- da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao, nije mu objasnio i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji;

- da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;

- da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja;

- da se ne može razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste;

- da je tuženik kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogao predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita;

- da je tuženik svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitio prilikom sklapanja ugovora na način da je isti ugovorio čitav niz sredstva osiguranja i to: založno pravo na nekretnini banke, policu osiguranja nekretnine vinkulirana u korist banke, Izjave o zapljeni primanje sukladno odredbama Ovršnog zakona od tužitelja i sudužnika, bjanko mjenicu od tužitelja i sudužnika, bjanko mjenicu bez protesta i sporazum i izjava o obvezi na temelju mjenice, potpisanim od strane korisnika kredita i svih sudužnika (članak 9. Ugovora.);

- da se tuženik također zaštitio i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da na sebe nije preuzeo nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što upravo upućuje na zaključak da je tuženik znao za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se isti od tog rizika zaštitio na način da je sav rizik prebacio na drugu, slabiju, ugovornu stranu, ovdje tužitelja;

- da sve navedeno potvrđuju i presude suda Europske unije, npr. presude suda Europske unije C-119/17 te C-126/17 (prva je vezana za jedan slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj) kojima se potvrđuje s da nacionalni sud kod utvrđivanja nepoštenosti ugovorene valutne klauzule mora utvrditi: je li potrošač upozoren i informiran o rizicima te o svim bitnim informacijama vezanima za konkretnu ugovorenu valutu, je li ta valuta ugovorena u dobroj vjeri te je li takva odredba izazvala kasnije neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača;

- da ako bi se sve to utvrdilo, nacionalni sud prema odluci Suda EU može presuditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora vezanih za valutnu klauzulu CHF, i to zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule CHF te još dodatno zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da je presudom C-119/17 Sud EU utvrdio da je odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda;

- da je presudom C-126/17 Sud EU utvrdio sljedeće: "Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita";

- da ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljanost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredbi;

- da su Ugovorne strane ugovora o kreditu sklopile dana 25. siječnja 2016. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 346-66/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela;

- da su stranke također suglasno utvrdile stanje nove glavnice u visini od 24.528,51 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke;

- da provedenom konverzijom tužitelj nije uopće obeštećen, a sve iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan;

- da je razlika pretplate trebala biti veća od utvrđene slijedom čega je i preostali dio glavnice puno manji, a točan iznos svih preplaćenih iznosa da će se utvrdit vještačenjem u ovom postupku;

- da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, prema čijem stavu korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita;

- da ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni;

- da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima;

- da je kamatna stopa određena Aneksom ugovora o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke);

- da konvertiranjem stoga nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet PK protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji;

- da činjenica, da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;

- da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju;

- da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;

- da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi;

- da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom;

- da obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

- da je odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužiteljici pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatila i primila, jer je tako naplaćeni novčani iznos tužena stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a;

- da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj obratio tuženiku radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, no da tuženik nije dostavio traženu dokumentaciju;

- da tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom koju smatra da je tuženik dužan predati a nije, do podnošenja tužbe, slijedom čega se u tužbi predlaže sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a da sud naloži tuženiku dostaviti navedenu dokumentaciju po čijem primitku bi se provelo vještačenje po vještaku financijske struke, a potom tužitelj bio u stanju precizirati tužbeni zahtjev;

- da ukoliko sud ne bi udovoljio zahtjevu tužitelja da se tuženoj naloži dostaviti predloženu dokumentaciju radi uređenja tužbenog zahtjeva, isti postavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim potražuje isplatu preplate po anuitetima u ukupnom iznosu od 90,000,00 kuna uz zateznu zakonsku kamatu na svakomjesečno dospjele iznose od 11. siječnja 2005. godine pa do isplate, a sve prema obrazloženom obračunu dostavljenog uz tužbu.

2. Tužena u odgovoru na tužbu od 22. studenoga 2019. godine (list 45-86) osporava navode iz tužbe i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz isticanje prigovora nedostatka pravnog interesa i prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu čl. 186.b st. 3. ZPP-a u konkretnom slučaju, a sve kako iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi kako moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: da mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne m ože postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i da mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, a da u ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta;

- da tužitelj raspolaže (ili bi barem trebao raspolagati) svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, jer je sva dokumentacija već dostavljena tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope i otplatne planove nakon svake izvršene promjene stoga da ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg tužitelj nije mogao postaviti određeni (specificirani) tužbeni zahtjev;

- da su svi traženi podaci iznova dostavljeni tužitelju i prilikom konverzije kredita sukladno čl. 19.c Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a navedeno da je razvidno iz Aneksa;

- da je sukladno propisima o konverziji tuženik bio obvezan u roku od 45 dana nakon stupanja na snagu ZID ZPK, dostaviti tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu (čl. 19.e ZID ZPK) te zajedno s pregledom svih pojedinačnih tražbina od potrošača odnosno izvodom otvorenih stavaka na temelju osnovnog ugovora;

- da je za potrebe provjere izračuna konverzije tuženik bio dužan omogućiti tužitelju povijesni pregled svojih općih uvjeta kreditiranja, odluke o kamatnim stopama te dnevne tečajeve primjenjive na kredite u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da prema tome, svi dokumenti koji sadržavaju sve podatke potrebne za specificiranje tužbenog zahtjeva tuženik je ranije (i to čak u dva navrata) već dostavio tužitelju;

- da nije ispunjen niti uvjet, obzirom da ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi tuženik bio u obvezi dostaviti tužitelju zatražene podatke, ni po jednoj od zakonom predviđenih osnova: da ne postoji obveza prema sadržaju građanskopravnog odnosa

- temeljem izvršene konverzije kredita sukladno Aneksu Osnovni ugovor je prestao postojati te navedeno znači kako između stranaka ovoga spora više ne postoji građanskopravni odnos temeljem Osnovnog ugovora, pa tuženik da nije u obvezi dostavljati tužitelju bilo kakve dokumente koji se tiču Osnovnog ugovora i da ne postoji obveza niti temeljem razloga da bi podaci bili zajednički za obje stranke - iz sadržaja podataka koje tužitelj traži da je razvidno kako nije riječ o podacima koji se mogu smatrati zajedničkim za obje stranke u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a;

- da iz svega navedenog jasno proizlazi kako nisu ispunjeni zakonom propisani uvjeti za postavljanje tužbenog zahtjeva prema čl. 186.b st. 3. ZPP-a;

- da je riječ o iznimci od pravila propisanog u čl. 186. st. 1. ZPP-a da tužbeni zahtjev mora biti određen već u tužbi;

- da obzirom da nema pretpostavki za primjenu navedene iznimke, tužitelj ne može izbjeći primjenu spomenutog čl. 186. st. 1., u uvjetima u kojima je tužitelj objektivno u mogućnosti odrediti odnosno specificirati svoj tužbeni zahtjev;

- da tuženik nema pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovome postupku;

- da ZID ZPK zapravo predstavlja konačno i trajno rješenje problematike kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom, a da to potvrđuje sam postupak konverzije koji se provodio u nekoliko koraka propisanim čl. 19. ZID ZPK pa je provedbom konverzije tužitelj već obeštećen za utužene iznose jer upravo oni odgovaraju iznosu preplate utvrđeni u čl. 2. Aneksa, a preplaćeni iznos iskorišten je za podmirenje obroka prema novom otplatnom planu;

- da sukladno čl. 226. st. 2. u vezi sa st. 1. ZOO-a tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog povremenog davanja pa je u trenutku podnošenja tužbe temeljem ove odredbe već nastupila zastara svih navodnih tražbina tužitelja s obzirom da je proteklo više od tri godine od dospjelosti svih anuiteta po osnovnom ugovoru sklopljenom 02. studenoga 2004. godine;

- da ukoliko tužitelj svoju tražbinu temelji na institutu stjecanja bez osnove tuženik smatra da je u tom slučaju prigovor zastare osnovan, a sve kako se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a kod ništavnog pravnog posla rok zastare počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla;

- da iz sklopljenog aneksa je razvidno kako je tužitelj prihvatio tuženikov prijedlog konverzije osnovnog ugovora čime je osnovni ugovor s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti promijenjen u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je u svim aspektima i bio sklopljen u EUR od samog početka pa je prvotni CHF ugovor o kreditu nakon konverzije u eurski kredit jednostavno prestao postojati kako konverzija ima pravni učinak ex tunc;

- da kako je prvotni osnovni ugovor u cijelosti zamijenjen novim ugovorom (aneksom) čime je osnovni ugovor prestao postojati da više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se one ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove;

- da jedna od osnovnih pravnih pretpostavki za nastanak osnove vraćanja temeljem stjecanja bez osnove jeste da prijelaz dijela imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema nikakvu pravnu osnovu (čl. 1111. ZOO-a), a koji kriterij nije u konkretnom slučaju ispunjen imajući u vidu činjenicu kako su stranke sklapanjem aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredbama o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;

- da je temeljem provedene konverzije izvršena ne samo promjena valute CHF ugovora o kreditu već i promjena kamatne stope, a ona obuhvaća sve uplaćene svote anuiteta s naslova CHF ugovora o kreditu (tako je izražen pravni stav u članku mr. sc. SK "Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu" i članak prof. dr. sc. FK i doc. dr. sc. ŠK "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse";

- da osim navedenih stavova na isti zaključak ukazuje i brojna sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova iz kojih jasno proizlazi kako je tuženikova argumentacija o nepostojanju bilo kakovih prava tužitelja temeljem osnovnih ugovora u cijelosti osnovana (presuda OGS Zagreb P-3183/15 od dana 10. listopada 2016. godine, potvrđena presudom ŽS u Splitu Gž-239/17 OD 09. listopada 2017. godine, presuda ŽS u Varaždinu Gž-1654/17-3 od 21. studenoga 2018. godine, presude Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama P-198/19 od 07. lipnja 2019. godine i P-199/19 od 07. lipnja 2019. godine, presuda ŽS u Puli-Pola Gž-518/18 od 03. rujna 2018. godine i dr.)

- da tužitelj ničim nije dokazao da bi sporne odredbe osnovnog ugovora bile ništetne niti se ima pravo pozivati na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru kolektivnog spora, a sve iz razloga što nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja osnovnog ugovora, nedostatak pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora, nepostojanja pravnog odnosa koji bi obuhvaćao presudama donesenim u okviru kolektivnog spora i konačno jest pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi se na osnovni ugovor;

- da se pravna zaštita koju je na apstraktnoj razini postigla udruga Potrošač u kolektivnom sporu ne može smatrati ostvarenjem konkretne pravne zaštite ovdje tužitelja koja se temelji na pretpostavci ništetnosti spornih odredaba osnovnog ugovora, a sve kao cilj kolektivne zaštite je bio prije svega preventivan i nije mu funkcija ostvarivanje subjektivnih prava pojedinačnih potrošača;

- da činjenica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe osnovnog ugovora o valutnoj klauzuli i kamati ništetne pa je prilikom ocjene ništetnosti odredaba osnovnog ugovora potrebno uzeti u obzir sve okolnosti ovog konkretnog predmeta koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora;

- da ugovorena valutna klauzula nije ništetna jer je izričito dozvoljena temeljem zakona (čl. 22. st. 1. ZOO-a), a istu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz čl. 84. ZZP/03, a ona kao takva ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu čl. 81. ZZP/03;

- da je pobijani ugovor sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave što znači da je tužitelj od strane samog javnog bilježnika bio upoznat sa svim detaljima ovog pravnog posla i pravnim posljedicama koje iz istog proizlaze;

- da u postupku solemnizacije javni bilježnik čita sam ugovor na glas u prisutnosti ugovaratelja i mora upozoriti ugovaratelja ako ugovor sadrži nejasne ili dvosmislene odredbe;

- da je zaposlenik tuženika prilikom sklapanja ugovora detaljno upoznao tužitelja sa predmetnim kreditnim proizvodom to objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizići iz činjenice ugovaranja kredita u CHF;

- da pored činjenice da je tuženik putem svog kreditnog referenta unaprijed odnosno prije sklapanja ugovora detaljno upozorio tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja isti je u odnosu na potencijalne korisnike kredita općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF;

- da prosječnom Č potrošaču, a time zasigurno i tužitelju teško je predbaciti da ne razumije mehanizam funkcioniranja valutne klauzule s obzirom da je u RH opće poznata činjenica da je daleko pretežan udio štednje hrvatskih građana u stranoj valuti ili u protuvrijednosti strane valute pa se ima zaključiti da hrvatske štediše razumiju značenje štednje u stranoj valuti, poznato im je da kretanje tečaja utječe na visinu depozita odnosno na visinu obveze polaganja novca prema ugovorima o oročenim depozitima pa općenito da na strani hrvatskih građana postoji povećana svijest o izražavanja obveze u stranoj valuti;

- da je tužitelj imao pravo izbora između više kreditnih proizvoda tuženika stoga da nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule;

- da je očito tužitelj razmotrio sve mogućnost i u konačnici se odlučio na kredit vezan uz valutu CHF ocijenivši kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF;

- da je u ovakvom ugovornom odnosu između davatelja kredita i primatelja kredita davatelj kredita taj koji odmah nakon sklapanja ugovora o kreditu u cijelosti ispunjava glavnu činidbu isplatom kredita primatelju kredita, a primatelj sklapanjem ugovora preuzima tek obvezu izvršenja protučinidbe kroz dugo vremensko razdoblje pa je stoga jasno da u takvom pravnom odnosu davatelj kredita preuzima sve rizike na sebe;

- da je nesporno kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacija tečaja CHF u odnosu na HRK mogla kretati u oba smjera (deprecijacija ili aprecijacija) što da znači da valutna klauzula sama po sebi ne može osigurati isključivo koristi za banku odnosno štetu za potrošača već je moguća i obrnuta situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj jer valutna klauzula osigurava da obje ugovorne strane jednako budu izložene valutnom riziku dakle naglasak je na ostvarenje "jednakosti", a ne suprotno ovdje navedenom "neravnoteži" u smislu čl. 81. ZZP/03;

- da osim toga valja naglasiti da su se okolnost promijenile nakon zaključenja ugovora kada se tek u izmijenjenim okolnostima klauzula pokazala kao nepravedna i nepovoljna za drugu stranu međutim kako je aprecijacija tečaja CHF nastupila nakon zaključenja ugovora o kreditu po tuženoj ne postoji valjana pravna osnova temeljem koje bi se odredbe koje sadrže valutnu klauzulu proglasile nepoštenim;

- da isto tako ugovaranje valutne klauzule tužena nije postupila protivno načelu savjesnosti i poštenja već je primijenila povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata informirajući potrošače o svim informacijama koje je znala pa tako i tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravala potrošače u javnim objavama općenito o rizici a dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF;

- da svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su "preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba koje sadrže valutnu klauzulu nastali kao posljedica oscilacije kretanja tečaja HRK u odnosu na CHF zapravo su posljedica okolnosti na koje sama tužena nema nikakvog utjecaja i nije mogla predvidjeti jer to naprosto i nije moguće ne samo za tuženu već ni za koga drugog;

- da niti u odnosu na odredbu ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu ispunjeni uvjeti za provođenje testa poštenosti iz čl. 84. ZZP/03 niti uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 da bi se navedena odredba mogla utvrditi nepoštenom, a sve kako prije svega odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije zabranjena niti je protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, a o ništetnosti bi se moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu čl. 26. ZOO-a, što ovdje nije slučaj;

- da se osim toga radi i o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva pa se i zbog toga ne može uopće ocjenjivati njezina poštenost sukladno čl. 84. ZZP/03, a isto tako o predmetnoj odredbi se pojedinačno raspravljalo jer je tužitelj mogao birati između više kredita sa fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom;

- da je do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (do 01. siječnja 2009. godine) tužena mijenjala kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama pri čemu se rukovodila tržišnim uvjetnima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata, a do promjene visine došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa (tzv. indeks troškova sredstava, indeks troškova regulacije i dr.);

- da u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banke da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa već je ta obveza uvedena tek donošenjem ZID ZPK (NN 112/12 od dana 04. listopada 2012. godine);

- da je tužena oduvijek sve odluke o promjenama visine kamatne stope donosila temeljem gore utvrđenih objektivnih tržišnih kriterija;

- da tužena osporava i visinu tužbenog zahtjeva jer nije jasno na koji je način tužena došla do navedenog iznosa;

- da nije pravno održivo razmišljanje tužitelja da se financijskim vještačenjem utvrdi preplata primjenom ugovorene kamatne stope jer bi to značilo kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa što nije bila volja ugovornih strana, već je tužitelj pristao na promjenjivu kamatnu stopu koja može biti viša ili niža od početno ugovorene;

- da ukoliko sud usvoji dokazni prijedlog provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, čemu se tužena protivi, predlaže da se prilikom utvrđivanja preplate eventualno kao početnu kamatnu stopu primjeni prosječna kamatna stopa građana na kunske kredite sukladno javno dostupnim podacima objavljenim u biltenima HNB-a te na taj način utvrditi da li je tužitelj uopće išta preplatio po navedenom ugovoru.

2.1. Slijedom svega navedenog tužena predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev u cijelosti s obzirom da nisu ispunjeni uvjeti za postavljanje stupnjevite tužbe, odnosno s obzirom da tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, kako je temeljem Aneksa tužena već nadoknadila tužitelju sve iznose koje potražuje tužbom. Podredno, odbiti tužbeni zahtjev jer je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja i zato jer nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu kako više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem ugovora o kreditu koji je prestao ispunjenjem, a s druge strane stranke sklapanjem aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tužena ovlaštena zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem osnovnog ugovora i konačno zato što valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/03 pa stoga nisu ni ništetne, uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 20. studenoga 2020. godine (list 453-460) tuženik se dodatno očituje vezano za u međuvremenu doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog spora posl.br. Gos-1/2019 ukazujući ovome sudu da je vezan pravnim shvaćanjima VSRH iz oglednog spora odnosno zauzetom pravnom shvaćanju, kako je Aneks o konverziji sklopljen sukladno ZID ZPK iz 2015. godine valjan i proizvodi pravne učinke bez obzira na eventualnu ništetnost odredbi prvotno sklopljenog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, da je VSRH jasno zauzeo pravno shvaćanje da je aneks o konverziji sklopljen sukladno ZID ZPK/2015 nova, valjana i samostalna pravna osnova s retroaktivnim učinkom. Drugim riječima, da svaki novčani iznos koji je tuženik primio od tužitelja u dosadašnjem kreditnom odnosu ima - sukladno pravno obvezujućem shvaćanju VSRH - valjani pravni temelj. Navedeno shvaćanje da je u cijelosti usaglašeno s obveznopravnim uređenjem u RH, pa sve i da odredbe prvotno sklopljenog ugovora o kreditu jesu ništetne, tuženik naglašava da ne postoji nikakva zapreka da ugovorne strane svojom voljom nadomjeste ništetnu odredbu ugovora, što je odraz načela dispozitivnosti. Tuženik posebno ističe da je Aneksom u cijelosti izmijenjena i odredba o promjenjivosti kamatne stope prvotno sklopljenog ugovora o kreditu, koji u trenutku njegova sklapanja bila utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu. Dakle, da je tužitelj Aneksom doveden u poziciju kao da sporne odredbe prvotno sklopljenog ugovora o kreditu nikada nisu postojale jer je Aneks sklopljen s retroaktivnim učinkom. Tuženik napominje da je u potpunosti irelevantna okolnost što odredba o valutnoj klauzuli u trenutku sklapanja Aneksa nije bila utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu jer sukladno čl. 273. st. 1. ZOO-a pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost, pa sve i da je točno kako tužitelj ne bi sklopio Aneks da je znao koja će odluka biti donesena u kolektivnom sporu, da je to u potpunosti beznačajno za valjanost Aneksa jer je to motiv zbog kojeg je on sklopljen. Tužitelj traži da se tuženiku naloži isplata zbog navodne ništetnosti ugovornih odredbi koje uopće ne postoje s obzirom na to, da su s retroaktivnim učinkom zamijenjene novim odredbama, pa bi se eventualnim usvajanjem tužbenog zahtjeva iskazalo grubo nepoštivanje zakona i VSRH te bi se ozbiljno narušila pravna sigurnost. Tuženik nadalje napominje kako je pravno shvaćanje VSRH iz oglednog spora u potpunosti usuglašeno s normama EU prava i s praksom suda EU. U tom smislu, tuženik napominje kako sukladno čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih odredba nisu u području njezine primjene. S obzirom na to da je sklapanje Aneksa tuženiku bilo zakonski nametnuto, odredbe Direktive uopće da se ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

4. Podneskom od 08. travnja 2021. godine tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu i podneska tužene od 20. studenoga 2020. godine (list 503-515). Vezano za prigovor zastare, ukazuje se na primjenu petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO-a, budući da je riječ o stjecanju bez osnove, a koji rok je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti presude VTS RH, a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. godine (predano na poštu) nije protekao rok zastare od 5 godina, pa niti jedan dio potraživanja nije zastario. Vezano za konverziju tužitelj ističe da je konverzijom uređen odnos za ubuduće stoga, da se tužitelj ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, a EUR simulirani otplatni plan banci da je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice. Navodi se da je tužitelj formalno imao izbora prihvatiti ili ne konverziju no suštinski, da izbor nije postojao s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno. Takav kredit da tužitelj više nije bio u mogućnosti plaćati pa da je logično zaključiti da se nalazio u situaciji u kojoj zapravo nema izbora, osim prihvatiti konverziju. Slijedom navedenog da je konverzija svim potrošačima bila faktično nametnuta, a u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, kada su potrošači imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Nadalje tužitelj ukazuje da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno da konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu jer ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO- a). Ukazuje se i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona, koji štite prava potrošača, a isto da proizlazi i iz prakse Europske unije koja u presudi C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine navodi, kako čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način, da mu se ne protivi mogućnost da se odredbe ugovora koje su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošača, za koji se može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili usluga i tog potrošača pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što da je na nacionalnom sudu da provjeri. Konverzija kredita iz CHF u EUR po pravilima i načelima ZID ZPK, uzimajući u obzir da je tada potrošaču bilo nepoznato da je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, ponovno da je prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one u početnom otplatnom planu. U predmetnom slučaju tužena da je prije potpisivanja sporazuma o konverziji morala tužitelja upozoriti na ništetnost valutne klauzule, koje sve financijske/matematičke posljedice nose tečajne razlike koje su ušle u obračun preostale neotplaćene glavnice u CHF, i kakve bi te posljedice bile da je ta odredba ništetna, što tužena nije učinila. Da stranka i nakon izvršene konverzije ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi, da je utvrđeno u presudi Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 odnosno i rješenju posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine, u kojima je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi Ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Suprotno navodima tužene, tužiteljica ističe kako je VSRH u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine ukazao, kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kad je konverzija provedena u skladu sa zakonom, kakvo shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (presuda O) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedeno, da tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka, da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, što da se utvrdilo kroz vještačenje (izvansudsko) i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu koje se predlaže provjeriti kroz sudski postupak po sudskom vještaku. S tim u svezi da treba utvrditi, da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladno početno otplatnom planu odnosno, bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Vezano za presude VTS RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te presude Revt-249/2014, osporavaju se navodi tužene o tome, kako se granice tih pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu ne protežu i na predmet ovoga spora jer predmet spora je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe, a osnova toga da je utvrđena upravo tim pravomoćnim presudama, pa ostaje u pojedinačnim slučajevima utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Tužitelj navodi da ne postoje okolnosti zbog kojih se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je u tvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj jer je tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku. Njegov se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Konačno, tužitelj ukazuje kako je ovdje riječ o ugovornom odnosu u kojem on ima status potrošača, a tužena status trgovca, te da bi stoga trebalo primjenjivati odredbe čl. 81. ZZP/03, da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj kao potrošač nije imao nikakvih utjecaja na njihov sadržaj, pa su iste odredbe već samim time nepoštene i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Daljnji navodi tužitelja glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u bitnome su ponavljanja iz same tužbe odnosno utvrđenja iz pravomoćnih presuda po kolektivnoj tužbi o kojim će u nastavku obrazloženja biti dalje riječi.

5. Nakon određenog prekida postupka raspravnim rješenjem od 14. travnja 2021. godine do odlučivanja suda Europske unije o zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1042/2017 od 27. svibnja 2020. godine, rješenjem od 12. listopada 2022. godine određen je nastavak prekinutog postupka nastavno povučenom zahtjevu za prethodnu odluku i brisanog predmeta C-747/20 iz upisnika suda Europske unije (list 534, 538-539).

6. Nakon dostavljene dokumentacije od strane tuženika, u podnesku od 30. prosinca 2022. godine tužitelj određeno postavlja tužbeni zahtjev potražujući na ime utvrđene preplate po osnovi kamatne stope iznos od 19.417,10 kuna / 2.577,10 eura te po osnovi preplate temeljem promjene tečaja iznos od 33.453,26 kuna / 4.440,01 eura uz zatezne kamate od svakomjesečno utvrđene preplate do isplate uz iznos razlike glavnice iz EUR kredita i glavnice iz početnog otplatnog plana u iznosu 13.242,36 kuna / 1.757,56 eura (list 545-549 i 611-614). Nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 05. prosinca 2024. godine tužitelj precizira tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka to potražuje na ime utvrđene preplate po osnovi kamatne stope iznos od 3.355,91 eura i po osnovi preplate temeljem promjene tečaja iznos od 3.893,35 eura, uz iznos razlike glavnice od 28,76 eura, odnosno ukupno 7.278,02 eura, čime smanjuje tužbeni zahtjev za iznos 1.496,65 eura.

7. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 02. studenoga 2004. godine (list 9-18);

- čitanjem Aneksa uz ugovor o kreditu od 25. siječnja 2016. godine (list 19-29);

- uvidom u otplatni plan (list 31-38, 519-521, 526-529);

- čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope (list 404-414);

- čitanjem izračuna konverzije (list 419);

- čitanjem prihvata konverzije (list 420);

- uvidom u obavijesti o provedenoj konverziji (list 421);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 516-517, 522-525);

- uvidom u rekapitulaciju izračuna preplate kredita (list 550-562);

- saslušanjem svjedokinje NK i saslušanjem tužitelja, na ročištu od 16. veljače 2024. godine (list 637-640).

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka (list 648-671);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 13. prosinca 2024. godine (list 693-694).

8. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja (iz podneska od 05. prosinca 2024. godine) da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 3.355,91 eura i s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 3.893,35 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačno mjesečno utvrđene iznose preplate od dospijeća do isplate i razliku nedospjele glavnice koju da je tuženik utvrdio pogrešno prilikom izračuna konverzije u iznosu od 28,76 eura, a sve temeljem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. dana 02. studenoga 2004. godine, koji ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] dana 04. studenoga 2004. godine pod brojem OU-1073/04.

10. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tužene Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. sklopili Ugovor o kreditu broj: 346-66/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, solemniziran kod javnog bilježnika Davora Dušića u [adresa] pod brojem OU-1073/04 dana 04. studenoga 2004. godine za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 60.000,00 CHF sa rokom otplate 20 godina i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,99% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,99% šest puta povišenjem iste (5,25%, 5,50%, 6,20%, 6,75%, 6,50% i 6,30%) do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF;

- da su ugovorne stranke temeljem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj 346-66/2004 provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dana 25. siječnja 2016. godine, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);

- da je u provedenoj konverziji utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 10.918,18 HRK;

11. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Aneksa tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li je osnovan prigovor zastare.

12. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

12.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

12.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužitelj smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

12.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Aneks ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 06. prosinca 2006. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Aneksa ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

13. Prigovor zastare nije osnovan.

13.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

14. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

15. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 02. studenoga 2004. godine (solemniziran 04. studenoga 2004. godine).

16. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

17. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

18. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 02. studenoga 2004. godine (solemniziran 04. studenoga 2004. godine), pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

19. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

20. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

21. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

22. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

23. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

24. U odredbi čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

25. Da je tome tako proizlazi iz iskaza saslušane svjedokinje NK i tužitelja.

25.1. Naime, svjedokinja NK kao zaposlenica kod pravnog prednika tuženika, a u konkretnom slučaju banke kreditora tadašnje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. prisjetila se tužitelja kao bivšeg klijenta predmetne banke kod koje je radila od 2005. do 2006. godine na radnom mjestu kreditnog referenta. Svjedokinja je potvrdila tužiteljev navod, da je ista obradila njegov kreditni prijedlog do samog potpisivanja i dala tužitelju informacije o uvjetima kredita za kojega pamti da nije bio kreditno sposoban, pa za iznos odobrenog kredita da je traženo izuzeće kreditnog odbora. Prema predočenom sadržaju ugovora svjedokinja navodi da je kamatna stopa od 4,99% predstavljala program kredita za mlade, a kako je tužitelj imao problema s visinom plaće za tu kreditnu sposobnost da je zatražila pozitivno mišljenje kreditnog odbora garantirajući za njega kako ga je poznavala još kao klijenta Zagrebačke banke gdje je prije radila. Svjedokinja je ukazala da je u razdoblju od godine dana obrađivala cca. 100-ak kredita i to isključivo u CHF valuti jer su to bili najpovoljniji krediti i da je iste imala interesa plasirati zbog ostvarenja godišnjeg plana i nagrade. U to vrijeme kada je kredit u CHF bio popularan da je banka nudila samo kredit u EUR sa 9,00% fiksne kamate i ograničenjem do 20.000,00 eura kredita to pamti da je za razdoblje od 5 godina obradila samo jedan kredit u EUR i niti jedan kunski jer ih tada nije ni bilo. U odnosu na konkretni ugovor o kreditu da se tužitelju reklo da je u pitanju promjenjiva kamatna stopa međutim, da se nije objašnjavalo ni njemu, a ni drugima, što utječe na promjenu kamatne stope i kako se ona mijenja, kakve podatke svjedokinja navodi da tada ni osobni nije znala, pa da je slučajno tužitelj i pitao da ista ne bi znala ni objasniti. Navedeno iz razloga što za ovu vrstu kredita nije provedena nikakva edukacija i jedine dostupne informacije bile su one iz objavljenih letaka koji su bili dostupni i potrošačima. Što se tiče valute CHF navodi, da je tvrdila da je to stabilna valuta i da je kredit u CHF najpovoljniji, pri čemu da nije ukazivala na nikakvu rizičnost tog kredita niti je tada znala da HNB ne štiti valutu CHF u odnosu na kunu. Svjedokinja navodi da je propagirala te kredite jer je to bilo u interesu banke da se što više kredita plasira ali i zbog osobnog interesa ostvarujući tako nagradu za odobrene kredite. Ugovor o kreditu da bi klijenti prvi puta vidjeli kod javnog bilježnika gdje bi isti prošao odredbe iako nije svjedočila situaciji da bi on nešto objašnjavao sa bankarskog aspekta već najčešće se zadržavao kod hipoteke, kod posljedica neplaćanja i provjeravao vlasnički list i čestice. Konačno navodi da ona osobno nije ponudila kredit u EUR ovom tužitelju jer je bio nepovoljan niti je ukazivala da visina anuiteta ovisi o tečaju CHF s obzirom da je praksa prethodno govorila u prilog tendencije padanja kamate i stabilnosti tečaja CHF.

25.2. Tužitelj je u cijelosti potvrdio navode saslušane svjedokinje NK, koju je i prepoznao kao službenicu koja je obrađivala njegov kreditni zahtjev i s tim u svezi da je doista za njega traženo izuzeće da mu se ovaj kredit odobri, a supruga bila sudužnik, s obzirom kako je imao nešto manju plaću. Tvrdi da je kredit služio za adaptaciju kuće u kojoj i danas živi s obitelji, a koja se nikada nije iznajmljivala niti se obavljala bilo kakva djelatnost. Navodi da je kod prezentacije kredita shvatio da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi međutim, da osim rečenoga da je promjenjiva ništa drugo službenica nije objašnjavala u smislu kako bi se mijenjala stopa i o čemu bi to ovisilo. Za valutu CHF ističe da nije puno znao osim što mu se reklo da je stabilna i da je ovaj kredit najpovoljniji, a on sugestije službenice prihvatio. Početni mjesečni anuitet od nešto preko 300,00 eura dosegao je kasnije dvostruki iznos, zbog čega je u očaju prihvatio konverziju i tek tada shvatio koliko je puno platio, a sam postupak konverzije i nije puno razumio. Tužitelj je učinio nespornim da je javni bilježnik kod solemnizacije ugovor pročitao, a pretpostavlja i on uz njega međutim, da se tada ništa nije govorilo o uvjetima promjene kamatne stope ni o stabilnosti valute s kojom se prije toga i nije susretao.

25.3. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze saslušane svjedokinje i tužitelja kao uvjerljive i u cijelosti životno i logične i isti upravo potvrdili utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bilo uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

26. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Aneksa ugovora o kreditu (konverzija) proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odreko utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samoga Aneksa ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

27. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

28. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 3. i 6.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

29. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

30. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

31. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).

32. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

33. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,99%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu

34. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

35. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

36. Nadalje, ocjenjujući čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

37. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

38. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

39. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

40. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

41. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 2. i 3. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

42. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije.

43. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

44. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

45. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu dana 25. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

46. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnik kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima, isti postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

47. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužiteljici u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

48. Vještak je dostavio nalaz dana 04. kolovoza 2024. godine (list 648-671) to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:

- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije šest puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 4,99% na 5,25% (od 31. svibnja 2007. godine), na 5,50% (od 31. kolovoza 2007. godine), na 6,20% (od 29. veljače 2008. godine), na 6,75% (od 30. rujna 2008. godine), na 6,50% (od 30. studenoga 2010. godine), na 6,30% (od 30. rujna 2010. godine) i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora 4,99%) do konverzije kredita uplatio više iznos od 3.355,91 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 660);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,954416 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 3.894,24 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 661-662);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4.954416 HRK za 1 CHF), iznosi 939,28 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 662-663);

- da je neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 2.954,98 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8 nalaza vještaka (list 663-664);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 1.477,85 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 - razlika glavnice, nalaza vještaka (list 665);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 1.449,09 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata / manjak, list 665-666);

- da u rekapitulaciji prema varijanti A - više plaćeno: nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 3.355,91 eura i po osnovi samo pozitivnih tečajnih razlika u iznosu 3.894,24 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji 1.477,85 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 1.449,09 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 7.278,91 eura od čega 3.355,91 eura predstavlja preplatu po kamati i valuti na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 3.894,24 eura pretplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate te iznos od 28,76 eura preostalog iznosa razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;

- da u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 3.355,91 eura i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu 2.954,98 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice 1.477,85 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 1.449,09 eura), preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 6.339,65 eura od čega 3.355,91 eura predstavlja preplatu po kamati, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 2.954,98 eura koji predstavlja preplatu po valuti, na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 28,76 eura kao preostali iznos razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate

49. Podneskom od 11. listopada 2024. godine (list 680-682) tužena se očitovala na nalaz vještaka osporavajući u bitnome uopće pravo tužitelja na bilo kakvo obeštećenje s obzirom da u ovom predmetu ne postoji "preplata", uzevši u obzir da su Aneksom u cijelosti retroaktivno izmijenjene navodno ništetne odredbe prvotno sklopljenog ugovora o kreditu na temelju kojih tužitelj zahtijeva isplatu zbog stjecanja bez osnove. Ukazuje se da je sud pogrešno odredio zadatak vještaku jer se polazi od nekakve hibridne konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaj ima primijeniti kunski kredit u kojemu je kamatna stopa fiksirana na iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom to da tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite.

50. Podneskom od 05. prosinca 2024. godine (list 687-692) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti i uskladio tužbeni zahtjev sukladno izračunu iz pisanog nalaza vještaka na način da u točki I. tužbe potražuje utvrđenu preplatu na ime kamate u iznosu 3.355,91 eura odnosno po osnovi tečaja iznos od 3.893,35 eura sve uz zatezne kamate od svakomjesečnog pojedinog utvrđenog iznosa preplate do dana isplate, s time da je tužitelj u odnosu na tražbinu preplate po valuti zahtjev postavio samo prema pregledu iz tablice 6 - pozitivnih tečajnih razlika, izostavivši prvi iznos izračunate preplate po vještaku od 0,89 eura, pa se ukupna tražbina za taj iznos i mijenja u odnosu na zbir tražbine iz tablice od 3.894,24 eura, te konačno potražuje i razliku glavnice u iznosu 28,76 eura.

51. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 13. prosinca 2024. godine kada je vještak izložio svoj izračun prateći tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 05. prosinca 2024. godine imajući u vidu da tužena zapravo ni nije imala primjedbi na pravilnost matematičkog izračuna, već općenito prigovora pristupu i metodologiji izračuna koji predstavlja pravno pitanje. Vještak je potvrdio da je tužitelj precizirao točku I. tužbenog zahtjeva sukladno pregledu više plaćenih kamata iz tablice 5 njegova nalaza s ukupnim iznosom tražbine 3.355,91 eura. Nadalje, u odnosu na točku II. tužbe odnosno tražbine od 3.893,35 eura, potvrđuje da je zahtjev preciziran prema pregledu pozitivnih tečajnih razlika iz tablice 6 umanjenu za prvu stavku iz tog pregleda odnosno iznosa od 0,89 eura, a točka III. zahtjeva da predstavlja tražbinu od 28,76 eura koja odgovara razlici glavnice nakon umanjenja za preplatu iz tablice rekapitulacije 11A. Vještak ukazuje da je u svom nalazu iskazao u tablici 7 i negativne tečajne razlike, odnosno u tablici 8 i pregled neto više plaćenog na ime tečajnih razlika koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj. Konačno, u odnosu na razliku glavnice da je prikazao dvije varijante u rekapitulaciji stanja na dan 30. rujna 2015. godine, odnosno u tablici 11A - više plaćeno i u tablici 11B - manje plaćeno.

52. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo. Pri tome valja istaknuti, da tužena nije imala primjedbi glede pravilnosti matematičkog izračuna koji je dan u nalazu i mišljenju, niti je u odnosu na negativnu tečajnu razliku isticala prigovor radi prijeboja. U nedostatku takva prigovora, ispravno tužitelj konačnim zahtjevom obuhvaća samo pozitivne tečajne razlike, slijedom čega sud smatra da se kod izračuna imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije (preplata utvrđena u konverziji i razlika glavnice).

53. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti koji nesporno je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

54. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

55. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

56. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

57. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

58. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.

59. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

60. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

61. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 3.044,17 eura, sastojeći od troškova zastupanja: sastava tužbe (100 bodova+PDV=250,00 eura), zastupanja na ročišta od 14. travnja 2021. godine, 18. siječnja 2023. godine, 16. veljače 2024. godine i 13. prosinca 2024. godine (svako po 250,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura), sastava obrazloženih podneska od 08. travnja 2021. godine, 30. prosinca 2022. godine, 17. siječnja 2023. godine i 05. prosinca 2024. godine (svako po 250,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura), uz trošak financijskog vještačenja 615,50 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu 179,17 eura.

61.1. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice gotovo sve tražene troškove zastupanja, izuzev nagrade za pristup na ročište od 14. travnja 2021. godine u iznosu od 250,00 eura, s obzirom da se na tom ročištu raspravljalo o procesnim pitanjima, pa je priznato 50% vrijednosti nagrade prema Tar.br. 9, odnosno 125,00 eura.

61.2. Podneskom od 05. prosinca 2024. godine tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 1.496,65 eura kojem djelomičnom povlačenju se tuženik usprotivio na ročištu od 13. prosinca 2024. godine, pa je valjalo u odnosu na isti odlučiti meritorno odbijanjem zahtjeva kao neosnovanim, imajući u vidu visinu tužbenog zahtjeva koju je tim podneskom tužitelj uskladio prema nalazu vještaka, a sud istog prihvatio u cijelosti (točke I.-III. presude).

61.3. Uvažavajući djelomični uspjeh tužitelja od 82,94%, odnosno tuženikov od 17,04%, to oduzimajući postotak tuženikovog uspjeha od tužiteljevog, ostaje postotak od 65,90% koji se ima primijeniti za dosudu parničnog troška tužitelju, odnosno sukladno istome priznat je iznos od 1.758,98 eura (65,90% od 2.669,17 eura).

61.4. Slijedom navedenog, tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška usvojen je u priznatoj visini iznosa od 1.758,98 eura, a sve primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 9.1. i 9.2., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama te odlučeno kao u točki V. izreke ove presude.

U Rovinju, 27. siječnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.