Poslovni broj: P-3283/2021-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserka Pavković Fućak kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EJ iz [adresa], OIB; [osobni identifikacijski broj], zastupan po Matku Pavičić, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po odvjetnicima Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 27. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 da tužiteljici EJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 4.295,76 EUR - a zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na iznose od:

- 6,63 EUR - a teče od 27. siječnja 2009. godine do isplate,

- 20,28 EUR - a teče od 27. veljače 2009. godine do isplate,

- 9,88 EUR - a teče od 24. ožujka 2009. godine do isplate,

- 10,08 EUR – a teče od 17. travnja 2009. godine do isplate,

- 10,26 EUR - a teče od 21. svibnja 2009. godine do isplate,

- 8,19 EUR – a teče od 24. lipnja 2009. godine do isplate,

- 7,57 EUR - a teče od 29. srpnja 2009. godine do isplate,

- 9,52 EUR - a teče od 25. kolovoza 2009. godine do isplate,

- 8,73 EUR - a teče od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- 7,58 EUR - a teče od 23. listopada 2009. godine do isplate,

- 10,99 EUR - a teče od 28. studenoga 2009. godine do isplate,

- 13,55 EUR - a teče od 30. prosinca 2009. godine do isplate,

- 16,40 EUR – a teče od 30. siječnja 2010. godine do isplate,

- 17,04 EUR - a teče od 25. veljače 2010. godine do isplate,

- 22,58 EUR – a teče od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- 21,92 EUR - a teče od 28. travnja 2010. godine do isplate,

- 24,44 EUR - a teče od 28. svibnja 2010. godine do isplate,

- 32,65 EUR – a teče od 29. lipnja 2010. godine do isplate,

- 33,00 EUR - a teče od 22. srpnja 2010. godine do isplate,

- 44,03 EUR - a teče od 2. rujna 2010. godine do isplate,

- 41,35 EUR – a teče od 21. rujna 2010. godine do isplate,

- 44,03 EUR – a teče od 22. listopada 2010. godine do isplate,

- 41,15 EUR - a teče od 23. studenoga 2010. godine do isplate,

- 62,37 EUR – a teče od 24. prosinca 2010. godine do isplate,

- 56,03 EUR - a teče od 20. siječnja 2011. godine do isplate,

- 55,87 EUR – a teče od 22. veljače 2011. godine do isplate,

- 55,29 EUR - a teče od 29. ožujka 2011. godine do isplate,

- 55,49 EUR - a teče od 27. travnja 2011. godine do isplate,

- 63,31 EUR - a teče od 24. svibnja 2011. godine do isplate,

- 76,61 EUR - a teče od 21. lipnja 2011. godine do isplate,

- 90,09 EUR - a teče od 19. srpnja 2011. godine do isplate,

- 107,88 EUR - a teče od 17. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 77,41 EUR - a teče od 27. rujna 2011. godine do isplate,

- 79,13 EUR - a teče od 25. listopada 2011. godine do isplate,

- 79,42 EUR - a teče od 26. studenoga 2011. godine do isplate,

- 82,86 EUR - a teče od 22. prosinca 2011. godine do isplate,

- 87,64 EUR - a teče od 21. siječnja 2012. godine do isplate,

- 88,58 EUR – a teče od 23. veljače 2012. godine do isplate,

- 87,63 EUR - a teče od 22. ožujka 2012. godine do isplate,

- 87,73 EUR - a teče od 24. travnja 2012. godine do isplate,

- 90,77 EUR - a teče od 26. svibnja 2012. godine do isplate,

- 90,21 EUR - a teče od 22. lipnja 2012. godine do isplate,

- 88,50 EUR - a teče od 27. srpnja 2012. godine do isplate,

- 88,86 EUR - a teče od 28. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 84,61 EUR - a teče od 28. rujna 2012. godine do isplate,

- 89,60 EUR - a teče od 27. listopada 2012. godine do isplate,

- 91,46 EUR - a teče od 28. studenoga 2012. godine do isplate,

- 90,34 EUR - a teče od 29. prosinca 2012. godine do isplate,

- 82,86 EUR - a teče od 19. siječnja 2013. godine do isplate,

- 87,16 EUR - a teče od 26. veljače 2013. godine do isplate,

- 89,87 EUR - a teče od 22. ožujka 2013. godine do isplate,

- 91,57 EUR - a teče od 24. travnja 2013. godine do isplate,

- 83,13 EUR - a teče od 28. svibnja 2013. godine do isplate,

- 85,45 EUR - a teče od 25. lipnja 2013. godine do isplate,

- 84,16 EUR - a teče od 25. srpnja 2013. godine do isplate,

- 86,04 EUR - a teče od 27. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 89,77 EUR - a teče od 25. rujna 2013. godine do isplate,

- 90,54 EUR – a teče od 29. listopada 2013. godine do isplate,

- 92,60 EUR - a teče od 27. studenoga 2013. godine do isplate,

- 93,86 EUR - a teče od 31. prosinca 213. godine do isplate,

- 94,20 EUR – a teče od 28. siječnja 2014. godine do isplate,

- 96,94 EUR - a teče od 25. veljače 2014. godine do isplate,

- 97,49 EUR - a teče od 21. ožujka 2014. godine do isplate,

- 95,83 EUR - a teče od 26. travnja 2014. godine do isplate,

- 396,80 EUR - a teče od 27. svibnja 2014. godine do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja odnosno graniče kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi trošak parničnog postupka tužitelju u iznosu od 857,21 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2025. godine do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je kao korisnica kredita zaključila je sa tuženikom Ugovor o kreditu broj 041 – 50 – 4313186 dana 13. kolovoza 2007. godine kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.256,52 CHF po srednjem tečaju editora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca i isti je bio namjenski za kupnju osobnog automobila. Ugovor je u cijelosti otplaćen. Predmetni ugovor o kreditu je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnost tužiteljice da utječe na sadržaj ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužiteljici nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Tužiteljica je na neki način bila odgovarana od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će joj mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužiteljici nisu bili podrobnije objašnjeni. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljicom zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa i tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac, nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tuženika je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koja se navodi niže u historijatu ove tužbe. O navedenoj odredbi odnosno valutnoj klauzuli CHF nije se pojedinačno pregovaralo. Poziva se na odredbu čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača i na presudu Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 11.09.2019. Potražuje da sud naloži tuženiku da u plati iznos od 4.295,76 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kao i da mu nadoknadi trošak parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu istu osporava. Navodi kako se spomenute presude Visokog trgovačkog suda ne primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu, te da smatra da tužitelj u ovom postupku mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredbi. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da se o istoj pojedinačno pregovaralo te nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Ističe prigovor zastare te prigovara visini tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 7-11 spisa), otplatni plan (list 12-16 spisa), u Prijepis knjigovodstvene kartice (list 17-21 spisa), u Zahtjev za kredit (list 49 spisa), u Tržišne parametre za auto kredit s valutnom klauzulom u CHF (list 46 spisa), u Promotivne uvjete odobravanja kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.04.2007. – 30.06.2007. (list 50-51 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice (list 118-119 spisa).

4. Među strankama nije sporno da su iste sklopile Ugovor o kreditu broj 041 – 50

– 4313186 od 13. kolovoza 2007. godine kojim tuženik odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 24.256,52 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 84 mjeseca i isti je bio namjenski za kupnju osobnog automobila. Ugovor je u cijelosti otplaćen. Tijekom postupka tuženik navodi kako ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

5. Sporno je da li su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, o promjenjivoj kamatnoj stopi te naknadi, te je sporno da li je nastupila zastara potraživanja.

6. Temeljem provedenih dokaza, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze zajedno, na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje - ZPP), ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17- 10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pravomoćno je utvrđeno da je da je tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenom presudom riješeno je prethodno pitanje glede ništetnosti odredbi ugovora o kreditu.

8. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP) i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9. Dakle ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora provedu dokazi i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača.

10. Stoga je sud proveo dokaz saslušanjem tužiteljice koja je u svom iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila za osobnu uporabu. Kod prodavatelja uputili su ih na banku odnosno tuženika, a gdje su mogli sklopiti ugovor o kreditu radi kupnje vozila. Zaposlenik banke im je ponudio samo ugovore u CHF i eurima. Zaposlenik im je tada također rekao kako je u tom trenutku valutna CHF bila stabilna dok je euro tada varirao tako da su se odlučili za sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Zaposlenik im nije objasnio što je to valutna klauzula niti eventualne rizike kod sklapanja takve vrste ugovora. Prije sklapanja ugovora isti je pročitala no nije sve bila razumjela. Nitko joj nije objasnio dio ugovora koji nije razumjela, a niti se nešto trudila da joj netko objasni. Sve rate kredita platila je osobno.

11. Sud je u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužiteljice jer smatra da je isti dat životno i logično te u skladu s ostalim dokazima koji se nalaze z spisu, te zaključuje da je u ovom slučaju tuženik postupio na isti način kako je to utvrđeno tijekom postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da tužitelja nije u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, te je sud zaključio da se u ovom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika te iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF.

13. Kako je navedeno, visina tužbenog zahtjeva nije sporna, dok ista također proizlazi i iz uvida u Ugovor o kreditu i plana otplate.

14. Neosnovan je prigovor zastare, jer je podnošenjem tužbe u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe 4. travnja 2012., došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a. Potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno članku 225. ZOO- a i tužitelj je mogao od prvog naplaćenog anuiteta, u roku 5 godina, tražiti od tuženika povrat iznosa naplaćenog na temelju ništetne ugovorne obveze. Tužitelj tužbenim zahtjevom traži isplatu za razdoblje otplate kredita od siječnja 2009 do svibnja 2014. godine. U odnosu na prvo (najstarije) potraživanje došlo je do prekida zastare 4. travnja 2012. i zastara u odnosu na preplaćeni tečaj CHF zastara iznova počinje teći 14. lipnja 2018. Člankom 245. stavak 1. ZOO-a propisano je da se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Tužitelj je tužbu podnio 07. kolovoza 2020. iz čega slijedi da prigovor zastare nije osnovan obzirom se ovdje radi o petogodišnjem zastarnom roku.

15. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

16. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a sud je tužitelju dosudio trošak parničnog troškova, a prema vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to; trošak sastava tužbe prema Tbr 7/1 100 bodova, trošak pristupa na ročište dana 20.05.2024. prema Tbr 9/1 100 bodova, trošak sastava podneska od 08.01.2021. prema Tbr 8/3 25 bodova, te trošak pristupa na ročište dana 16.01.2025. prema Tbr 9/1 100 bodova, što ukupno iznosi 325 bodova, odnosno 650,00 eura, a što uvećano za iznos PDV-a čini iznos od 812,5 eura. Tom iznosu dodan je i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 44,71 euro tako da ukupan trošak dosuđen tužiteljici iznosi 857,21 eura. Temeljem čl. 151 st. 3 ZPP-a na dosuđeni trošak parničnog troška dosuđene su i zakonske zatezne kamate.

17. Sud tužitelju nije dosudio trošak naknade za upotrebu vlastitog automobila i trošak cestarine uzimajući u obzir načelo efikasnosti postupka, obzirom smatra da je tužiteljica mogla opunomoćiti odvjetnika sa sjedištem u [adresa], a posljedično čemu ne bi imala trošak dolaska odvjetnika na raspravu iz Splita.

18. Temeljem čl. 154 ZPP-a sud je odbio zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka.

U Zagrebu, dana 27. siječnja 2025. godine

Sudac:

Biserka Pavković Fućak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

tužitelj po punomoćniku

tuženik po punomoćniku