REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9640/2023-11.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivanu Matančeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Glamuzina i Grošeta, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja, punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 9. Ugovora o kreditu broj 528-50-3590072 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 27. srpnja 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koja glasi: „OSTALI UVJETI:...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene ulazne naknade isplati iznos od 384,60 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2006. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naplaćene izlazne naknade isplati iznos od 157,98 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 28. rujna 2010. pa do isplate po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana Uredbom o visini stope zatezne kamate, a za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.382,72 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke dana 27. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50-3590072 kojim je ugovoreno da će kreditor korisniku kredita isplatiti kredit u iznosu od CHF 19.068,06 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatno po stopi koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje i koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Dalje navodi da je tuženik uz ugovorenu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, ugovorom obvezao tužitelja i na obveznu uplatu posebne jednokratne naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30% od iznosa cjelokupnog kredita, a o navedenim odredbama ugovora nije se pojedinačno pregovaralo jer je kreditor unaprijed sastavio ugovor koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. Navodi da je Općinski građanski sud u Zagrebu je pravomoćnom presudom poslovni broj P-3310/2020 utvrdio da je odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3590072 koja glasi „NAKNADA: 3.30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ništetna“. Tužitelj smatra da je ništetna i ugovorna odredba sadržana u članku 9. Ugovora o kreditu u kojem stoji: „OSTALI UVJETI:...Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.” Navodi da mu je na ime naknade za obradu kredita dana 27. srpnja 2006. tuženik naplatio iznos od 629,25 CHF (u protuvrijednosti u kunama iznos od 2.897,74 kn što obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita iznosi 384,60 EUR) dok je prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 28. rujna 2010. tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 1.190,29 kn, odnosno 157,98 EUR. Tužitelj smatra da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i ništetne jer su iste protivne odredbama čl. 59. i 81. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 295. Zakona o obveznim odnosima. Ističe da se radi o unaprijed pripremljenom ugovoru i da se o spornim odredbama ugovora, isto kao i o općim aktima banke, nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdi da je ugovorna odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna i da tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos naplaćene ulazne i izlazne naknade te da mu nadoknadi parnični trošak, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP, smatra da je obveza tužitelja koja iz iste odredbe proizlazi određena, navodi da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, odnosno da je tužitelj mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Ističe da je predmetna naknada naznačena i u tuženikovim promotivnim uvjetima, ali i u tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao na njihovu primjenu. Zbog svega navedenog tuženik smatra da uopće nije dopušteno ispitivati poštenost sporne odredbe. Nadalje, navodi kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Tuženik navodi kako nije bio dužan u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik tom naknadom pokriva. Vezano za naknadu za prijevremenu otplatu kredita ističe da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Navodi da je predmetna naknada propisana općim aktom tuženika koji podliježe kontroli HNB, a zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Smatra da je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ističe da je predmetni ugovor zaključen 23. ožujka 2004., dok je Zakon o potrošačkom kreditiranju stupio na snagu 1. siječnja 2010. te se isti stoga ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 1. siječnja 2010. Tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe da je tužitelj obje naknade platio i na iste nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Također, ističe prigovor zastare, osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana plaćanja naknade te slijedom svega navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećano za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz saslušanjem tužitelja i uvidom u dostavljene isprave. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 , 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Nije sporno da su stranke 27. srpnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 528-50- 3590072 kojom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 19.068,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20 godišnje. Nadalje, nije sporno da se tužitelj obvezao platiti jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa cjelokupnog kredita te da mu je navedena naknada u iznosu od 2.897,74 HRK naplaćena 27. srpnja 2006. Isto tako, nije sporno da je tužitelju prilikom prijevremenog zatvaranja kredita dana 28. rujna 20210. naplaćena naknada u iznosu od 1.190,29 HRK. 5. Među strankama je sporno jesu li ugovorne odredbe kojima je određeno plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita (ulazna naknada) i naknade za prijevremenu otplatu kredita (izlazna naknada) protivne prisilnim propisima, odnosno je li ugovaranjem navedenih naknada prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama među ugovornim stranama na štetu tužitelja kao potrošača. Također, među strankama je sporno je li nastupila zastara zahtjeva za isplatu.

6. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3310/2020-27 od 11. studenog 2009. utvrđeno je među ostalim i to da je ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, ništetna. Navedena presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-42/2023-2 od 16. veljače 2023. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita već je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom.

7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor budući da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sklopljen na unaprijed pripremljenom obrascu, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, da stranke nisu pregovarale spornim odredbama ugovora i da tužitelj uopće nije imao mogućnosti o istima pregovarati s tuženikom. Tužitelj je iskazao da je se vezano za kredit dogovorio u prodajnom salonu u kojem je kupio vozilo, da je tamo dobio ugovor koji je poslije išao ovjeriti kod javnog bilježnika, da vezano za predmetni ugovor nije uopće išao u banku, da mu je namjera bila ugovoriti kredit u kunama ili eurima, da su mu u auto kući rekli da može dobiti jedino kredit u švicarskim francima te da mu nitko nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita niti bilo što drugo vezano za naknade. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao vjerodostojan i istinit jer je iskazivao uvjerljivo i životno logično, a njegov iskaz nije doveden u sumnju drugim izvedenim dokazima.

8. Odredbom čl. 269. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) propisano je da se činidba, kao objekt ugovorne obveze, može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju te da ista mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

9. Iz sadržaja čl. 9. Ugovora, proizlazi da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor, međutim, u samom ugovoru o kreditu nije navedeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Imajući u vidu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora može se zaključiti da je riječ o standardiziranom, odnosno tipskom ugovoru u smislu čl. 295. ZOO. Budući da se o općim aktima po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati, sud je zaključio da se ni o spornoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo. Dakle, tužitelj prilikom ugovaranja kredita nije uopće bio na odgovarajući način upoznat s obvezom plaćanja navedene naknade, a osobito s iznosom naknade, odnosno kriterijima i parametrima prema kojima se određuje visina ove naknade. Iako sadržaj sporne ugovorne odredbe upućuje na primjenu općih akata kreditora, tuženik nije dokazao da bi bilo koji opći akt kojim je bila regulirana obveza plaćanja sporne naknade tužitelju doista uručen ili barem predočen prilikom sklapanja ugovora. S obzirom na sve navedeno, sud je ocijenio da tužitelj kao potrošač, unatoč primijenjenoj dužnoj pažnji nije mogao predvidjeti opseg svoje obveze koju je preuzeo sklapanjem predmetnog ugovora.

10. S obzirom na to da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik i da se o spornim odredbama ugovora i općih akata banke nije pojedinačno pregovaralo, ugovorna odredbe temeljem koje je tužitelju naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 – dalje ZZP). Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP takve ugovorne odredbe su ništetne. Tuženik nije dokazao da bi se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što je bio dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

11. Obveza korisnika kredita da plati naknadu za prijevremenu otplatu uz uvijete koje jednostrano odredi kreditor i bez navođenja ovakve obveze u samom ugovoru o kreditu i bez definiranja načina na koji se utvrđuje njezina visina, dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

12. Slijedom svega gore navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita nepoštena i ništetena. Sukladno odredbi čl. 323. i 324. ZOO posljedica ništetnosti pojedine ugovorne odredbe jest da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takve odredbe ugovora. Sukladno odredbi čl. 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, stjecatelj je dužan vratiti ga. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da je stjecatelj dužan vratiti stečeno od dana stjecanja. Među strankama nije sporna sama visina potraživanja, odnosno iznosi naplaćenih naknada.

13. Stopa zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana je Uredbom o visini stope zatezne kamate dok se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. stopa zatezne kamate određuje sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/2022), a od 30. prosinca 2023. nadalje sukladno odredbi čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23).

14. Prigovor zastare nije osnovan. Dana 30. siječnja 2020. na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno je mišljenje broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući da za vraćanje stečenog bez osnove nije propisan posebni rok zastare, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći rok zastare od pet godina. Ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom korištenja kredita utvrđena je presudom ovog suda broj P-3310/2020-27 od 11. studenog 2022., a ista je postala pravomoćna 16. veljače 2023. i tada je počeo teći rok zastare za isplatu iznosa od 384,60 EUR. Ništetnost ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita utvrđena tek ovom presudom pa stoga rok zastare za vraćanje navedene naknade nije još niti počeo teći.

15. Odluka o naknadi parničnih troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe (Tbr 7/1), trošak sastava podnesaka od 10. lipnja 2024. i 28. studenog 2024. (Tbr. 8/1 u vezi sa Tbr. 7/1) te trošak zastupanja na 10. lipnja 2024. i 12. prosinca 2024. (Tbr. 9/1 u vezi sa Tbr. 7/1) u iznosu od 200,00 EUR za svaku od navedenih radnji, što uvećano za porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46) iznosi ukupno 1.250,00 EUR. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR. U Zagrebu 27. siječnja 2025.

Sudac

Ivan Matančević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba o kojoj odlučuje nadležni županijski sud. Žalba se podnosi pisanim putem ovome sudu u roku od 15 dana od dana objave presude, a za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćnici

2. Tuženiku po punomoćnicima