REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-1476/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VODOVOD I KANALIZACIJA d.o.o., OIB: 56826138353, Split, Hercegovačka 8, protiv tužene ad. 1 FV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Željku Lubini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split i tužene ad. 2 FVE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Branku Čuturi, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lubina i Čutura j.t.d. Split, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. studenog 2024. godine u nazočnosti pun. tužitelja, pun. tužene ad. 1 i pun. tužene ad. 2, dana 27. siječnja 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Dužan je tuženik ad.1 FV, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 118,66 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 3.12.2019. godine pa do isplate na broj IBAN računa [broj bankovnog računa] koji se vodi kod OTP BANKA d.d., Split, model plaćanja HR 00, pozivom na broj odobrenja 0250112-8936-18.
2. Dužan je tuženik ad.2 FVE, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 118,66 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 3.12.2019. godine pa do isplate na broj IBAN računa [broj bankovnog računa] koji se vodi kod OTP BANKA d.d., Split, model plaćanja HR 00, pozivom na broj odobrenja 0250112-8936-18.
3. Dužni su tuženici ad.1 i ad.2 u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, pa do isplate na broj IBAN računa [broj bankovnog računa] koji se vodi kod OTP BANKA d.d., Split, model plaćanja HR 00, pozivom na broj odobrenja 0250112-8936-18, uz naznaku opisa plaćanja: trošak tužbe."
II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku ad.1 parnični trošak u iznosu od 78,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku ad.2 parnični trošak u iznosu od 78,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 3. prosinca 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba protiv 14 tuženika, radi isplate iznosa od 10.728,66 kn, u tužbi se navodi da tuženici nisu tužitelju podmirili taj iznos koji se odnosi na uslugu isporuke pitke vode i odvodnje i to po 9 računa koji su ispostavljeni za zgradu u [adresa]. Dakle, spram ovih 14 tuženika između kojih su i sadašnji tuženici, tužitelj je postavio zahtjev na isplatu iznosa od 10.728,66 kn sa zakonskim zateznim kamatama, na jednake dijelove, a kamate traži od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Ujedno potražuje i naknadu parničnog troška od tuženika.
U svom odgovoru na tužbu tuženici ad. 1, ad. 2, ad. 3, ad. 4, ad. 5, ad. 6, ad. 7, ad. 8, ad. 9, ad. 10, navode da se protive tužbenom zahtjevu, ističu prigovor promašene pasivne legitimacije na njihovoj strani te ističu prigovor zastare potraživanja. Navode kako oni nisu pasivno legitimirani, navode da tuženik ad. 12 – STUDIO 111 j.d.o.o. Split nije suvlasnik zgrade u [adresa], da suvlasnik zgrade u [adresa] nije ni tuženik ad. 13 BV, tuženik ad. 12 da je isključivo koristio zajedničke prostorije suvlasnika zgrade i to prostor praone, skloništa i predprostor, a da se isti kao korisnik prostora obvezao plaćati troškove vode cijele zgrade. Nadalje, navode da tuženik BV nije suvlasnik zgrade nego korisnik prostora zajedno sa tuženikom Studio 111 j.d.o.o., prilažu dokumentaciju iz koje to proizlazi. Tuženik ad. 14 – Republika Hrvatska, Ministarstvo državne imovine da je jedan od suvlasnika zgrade odnosno vlasnik poslovnog prostora te da je nesporan dug tog tuženika na ime potrošnje vode u iznosu od 9.600,36 kn.
Taj postupak vodio se pod brojem P-6041/19, rješenjem ovog suda pod tim brojem od 12.rujna 2022.godine odbačena je tužba u odnosu na tuženika ad.13 u tom postupku – Republika Hrvatska, to rješenje je pravomoćno, dakle, u tom predmetu je nakon toga preostalo 13 tuženika. Rješenjem ovog suda pod tim poslovnim brojem od 2.prosinca 2022.godine razdvojen je postupak tako da je sud odlučio po tužbi u odnosu na tuženike ad.1 IV, tuženika ad.2 FV, tuženika ad.3 BVE i tuženika ad.4 ZV, raspravljati u predmetu ovog suda pod brojem P-6041/19, u odnosu na tuženika ad.1 IV tužitelj je povukao tužbu, to rješenje je pravomoćno, a u odnosu na tuženika ad.4 ZV sud je utvrdio prekid postupka i izdvojio taj predmet iz ovog, jer je taj tuženik preminuo. Dakle, sada su ovdje preostale tužena ad.1 i ad.2. Što se tiče ostalih tuženika u temeljnom predmetu, za navesti je da ranije tuženike UV, HV, STUDIO 111 j.d.o.o.Split i BV, sa istovjetnim zahtjevom tužitelja donesena pravomoćna presuda ovog suda (list 218 spisa) pod brojem P-4377/2022 kojom je odbijen zahtjev tužitelja u odnosu na sve te tuženike.
Rješenjem ovog suda pod gornjim poslovnim brojem od 21.veljače 2023.godine vraćena je tužitelju tužba radi uređenja i dopune na način da u odnosu na svakog od tuženika postavi određen tužbeni zahtjev, tužitelj je dana 9. ožujka 2023. godine dostavio podnesak navodeći da su suvlasnici stambene zgrade u [adresa], dana 4. srpnja 2018. godine potpisali Ugovor o opskrbi pitkom vodom i odvodnji, uredio je tužbeni zahtjev u skladu s odredbom čl. 10. tog Ugovora, navodeći da je istim ugovorena odgovornost suvlasnika za sve dospjele obveze potrošača prema upravitelju vodoopskrbe – tužitelju na način da svaki od suvlasnika odgovara za dospjelo i neplaćeno dugovanje na jednake dijelove bez obzira na broj članova svakog pojedinog kućanstva odnosno bez obzira na suvlasnički udio svakog suvlasnika. Uređuje tužbeni zahtjev tako da ponovno od svakog od tuženika potražuje iznos od 118,66 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 3. prosinca 2019. godine pa do isplate.
Tuženici ad. 1 i ad.2 usprotivili su se tužbenom zahtjevu navodeći da zahtjev u odnosu na njih nije osnovan, da se ne radi o njihovom dugovanju spram tužitelja jer su one sav potrošak vode platile i uredno plaćaju tužitelju.
Pun. tužitelja ističe na ročištu održanom dana da postoji navod suvlasnika predmetne stambene zgrade, a koji nije tuženik u ovoj parnici, da je upravo on dužnik za utuženo potraživanje te da će to podmiriti tužitelju, a da bi tužitelj onda povukao ovu tužbu u odnosu na tuženike ad.1 i ad.2.
Dakle, potraživanje tužitelja odnosi se na neplaćene račune za vodu i odvodnju, 9 računa, ispostavljenih na stambenu zgradu u [adresa], u periodu od 31. kolovoza 2017. godine do 30. travnja 2018. godine. Radi se o ukupnom iznosu od 10.728,66 kn, ovaj iznos je tužitelj potraživao od svih ranijih 14 tuženika, taj iznos je sada podijelio te jednak iznos potražuje od svakog od ovih tuženika.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom opomene tužitelja od 19. studenog 2018. godine, djelomičnog izvoda otvorenih stavaka na dan 2. prosinca 2019. godine; ispisa tražbina od 2. prosinca 2019. godine; računa tužitelja broj 1810371364, 1810175111, 1810081072, 1711152020, 1711058981, 1710958697, 1710858784, 1710764946; dokumentacije predane tužitelju od strane FV dana **.**.2019.; popisa suvlasnika stambene zgrade sa utvrđenim suvlasničkim udjelima od 7. siječnja 2020. godine.
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja nije osnovan.
Prvenstveno je potrebno navesti da je tužitelj tužbu dana 3. prosinca 2019. godine podnio spram 14 tuženika, između ostalih u odnosu na tuženika ZAJEDNIČKA POTROŠNJA (PRAONA), prije razdvajanja postupka doneseno je rješenje ovog suda kojim se u odnosu na tog tuženika odbacuje tužba jer isti nema stranačku sposobnost, to rješenje je pravomoćno. Odbačena je tužba i u odnosu na ranijeg tuženika – Republika Hrvatska, to rješenje je također pravomoćno. Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da je Republika Hrvatska, Ministarstvo državne imovine vlasnik poslovnog prostora u zgradi u [adresa], poslovnog prostora u prizemlju površine 81 m2. Iz dokumentacije priložene sudskom spisu razvidno je kako je vezano za taj poslovni prostor bilo mnogo problema u pogledu neispravne vodovodne instalacije te samim tim do potrošnje vode, tzv. "rasapa vode". Tužitelj suvlasnicima stambene zgrade u dopisu od 9. siječnja 2019. godine navodi da taj poslovni prostor unutar kojeg se u dva navrata dogodio "rasap vode" ima svog zakonitog vlasnika koji je legitimni član suvlasničke zajednice. Tužitelj da je ispostavljao jedan račun za isporučenu vodnu uslugu za zgradu koji je trebao biti raspoređen suvlasnicima sukladno njihovom udjelu u registriranoj potrošnji. Iz ovog dopisa proizlazi da za taj poslovni prostor nije ugrađen vodomjer pa da se eventualno istekla voda neće nigdje registrirati osim na glavnom vodomjeru zgrade i kao takva raspodijeliti suvlasnicima kao članovima raspodjele. Navodi se da tužitelj nije u mogućnosti izvršiti razdvajanje predmetnog prostora od zajedničkog priključka. Iz priložene dokumentacije zaista proizlazi da je u pogledu tog poslovnog prostora u prizemlju zgrade došlo do problema u pogledu "rasapa vode", ostali suvlasnici zgrade zaista su se obraćali tužitelju radi rješenja ovog problema, sve vezano za neispravnu vodovodnu instalaciju i opterećenje zgrade potroškom vode koji nisu prouzročili ostali suvlasnici. Nadalje, iz dokumentacije proizlazi da su suvlasnici stambene zgrade tražili izdvajanje tog prostora u smislu internog vodomjera i registriranja potrošnje za isti, baš zbog ovih problema. Međutim, tužitelj nije pozitivno odgovorio na traženje suvlasnika stambene zgrade, držeći da je problem tog prostora problem svih ostalih suvlasnika i da je dovoljno ispostaviti jedan račun za čitavu zgradu i u slučaju nepodmirenja dijela tog računa to jednostavno u jednakim omjerima rasporediti na sve suvlasnike, pa i na one osobe koji nisu suvlasnici stambene zgrade. Nadalje, iz priložene dokumentacije proizlazi da pored ovog poslovnog prostora u zgradi postoji i prostor praone koji je pretvoren u poslovni prostor i kojeg je očito korisnik BV odnosno RV i Studio 111 j.d.o.o.Split. Iz priložene dokumentacije proizlazi da ova dva tuženika, tuženik ad. 3 i ad. 4 nisu suvlasnici stambene zgrade niti su spram tuženika preuzeli obvezu plaćanja potroška vode, kao korisnici usluge. Oni su obvezu na plaćanje preuzeli eventualno spram suvlasnika stambene zgrade, u ovom slučaju tuženik ad.4, ali se u tom slučaju radi o njihovim internim odnosima i ovi tuženici ne bi bili pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Oni bi eventualno eventualno trebali regresno odgovarati ostalim suvlasnicima za potrošak vode koji suvlasnici plate, a prema njihovom dogovoru bi to u konačnici trebalo platiti tuženik ad.4, ne i tuženik ad.3. Iz priloženog popisa suvlasnika stambene zgrade proizlazi da tuženici ad. 3 i ad. 4 nisu suvlasnici zgrade. Za navesti je i to da je tužbom tužitelj pored tuženika ad. 3 i ad. 4 obuhvatio i nepostojeću pravnu osobu – ZAJEDNIČKA POTROŠNJA (PRAONA), u odnosu na kojeg je tužba pravomoćno odbačena. Dakle, radilo bi se upravo o praoni koju koriste tuženici ad. 3 i ad. 4, pa tužitelj za taj poslovni prostor (praonu) traži isti iznos ranijom tužbom i od nepostojeće pravne osobe kao i od tuženik ad.3 i ad.4, što je zaista neosnovano i nepravilno, dakle, već iz same tužbe jasno je kako tužitelj nije tužbu pravilno podnio u smislu pasivne legitimacije nego je tužbom obuhvatio i nepostojeću pravnu osobu kao i osobe koje nisu suvlasnici zgrade niti su se spram tužitelja obvezali išta platiti u smislu pružene usluge. Sve je ovo utvrđeno i u postupku ovog suda u kojem je donesena pravomoćna presuda broj P-4377/2022 od 26.travnja 2024.godine, koja je pravomoćna i kojom je u odnosu na te (druge tuženike iz iste temeljne tužbe) odbijen zahtjev tužitelja.
Odredbom čl. 11. st. 2. Odluke o vodoopskrbi Grada Splita (Službeni glasnik Grada Splita broj 6/00) propisano je da ukoliko se plaćanje u sluge opskrbe vodom vrši prema zajedničkom računu za više korisnika, cijenu za pruženu uslugu korisnici raspodjeljuju međusobno prema sporazumu razmjerno količini pružene usluge. Prema st. 2. istog članka ako među korisnicima ne dođe do sporazuma u smislu st. 1. ovog članka cijena za pruženu uslugu za potrebe domaćinstva obračunava se u jednom iznosu prema broju osoba koje koriste uslugu opskrbe vodom. Sam tužitelj u svom dopisu suvlasnicima stambene zgrade od 9. siječnja 2019. godine navodi da je tužitelj ispostavljao jedan račun za isporučenu vodnu uslugu te da je isti trebao biti raspodijeljen korisnicima odnosno suvlasnicima sukladno njihovom udjelu u registriranoj potrošnji.
Iz izvedenih dokaza proizlazi da se za zgradu u [adresa], od strane tužitelja ispostavlja jedan mjesečni račun za čitavu zgradu, za stanove i ova dva poslovna prostora, način na koji tužitelj postavlja zahtjev spram svih tuženika u jednakom iznosu od po 118,66 eura nije pravilan, isti je suprotan odredbi čl. 3. priloženog Ugovora o opskrbi pitkom vodom i odvodnji od 30. travnja 2018. godine, dakle, za svaku posebnu uporabnu cjelinu zgrade temeljem očitanja internih vodomjera trebao se ispostavljati račun svakom pojedinom suvlasniku odnosno potrošaču vode, a u slučaju da predstavnik suvlasnika ne dostavi razdiobu utroška vode, tužitelj je ovlašten ispostaviti račun prema zadnjoj dostavljenoj razdiobi. Iz svega navedenog proizlazi kako tužitelj nije ovlašten postaviti zahtjev na način da jednostavno razliku potroška vode po predmetnih 9 računa podijeli na suvlasnike stambene zgrade, nepostojeću pravnu osobu, tuženika ad. 3 i ad. 4 (iz predmeta P- 4377/2022) i ranijeg tuženika – Republika Hrvatska. Iz same tužbe i tužbenog zahtjeva jasno je kako tužitelj nije pravilno postavio tužbeni zahtjev i nije dokazao tko je i koliko po utuženim računima platio potroška, kolika je neplaćena razlika i pravilan način raspodjele te razlike sukladno razdiobi između suvlasnika. Traženje da se neki iznos plati na jednake dijelove nije sukladan čl. 11. Odluke o vodoopskrbi, nije sukladan ni zaključenom Ugovoru o opskrbi pitkom vodom i odvodnji, tužitelj je trebao iskazati ili predložiti izvođenje dokaza na okolnost koliko u zgradi ima korisnika usluge, koliko mu je svaki korisnik egzaktno dužan i onda to tražiti od svakog pojedinog suvlasnika odnosno korisnika. Ovakav način postavljanja zahtjeva nije pravilan, tužitelj ima neplaćeno potraživanje za čitavu zgradu, ali ne dokazuje tko bi konkretno i koliko bio dužan, a sud ne može obvezati nekoga da plati uslugu za koju nije dokazano koliko bi koštala odnosno egzaktno dokazana po visini pružene usluge. Sve ovo kod okolnosti da su u pogledu poslovnog prostora u vlasništvu Republike Hrvatske postojali problemi u pogledu "rasapa vode", da se korisnici praone (tuženici ad.3 i ad.4 u predmetu P- 4377/2022 – STUDIO 111 j.d.o.o. Split i BV) nisu obvezali spram tužitelja plaćati potrošak vode nego je to interni odnos njihov sa ostalim suvlasnicima, očito ne i sa Republikom Hrvatskom. Dakle, tužitelj nije dokazao da su mu tužena ad.1 FV i tužena ad.2 FVE dužne iznos od po 118,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama pa ih sud i ne može obvezati da mu to plate. Temeljem svih izvedenih dokaza ovaj sud zaključuje da tužene ad.1 i ad.2 očito spram tužitelja uredno podmiruju pruženu uslugu pa da su tako napravile i kroz utuženi period. Istaknut je i prigovor zastare potraživanja, za navesti je da je tužba podnesena dana 3. prosinca 2019. godine, najstariji račun je od 31. kolovoza 2017. godine sa dospijećem na dan 30. rujna 2017. godine, u ovom slučaju primjenjuje se jednogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 232. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO). Dakle, sve i da je zahtjev tužitelja osnovan, a nije, prigovor zastare koji je osnovan u cijelosti bi doveo do odbijanja tužbenog zahtjeva, naime, prvi utuženi račun dospijeva 30.rujna 2017.godine, a posljednji 30.svibnja 2018.godine, tužba je podnesena 3.prosinca 2019.godine, pa je jasno da je tužba podnesena nakon proteka jednogodišnjeg zastarnog roka.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Kako tužitelj nije uspio u sporu, to je valjalo obvezati tužitelja da tuženicima ad.1 i ad.2 naknadi parnični trošak, temeljem odredbe čl.154.st.1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), obistinjeni trošak svakom pojedinom tuženiku odnosi se na trošak potreban za vođenje postupka, a to je trošak pristupa na odgođeno pripremno ročište od 19.rujna 2013.godine (25%) u iznosu od 12,50 eura; zastupanja na ročištu održanom dana 6.studenog 2024.godine u iznosu od 50,00 eura; 25% PDV-a u iznosu od 15,63 eura, što ukupno daje iznos od 78,13 eura koliko je sud obvezao tužitelja sa isplati svakom pojedinom tuženiku, vezano i za v.p.s. od po 118,66 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate. Preostali trošak tuženicima nije priznat jer nije bio potreban za vođenje postupka.
U Splitu, 27. siječnja 2025. godine
S U D A C
Julijana Ponoš
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Tužitelju
2. Pun. tužene ad. 1
3. Pun. tužene ad. 2
