REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3041/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lauri Crnić Klapšić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AH (ranije A) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Silvija Kirin Palčić, odvjetnica u Jastrebarskom, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, koje zastupaju generalni punomoćnici- odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, na temelju generalne punomoći Su-1400/19, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 15. siječnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno i zamjenika njene punomoćnice Vladimira Rađenovića, odvjetnika te zamjenika punomoćnika tuženika SH, odvjetničkog vježbenika, 27. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, isplatiti tužiteljici AH (ranije A) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 3.774,63 EUR sa zateznim kamata koja na teku:

- na iznos od 0,44 euro od 1. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 2,66 euro od 1. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 4,38 euro od 30. veljače 2008. do isplate,

- na iznos od 7,32 euro od 1. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 2,90 euro od 31. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 1,16 euro od 1. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 3,33 euro od 1. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 0,15 euro od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 0,30 euro od 1. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 2,19 euro od 1. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 16,51 euro od 1. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 6,92 euro od 1. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 19,11 euro od 1. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,98 euro od 1. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 21,83 euro od 1. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 20,01 euro od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 20,47 euro od 1. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,80 euro od 1. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,11 euro od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,83 euro od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 16,25 euro od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 16,12 euro od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 14,69 euro od 1. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 17,38 euro od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 19,54 euro od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,62 euro od 1. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 21,91 euro od 1. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 26,09 euro od 1. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,30 euro od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 26,84 euro od 1. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 40,20 euro od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 37,45 euro od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 45,85 euro od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 42,94 euro od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 38,27 euro od 1. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 48,12 euro od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 60,65 euro od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,78 euro od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 54,89 euro od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 50,94 euro od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 51,65 euro od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 68,44 euro od 1. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 70,08 euro od 1. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 83,79 euro od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 76,61 euro od 1. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 68,75 euro od 1. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 67,17 euro od 1. studenog 2011. do isplate,

- na iznos od 66,57 euro od 1. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 70,82 euro od 1. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,52 euro od 1. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 73,95 euro od 1. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 71,71 euro od 1. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,22 euro od 1. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 74,26 euro od 1. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,52 euro od 1. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,97 euro od 1. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 71,67 euro od 1. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 68,86 euro od 1. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 71,86 euro od 1. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 73,30 euro od 1. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 72,99 euro od 1. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 66,62 euro od 1. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 71,44 euro od 1. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 71,86 euro od 1. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 69,97 euro od 1. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 64,11 euro od 1. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos od 63,96 euro od 1. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 65,40 euro od 1. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 67,71 euro od 1. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 70,91 euro od 1. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 69,25 euro od 1. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 70,42 euro od 1. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 71,75 euro od 1. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos od 72,57 euro od 1. veljače 2014. do isplate,

- na iznos od 74,31 euro od 1. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos od 73,74 euro od 1. travnja 2014. do isplate,

- na iznos od 71,82 euro od 1. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 71,20 euro od 1. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 71,48 euro od 1. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 73,67 euro od 1. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 74,74 euro od 6. rujna 2014. do isplate,

sve po stopi od 1. kolovoza 2007. do 31. srpnja 2015. koja se određuje u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, naknaditi tužiteljici AH (ranije A) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.243,23 EUR sa zateznim kamatama od 27. siječnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj: 056- 50-4255075 od 12. srpnja 2007., ovjeren kod javnog bilježnika Damira Andrašića iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-22149/07 od 30. srpnja 2007., a kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.784,56 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate kredita. Predmetnim Ugovorom o kreditu su stranke ugovorile da će korisnik kredita-tužitelj otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tečajne liste banke za CHF, važećem na dan dospijeća. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene su kao ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući da banke (uključujući i tuženika) prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.1. Dakle, o parametrima važnim za donošenje valjane odluke o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF tužitelj nije bio informiran ni prije ni u vrijeme sklapanja Ugovora. Time je tuženik tužiteljici kao potrošaču nametnuo nerazumljive ugovorne odredbe o kojima ovisi visina njezine obveze, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i to suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Dakle, u navedenoj odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik, koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

1.2. Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), citirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. U vezi s navedenim ukazuje se na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.:

„Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.3. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a.“ Kako je otplata kredita vršena uz primjenu valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, to je tužiteljica platila više iznose anuiteta od onih koji su utvrđeni početnim otplatnim planom. Budući da je tuženik sva povišenja anuiteta učinio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. dijela navedenih odredbi, tuženik je stekao bez osnove razliku između mjesečnih anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita. Učinak ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa. Konačno specificiranim tuženim zahtjevom u podnesku od 12.7.2024. (list 67-70 spisa) tužiteljica predlaže sudu donijeti presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu iznosa od 3.774,63 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose te uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama, a kako je to pobliže navedeno u tom podnesku i izreci presude.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da tužitelj neosnovano smatra ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF te da svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Ukazuje da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. Tuženik nadalje ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17, koje i citira. Tuženik smatra da se navedene odluke ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, a u konkretnoj situaciji je kredit zaključen radi kupnje vozila. Dalje tuženik ističe da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze.

2.1. Nadalje, tuženik analizira odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. i 2003. te ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik potom interpretira odluke u postupku kolektivne zaštite, a naglašava da su tužitelju, tijekom pregovaranja o ponudi kredita, obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik još obrazlaže značenje instituta valutne klauzule u RH te da je dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, a predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

2.2. Tuženik dalje u odgovoru na tužbu izlaže o pojmu „prosječnog potrošača“ kroz praksu Suda Europske unije te elaborira o tome da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a nije ni moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope. Tuženik upire i na odredbu čl. 96. ZZP iz 2007. koja govori o nepostojanju pregovora u situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, konkretno odredbu o valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla, a kako je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita) tj. mogao je i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama, ista se ne može smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije), pa tuženik smatra da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi sud ipak smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik ističe da u predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera.

2.3. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Tuženik zaključno prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe da je nastupila zastara te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška uvećan za zateznu kamatu.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao kompletnu spisu priloženu dokumentaciju i to presliku Ugovora o kreditu broj 056-50-4255075 (list 6-10 spisa), presliku zahtjeva za kredit (list 24 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.07.2007. do 30.09.2007. (list 25-26 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 41-62 spisa), saslušana je tužiteljica (list 92-93 spisa) te je pročitana i priležeća sudska praksa (list 74-91 spisa). Tuženik je predlagao saslušati javnog bilježnika, a sud je na ročištu 15.1.2025. odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi jer je relevantno činjenično stanje utvrđeno izvedenim dokazima, pa bi daljnje izvođenje dokaza saslušanjem doprinijelo jedino odugovlačenju i poskupljenju postupka, a ne potpunijem utvrđenju spornih činjenica. Naime,

sasvim je neizvjesno da bi se javni bilježnik mogao sjećati konkretnog ugovora i što je točno govorio tužiteljici prilikom solemnizacije ugovora kad se radi o razdoblju od kojeg je prošlo više od 17 godina te kad se ima na umu činjenica da u obavljanju svog posla javni bilježnik ima veliki broj stranaka s kojima svakodnevno razgovara o raznim pravnim poslovima. Navedeno bi, kad se usporedi s poslom prvostupanjskog suca, koji piše ovu presudu, značilo da bi se sudac trebao sjećati svih pojedinosti saslušanja svjedoka i stranaka i sudskih rasprava nakon proteka vremenskog razdoblja od preko 17 godina i uzevši u obzir da svakodnevno ima veliki broj ročišta za sudski raspravu i saslušava niz svjedoka i stranaka u različitim pravnim situacijama. Navedeno je s aspekta ovog suda u domeni nemogućeg, unatoč tome što sudac, nakon izvedenog saslušanja i piše presudu te se tada prisjeti pojedinih radnji u postupku, međutim i u toj situaciji je potpuno sigurno da se nikakvih pojedinosti sudac ne može sjetiti protekom vremena od preko 17 godina. Za takvo bi sjećanje bio potreban kapacitet memorije koji, po mišljenju ovog suda, nadilazi kapacitet ljudskog mozga, uz uvažavanje svih specifičnosti svake pojedine osobe, pa se i u kontekstu izloženog ukazuje nesvrsishodnim izvođenje predloženog saslušanja radi čega je ovaj sud isti odlučio i odbiti te na taj način zaštiti načelo ekonomičnosti postupka i obvezu suda da u razumnom roku odluči o zahtjevu.

4. Na temelju izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23- dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim, kako je navedeno u izreci ove presude.

5. Tužiteljica je u svom iskazu na ročištu 15. siječnja 2025. (list 92-93 spisa) navela da joj je predmetni kredit bio potreban za kupnju auta za osobne potrebe i da nije vlasnik obrta ni član trgovačkog društva. Navela je i da je informacije o predmetnom kreditu dobila u auto salonu te da nije išla u banku jer je u auto salonu sve bilo pripremljeno. Iskazala je da joj nitko nije govorio o riziku sklapanja ugovora u valuti CHF i da je ugovor pročitala i nije imala nejasnoća, međutim, napomenula je i da to nije njena struka. Navela je da je anuitete kredita plaćala trajnim nalogom. Iskazala je da joj nitko nije objašnjavao pojmove valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i da joj nisu objašnjeni niti parametri na temelju kojih se mijenja kamatna stopa te da ni sa kim iz banke o odredbama kredita nije razgovarala. Navela je da je bila mogućnost zaključenja ugovora u valuti euro, ali da ona za taj kredit nije bila kreditno sposobna, već samo za kredit u CHF.

6. Ocjena je ovog suda da je iskaz tužiteljice vjerodostojan jer je detaljan, životan i logičan, o onom čega se sjećala i što joj je poznato iz osobnog iskustva u predmetnom pravnom poslu. Sud nije u držanju tužiteljice tijekom davanja iskaza našao postojanje ikakvih naznaka da bi ona nešto prešućivala ili lagala, pa joj i zato vjeruje.

7. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa uslijed ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku, a koje je tužiteljica mjesečno preplatila na temelju odredbi za koje je pravomoćno utvrđeno da su ništetne u postupku povodom kolektivne tužbe.

8. Čitanjem preslike Ugovora o kreditu broj 029-50-3223318 od 12.7.2007. (list 6- 9 spisa) utvrđeno je da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita zaključili navedeni Ugovor o kreditu broj 056-4255075 sa slijedećim osnovnim ugovornim elementima:

- iznos kredita je kunska protuvrijednost od 19.784,56 CHF obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- ugovoren je rok otplate od 84 mjeseca (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 5,49% godišnje na dan sklapanja Ugovora,

- prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu, koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 30.11.2007., a slijedeći anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- čl. 9. predmetnog Ugovora određeno je da na sve što nije regulirano tim ugovorom primjenjuju se opći akti kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora, da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom.

9. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da su, između ostalih banaka i ovdje tuženik, u razdoblju od 2004. do 31.12.2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nije sporno niti to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) 3. rujna 2019. donio presudu i rješenje poslovni broj Rev-2221/18, kojima je odbio kao neosnovane revizije tuženika i drugih banaka protiv drugostupanjske odluke u kolektivnom sporu u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženik i ostale banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP)

11. Shodno izloženom, sumarno, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

12. Prema tome, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

13. Učinci odluka suda o tužbama za zaštitu kolektivnih interesa su obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno članku 502c ZPP-a.

14. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Radi utvrđivanja sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. Stalni sudski vještak Darko Prpić iz Darfin d.o.o. je u svom nalazu i mišljenju od 17.6.2024. (list 41-62 spisa) naveo da su Raiffeisenbank Austria d.d. (u daljnjem tekstu: Kreditor) i AH (u daljnjem tekstu: Korisnik kredita) zaključili 12.07.2007. Ugovor o kreditu broj 056-50-4255075 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos kunske protuvrijednosti CHF 19.784,56 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

Člankom 2. Ugovora ugovorena je redovna kamata od 5,49%, godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

Člankom 4. Ugovora ugovoren je rok otplate kredita i iznosi 84 mjeseca. Člankom 7. Ugovora ugovorena je otplata kredita na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu.

Otplatni plan u CHF prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa, za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 30.09.2007. do 31.08.2014. godine, izrađen na temelju dokumentacije:

- prijepis knjigovodstvene kartice (dodatno dostavljena dokumentacija),

- otplatni plan (dodatno dostavljena dokumentacija).

Sveukupno otplata kredita iznosi 25.157,45 CHF od čega je otplata glavnice 19.784,56 CHF i kamata 5.372,89 CHF.

Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita (01.08.2007. godine) za sve anuitete koji dospijevaju od 30.09.2007. do 31.08.2014.:

-ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan isplate kredita (01.08.2007. godine) za sve anuitete koji dospijevaju od 30.09.2007. do 31.08.2014. godine iznosi 28.413,88 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 HRK=7,53450 EUR) iznosi 3.771,18 EUR.

Zaključno, ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 28.439,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost više plaćenog iznosa iznosi 3.774,63 EUR.

17. Sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio vjerodostojnim jer je sačinjen sveobuhvatno, objektivno, stručno, razumljivo i u svemu u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse. Tužiteljica je zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka, a tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, već je smatrao da je zadatak vještaku od strane suda pogrešno zadan jer stranke nisu ugovorile kunski kredit, već je nesporno da je kredit vezan uz valutu CHF. Imajući na umu da je stalni sudski vještak eminentni stručnjak na području knjigovodstvene, računovodstvene i financijske znanosti te da je u cijelosti postupio prema zadatku suda, tuženikovi prigovori otklonjeni su kao neosnovani i usmjereni jedino izbjegavanju dužne obveze. U odnosu na razglabanja tuženika o tome da je nalaz vještaka promašen jer je među strankama ugovorena valutna klauzula te da se promjena tečaja podrazumijeva kroz ugovorno razdoblje, nisu osnovana i to sve iz gore obrazloženih razloga koje ovaj sud nema potrebe nanovo dodatno elaborirati.

18. Slijedom navedenog, visina tužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Prpića, pa kako je tužbeni zahtjev za isplatu postavljen u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, to je isti valjalo prihvatiti i na temelju odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

19. Odluka o zateznim kamatama temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, a iste su dosuđene od dana kada je tužiteljica obavila plaćanje više zaračunatih iznosa na ime valutne klauzule, s obzirom da je tuženik kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan, pa mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate u većem iznosu od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

20. Sud je, imajući na umu sve gore izloženo, naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos preplaćenih anuiteta s naslova valutne klauzule u iznosu od 1.792,28 € / 13.503,90 kn sve s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje kako je pobliže navedeno u tablici vještaka iz nalaza i mišljenja (čl. 323. st. 1. ZOO).

21. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznose kako je gore navedeno, a na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a.

22. Kamate su dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22). Konačno od 30. prosinca 2023. do isplate stopa je određena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narode novine broj 155/2023).

23. Konačno, prigovor zastare potraživanja nije osnovan. To stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012., povodom koje je donesena presuda broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. zastara prekinuta u smislu odredbe članka 241. ZOO-a, pa zastara nakon prekida počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru prema čl. 245. st. 1. ZOO-a. Imajući u vidu da je predmetna presuda postala pravomoćna 14. lipnja 2018. i da je tužba u ovom predmetu podnesena 27. travnja 2023., to je očito da nakon prekida zastare do podnošenja ove tužbe nije proteklo onoliko vremena koliko je zakonom određeno za zastaru, odnosno nije proteklo 5 godina (već 4 godine, 10 mjeseci, tjedan i 6 dana), koji rok valja u konkretnoj situaciji primijeniti (čl. 225. ZOO-a), a što znači da zastara nije nastupila.

24. Kao što je već ranije u obrazloženju navedeno, sud je na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. siječnja 2025. odlučio da se daljnji dokazi neće izvoditi čime je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem javnog bilježnika jer je stava da se tim dokazom ne bi utvrdilo relevantno činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari. To stoga što ovaj sud smatra da nije pravno odlučna okolnost da li je konkretne prilike javni bilježnik postupao sukladno odredbama čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu, jer postupanje javnog bilježnika ne može biti od utjecaja na valjanost pojedinih odredbi predmetnog ugovora, budući da javni bilježnik nije stranka predmetnog ugovora o kreditu.

25. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka, a koji se sastoje od troškova njenog zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: OT) koja, među ostalim, u Tbr. 54. propisuje da vrijednost boda iznosi 2,00 €. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova sastava tužbe 200,00 € (Tbr. 8/1 OT), sastava 2 podneska od 8.9.2023. i 12.7.2024. za svaki po 200,00 € (Tbr. 8/1 OT), zastupanja na ročištima 15.4.2024. i 15.1.2025. od po 200,00 € za svako (Tbr. 9/1 OT), odnosno ukupno 1.000,00 €, kojem iznosu je dodan trošak plaćenog predujma za vještačenje od 200,00 € (l-37) te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 43,23 €, pa ukupni troškovi iznose 1.243,23 €. Tužiteljica ima pravo na zatražene zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak od presuđenja, po odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a i po stopi iz čl. 29.st.2. ZOO-a. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak sudske pristojbe za presudu obzirom je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenula kao potrošač pozivom na utvrđenja iz presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa je u skladu s odredbom čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18, 51/23) tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi s tim da valja napomenuti da je tužiteljica platila sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 43,23 €, koji trošak joj je, kako je gore navedeno, i dosuđen.

26. Tuženik je spor izgubio, slijedom čega mu ne pripada pravo na naknadu troškova, pa je takav njegov zahtjev kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 27. siječnja 2025.

Sudac:

Laura Crnić Klapšić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika