REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-1055/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja MV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Branki Štajduhar, odvjetnici iz Štajduhar & GV iz [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupan po odvjetnicima iz OD Vukina & Partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 10. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu i z. punomoćnika tuženika – LV, odvjetničkog vježbenika u OD Vukina i partneri iz Zagreba 27. siječnja 2025., donio je, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833 isplatiti tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 39.023,91 EUR, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim na:

-14,01 EUR od 11.12.2008. do isplate,

-49,22 EUR od 13.1.2009. do isplate,

-65,5 EUR od 11.2.2009. do isplate,

-58,67 EUR od 3.4.2009. do isplate,

-54,38 EUR od 11.4.2009. do isplate,

-49,79 EUR od 12.5.2009. do isplate,

-47,2 EUR od 11.6.2009. do isplate,

-52,4 EUR od 11.7.2009. do isplate,

-39,48 EUR od 12.8.2009. do isplate,

-40,28 EUR od 2.10.2009. do isplate,

-37,03 EUR od 28.10.2009. do isplate,

-48,00 EUR od 2.12.2009. do isplate,

-56,61 EUR od 5.1.2010. do isplate,

-66,71 EUR od 2.2.2010. do isplate,

-64,22 EUR od 2.3.2010. do isplate,

-93,54 EUR od 3.4.2010. do isplate,

-83,88 EUR od 30.4.2010. do isplate,

-102,16 EUR od 18.5.2010. do isplate,

-96,47 EUR od 17.6.2010. do isplate,

-136,21 EUR od 13.7.2010. do isplate,

-111,68 EUR od 11.8.2010. do isplate,

-173,98 EUR od 11.9.2010. do isplate,

-141,29 EUR od 12.10.2010. do isplate,

-147,62 EUR od 11.11.2010. do isplate,

-208,51 EUR od 4.1.2011. do isplate,

-189,75 EUR od 2.2.2011. do isplate,

-167,5 EUR od 11.2.2011. do isplate,

-179,8 EUR od 11.3.2011. do isplate,

-162,4 EUR od 12.4.2011. do isplate,

-230,52 EUR od 2.6.2011. do isplate,

-238,46 EUR od 2.7.2011. do isplate,

-287,65 EUR od 2.8.2011. do isplate,

-280,78 EUR od 2.9.2011. do isplate,

-248,04 EUR od 13.9.2011. do isplate,

-228,78 EUR od 11.10.2011. do isplate,

-233,52 EUR od 11.11.2011. do isplate,

-231,77 EUR od 13.12.2011. do isplate,

-248,58 EUR od 11.1.2012. do isplate,

-260,32 EUR od 11.2.2012. do isplate,

-260,05 EUR od 21.3.2012. do isplate,

-33.537,15 EUR od 31.3.2012. do isplate, u roku od 15 dana.

II O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prijeboja u iznosu od 100,96 € uvećano za zakonske zatezne kamate koje na navedeni iznos teku:

-na iznos od 8,23 EUR od dana 11.5.2007 do isplate.

-na iznos od 7,47 EUR od dana 12.6.2007 do isplate.

-na iznos od 13,38 EUR od dana 11.7.2007 do isplate.

-na iznos od 7,06 EUR od dana 11.8.2007 do isplate.

-na iznos od 7,29 EUR od dana 11.9.2007 do isplate.

-na iznos od 14,55 EUR od dana 11.10.2007 do isplate.

-na iznos od 11,99 EUR od dana 04.12.2007 do isplate.

-na iznos od 11,26 EUR od dana 03.01.2008 do isplate.

-na iznos od 1,31 EUR od dana 02.02.2008 do isplate.

-na iznos od 0,81 EUR od dana 13.5.2008 do isplate.

-na iznos od 1,76 EUR od dana 11.6.2008 do isplate.

-na iznos od 3,76 EUR od dana 11.7.2008 do isplate.

-na iznos od 6,89 EUR od dana 12.8.2008 do isplate.

-na iznos od 5,20 EUR od dana 11.9.2008 do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1.1.2008. do 31.7.2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

III Nalaže se tuženiku OTP banka dioničko društvo, Ulica Domovinskog rata 61, Split, OIB 52508873833, nadoknaditi tužitelju UV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 6.515,45 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 27. siječnja 2025., do plaćanja, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su stranke 9.2.2007., sklopile Ugovor o kreditu broj 41097/07, i to OTP banka d.d. kao tuženik (prije: Societe generale – Splitska banka, pripajanjem integrirana u OTP banku d.d.) odnosno kreditor i tužitelj kao korisnik kredita. Radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana, u iznosu glavnice od 156.300,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu, sa rokom vraćanja od 300 mjeseci. Među strankama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista je u trenutku ugovaranja iznosila 4,30% godišnje. Čl. 2. st. 4. propisano je da će se povrat obveza iz predmetnog Ugovora obračunati po prodajnom tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća (valutna klauzula). Tužitelj je predmetni iznos kredita u cijelosti isplatio tuženiku.

1.1. Odredba predmetnog ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu je ništetna, te ne proizvodi nikakve pravne učinke među strankama. Tužitelj prije svega ukazuje Sudu da je presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Trgovački sud u Zagrebu utvrdio da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navedena odredba predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tuženik nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, je ništetna iz razloga nepoštenosti. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji je u tom smislu lex specialis. Odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju se tek supsidijarno, kao lex generalis, ako Zakonom o zaštiti potrošača ili drugim posebnim zakonima nije drukčije određeno. Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti nastaje kad nastanu razlozi ništetnosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog svog početka, od kad je ugovorena. Prije svega valja napomenuti kako je predmetni Ugovor o kreditu standardni unaprijed formulirani ugovor koji tuženik sklapa s korisnicima kredita (ili je u to vrijeme sklapao), te da se o odredbi o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo. Takav je bio slučaj i u ovome konkretnome primjeru te tužitelj nije imao nikakav utjecaj na njezin sadržaj. Odredbom čl. 53.st.1. trenutno važećeg Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istu odredbu sadržavao je isti Zakon i iz 2003., kao i kasniji zakoni sa svim izmjenama i dopunama. Citirane odredbe temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13). Prema Direktivi 93/13 (članak 3. stavak 2.) smatra se da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz polja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Europskog suda pravde sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t.27). Tužitelj upravo ovom tužbom ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom Ugovoru uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da je ista u ugovor uvedena protivno načelu savjesnosti i poštenja, radi čega je ista nepoštena i posljedično ništetna. Visoki trgovački sud RH je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično odbio, a djelomično uvažio žalbu tuženika izjavljenu na gore citiranu prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, tako da je dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli preinačio i odbio tužbeni zahtjev, a dio kojim je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi potvrdio. Protiv drugostupanjske presude poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem nisu uspjeli stranke su podnijele revizije. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. prihvatio je utvrđenja drugostupanjskog suda i odbio sve izjavljene revizije kao neosnovane. Protiv citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Visokog trgovačkog suda RH i Trgovačkog suda u Zagrebu stranke su podnijele ustavne tužbe Ustavnom sudu Republike Hrvatske, koji je odlukom broj U-III-2521/215, U-III-2536/215, U-III- 2547/215, U-III-2565/215, U-III-2603/215, U-III-2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. djelomično uvažio ustavnu tužbu tužitelja, ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena tužiteljeva revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, dok su u preostalom dijelu ustavne tužbe odbijene kao neosnovane. Postupajući prema odredbi članka 77. stavaka 1. i 2. te članka 76. stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02 i 49/02), polazeći od odredbe članka 392a. ZPP-a, Vrhovni sud je ispitao pobijanu odluku u onom dijelu koji je predmet tužiteljeve revizije i u granicama razloga određenih u navedenim revizijama, rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. tužiteljevu reviziju prihvatio, ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. i 2. te u točki V. izreke i u tom dijelu predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku, Visoki trgovački sud RH je svojom odlukom Pž- 6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koja se odnosi i na povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezanu uz ugovaranje valutne klauzule, tako da je pravomoćno odlučeno o ugovaranju valutne klauzule, što čini i predmet ove tužbe. Valja imati na umu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., a što je ovdje slučaj (čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku). Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br: Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018., utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Iz svega naprijede navedenog, nesporno je kako je odredba ugovora koja se odnosi na valutnu klauzulu nepoštena, a time i ništetna, što u ovome postupku predstavlja prethodno pitanje, te tužitelj ovom tužbom ne postavlja zaseban deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti te odredbe kao nepotreban (sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti), već ovu tužbu podnosi radi isplate, budući je svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika. Naime, budući su citirane ugovorne odredbe ništetne, svako plaćanje anuiteta mimo početnog tečaja CHF-a na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo je stjecanje bez osnove na strani tuženika. Ukoliko se iznos neosnovano stečenog utvrđuje kao razlika isplaćenog po tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tuženiku tijekom otplate kredita nakon rasta tečaja tužitelj je preplatio iznos od 39.023,91 €.

1.3. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka o valutnoj klauzuli ništetne, tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

1.4. Prema konačno usklađenom tužbenom zahtjevu, tužitelj potražuje isplatu preplaćenog iznosa od 39.023,91 €, koji iznos je tužitelj uskladio nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 14. studenog 2024. (list 173-175 spisa), ujedno uvažavajući negativne tečajne razlike, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od svakog pojedinog plaćenog iznosa, te troškovima postupka sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu (list 81-91 spisa), tuženik ističe da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga: a) tuženik osporava tužiteljevo svojstvo potrošača kao i da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, koji definira da je potrošač „svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti“. Tužitelj je dužan u tužbi dokazati svojstvo potrošača. Tužitelj tužbom navedeno ne dokazuje. b) Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Tužitelj je uz tužbu dostavio dokaz iz kojeg je vidljivo da je treća osoba, a ne tužitelj, vršio uplate na ime dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu. c) Potraživanje tužitelja je zastarjelo. Tuženik napominje da tužitelj nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinuo zastaru. Podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru. Tužitelj nije niti bio stranka kolektivnog spora. Zastarni rok je kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. d) Odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj obvezi nisu ništetne. Iste su dopuštene temeljem čl. 26. i 22. Zakona o obveznim odnosima. U skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne su, lako razumljive i uočljive. Tužitelj je o istima bio u razumnoj mjeri obaviješten. e) Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati niti je na njih mogao utjecati. f) Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne obvezuje Sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove.

2.1. Zaključno, tuženik ističe kako tužitelj nema pravo na zakonske zatezne kamate s obzirom da tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Napominje kako ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena. Tužitelj bi u konkretnom slučaju pod pretpostavkom osnova tužbenog zahtjeva, eventualno imao pravo na zakonske kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu.

2.2. Konačno, predlaže da se tužitelj odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom uz naknadu troškova parničnog postupka, te je podneskom od 29. listopada 2024. (list 169-172 spisa) istaknuo prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u ukupno iznosu od 100,96 € uvećano za zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj 41097/07 od 9.2.2007. (list 12-25 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 41097/07, otplatni plan početni, otplatni plan završni, konto kartica prometa po kreditu, izvod po računu za plaćanje računa, obavijesti o promjeni kamatne stope (list 47-75), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec. iz DARFIN d.o.o. (list 157-163), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj MV osobno.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava broj 41097/07 od 9.2.2007. na iznos od 156.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, a namjena kredita je kupovina stana i garažnog parkirnog mjesta, s rokom otplate 300 mjeseci.

6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.

7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.

8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".

8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.

9.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.

11. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

12. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je 2007. uzeo kredit za kupnju stana koji je koristio za osobne potrebe. Stan je u međuvremenu prodan. Kredit je otplaćen u cijelosti u trenutku prodaje stana. Kredit nije konvertiran. U vrijeme kad je uzeo kredit nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili slično. Početni mjesečni anuiteti bili su u iznosu od oko 3.600,00 kn, da bi se popeli sve do 6.800,00 do 6.900,00 kn. Predmetni stan nikad nije koristio za neku gospodarsku djelatnost. Prednik tuženika, Splitska banka "pratila" je investitora koji je prodavao stan. U banci je kredit u CHF-u bio prezentiran kao najpovoljniji i najpovoljnija opcija. Eventualni rizik u banci nije bio spominjan. U to doba ni blizu nije bio svjestan pravog značenja pojma valutna klauzula i promjenjivost kamate, kao što je to danas. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, bilo je puno toga za čitati koliko se sjeća i misli da se banka jako dobro zaštitila. Predmetni ugovor bio je standardni ugovor banke, mogao je komentirati odredbe ugovora, ali mijenjati ne. Kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora isti mu je naglasio da mora plaćati kredit, da mu se u suprotnom može zaplijeniti stan. Osobno je otplaćivao anuitete kredita. Obavijest o promjenjivosti kamatne stope i visini anuiteta dolazile su uredno. Prilikom plaćanja anuiteta kredita znao je komentirati te obavijesti, ali ništa se nije moglo. U trenutku dizanja kredita vidio je koliki je tečaj CHF. Prije toga kredita, nije imao drugih kredita. U doba sklapanja kredita po struci bio je isto što i danas.

13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje stana i garažnog parkirnog mjesta što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje stana i garažnog parkirnog mjesta bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan i garažno parkirno mjesto koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.

14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.

15. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.

16. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava zaključenog između stranaka 9.2.2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.

17. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika u pogledu nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, sud takav prigovor nije našao osnovanim. Tuženik je ugovoreni iznos kredita isplatio tužitelju i on je bio u obvezi vratiti isti plaćanjem ugovorenih mjesečnih anuiteta, a dogovoreni modalitet plaćanja istih između tužitelja i eventualno treće osobe, ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika. Ujedno se ukazuje tuženiku, da u obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu nisu tuženik i eventualno treća osoba.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a kojemu stranke nisu prigovarale.

18.1. Iz nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po prodajnom tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita iznosi 294.025,59 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura iznosi 39.023,91 €.

19. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan. 20. Radi svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod I.

21. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke presude.

22. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Naime, plaćanjem manjeg anuiteta zbog tečajne razlike CHF, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Osim toga, tužitelj je i uskladio tužbeni zahtjev na način da je uvažio negativne tečajne razlike, radi čega je valjalo tuženika odbiti kao pod II presude.

23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a, budući je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, koji je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023). Pri tome sud ističe da je tužitelj snizio tužbeni zahtjev (djelomično povukao tužbeni zahtjev) odmah nakon provedenog financijskog vještačenja u skladu s rezultatima istih, a u vezi sniženja tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka. Pri tome, kako se tuženik se s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva suglasio, tuženik je nakon djelomičnog povlačenja uspio u doista neznatnom dijelu (0,21 %) te da iz presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 proizlazi da se odredba čl. 6.st.1. i čl. 7.st.1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovni parničnog postupka u cijelosti.

23.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe, podneska od 3.9.2024. i 14.11.2024., te zastupanja na ročištu 13.9.2024. i 10.12.2024. za svaku radnju po 500 bodova, odnosno po 1.000,00 €, uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 1.250,00 € kao i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 6.515,45 €.

23.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 18.9.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za vještačenje.

24. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.

U Krapini 27. siječnja 2025.

Sutkinja

Romana Mališ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje u 3 (tri) primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.

Dostaviti:

1.Odvjetnica Branka Štajduhar

2.OD Vukina i Partneri