REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4768/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO CENTAR ŠATRAK d.o.o. Zagreb, Nikole Božidarevića 3, OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. Zagreb, Horvatova ulica 80 A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska 2, OIB 94472454976, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik iz Odvjetničkog društva GRGIĆ & PARTNERI Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 209,92 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1021/2024-7 od 6. studenog 2024., 27. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1021/2024-7 od 6. studenog 2024. u točkama I. i III izreke.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1021/2024-7 od 6. studenog 2024. naložio je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 209,92 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 14. veljače 2024. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos od 209,92 EUR preko stope dosuđene u točki I. izreke, kao neosnovan (točka II. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 238,66 EUR sa zateznim kamatama od 6. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se primjenjuje na ostale odnose (točka III. izreke), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troška u iznosu od 6,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, kao neosnovan. (točka IV. izreke).
1.2. Tako je odlučeno primjenom odredbi čl. 80., čl. 81., čl. 84., čl. 1046., čl. 1092. i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) i čl. 154. st. 1., čl. 155., Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).
2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu pobijajući je u cijelosti, iako iz sadržaja žalbe proizlazi da je pobija u dijelu u kojem nije uspio u sporu (točke I. i III. izreke). Žalbu je podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredbi parničnog postupka. U bitnom je ponovio kako osporava pasivnu legitimaciju, odgovornost, osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da prvostupanjski sud o prigovoru promašene pasivne legitimacije nije dao nikakve valjane razloge te da su nerazumljivi razlozi glede tuženikove odgovornosti s obzirom da sloboda izbora vlasnika vozila ne daje pravo opteretiti osobu koja je dužna naknaditi štetu/isplatiti osigurninu s većim novčanim iznosim od onoga za koji bilo moguće popraviti ga. Ističe da je tuženik platio vlasniku oštećenog vozila upravo onaj iznos (415,00 EUR) za koji je vozilo moglo biti popravljeno u radionici po preporuci tuženika i da stoga nema osnove za potraživanje razlike u cijeni popravka. Ističe da je oštećenik odbio popraviti vozilo u ugovorenom servisu čime je povrijedio ne samo opće načelo obveznog odnosa, već i ugovor koji je imao s tuženikom (Uvjete o kasko osiguranju vozila). Odluku o dosuđenim troškovima tužitelju osporava zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže preinačiti presudu ili ju ukinuti u pobijanom dijelu i vratiti na ponovno suđenje. Zahtjeva žalbeni trošak u iznosu od 91,39 EUR.
3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a) vodeći računa o razlozima zbog kojih se može pobijati odluka u sporu male vrijednosti (čl. 467. ZPP-a).
6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa ni onu iz odredaba čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik ukazuje žalbenim navodima.
7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud svoju ocjenu o pasivnoj legitimaciji i osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva detaljno, valjano i razumljivo obrazložio, pozvavši se na činjenice utvrđene u dokaznom postupku.
8. Iako se u žalbi ne poziva izravno na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenim navodima upućuje i na taj žalbeni razlog. Međutim, u konkretnom slučaju se sukladno odredbi čl. 502. st. 1. ZPP-a radi o sporu male vrijednosti, pa se na osnovi odredbe čl. 467. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao i zbog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 209,92 EUR na temelju ugovor o cesiji koji je s tužiteljem sklopio osiguranik tuženika prenijevši na tužitelja svoje potraživanje koje je imao prema tuženiku s osnove popravka oštećenog vozila osiguranog kod tuženika policom kasko osiguranja. Tuženik je osporio aktivnu i pasivnu legitimaciju, osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te naveo da je isplatom iznosa od 415,18 EUR tuženik oštećeniku u cijelosti naknadio štetu.
10. Na temelju rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je 3. siječnja 2024. oštećeno vozilo osigurano kod tuženika i da je vlasnik vozila prijavio štetu; da je sačinjen izvid štete; da je oštećenik popravio vozilo u radionici tužitelja i račun za popravak vozila izdan u iznosu 625,10 EUR dostavio tuženiku, koji je priznao osnovanost zahtjeva ali je procijenio štetu u iznosu od 415,18 EUR i taj iznos platio oštećeniku; da je oštećenik preostali nenaplaćeni iznosu od 209,92 EUR ugovorom o ustupu tražbine radi ispunjenja prenio na tužitelja o čemu je obavijestio tuženika.
11. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je, suprotno navodima žalitelja, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor pasivne legitimacije, budući da je tuženik priznao osnovu oštećenikovog zahtjeva za naknadu štete, a osporio je samo visinu jer oštećenik vozilo nije popravio u radionici koju je odredio tužitelj, te je nesporni iznos štete platio oštećeniku. Sporni iznos štete je ugovorom o cesiji prenesen na tužitelja sukladno odredbi čl. 80. st. 1. i čl. 88. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), pa tužitelj sukladno čl. 84. st. 1. ZOO-a ima sva prema tuženiku koja je imao ustupatelj, dakle zahtijevati isplatu spornog dijela štete.
12. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenih činjenica ocijenio neosnovanim osporavanje tuženikove odgovornosti za štetu jer je sam tuženik potvrdio da je osnovan zahtjev za naknadu štete i isplatio je nesporni iznos osiguraniku, a ovaj postupak se vodi samo u odnosu na sporni iznos štete.
13. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio osnovanim zahtjev za isplatu preostalog iznosa štete, budući da je iz računa tužitelja utvrdio koliko radnih sati je uloženo za popravak vozila, te da je isti broj radnih sati potreban za popravak vozila naveden i u tuženikovom izvidu štete, te je cijenu sata od 40,00 EUR ocijenio prosječnom i primjerenom uspoređujući ju s cijenama drugih servisa (koje su bile veće ali ih je tuženik svejedno plaćao). Zatim je pravilno zaključio da osiguravajuće društvo nije ovlašteno odrediti servis u kojem će vozilo popraviti, već osiguranik ima slobodu izbora kod kojeg servisa će popraviti vozilo, a takvo mišljenje je dala i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i HANFA-e.
14. Suprotno mišljenju žalitelja, tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera. Stoga tuženik pogrešno smatra da je oštećenik izborom tužitelja kao servisera koji je popravio vozilo doprinijela povećanju štete.
15. Zbog navedenog je prvostupanjski sud na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa koji je osiguranik tuženika ugovorom o cesiji prenio na tužitelja.
16. Odluka o dosuđenom trošku donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tuženik je osporava samo zbog odluke o glavnoj stvari.
17. Iz navedenog proizlazi da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, pa je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalba odbijena kao neosnovana i presuda prvostupanjskog suda potvrđena u točkama I. i III. izreke.
Zagreb, 27. siječnja 2025.
Sudac
Ružica Omazić
