Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-1232/2019-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužitelja ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima zajedničkog odvjetničkog ureda Dejana Jakca i Marine Mraković, odvjetnicima u Buzetu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 13. prosinca 2024. godine u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, dana 27. siječnja 2025. godine

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 02. siječnja 2023. godine.

II. Utvrđuje se da je tužitelj djelomično povukao tužbeni zahtjev podneskom od 05. prosinca 2024. godine u iznosu od 6.739,98 eura.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak izazvan djelomičnim povlačenjem tužbe u iznosu od 1.250,00 eura, u roku od 15 dana, uvećano za zateznu kamatu od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da isplati tužitelju ZĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 11.498,37 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od dospijeća pa do isplate obračunato po stopi od 15% godišnje na iznose dospjele do 12. prosinca 2007. godine, nadalje zakonske zatezne kamate koje teku na iznose dospjele od dana 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-ih poena, te na iznose dospjele od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 82,20 eura od 29.11.2007 do isplate

- na iznos od 81,04 eura od 2.12.2007 do isplate

- na iznos od 82,47 eura od 12.1.2008 do isplate

- na iznos od 84,46 eura od 22.3.2008 do isplate

- na iznos od 158,78 eura od 28.3.2008 do isplate

- na iznos od 158,46 eura od 12.4.2008 do isplate

- na iznos od 153,73 eura od 15.5.2008 do isplate

- na iznos od 153,73 eura od 25.6.2008 do isplate

- na iznos od 152,82 eura od 23.7.2008 do isplate

- na iznos od 151,72 eura od 26.8.2008 do isplate

- na iznos od 153,06 eura od 25.9.2008 do isplate

- na iznos od 164,19 eura od 24.10.2008 do isplate

- na iznos od 160,18 eura od 3.12.2008 do isplate

- na iznos od 157,75 eura od 19.12.2008 do isplate

- na iznos od 169,79 eura od 21.1.2009 do isplate

- na iznos od 169,97 eura od 01.04.2009 do isplate

- na iznos od 168,60 eura od 01.04.2009 do isplate

- na iznos od 166,03 eura od 3.6.2009 do isplate

- na iznos od 165,13 eura od 17.6.2009 do isplate

- na iznos od 164,46 eura od 30.6.2009 do isplate

- na iznos od 164,88 eura od 25.7.2009 do isplate

- na iznos od 222,29 eura od 2.8.2009 do isplate

- na iznos od 223,68 eura od 9.9.2009 do isplate

- na iznos od 222,12 eura od 3.10.2009 do isplate

- na iznos od 222,29 eura od 7.11.2009 do isplate

- na iznos od 224,93 eura od 24.12.2009 do isplate

- na iznos od 230,69 eura od 2.2.2010 do isplate

- na iznos od 230,29 eura od 23.2.2010 do isplate

- na iznos od 235,02 eura od 27.3.2010 do isplate

- na iznos od 233,59 eura od 4.5.2010 do isplate

- na iznos od 234,79 eura od 25.6.2010 do isplate

- na iznos od 246,76 eura od 25.7.2010 do isplate

- na iznos od 250,20 eura od 25.7.2010 do isplate

- na iznos od 240,84 eura od 12.8.2010 do isplate

- na iznos od 254,52 eura od 24.9.2010 do isplate

- na iznos od 252,43 eura od 12.10.2010 do isplate

- na iznos od 247,37 eura od 4.11.2010 do isplate

- na iznos od 270,22 eura od 28.12.2010 do isplate

- na iznos od 272,58 eura od 4.1.2011 do isplate

- na iznos od 155,26 eura od 31.3.2011 do isplate

- na iznos od 155,18 eura od 31.3.2011 do isplate

- na iznos od 168,17 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 174,33 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 174,26 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 295,78 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 261,04 eura od 2.8.2011 do isplate

- na iznos od 252,71 eura od 15.9.2011 do isplate

- na iznos od 245,46 eura od 7.10.2011 do isplate

- na iznos od 244,99 eura od 15.12.2011 do isplate

- na iznos od 244,33 eura od 21.12.2011 do isplate

- na iznos od 132,84 eura od 14.1.2012 do isplate

- na iznos od 136,34 eura od 17.8.2012 do isplate

- na iznos od 135,84 eura od 7.3.2013 do isplate

- na iznos od 136,60 eura od 9.4.2013 do isplate

- na iznos od 135,69 eura od 4.5.2013 do isplate

- na iznos od 133,19 eura od 2.6.2013 do isplate

- na iznos od 132,70 eura od 16.7.2013 do isplate

- na iznos od 132,87 eura od 2.8.2013 do isplate

- na iznos od 133,72 eura od 4.9.2013 do isplate

- na iznos od 135,41 eura od 5.10.2013 do isplate

- na iznos od 134,42 eura od 4.11.2013 do isplate

- na iznos od 135,12 eura od 18.1.2014 do isplate

- na iznos od 134,06 eura od 18.1.2014 do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da isplati tužitelju ZĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos u visini od 13.856,84 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od dospijeća pa do isplate obračunato po stopi od 15% godišnje na iznose dospjele od 11. siječnja 2005. godine pa do 12. prosinca 2007. godine, nadalje zakonske zatezne kamate koje teku na iznose dospjele od dana 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%-ih poena, te na iznose dospjele od 01. kolovoza 2015. godine do isplate u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 7,58 eura od 12.1.2008 do isplate

- na iznos od 26,14 eura od 22.3.2008 do isplate

- na iznos od 27,42 eura od 28.3.2008 do isplate

- na iznos od 26,16 eura od 12.4.2008 do isplate

- na iznos od 6,86 eura od 15.5.2008 do isplate

- na iznos od 6,93 eura od 25.6.2008 do isplate

- na iznos od 3,26 eura od 23.7.2008 do isplate

- na iznos od 2,98 eura od 25.9.2008 do isplate

- na iznos od 50,14 eura od 24.10.2008 do isplate

- na iznos od 33,81 eura od 3.12.2008 do isplate

- na iznos od 23,92 eura od 19.12.2008 do isplate

- na iznos od 73,44 eura od 21.1.2009 do isplate

- na iznos od 74,28 eura od 1.4.2009 do isplate

- na iznos od 68,83 eura od 1.4.2009 do isplate

- na iznos od 58,38 eura od 3.6.2009 do isplate

- na iznos od 54,79 eura od 17.6.2009 do isplate

- na iznos od 52,18 eura od 30.6.2009 do isplate

- na iznos od 54,06 eura od 25.7.2009 do isplate

- na iznos od 50,75 eura od 2.8.2009 do isplate

- na iznos od 54,96 eura od 9.9.2009 do isplate

- na iznos od 50,43 eura od 3.10.2009 do isplate

- na iznos od 51,04 eura od 7.11.2009 do isplate

- na iznos od 58,97 eura od 24.12.2009 do isplate

- na iznos od 76,26 eura od 2.2.2010 do isplate

- na iznos od 75,16 eura od 23.2.2010 do isplate

- na iznos od 89,38 eura od 27.3.2010 do isplate

- na iznos od 85,25 eura od 4.5.2010 do isplate

- na iznos od 88,97 eura od 25.6.2010 do isplate

- na iznos od 124,78 eura od 25.7.2010 do isplate

- na iznos od 135,20 eura od 25.7.2010 do isplate

- na iznos od 107,46 eura od 12.8.2010 do isplate

- na iznos od 148,44 eura od 24.9.2010 do isplate

- na iznos od 142,35 eura od 12.10.2010 do isplate

- na iznos od 127,46 eura od 4.11.2010 do isplate

- na iznos od 195,85 eura od 28.12.2010 do isplate

- na iznos od 203,12 eura od 4.1.2011 do isplate

- na iznos od 181,56 eura od 31.3.2011 do isplate

- na iznos od 181,47 eura od 31.3.2011 do isplate

- na iznos od 250,04 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 282,78 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 282,80 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 276,41 eura od 19.7.2011 do isplate

- na iznos od 290,14 eura od 2.8.2011 do isplate

- na iznos od 261,53 eura od 15.9.2011 do isplate

- na iznos od 236,58 eura od 7.10.2011 do isplate

- na iznos od 235,30 eura od 15.12.2011 do isplate

- na iznos od 233,33 eura od 21.12.2011 do isplate

- na iznos od 258,14 eura od 14.1.2012 do isplate

- na iznos od 266,37 eura od 17.8.2012 do isplate

- na iznos od 263,54 eura od 7.3.2013 do isplate

- na iznos od 269,25 eura od 9.4.2013 do isplate

- na iznos od 263,61 eura od 4.5.2013 do isplate

- na iznos od 247,22 eura od 2.6.2013 do isplate

- na iznos od 244,46 eura od 16.7.2013 do isplate

- na iznos od 246,20 eura od 2.8.2013 do isplate

- na iznos od 252,62 eura od 4.9.2013 do isplate

- na iznos od 264,61 eura od 5.10.2013 do isplate

- na iznos od 258,55 eura od 4.11.2013 do isplate

- na iznos od 263,96 eura od 18.1.2014 do isplate

- na iznos od 257,31 eura od 18.1.2014 do isplate

- na iznos od 254,50 eura od 23.2.2014 do isplate

- na iznos od 258,90 eura od 15.3.2014 do isplate

- na iznos od 252,33 eura od 17.4.2014 do isplate

- na iznos od 248,05 eura od 1.7.2014 do isplate

- na iznos od 248,56 eura od 1.7.2014 do isplate

- na iznos od 250,24 eura od 10.7.2014 do isplate

- na iznos od 255,58 eura od 2.8.2014 do isplate

- na iznos od 262,63 eura od 2.9.2014 do isplate

- na iznos od 262,01 eura od 2.10.2014 do isplate

- na iznos od 265,55 eura od 4.11.2014 do isplate

- na iznos od 270,21 eura od 16.1.2015 do isplate

- na iznos od 271,92 eura od 16.1.2015 do isplate

- na iznos od 271,44 eura od 24.2.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 14.3.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 7.5.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 1.7.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 7.7.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 7.7.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 7.8.2015 do isplate

- na iznos od 271,45 eura od 4.9.2015 do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da isplati tužitelju ZĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 3.292,97 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na utuženi iznos od 01. listopada 2015. godine pa do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužitelju ZĆ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.521,75 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 468,75 eura.

Obrazloženje

1. Dana 14. lipnja 2019. godine (predano na poštu 12. lipnja 2019. godine) kod ovoga suda pod posl.br. P-1232/2019 zaprimljena je tužba tužitelja protiv tuženice, radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne odredbe o deviznoj klauzuli u CHF iz Ugovora o kreditu sklopljenog 22. svibnja 2007. godine.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženicom kao Kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209274061 dana 22. svibnja 2007. godine kojim je ugovoren iznos kredita od 225.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate (čl. 1. Ugovora) za kupnju stana (čl. 6. Ugovora), uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja kredita iznosila 4,50% godišnje, a promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta temeljem Odluke o kamatnim stopama banke (čl. 2. Ugovora), na rok otplate od 360 mjeseci u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja uz iznos anuiteta od 1.128,02 CHF i dospijećem na naplatu svakog prvog u mjesecu (čl. 7. Ugovora);

- da je kamata kao cijena kredita ugovorena u neutvrđenoj visini od 4,50% godišnje koja stopa je promjenjiva (čl. 8. Ugovora) čime je cijena kredita u naravi neodređena i neodrediva jer se ne može utvrditi koliki je iznos kamate tužitelj zapravo preuzeo obvezu isplatiti, a tužena sukladno toj odluci mijenjala kamatnu stopu jednostranom odlukom bez poznate metode i određenih parametara pa takav način obračuna nije niti određen niti poznat tužitelju;

- da je kamatna stopa u vrijeme trajanja kredita povećavana te u periodu od 01. listopada 2007. godine iznosila 5,15%, kada je anuitet iznosio 615,10 CHF, od 01. veljače 2008. godine kamata je iznosila 5,8% pa je stoga anuitet iznosio 658,98 CHF, od 01. srpnja 2009. godine kamata je iznosila 6,3% te je anuitet iznosio 682,47 CHF, dok je nakon 01. studenoga 2010. godine kamata iznosila 5,5%, a anuitet je iznosio 669,88 CHF;

- da je ugovorena kamata od 4,50% povećana u jednom periodu na 6,3% odnosno za čak 40% više, a za takvo podizanje kamata nije bilo nekog očitog razloga jer je prosječna godišnja kamata na međubankarske zajmove u CHF padala pa je tako na primjer u 2010. godini pala na 0,554% te takvim povećanjem kamata tužena očito sebi odlučila priskrbiti povećane prihode iz odobrenog stambenog kredita, zloupotrebljavajući - tj. u suprotnosti s načelima sadržanima u čl. 4. i čl. 6. ZOO-a - nepošteno ugovoreno diskrecijsko pravo da jednostranom odlukom podiže kamatu;

- da je tužitelju također bio poznat samo početni tečaj CHF, a isti nije znao niti je mogao znati na koji način će se on mijenjati i koliko će zbog toga iznositi pojedini anuitet;

- za period od 2010. pa sve do 2015. godine bilježi se rast tečaja CHF pa se povećao za čak 40% više od početnog tečaja;

- da odredba o redovnoj kamatnoj stopi, ugovorena na način kako je to određeno u čl. 8. Ugovora - promjenjiva prema jednostranoj odluci banke, je ništetna, a isto tako ništetne i nepoštene su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula gdje je isplata glavnice i anuiteta vezana za valutu švicarski franak;

- da je navedeno utvrđeno pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača - presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine;

- da je u predmetnoj presudi vezano za promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima;

- da je sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenje iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu gdje je utvrđeno da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovite kamate;

- da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske (dalje VTSRH) 14. lipnja 2018. godine donio odluku posl.br. Pž-6632/17, kojom je odbio žalbu tuženih banaka kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu o ništetnosti valutne klauzule u slučaju kredita u CHF kojeg su banke davale od 2004. godine do kraja 2008. godine;

- da je VTSRH utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita time što su zaključujući ugovore o kreditima koristile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima, tako što su ugovorile CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

- da su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u CHF, banke suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF;

- da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli;

- da se odredbom o valutnoj klauzuli i redovnoj kamatnoj stopi određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita zbog čega da te odredbe moraju biti određene odnosno odredive sukladno čl. 269. st. 2. ZOO-a koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva;

- da je prema čl. 272. ZOO-a činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su stranke ostavile trećoj osobi da ju odredi, a kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva ugovor je ništetan (čl. 270. st 1. ZOO-a);

- da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe ili ako ona nije bila uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati valjan čak iako ništetna odredba je bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kada je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bi oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. ZOO-a);

- da je tužitelj kredit ishodio u privatne svrhe kao potrošač, a u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o navedenim spornim odredbama te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate;

- da prema čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), a sada čl. 49. ZZP (NN 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo nepoštena, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača to da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te je zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a teret dokaza da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku;

- da tužitelj kao prosječni potrošač prilikom zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je bila drastično veća od početne;

- da je odredba o valutnoj klauzuli navedena na način da nije lako razumljiva, cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, a samo saznanje tužitelja da je iznos kredita isplaćen u kunskoj protuvrijednost koja je vezana za tečaj CHF da nije dovoljna informacija koja bi tužitelja upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupan trošak kredita;

- da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao, nije mu objasnio i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji;

- da treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženoj, s obzirom na njen predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato;

- da je tužena prilikom ugovaranja kredita postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice;

- da se ne može razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste;

- da je tužena kao pravna osoba koja se bavi djelatnošću davanja kredita mogla predvidjeti utjecaj valutne klauzule i djelovanje promjenjive stope na ukupni trošak kredita;

- da je tužena svoj položaj ugovorne strane u kreditu zaštitila prilikom sklapanja ugovora na način da je isti ugovorila čitav niz sredstva osiguranja i to: sudužnika koji solidarno odgovara, izjavu suglasnosti o zapljeni sukladno čl. 178. Ovršnog zakona, zalog na nekretnini, zadužnice, police životnog osiguranja vinkulirane u korist tuženika (članak 8., 9. i 10. ugovora.);

- da se tužena također zaštitila i ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tako da na sebe nije preuzela nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu čime je također uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što upravo upućuje na zaključak da je tužena znala za rizik sklapanja ugovora o kreditu u CHF te da se ista od tog rizika zaštitila na način da je sav rizik prebacila na drugu, slabiju, ugovornu stranu, ovdje tužitelja;

- da sve navedeno potvrđuju i presude suda Europske unije, npr. presude suda Europske unije C-119/17 te C-126/17( prva je vezana za jedan slučaj u Rumunjskoj, a druga za slučaj u Mađarskoj) kojima se potvrđuje s da nacionalni sud kod utvrđivanja nepoštenosti ugovorene valutne klauzule mora utvrditi: je li potrošač upozoren i informiran o rizicima te o svim bitnim informacijama vezanima za konkretnu ugovorenu valutu, je li ta valuta ugovorena u dobroj vjeri te je li takva odredba izazvala kasnije neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača;

- da ako bi se sve to utvrdilo, nacionalni sud prema odluci Suda EU može presuditi ništetnost ugovornih odredbi ugovora vezanih za valutnu klauzulu CHF, i to zbog nepošteno ugovorene valutne klauzule CHF te još dodatno zbog nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da je presudom C-119/17 Sud EU utvrdio da je odredba ugovora o kreditu zbog koje se tečajni rizik prenosi na dužnika i koja nije sastavljena na transparentan način tako da dužnik bude u stanju procijeniti temeljem jasnih i razumljivih kriterija ekonomske posljedice zaključivanja ugovora, podložna ocijeni nepoštenosti od strane nacionalnog suda;

- da je presudom C-126/17 Sud EU utvrdio sljedeće: "Odredba o valutnoj klauzuli mora biti takva da prosječni potrošač koji je uobičajeno informiran i razumno obazriv te obaviješten može procijeniti utemeljenost preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje proističu iz ugovora, a osobito ukupni trošak njegovog kredita";

- da ako u skladu s time nacionalni sud utvrdi protupravni karakter odredbe o valutnoj klauzuli, taj sud može proglasiti nevaljanost cjelokupnog ugovora, ako on ne može i dalje važiti nakon ukidanja tih odredbi;

- da su Ugovorne strane ugovora o kreditu sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (NN 102/15) kojim su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirale u euro, ugovorile kamatnu stopu koja se sastoji od fiksnog dijela i promjenjivog dijela;

- da provedenom konverzijom tužitelj nije uopće obeštećen, a sve iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan;

- da je razlika pretplate trebala biti veća od utvrđene slijedom čega je i preostali dio glavnice puno manji, a točan iznos svih preplaćenih iznosa da će se utvrdit vještačenjem u ovom postupku;

- da tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, dao je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, prema čijem stavu korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita;

- da ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni;

- da je tužena ponudom konverzije postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima;

- da je kamatna stopa određena Dodatkom ugovora o kreditu određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke);

- da konvertiranjem stoga nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (predmet CĆ protiv Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji;

- da činjenica, da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača;

- da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer sklapanjem Dodatka nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju;

- da svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tužena kao nepošteni stjecatelj dužna vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa;

- da je odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi;

- da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom;

- da obaveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala;

- da je odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, budući da su ugovorne odredbe spornog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, tužitelju pripada pravo da joj tužena vrati ono što je na temelju ništetne odredbe od nje naplatila i primila, jer je tako naplaćeni novčani iznos tužena stekla bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a;

- da je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora (4,50%), tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok način promjene kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji druge ugovorne strane, banke, nije jasan, nije određen, niti je odrediv, stoga je ta odredba ništetna pa se ima smatrati da je ugovor sklopljen bez odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema odluci banke;

- da bi kod obračuna anuiteta trebalo primijeniti početni tečaj koji je jedini bio određen;

- da je tužena tako stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i početnog anuiteta (sa zateznom kamatom od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate), kako do dana 30. rujna 2015. godine, tako i nakon 30. rujna 2015. godine (s obzirom na razliku plaćenog prema EUR anuitetu i početnog anuiteta po početnom srednjem tečaju, sa zateznom kamatom na razliku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate – a koja razlika se utvrđuje vještačenjem uzimajući u obzir i iznos konverzije za razdoblje nakon 30. rujna 2015. godine u odnosu na početni anuitet i početni tečaj);

- da je tužitelju stoga tužena dužna vratiti sve preplaćene iznose anuiteta koji predstavljanju razliku uplata obračunatu na način naveden u prethodnom stavku;

- da se prije pokretanja parničnog postupka tužitelj obratio tuženoj radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, a tužena istu nije dostavila, pa kako tužitelj nije u mogućnosti precizirati tužbeni zahtjev jer ne raspolaže potrebnom dokumentacijom koju smatra da je tužena dužna predati a nije, do podnošenja tužbe, predlaže sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a da sud naloži tuženoj dostaviti navedenu dokumentaciju po čijem primitku bi se provelo vještačenje po vještaku financijske struke, a potom tužitelj bio u stanju precizirati tužbeni zahtjev. 2. Rješenjem ovoga suda od 13. veljače 2020. godine naloženo je tuženici da sukladno odredbi čl. 186.b st. 3. ZPP-a dostavi taksativno navedenu dokumentaciju potrebnu za izradu nalaza i mišljenja vezano za predmetni ugovor.

2.1. Pravovremenu žalbu tužene protiv rješenja ovoga suda od 13. veljače 2020. godine, ovosudnim rješenjem od 27. listopada 2020. godine sud odbacuje kao nedopuštenu, protiv koje tužena ulaže žalbu, a rješenjem ŽS u Zagrebu posl.br. Gž-2614/2020-2 od 05. siječnja 2021. godine predmetno rješenje od 27. listopada 2020. godine biva ukinuto.

3. Rješenjem od 14. travnja 2021. godine određen je prekid postupka do donošenja odluke suda EU u predmetu C-567/20, a nastavak je određen rješenjem od 10. kolovoza 2022. godine.

4. U odgovoru na tužbu tužene od 17. ožujka 2020. godine (list 26-35) ista osporava tužiteljeve navode iz tužbe i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, prigovarajući tužitelju status potrošača, osporavajući mu pravni interes za kondemnatorni zahtjev s obzirom na provedenu konverziju uz isticanje prigovora zastare, a sve uz slijedeće navode:

- da se osporava svojstvo potrošačkog ugovora o kreditu koji je predmet spora i tužitelju svojstvo potrošača jer je na tužitelju teret dokaza o suprotnome kako se potrošačka svojstva ne presumiraju;

- da se tuženik protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja, s obzirom, da se, u konkretnom slučaju, spor vodi u vezi s pravnim pitanjem, o kojem je odlučio VSRH u oglednom sporu svojim rješenjem br. Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. godine, a iz kojeg proizlazi neosnovanost tužbenih zahtjeva za isplatu na temelju konvertiranih CHF kredita, što je ujedno i tužiteljev slučaj, a navedeno rješenje obvezujuće za sudove;

- da obvezujuće rješenje VSRH Gos 1/2019-36, između ostaloga, navodi: „Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ ;

- da prema obvezujućem Rješenju VSRH Gos 1/2019-36 sporazumi/dodaci o konverziji sklopljeni u skladu sa ZIDZPK/15, valjani su te djeluju/proizvode pravne učinke retroaktivno – str. 4. rješenja VSRH Gos 1/2019, prvi odjeljak s vrha, što samo po sebi isključuje pravo na traženje isplate zbog navodne preplate;

- da dodatno tuženik ukazuje i na presudu VSRH br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine (dostupnu na mrežnim stranicama VSRH) i dio obrazloženja te presude u kojem VSRH, ocjenjujući pitanje o postojanju pravnog interesa za traženje deklaratorne pravne zaštite radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi u ugovorima o CHF kreditima, takav pravni interes isključuje u odnosu na korisnike konvertiranih kredita (str. 22. presude br. Rev 2221/2018);

- da u kontekstu prigovora zastare, ako se smatra da je tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P-1401/12 (VTSRH br. Pž-7129/13) prekinula tijek zastarnog roka, da je zahtjev tužitelja od 14. lipnja 2019. godine, u svakom slučaju zastario u cijelosti, jer je presuda donijeta u navedenom kolektivnom sporu postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine, dakle nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti navedene presude;

- da se osporava aktivna, materijalno-pravna legitimacija tužitelja jer iz prometa po kreditu proizlazi da su osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu;

- da osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove jest ta, da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao dakle, samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno da je legitimiran zahtijevati povrat;

- da tužitelj nije objasnio o kojem od različitih zahtjeva iz odredbe 186b ZPP se radi, pa je u tom smislu njegov manifestacijski zahtjev neodređen, pa ukoliko tužitelj ima u vidu odredbu 186b st. 3. ZPP, tuženik ukazuje sudu da tužitelj mora navesti i dokazati da tuženik odbija tužitelju dati isprave na koje se u svom manifestacijskom zahtjevu, tužitelj poziva;

- da su tužitelju od početka 2016. godine na raspolaganju bili svi podaci o njegovu kreditu na mrežnim stranicama tuženika, u što se može uvjeriti i sud upisivanjem OIB tužitelja i broja njegove kreditne partije;

- da se u izračunu konverzije nalaze potpuni, točni i precizni podaci o tužiteljevoj CHF kreditnoj partiji sa svim tužiteljevim uplatama, podacima o kamatnim stopama i tečaju, na temelju kojih je tužitelj (uvažavajući mogućnost da ne mora biti ekonomski stručnjak) mogao tražiti isplatu pojedinih svota navodne preplate s definiranim iznosima i dospijećem po mjesecima te tako postaviti sasvim određen tužbeni zahtjev;

- da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 26. siječnja 2016. godine sklopili dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom;

- da su sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15;

- da je tužena banka sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka, da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objavljeno na svojim mrežnim stranicama stoga, da na strani banke postoji zakonska presumpcija ispravnog izračuna;

- da je tužitelj svojom slobodnom voljom, prihvatio konverziju, pa je sklapanjem Dodatka/Aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti;

- da sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom;

- da pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope;

- da su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote;

- da je taj pravni posao bio, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženu banku, ali je ona po svemu postupila u skladu sa zakonom;

- da je banka pri tome po ZID ZPK/15 bila dužna napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“, te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta “; - da je banka klijentu (ovdje tužitelju) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu, ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju;

- da kad je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „ izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“, te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate;

- da su sklapanjem dodatka, tužitelj i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove, pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate;

- da kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio), pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita;

- da u odnosu na praksu ECJ, treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke, na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju;

- da u Hrvatskoj nijednom potrošaču, pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tužena banka;

- da odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, na koju se tužitelj poziva, usvojena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije;

- da pozivanje na stavove iz odluka VSRH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno jer u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. godine, VSRH se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora;

- da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite;

- da se tužitelj poziva na pravomoćnu presudu VTSRH iz kolektivnog spora (Pž- 7129/13), presudu VSRH (Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda RH (U-III-2521/15), koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u RH u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu;

- da tužena banka nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljevih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju;

- da tužiteljeve tvrdnje, u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također da nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15;

- da je ZID ZPK/15 propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom, radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR;

- da prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom;

- da su sklapanjem Dodatka, tužitelj i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja;

- da sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv;

- da je izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine;

- da sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“;

- da su upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene, pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta;

- da sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tužena banka nije bila dužna obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač;

- da u odnosu na tvrdnje tužitelja vezane uz navodno nezakonito utvrđen iznos glavnice kredita nakon konverzije, tuženik podsjeća tužitelja na članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. godini (dan konverzije) te) neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. godine, te bi svako drugo postupanje banke bilo bi protivno izričitim zakonskim propisima.

4.1. Podneskom od 28. listopada 2022. godine tužena se dopunski očituje na predmet tužbe ističući u bitnome (list 99-118) kako je u međuvremenu donesena presuda suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. godine, u čijem obrazloženju sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor, ali da se primjenjuje na Dodatak ugovoru koji je sklopljen nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji pa je sud nadležan i ovlašten kako ratione materie tako i ratione temporis presudom dati tumačenje prava Unije u odnosu na primjenu Direktive samo u odnosu na Dodatak. Dakle odluka suda EU da se temelji na okolnostima koje nisu sporne u postupcima koje pred Hrvatskim sudovima vode potrošači koji su prihvatili konverziju odnosno da su odredbe Glave IV.a Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine odredbe nacionalnog prava koje imaju obveznu primjenu. Upravo zbog toga da je sud EU ocijenio kako u smislu čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, ugovorne odredbe koje su odraz odredaba ZID ZPK/2015 čiji je cilj nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem, ne podliježu odredbama te Direktive. Stoga da nema dvojbe o tome, da se Direktiva 93/13 uopće nije mogla primjenjivati na izvorne ugovore o kreditu sklopljene prije pristupanja RH u EU, a nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj "nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem" odnosno "uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka", naprosto da ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u Odredbi čl. 1. st. 2. te Direktive. Slijedom navedenog, da je ključno primijeniti pravno stajalište Vrhovnog suda RH zauzeto u oglednom sporu okončanom rješenjem posl.br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, gdje je Vrhovni sud odgovorio na postavljeno pitanje - da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/2015 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. S obzirom na prethodno navedeno da se tehnika konverzije temeljila na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF, i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR, te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom utvrđeno pravo izbora (da prihvati konverziju u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom, ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja). Dakle, tuženik je stava da za tužiteljev zahtjev koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova, budući da je tužitelj sam optirao za konverziju pa sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu obnovom je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi pravni odnosi između stranaka uređeni Dodatkom, upravo s ciljem zamijene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanim. Takav zaključak da proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda RH posl.br. Gos-1/2019 gdje vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK, da je korisnik kredita po ZID ZPK mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezan za CHF, da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen u skladu s uvjetima iz tog Zakona valjan, te da je sklapanje sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu, i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno. To navedeno da znači da tužitelj u ovom postupku, nakon konverzije, ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenog bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanje bez osnove iz vremena kada se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu, u skladu s odredbama ZID ZPK/2015.

4.2. Slijedom navedenog tužena predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.

5. Tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika podneskom od 02. siječnja 2023. godine (list 121-132) u kojemu nakon dostavljene dokumentacije po tuženoj i sukladno obračunu usklađuje kondemnatorni zahtjev. Vezano za prigovor zastare, ukazuje se na primjenu petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO-a, budući da je riječ o stjecanju bez osnove, a koji rok je prekinut podnošenjem kolektivne tužbe i počinje ponovno teći od dana pravomoćnosti presude VTS RH, a kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. godine (predano na poštu) nije protekao rok zastare od 5 godina računajući od 13. lipnja 2014. godine (odnosno trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda RH) pa stoga da niti jedan tužiteljev dio potraživanja nije zastario. Ističe da tuženik paušalno osporava status potrošača iako iz same dokumentacije je razvidno da je ugovor sklopila fizička osoba izvan svoje trgovačke, poslovne ili obrtničke djelatnosti što je razvidno iz namjene ugovora o kreditu. Osim toga da je na tuženiku teret dokaza ukoliko osporava tužitelju status potrošača, pri čemu navodi da je za vrijeme trajanja kreditnog odnosa banka bila dužna vršiti kontrolu bitnih okolnosti vezanih za predmetni kredit, a nesporno je da je istoga tretirala kao kredit podignut i iskorišten za kupnju nekretnine u vlasništvu upravo ovdje tužitelja, stoga je prigovor vezan za svojstvo potrošačkog kredita neosnovan. Vezano za osporavanje aktivne legitimacije istoga tužitelj cijeni neosnovnim iz razloga što je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju pri čemu su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj svoju ugovornu obvezu ispunio te s druge strane tužena tim uplatama zatvarala obveze po kreditu tužitelja. Vezano za konverziju tužitelj ističe da je konverzijom uređen odnos za ubuduće. Stoga, da se tužitelj ne može otpočetka smatrati EUR korisnikom kredita, kada on to nije bio, a EUR simulirani otplatni plan banci da je poslužio samo za izračun nedospjele glavnice. Navodi se da je tužitelj formalno imao izbora prihvatiti ili ne konverziju no suštinski, da izbor nije postojao s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno. Takav kredit da tužitelj više nije bio u mogućnosti plaćati pa je logično zaključiti da se nalazila u situaciji u kojoj zapravo nema izbora osim prihvatiti konverziju. Slijedom navedenog da je konverzija svim potrošačima bila faktično nametnuta, a u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, kada su potrošači imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Nadalje, tužitelj ukazuje da ništetne odredbe ne mogu konvalidirati, odnosno da konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu jer ništetan ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a). Ukazuje se da i na odredbu čl. 41. st. 1. ZZP-a kojom je propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP- a ili na temelju drugih zakona, koji štite prava potrošača, a isto da proizlazi i iz prakse Europske unije koja u presudi C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine navodi, kako čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da se odredbe ugovora koje su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošača, za koji se može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili usluga i tog potrošača pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što da je na nacionalnom sudu da provjeri. Konverzija kredita iz CHF u EUR po pravilima i načelima ZID ZPK uzimajući u obzir da je tada potrošaču bilo nepoznato da je odredba o valutnoj klauzuli CHF ništetna, ponovno da je prouzročila znatnu neravnotežu u vidu konvertirane glavnice koja je bila veća od one u početnom otplatnom planu. U predmetnom slučaju tužena da je prije potpisivanja sporazuma o konverziji morala tužitelja upozoriti na ništetnost valutne klauzule, koje sve financijske/matematičke posljedice nose tečajne razlike koje su ušle u obračun preostale neotplaćene glavnice u CHF, i kakve bi te posljedice bile da je ta odredba ništetna, što tužena nije učinila. Da stranka i nakon izvršene konverzije ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi, da je utvrđeno u presudi Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 odnosno i rješenju posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. godine, u kojima je zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi Ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveze korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Suprotno navodima tužene, tužiteljica ističe kako je VSRH u tzv. Oglednom postupku, broj Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine ukazao, kako tužitelj ima pravni interes za podnošenje kondemnatornog zahtjeva i u slučaju kad je konverzija provedena u skladu sa zakonom, kakvo shvaćanje je u skladu s presudom Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine (presuda Z) i njegovim tumačenjem Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navedeno, da tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog postupka, da se očituje u činjenici da tužitelj nakon konverzije nije obeštećen uslijed ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, što da se utvrdilo kroz vještačenje (izvansudsko) i matematičkom usporedbom konvertirane glavnice i glavnice po početnom otplatnom planu koje se predlaže provjeriti kroz sudski postupak po sudskom vještaku. S tim u svezi da treba utvrditi, da se prilikom provođenja konverzije nije zatvarala glavnica kredita sukladno početno otplatnom planu odnosno, bez promjena kamatne stope i tečaja, već glavnica kredita koja je rezultat uključivanja svih promjena tečaja i kamatnih stopa. Vezano za presude VTS RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i VTS RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te presude Revt-249/2014, osporavaju se navodi tužene o tome kako se granice tih pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu ne protežu i na predmet ovoga spora jer predmet spora je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe, a osnova toga je utvrđena upravo tim pravomoćnim presudama, pa ostaje u pojedinačnim slučajevima utvrditi visinu preplaćenih iznosa. Tužitelj navodi da ne postoje okolnosti zbog kojih se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je u tvrđena ništetnost upravo ovdje spornih ugovornih odredbi, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj jer je tužitelj potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku. Njegov se kredit odnosi upravo na razdoblje koje je postupkom obuhvaćeno, ugovorene su upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima. Konačno, tužitelj ukazuje kako je ovdje riječ o ugovornom odnosu u kojem ona ima status potrošača, a tužena status trgovca te da bi stoga trebalo primjenjivati odredbe čl. 81. ZZP/03, da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te je tužiteljica kao potrošač nije imala nikakvih utjecaja na njihov sadržaj pa su iste odredbe već samim time nepoštene, i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Daljnji navodi tužitelja glede ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u bitnome su ponavljanja iz same tužbe odnosno utvrđenja iz pravomoćnih presuda po kolektivnoj tužbi o kojim će u nastavku obrazloženja biti dalje riječi.

6. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o namjenskom kreditu od 22. svibnja 2007. godine (list 8-10);

- čitanjem Dodatka ugovora o kreditu od 26. siječnja 2016. godine (list 36-42);

- uvidom u specifikaciju uplata (list 45-60);

- uvidom u izračun konverzije (list 62-69, 151-167);

- uvidom u pregled promjena kamatnih stopa (list 121-137);

- čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope (list 138);

- uvidom u informativni sažetak izračuna konverzije (list 139, 141-149);

- uvidom u pregled otvorenih stavki po kreditu (list 140);

- čitanjem Izjave (list 150);

- uvidom u otplatni plan (list 168);

- uvidom u početni otplatni plan (list 169-182);

- uvidom u realizirani otplatni plan (183-187);

- uvidom u izračun razlike (list 189);

- uvidom u postupnu godišnju kamatnu stopu (list 190-200);

- uvidom u promet po kreditu (list 201-215);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića (list 252-270);

- saslušanjem vještaka Tomislava Prpića, dipl. oec. na ročištu od 13. prosinca 2024. godine;

- saslušanjem tužitelja na ročištu od 13. prosinca 2024. godine.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu se s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi isplati iznos od 11.498,37 eura, a s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli isplati iznos od 13.856,84 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate na pojedinačno mjesečno utvrđene iznose preplate od dospijeća do isplate te razliku nedospjele glavnice koju da je tuženik utvrdio pogrešno prilikom izračuna konverzije u iznosu od 3.292,97 eura, a sve temeljem ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao kreditora dana 22. svibnja 2007. godine.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3209274061 dana 22. svibnja 2007. godine za iznos kredita od 225.000,00 CHF sa rokom otplate 360 mjeseci i ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,50% godišnje;

- da se kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene 4,50% sedam puta povišenjem iste (5,15%, 5,80%, 6,30%, 5,50%, 6,30%, 6,05 i 5,25%) do konačnog smanjenja na 3,23% sukladno ZID ZPK (NN 143/2013) čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite sa valutnom klauzulom CHF;

- da su ugovorne strane temeljem Dodatka Ugovora o kreditu provele konverziju osnovnog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dana 26. siječnja 2016. godine, s datumom valute na dan 30. rujna 2015. godine u skladu sa Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015);

- da je u provedenoj konverziji utvrđena preplata na dan 30. rujna 2015. godine u iznosu od 40.767,74 HRK;

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenja Dodatka tome Ugovoru primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora nepoštene i ništetne;

- da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe nakon konverzije i koji mu iznos obeštećenja pripada;

- da li tužitelj ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnice u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorena promjenjiva kamatna stopa ili kao ovdje, kada sud o tome odlučuje kao o prethodnom pitanju, a stranke ugovora zaključile Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem aneksa/dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks/Dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

11.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluke VSRH od strane tužene, za istaknuti je odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 u kojemu se nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno, da tek od sklapanja Aneksa/Dodatka tužitelj svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužitelj je svoj kredit otplaćivao u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

11.2. Iz prakse presuda EU suda, poglavito u odnosu na provedenu konverziju, valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje, da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila sve promjene kamatnih stopa kao i svako povećanje tečaja CHF valute stoga, da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija.

11.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 22. svibnja 2007. godine o čemu ovdje sud odlučuje kao o prethodnom pitanju i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

12. Prigovor zastare nije osnovan.

12.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva da počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

12.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

12.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na ništetnost ugovorene promjenjive kamate postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. godine, a u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, a tužitelj je tužbu podnio 12. lipnja 2019. godine (kada je predata na poštu) zaključak je ovog suda da u odnosu na oba zahtjeva nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

13. Tužitelj u tužbi tvrdi, da se promjena kamatnih stopa koja je izvršena jednostrano i bez obrazloženja provodila prema ugovornoj odredbi koja nije određena, a niti je odrediva, pa da je stoga ništetna jer je kao takva nedopuštena prema ZZP-u i ZOO-u, sve pozivajući se i na one okolnosti koje su bile odlučne prilikom donošenja relevantnih presuda u ovoj problematici odnosno, ranije pomenute: presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koja je potvrđena i odlukom Vrhovnog suda Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine sve u djelu koji se odnosi na ništetnost ugovorene promjenjive kamatne stope.

14. Prije svega je za istaknuti, da je odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženica podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj nesporno je, da je i tuženica sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, a isto tako da je riječ o ugovoru koji je tužena zaključila sa tužiteljem u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, odnosno dana 22. svibnja 2007. godine.

15. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u temeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i pravna prednica tužene postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva sukladno čemu sud smatra da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. te čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05 što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

17. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 22. svibnja 2007. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora, vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

21. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

22. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl.102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

23. U odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

24. Da je tome tako proizlazi iz stranačkog iskaza tužitelja kada tvrdi da se za ovaj kredit odlučio kod očeve banke kod koje je on bio klijent, s obzirom da mu je ovaj bio sudužnik, a kredit bio potreban za kupnju stana njegove četveročlane obitelji koji se nikada nije iznajmljivao niti se u njemu obavljala bilo kakva djelatnost. Navodi da je on bio kreditno sposoban samo za ovaj kredit tako da mu službenica C nije ni nudila druge opcije niti radila neke simulacije za drugu valutu. Tvrdi da je službenica banke samo "šturo" objasnila uvjete kredita odnosno da mu nije rekla detaljno o čemu bi ovisila promjena kamatne stope, a niti je bilo što govorila o valuti CHF u smislu da je riječ o rizičnoj i nestabilnoj valuti. Tužitelj ističe da o toj valuti tada ništa nije znao, izuzev da postoji i da je to valuta Švicarske konfederacije, a u uvjerenju da je stabilna, kako se suprotno nije ni predočilo u banci, a niti da HNB ne bi štitila tu valutu. Početna rata da je bila između 4.500-5.000,00 kuna, a onda s vremenom to doseglo iznos od 9.000,00 kuna zbog čega da je zatražio moratorij kojem je udovoljeno na rok od godinu dana da bi konačno prihvatio konverziju koja se nudila 2016. godine kada je shvatio da je kroz svo to vrijeme plaćanja glavnicu smanjio minimalno, a banka nešto priznala kao preplatu. Tužitelj navodi da je bio svjestan kako ugovara promjenjivu kamatnu stopu međutim da nije vjerovao da bi se toliko mogla mijenjati i da će banka jednostrano mijenjati kamatu na taj način jer je zapravo ovakva promjenjiva kamatna stopa njemu nametnuta imajući u vidu da je istovremeno bilo kredita i s fiksnom kamatnom stopom koja je bila viša od one početne kredita sa promjenjivom.

25. U odnosu na osporeni status potrošača tužitelju, zaključak je ovoga suda da tužitelj ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužitelj kao korisnik kredita i fizička osoba sklopila s tuženikom kao davateljem kredita i to radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora).

25.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

25.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

25.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

25.4. Kako je u konkretnom slučaju tužitelj predmetni ugovor sklopio kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi kupnje stana prijavljenog prebivališta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužitelj predmetni kreditni iznos nije iskoristio u ugovorenu svrhu.

26. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz saslušanog tužitelja kao uvjerljivog i u cijelosti životno logičnog to isti upravo potvrdio utvrđenja iz provedenih sudskih postupaka po kolektivnoj tužbi, da se i ovdje radi o potrošačkom ugovoru, da se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo i da prije sklapanja ugovora tužena (pravna prednica) kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke imajući u vidu da su u to vrijeme takvi krediti bili novost i da je tužitelj bio uvjeravan da nema razloga za brigu i ni na koji način zaposlenica banke nije upozorila na postojanje eventualnih rizika ugovaranja takvog kredita u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR.

27. Dakle, iz navedenog ali i iz sadržaja sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 26. siječnja 2016. godine (konverzija) proizlazi da se tužitelj kao potrošač nije odrekao utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe koju je konvertirala, a isto tako očito je, da ni banka nije obavijestila potrošača o okolnosti, da bi se odredba koja se mijenjala mogla kasnije proglasiti ništetnom kao i o posljedicama ništetnosti, pa se ima zaključiti da tužitelj prije ugovaranja konverzije nije imao informacija o ugovornim uvjetima i posljedicama takvog ugovaranja. Stoga, da sklapanje samog Dodatka ne može i ne smije dovesti ove potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali dodatke iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili.

28. Radi se o tipskom ugovoru jer je unaprijed izrađen model Ugovora pa je kod takvih Ugovora u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Da bi neka odredba Ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom Ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju Ugovora, a to znači da se sklapa pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj Ugovora.

29. Ovaj sud smatra, da osporeni dijelovi ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu (čl. 2. i 7.) su koncipirani nedovoljno odredivo, pa niti odredivo imajući u vidu da je obračun kamate vezan za akte tužene koji dokumenti su stručni i razumljivi isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovima i imaju ekonomsku naobrazbu, tim više što potrošač nije imao utjecaja na sadržaj iste, a niti se s njime pojedinačno pregovaralo, pa je primijenjenim odredbama, a suprotno savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora. Stoga, nepoznanica iz tako koncipirane ugovorne odredbe, izazvala je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zloupotrebe prava.

30. Nastavno navedenom, osporene odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope jesu protivne načelima savjesnosti i poštenja koja je jedno od osnovnih načela u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa čl. 4. ZOO/05, a kao takva nepoštena odredba je i ništetna temeljem odredbe čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007, a sve imajući u vidu i naprijed citiranu odredbu odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05.

31. Tužena u ovoj pravnoj stvari, a u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP/03 nije dokazala da bi se o spornim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, a pored toga ugovorom nisu niti utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene – banke o promjeni ugovorene kamatne stope. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača čime je tužena postupila suprotno odredbama ZZP/07. Ovakvo utvrđenje o neravnoteži o pravima i obvezama ugovornih strana, a koja je utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa proizlazi nesporno i iz prethodno citiranih relevantnih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14-2 od 19. travnja 2015. godine. Nastavno takvim odlukama svaka osoba kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta bez obzira na pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite, može pred nadležnim sudom pokrenuti postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o Zaštiti potrošača.

32. Dakle osnovno je da se utvrdi, da li je ta predmetna ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu, da li je poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84-85. ZZP/03 (čl. 99.-100. ZZP/07).

33. Sud cijeni da tužitelju kao potrošaču takve odredbe nisu mogle biti razumljive, što potvrđuje i po njoj iskazano, kako je istoj ostalo nerazumljivo - zašto je došlo do promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu stopu. U ugovoru o kreditu ugovorna kamata je naknada koju se korisnik kredita obvezuje isplatiti davatelju kredita za korištenje novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje uz njegovu obvezu vraća iskorištenog iznosa novca, a u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu ugovoreno. Ugovorna kamata stoga mora biti određena, odnosno odrediva, a sve u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05. Ugovor o kreditu je dvostrano obvezni pravni posao u odnosu na kojeg se primjenjuju opća načela obveznog prava, a to su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja i dr.

34. U ovom konkretnom slučaju tužena je u Ugovoru o kreditu unijela neodređenu, a prije svega nerazumljivu formulaciju u pogledu promjenjivosti kamatne stope. Dakle, može se zaključiti da je postupila suprotno osnovnim načelima obveznog prava jer je tužitelj kao korisnik kredita, a ujedno i potrošač, doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca. Tužitelju je u trenutku sklapanja ugovora samo bilo poznato to, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da ona u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,50%, a iza toga bila promjenjiva. Tužena je financijska institucija i njezin cilj je ostvarivanje zarade to ima pravo na ugovaranje promjenjive kamatne stope posebno kod kredita na dulje vremensko razdoblje međutim, banka je prilikom sklapanja takvih ugovora bila dužna postupati kao dobar i odgovoran gospodarstvenik. To znači da kada potrošaču nudi svoj proizvod na tržištu mora to učiniti odgovorno i pomoći da u okviru mogućnosti koje dopušta Zakon koristi se uslugama banke, ali nikad na svoju štetu

35. Mišljenje je suda, da je tuženica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužiteljicu kao potrošača bila dužna detaljnije informirati o odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i ukazati o kojim točno parametrima ovisi kamatna stopa u razdoblju trajanja kredita.

36. Ocjena je suda, a uzimajući u obzir odredbu čl. 81. i 82. ZZP/03 koja kaže da se nepoštenom odredbom između ostalog može smatrati i odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, a kako prema odredbama ZZP nepoštene odredbe ugovora su ništetne, da su ugovorne odredbe iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na to da je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu sukladno odlukama banke, na što bi tužitelj bezuvjetno pristao, ništavan, a posljedično tome i odredbe koje se odnose na promjenu anuiteta sve u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

37. Nadalje, ocjenjujući čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužitelju kao prosječnog klijenta banke je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz eura (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema eura-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kuna nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

38. Nadalje, za ponoviti je, da je ovaj sud vezan utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa kako je ranije navedeno i prema citiranim odredbama ZPP-a i ZZP-a postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

39. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03.

40. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

41. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

42. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 1. i 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

43. Tužitelj se u predmetnoj parnici s pravom poziv na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženoj (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije.

44. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

45. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/Dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

46. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz ugovor od 26. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

47. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, i to onih koje je sud, odlučujući o tome kao o prethodnom pitanju utvrdio ništetnima ista postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu. Navedenom treba imati u vidu i to, da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO-a), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO-a.

48. Radi utvrđenja koliko je tužitelj "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenu ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima i utvrđenja je li konverzijom kredita izvršena restitucija tužitelju u cijelosti, provelo se financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, dipl. oec.

49. Vještak je dostavio nalaz dana 11. kolovoza 2024. godine (list 248-270) to postupajući po naloženom zadatku suda, utvrdio:

- da je tužena u periodu otplate kredita do konverzije sedam puta mijenjala kamatnu stopu to se ona kretala povišenjem od početno ugovorene 4,50% na 5,15% (od 01. listopada 2007. godine), na 5,80% (od 01. veljače 2008. godine), na 6,30% (od 01. srpnja 2009. godine), na 5,50% (od 01. siječnja 2011. godine), na 6,30% (od 01. lipnja 2011. godine), na 6,05% (od 01. srpnja 2011. godine), na 5,25 od 01. siječnja 2013. godine i konačno posljednja izmjena učinjena sukladno ZID ZPK (NN 143/13) 01. siječnja 2014. godine čijim odredbama je regulirana kamatna stopa na stambene kredite s valutnom klauzulom CHF na 3,23%;

- da je tužitelj na ime kamata, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamata nije mijenjala (korištena kamatna stopa koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora 4,50%) do konverzije kredita uplatio više iznos od 11.498,37 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 5 njegova nalaza (list 258-259);

- da je tužitelj na ime tečajnih razlika, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,431610 HRK za 1 CHF), više uplatio iznos od 13.870,90 eura kako je to i prikazano u pregledu iz tablice 6 njegova nalaza (list 260-261);

- da negativna tečajna razlika (manje uplaćeno) pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita do konverzije tečaj bio jednak tečaju na dan isplate kredita (4,431610 HRK za 1 CHF), iznosi 14,07 eura kako je to prikazano u tablici 7 nalaza vještaka (list 261);

- da je neto više plaćeno na ime tečajnih razlika (uvažavajući pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj) iznosi 13.856,84 eura kako je to prikazano u pregledu tablice 8 nalaza vještaka (list 261-262);

- da nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 8.703,78 eura, odnosno da je tužena za navedeni iznos manje umanjila glavnicu prilikom konverzije, a izračun navedene glavnice prikazan u tablici 9 - razlika glavnice, nalaza vještaka (list 264);

- da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je bio potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu pa je utvrđena preplata u iznosu od 5.410,81 eura na dan 30. rujna 2015. godine (tablica 10 - preplata / manjak, list 265-266);

- da u rekapitulaciji prema varijanti A - više plaćeno: nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 11.498,37 eura i po osnovi samo pozitivnih tečajnih razlika u iznosu 13.870,90 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice u provedenoj konverziji 8.703,78 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 5.410,81 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje sa danom 30. rujna 2015. godine iznosi 28.662,24 eura od čega 11.498,37 eura predstavlja preplatu po kamati na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 13.870,90 eura pretplate po valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 3.292,97 eura preostalog iznosa razlike glavnice na koji teku pripadajuće zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate;

- da u rekapitulaciji prema varijanti B (više i manje plaćeno) nakon uzetih iznosa po utvrđenoj preplati po osnovi kamatne stope 11.498,37 i iznosa preplate po osnovi tečajne razlike (uz prijeboj negativnih razlika) u iznosu od 13.856,84 eura u obračun, kao i nakon uračunavanja svih efekata konverzije (uključujući nepriznati iznos umanjenja glavnice od 8.703,78 eura i utvrđene preplate u konverziji u iznosu od 5.410,81 eura) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. godine iznosi 28.648,18 eura od čega 11.498,37 eura predstavlja preplatu po kamati na koju teku pripadajuće zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, iznos od 13.856,84 eura preplate po valuti na koju teku pripadajuće zakonske zatezne kamate od svakog pojedinog potraživanja pa do isplate, te iznos od 3.292,97 eura preostalog iznosa razlike glavnice na koji teku pripadajuće zakonske zatezne kamate od 01. listopada 2015. godine pa do isplate.

50. Podneskom od 02. prosinca 2024. godine (list 277-291) tužena se očitovala na nalaz vještaka prigovarajući matematičkom izračunu kako vještak nije uzeo u obzir preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 40.767,74 kuna, nadalje prigovarajući načinu obračuna po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule predlažući način obračuna (točka 42 podneska) i konačno prigovarajući nalazu vještaka i u dijelu utvrđene razlike imajući u vidu da je ona utvrđena zakonito primjenom ZID ZPK na dan 30. rujna 2015. godine. U preostalom dijelu toga podneska tužena u bitnome ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda RH iz rješenja posl.br. Rev-1359/2019 od 17. rujna 2004. godine i presude i rješenja Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine iz kojih da jasno proizlazi da nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope potrošač više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZID ZPK. naime, da su se sklapanjem dodatka ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu čl. 19.c ZID ZPK.

51. Podneskom od 15. prosinca 2024. godine (list 292-297) tužitelj se očitovao na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti to uskladio tužbeni zahtjev sukladno izračunu iz pisanog nalaza vještaka na način da u točki I. tužbe potražuje utvrđenu preplatu na ime kamate u iznosu 11.498,37 eura odnosno po osnovi tečaja iznos od 13.870,90 eura sve uz zatezne kamate od svakomjesečnog pojedinog utvrđenog iznosa preplate do dana isplate, s time da je tužitelj u odnosu na tražbinu preplate po valuti zahtjev postavio prema pregledu iz tablice 6 - odnosno samo pozitivnu tečajnu razliku, uz tražbinu isplate razlike glavnice prema izračunu vještaka u iznosu 3.292,97 eura.

52. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 13. prosinca 2024. godine kada je vještak izložio svoj izračun prateći tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 05. prosinca 2024. godine potvrdivši da je tužitelj u točki I. tužbe tražbinu uskladio sukladno prijedlogu više plaćene kamate na dan plaćanja iz tablice 5 njegova nalaza ukupnog iznosa od 11.498,37 eura. Nadalje, da je točku II. tužbenog zahtjeva tužitelj uskladio prema pregledu iz tablice 6, potražujući samo pozitivne tečajne razlike, s time da ukazuje da je u tablici 7 njegova nalaza iskazao pregled i negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 14,07 eura, pa je slijedom u tablici 8 iskazan pregled neto više plaćenog na ime tečajnih razlika koji uvažava pozitivne i negativne tečajne razlike - prijeboj. Konačno, u odnosu na točku III. tužbenog zahtjeva potvrđuje da se radi o tražbini na ime razlike glavnice nakon umanjenja preplate priznate u izračunu konverzije u iznosu 3.292,97 eura prema rekapitulaciji iz tablice 11A na dan 30. rujna 2015. godine. Glede prigovora tužene iz podneska od 02. prosinca 2024. godine, vještak se očitovao na prigovore koji se tiču matematičkog izračuna osporavajući da ista ne bi uzela u obzir preplatu priznatu u konverziji, s obzirom da je iznos te priznate od 40.767,74 kuna / 5.410,81 eura prikazan u tablici 10 nalaza i uzet u obzir prilikom izrada rekapitulacije u obje varijante iz tablica 11A i 11B, na način da je za istu umanjeno potraživanje tužitelja na ime razlike utvrđene glavnice. U odnosu na primjedbu iz točke 42. podneska, glede metodologije obračuna, vještak ukazuje da je netočan predloženi način obračuna po tuženici, prije svega iz razloga što razlika kamate koja se tražila nije razlika anuiteta već razlika plaćene kamate unutar anuiteta u odnosu na kamatu iz početnog anuiteta, a s time da vezano ide i ostatak predložene metodologije koja da je standardno priznata i prihvaćena u sudskoj praksi, mada ukazuje, da metodologija kao takva nije strogo propisna ali u konkretnom slučaju da primijenjena proizlazi iz zadane zadaće suda gdje se traži razlika više plaćene kamate, a ne anuiteta. Stoga je u konkretnom slučaju korištena početna kamatna stopa za cijelo razdoblje otplate kredita odnosno prema tražbini tužitelja do siječnja 2014. godine.

53. Nakon usmene rasprave o prethodno dostavljenom pisanom nalazu vještaka tužitelj se izravno na ročištu opredijelio za prijeboj negativnih tečajnih razlika to je sukladno pregledu iz tablice 8 nalaza vještaka.

54. Tužena se opreza radi usprotivila preinaci tužbenog zahtjeva, a u slučaju da je riječ o povlačenju potražuje trošak za povučeni dio.

55. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući da je dan na jasan i određeni način, izrađen objektivno i sukladno pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, te valjano i logično obrazloženo otklonivši primjedbe tužene u cijelosti. Naime, sud prihvaća u cijelosti dato obrazloženje glede primijenjene metodologije u izračunu preplate po osnovi kamatne stope, imajući u vidu da tužitelj ima tražbinu do primjene zakonom propisane kamatne stope od 3,23%, pa se prema ustaljenoj praksi u obračun imala uzeti početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% za koju je jedino sigurno da ju je tužitelj prihvatio sklopljenim ugovorom o kreditu. Glede negativnih tečajnih razlika koje je vještak prikazao u tablici 7 svoga nalaza, i pored okolnosti da tužena nije isticala prigovor radi prijeboja, tužitelj je neovisno o tome, konačnim zahtjevom obuhvatio i negativne tečajne razlike. Konačno sud smatra da se kod izračuna imaju uzeti u obzir kompletni efekti konverzije odnosno preplata utvrđena u konverziji kakvu je vještak uzeo u obzir ali i razliku glavnice i konkretnom slučaju prema rekapitulaciji stanja na dan 30. rujna 2015. godine iz nalaza vještaka tablice 11A.

56. Slijedom navedenog, sud je odlučio usvojiti kondemnatorni zahtjev tužitelja u cijelosti koji nesporno je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

57. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF-a tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

58. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

59. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

60. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

61. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice uvažavanjem i utvrđene preplate u postupku konverzije.

62. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

63. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

64. Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva iz podneska od 02. siječnja 2023. godine smatrajući da je ova preinaka dopuštena, a to imajući u vidu da je tužitelj tek nakon zaprimanja cjelokupne dokumentacije i mogao postaviti tužbeni zahtjev, i sve primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a. U tom podnesku tužitelj potražuje ukupno iznos od 35.388,16 eura, da bi nakon nakon provedenog vještačenja podneskom od 05. prosinca 2024. godine, uz korekciju na ročištu od 13. prosinca 2024. godine, smanjio tužbeni zahtjev na iznos 28.648,18 eura, što u konačnosti znači da je isti povukao dio zahtjeva (prethodno dopušten preinakom od 02. siječnja 2023. godine) u iznosu od 6.739,98 eura.

65. U odnosu na taj povučeni dio zahtjeva tužena je zatražila naknadu parničnog troška, sastojećeg od troškova sastava odgovora na tužbu, sastava podnesaka od 28. listopada 2022. godine, 12. siječnja 2023. godine i 02. prosinca 2024. godine i pristupa na održano ročište od 13. prosinca 2024. godine sa pripadajućim iznosom PDV-a.

65.1. Sud je dosudio tuženoj parnični trošak srazmjerno povučenom dijelu zahtjeva u vrijednosti od 100 bodova za svaku poduzetu radnju, uz pripadajući PDV, odnosno 250,00 eura za svaku radnju, a sve primjenom odredbe čl. 158. ZPP-a, to odlučio kao u točki III. izreke ovo rješenja.

66. Tužitelj je podnio zahtjev za naknadu parničnog troška u ukupnom iznosu od 4.990,50 eura, sastojeći od troškova zastupanja: sastava tužbe (625,00 eura), zastupanja na ročišta od 11. studenoga 2022. godine, 21. veljače 2023. godine i 13. prosinca 2024. godine (svako po 625,00 eura), sastava podnesaka od 30. svibnja 2021. godine, 02. siječnja 2023. godine i 05. prosinca 2024. godine (svako po 625,00 eura) uz trošak financijskog vještačenja 615,50 eura.

66.1. Tužitelj je uspio u sporu sa konačnim zahtjevom u cijelosti, pa je sud istome dosudio parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, ocijenivši osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice gotovo sve nastale troškove izuzev traženog troška za pristup na ročište od 11. studenoga 2022. godine u punoj vrijednosti, jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja, pa je za to ročište priznata nagrada u vrijednosti od 25% ili iznos od 156,25 eura.

66.2. Slijedom navedenog, tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška usvojen je u priznatoj visini iznosa od 4.521,75 eura, dok je odbijen sa zahtjevom u visini od 468,75 eura koji iznos se odnosi za nepriznatu nagradu za pristup na ročište od 11. studenoga 2022. godine u punoj vrijednosti.

66.3. Slijedom svega navedenog o parničnom trošku odlučeno je primjenom odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7., 8., 9., 46. i 54.) i Zakona o sudskim pristojbama te odlučeno kao u točkama IV. i V. izreke ove presude.

U Rovinju, 27. siječnja 2025. godine.

Sutkinja :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, putem e-komunikacije, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.