REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-195/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., Zagreb, Samoborska cesta 118b, OIB: 61995520253, kojeg zastupa punomoćnik Ivan Župan, odvjetnik u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Grgić Zovko, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 119,00 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1197/2024 od 20. studenoga 2024., 27. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1197/2024 od 20. studenoga 2024. u točkama I. i III. njezine izreke.
r i j e š i o j e
Odbacuje se kao nedopuštena tuženikova žalba protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1197/2024 od 20. studenoga 2024. u točkama II. i IV. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 119,00 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (točka I. izreke); odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu zateznih kamata na iznos od 119,00 EUR tekućih od 31. siječnja 2024. do isplate po stopi preko stope dosuđene točki I. izreke te presude (točka II. izreke); naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 294,53 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka III. izreke) te je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu zateznih kamata na trošak parničnog postupka u iznosu od 294,53 EUR tekućih od dana presuđenja do isplate po stopi preko stope dosuđene točkom III. izreke te presude (točka IV. izreke).
2. Iz obrazloženja presude proizlazi da je prvostupanjski sud tako odlučio jer je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tuženik dužan naknaditi štetu tužitelju kojem je oštećenik ustupio tražbinu, sukladno odredbama iz čl. 921. i čl. 84. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO). S obzirom na to da sukladno odredbi iz čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, pa tako i pravo na kamate, prvostupanjski sud je utvrdio da je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zakonske zatezne kamate na temelju odredbe iz čl. 29. st. 1. ZOO-a. Tuženikove prigovore koji se odnose na aktivnu i pasivnu legitimaciju te osnov i visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je ocijenio u cijelosti neosnovanima.
3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu kojom ju pobija u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da tužitelj nije dokazao pretpostavke odgovornosti za štetu propisane zakonom i o tome podnio dokaze prema pravilima koja vrijede za spor male vrijednosti. Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama (u pogledu osporene pasivne legitimacije, pravnog osnova i odgovornosti tuženikovog osiguranika za nastanak štetnog događaja), čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakon o parničnom postupku te je povrijeđeno tuženikovo pravo na pravično suđenje i pravo na obrazloženu odluku. Ističe da je oštećenik doprinio povećanju štete jer nije postupio po preporuci tuženika da vozilo popravi po jeftinijim cijenama u nekoliko preporučenih servisa iz čega se može zaključiti da je postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelu dužnosti suradnje i suzdržavanja od postupaka kojim se drugome otežava obveza. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudom zateznih kamata jer taj dio potraživanja nije prenesen cesijom te bi tužitelju podredno, u slučaju osnovanosti zahtjeva, kamate mogle pripasti eventualno od presuđenja. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu tuženiku troškova postupka, odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.
4. Žalba nije osnovana u dijelu u kojem je dopuštena.
5. Ispitavši prvostupanjsku presudu u pobijanim točkama I. i III. njezine izreke u skladu s odredbom iz čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11., 12., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj je sud utvrdio da je pravilna i zakonita.
6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao novog vjerovnika za isplatom preostalog dijela računa ispostavljenog za popravak vozila oštećenog u prometnoj nezgodi od tuženika kao odgovornog osiguratelja.
7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Osim toga, neosnovani su žalbeni navodi o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama za predmet spora. Tako je postojanje tuženikove pasivne legitimacije i odgovornost za štetu prvostupanjski sud utvrdio uvidom u dopis tuženika od 31. siječnja 2024. iz kojeg nedvojbeno proizlazi tuženikovo priznanje odgovornosti prema odštetnom zahtjevu IŠ, kao i na temelju činjenice da je tuženik prema tužiteljevom računu br. 119/01/02 na ukupan iznos od 1.970,75 EUR, oštećeniku IŠ izvršio isplatu nespornog iznosa od 1.851,75 EUR. Pravilno je prvostupanjski sud protumačio sadržaj isprava i izvedenih dokaza radi utvrđenja odlučnih činjenica i iz kojih proizlazi osnovanost tužiteljevog potraživanja kao cesionara ustupljene tražbine s osnove naknade štete prema odredbi iz čl. 1085. ZOO-a.
9. Osnov tuženikovih prigovora iznesenih tijekom prvostupanjskog postupka leži u tome što tuženik smatra da nije dužan plaćati veći trošak popravka vozila, ako je oštećenik mogao negdje drugdje popraviti vozilo po povoljnijoj cijeni, u čemu tuženik vidi doprinos oštećenika visini štete.
10. Pogrešno žalitelj smatra da oštećenikov izbor radionice za popravak vozila predstavlja doprinos šteti jer je cijena popravka veća nego što bi bila da je izvršen popravak u servisima po preporuci tuženika. To iz razloga što popravak vozila u servisu po preporuci tuženika nije obveza oštećenika (u čemu se i žalitelj slaže) pa stoga nema štetne radnje oštećenika u tom pogledu, već se jednostavno radi o oštećenikovom izboru da popravi vozilo u određenom servisu, na što isti ima pravo.
11. Žalitelj tijekom prvostupanjskog postupka, a i u ovom drugostupanjskom postupku, opetovano ponavlja da ne spori oštećenikovo pravo da vozilo popravi gdje i kada hoće, međutim, u stvarnosti ne priznaje oštećeniku to pravo budući da ne želi snositi realne troškove takvog popravka, već jedino one troškove koji se odnose na troškove popravka u radionicama po njegovom izboru. Stoga su žaliteljevi navodi proturječni sami sebi jer za oštećenika ne može postojati sloboda izbora radionice ako ta sloboda ujedno ne nosi sa sobom i pravo da mu odgovorna osoba taj trošak naknadi, već bi se u tom slučaju radilo samo o prividnoj slobodi koja se u stvarnosti ne može realizirati.
12. Stoga je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda o tome da oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu kojeg mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje klijentima.
12.1. Odgovorna osoba je u smislu odredbe iz čl. 1085. ZOO-a dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a to znači da je tuženik u obvezi podmiriti cijeli iznos štete bez odbitaka po nahođenju tuženika u vidu vrijednosti rada obračunate po nižoj satnici.
12.2. Tuženik nije taj koji može samostalno i neovisno nametati cijenu rada trećim osobama, niti može isplatu štete odnosno njenu visinu uvjetovati izborom servisera.
13. Također, neosnovano žalitelj osporava tužiteljevo pravo na zatezne kamate, o čemu je prvostupanjski sud pravilno odlučio primjenom odredbi čl. 81. i čl. 29. st. 2. ZOO-a. Na tužitelja je naime predmetnom cesijom prešlo i sporedno pravo naplate zateznih kamata po stopi za druge odnose.
14. U odnosu na odluku o parničnom trošku žalitelj ne navodi određene konkretne razloge zbog kojih osporava tu odluku, a ovaj sud nalazi da je ona u svemu pravilna i zakonita.
15. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi su neosnovani pa je odlučeno kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.
16. Konačno, tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv pobijane presude u točkama II. i IV. njezine izreke kojima je djelomično odbijen tužiteljev zahtjev u odnosu na zatezne kamate, budući da se radi o odlukama u korist tuženika. Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja na temelju odredbe čl. 367. ZPP-a.
Zagreb, 27. siječnja 2025.
Sudac
Mladen Šimundić
