Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Stalna služba u Trogiru

Poslovni broj: P-952/2023-36

Obala bana Berislavića 1

21220 Trogir

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu- Stalna služba u Trogiru, po sutkinji ovog suda Daniri Vujević, u pravnoj stvari tužitelja CE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu LJUBIČIĆ – VRDOLJAK & PARTNERI, Split, Sukoišanska br. 4, protiv prvotuženika B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, [adresa], drugotuženika AE, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ŠE, odvjetnik u [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i utvrđenja prava vlasništva, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024.g. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja, punomoćnika prvotuženika, a u odsutnosti drugotuženika, dana 24. siječnja 2025., na ročištu za objavu odluke,

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da nije dopuštena ovrha koja je u tijeku kod Općinskog suda u Splitu br. Ovr-2411/2018 a u kojoj je donijeta odluka o prodaji nekretnine – stana u [adresa] označenog:

2. Utvrđuje se da je tužitelj CE, oib: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. isključivi vlasnik nekretnine označene kako slijedi:

„- suvlasnički dio (57/1000 dijela) nekretnine upisane kod Općinskog suda u Trogiru u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], KO [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] – kuća, 2 garaže i dvor površine 1280 m2, ukupne površine 1280 m2 sa kojim je suvlasničkim dijelom nekretnine ovezano vlasništvo posebnog dijela – 1/1 ETAŽA –57/1000 dijela s kojim se uspostavlja Stan 1K-1 na 1. katu zgrade koji se sastoji od hodnika, kupatila, dvije spavaće sobe, kuhinje i dnevnog boravka, ukupne površine 75,53 m2 i od 3 lođe (kao pripadci) jedna površina 5,90 m2, druga površine 7,09 m2 i treća površine 4,08 m2, ukupna korisna površina 92,60 m2. Ovlašćuje se tužitelj da temeljem ove presude može zatražiti i postići upis prava vlasništva predmetne nekretnine na svoje ime u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu, Zemljišnoknjižnog odjela u Trogiru, uz istodobni izbris tog prava sa imena AE, oib: [osobni identifikacijski broj]“.

3. Dužni su tuženi u roku od 15 dana solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak."

II.Dužan je tužitelj CE, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, naknaditi prvotuženiku B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, [adresa], trošak ovog spora u iznosu od 5.200,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje na navedeni iznos teku od presuđenja (24. siječnja 2025.), pa do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi koja je podnesena dana 14.ožujka 2023. godine, navodi se da se kod Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru provodi se ovrha pod br. Ovr- 2411/18, a radi prodaje nekretnine – stana u [adresa], označenog kako slijedi:

- suvlasnički dio (57/1000 dijela) nekretnine upisane kod Općinskog suda u Trogiru u zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], KO [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica] – kuća, 2 garaže i dvor površine 1280 m2, ukupne površine 1280 m2 sa kojim je suvlasničkim dijelom nekretnine povezano vlasništvo posebnog dijela – 1/1 ETAŽA – 57/1000 dijela s kojim se uspostavlja Stan 1K-1 na 1. katu zgrade koji se sastoji od hodnika, kupatila, dvije spavaće sobe, kuhinje i dnevnog boravka, ukupne površine 75,53 m2 i od 3 lođe (kao pripadci) jedna površina 5,90 m2, druga površine 7,09 m2 i treća površine 4,08 m2, ukupna korisna površina 92,60 m2. Protiv rješenja o ovrsi tužitelj je kao treća osoba izjavio prigovor dana 27.2.2023. godine, te da je sud donio rješenje pod br. Ovr- 2411/2018 od 3. ožujka 2023. godine kojim se upućuje u parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom, a sve iz razloga koje je izjavio u svom prigovoru, a osobito stoga što tužitelj tvrdi da je on vlasnik predmetnog stana.

1.1.Tužitelj da kao ovršenik niti je znao niti je sudjelovao u donošenju ovršne isprave, iako da je u posjedu predmetnog stana već više od 15 godina. Tužitelj da je stvarni i pravi vlasnik predmetnog stana, te je ovrha nedopuštena, radi sljedećeg: prije svega ističe se da je ovršenik, ovdje tuženik ad/2 VE, bio vlasnik stana, kojeg da je uredno prodao tužitelju. Predmetni stan dakle da je prodan tužitelju, a u prilogu da se dostavlja punomoć iz koje proizlazi da je VE iz [adresa] opunomoćio FE da u njegovo ime može prodati predmetni stan. Ova punomoć da je izdana u [adresa] dana 26.6.2008. godine, te ovjerena u potpisu kod Vere Marčina, javne bilježnice u [adresa] pod br. OV-8316/08 istog dana tj. 26.6.2008. godine.

1.2. Nadalje, navodi se da **.**.2019. godine FE iz [adresa] izjavljuje da je predmetni stan prodan CE, za kojeg je isti dao 129.640 EUR-a, što da je praktički 80% sveukupne cijene, a za preostali dio da su VE i FE ovlašteni izvršiti zabilježbu.

1.3. Tek 2017. godine da dolazi do ustupanja založnog prava pravnog prednika tuženika ad/1 u ovom postupku, a što da je posve nezakonito. Naime, tadašnji dužnik u vrijeme zasnivanja založnog prava nije bio niti vlasnik predmetne nekretnine. Posebno se ističe da je tužitelj zajedno sa svojom obitelji uselio u predmetni stan, već više od 15 godina istog koristi, posve zakonito, pa predlaže donošenje presude.

1.4. Podneskom 15. ožujka 223. godine tužitelj je iz iste činjenične osnove preinačio tužbu proširenjem tužbenog zahtjeva na način da osim što traži proglašenje ovrhe nedopuštenom, traži ujedno i utvrđenje prava vlasništva na označenoj nekretnini. Tužbeni zahtjev je preinačen u stadiju pripremnog postupka, prije dostave tužbe tuženiku na odgovor, pa nije bio potreban pristanak tuženika, sve sukladno čl. čl. 190. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 , 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19- 80/22, 114/22, 155/23, nastavno ZPP-a).

2. U odgovoru na tužbu prvotuženika od dana 18. travnja 2023. godine, ističe se kako prema zemljišnoknjižnom stanju u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu kao i u vrijeme donošenja rješenja o ovrsi dana 21. prosinca 2018. godine drugotuženik je bio upisan u zemljišnim knjigama kao isključivi samovlasnik nekretnine, kat. čest. [katastarska čestica] upisane u ZU 4758 za KO [katastarska općina], 26. Suvlasnički dio: 57/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-26), u naravi stan na I. katu zgrade, 1 K1-STAN, koji čini hodnik, kupatilo, dvije spavaonice, kuhinja i dnevni boravak, ukupne površine 75,53 m2 i od 3 lođe (kao pripadci) jedna površine 5,90 m2, druga površine 7,09 m2 i treća površine 4,08 m2, a ne tužitelj.

2.1 Nadalje, naglašava se kako je drugotuženik i dalje upisan kao jedini i isključivi samovlasnik nekretnine. Činjenica da je FE dana **.**.2009. godine dao izjavu kako je od tužitelja zaprimio iznos od 129.640 EUR ne utječe na provođenje ovrhe na nekretnini koja je predmet rubriciranog ovršnog postupka. Navodi tužitelja da je navodno kupio nekretninu nije od utjecaja na valjanost stjecanja založnog prava prvotuženika radi čijeg namirenja tražbine se vodi rubricirani ovršni postupak obzirom da se na tužitelja i drugotuženika ne može primijeniti načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Načelo zaštite povjerenja u zemljišne knjige propisuje da kako se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu. Pritom da valja naglasiti kako stjecatelj postupa u skladu s načelom zaštite povjerenja u pravnom prometu ukoliko iz zemljišnoknjižnog stanja i provedenih upisa u zemljišne knjige nije mogao znati niti je imao razloga posumnjati da se stvarno stanje nekretnine razlikuje od zemljišnoknjižnog stanja. U konkretnom slučaju pri upisu založnog prava Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao raniji vjerovnik je postupao u skladu s načelom zaštite povjerenja u pravnom prometu obzirom da nije imao razloga posumnjati kako tužitelj polaže kakva stvarna prava na nekretnini. Međutim, za razliku od prvotuženika, tužitelj da niti u jednom trenutku nije postupao u skladu s navedenim načelom. Naime, drugotuženik da je već od trenutka sklapanja Ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 602/08-1, solemniziran kod javnog bilježnika Vere Marčina broj: Ov-8523/08 znao da će nekretnina biti opterećena založnim pravom te je isti potpisao. Prvotuženik ukazuje da na isti način pravnu predmnijevu povjerenja u zemljišne knjige regulira članak 8. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama (dalje u tekstu: „ZZK”). S tim u vezi, razvidno je da su u odnosu na Erste&Steiermärkische Bank d.d. i prvotuženika zadovoljeni svi uvjeti iz članka 122. ZV-a i članka 8. ZZK-a jer da su sve radnje osnažene provedbom u zemljišnim knjigama temeljem rješenja suda o upisu založnog prava.

2.2. Tužitelj da nije pokrenuo niti jedan postupak radi utvrđenja prava vlasništva, već samo da dostavlja Izjavu tvrdeći da je druga osoba koja nije niti vlasnik nekretnine primila određeni iznosa za navodnu kupnju nekretnine, niti je isto vidljivo i iz zemljišnoknjižnog izvatka slijedom čega prvotuženika u potpunosti štite odredbe o povjerenju u zemljišne knjige i s obzirom na cjelokupni slijed uopće da nije imao razloga posumnjati da bi nekretnina bila „obuhvaćena i izvanknjižnim pravima.“

2.3. Nadalje, u odgovoru na tužbu navodi se da tužitelj više od 14 godina ne poduzima nikakve radnje da bi zaštitio svoje izvanknjižno pravo vlasništva nekretnine, budući da je uz svoj podnesak dostavio Izjavu kako je gospodin FE primio iznos od 129.640,00 EUR. Nadalje, da dostavljena Izjava se ne može smatrati valjanim pravnim poslom stjecanja vlasništva nekretnine budući da članak 115. stavak 3. ZV-a propisuje kako pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, trebao bi uz ostale pretpostavke valjanosti biti sklopljen u pisanom obliku. Izjava predstavlja jednostrano očitovanje volje, a ne nikako pravni posao koji po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja očitovanje volje dvije ugovornih strana. Upravo da se u tom postupanju očituje razmjer nepoštenja tužitelja, odnosno njezina namjera da svojim prigovorom onemogući I-tuženik kao založnom vjerovniku u ostvarenju njegovih na zakonu osnovanih prava usmjerenih ka namirenju tražbine osigurane založnim pravom.

2.4. Nadalje, da je indikativno kako tužitelj nije isticao svoje vlasničkopravne zahtjeve niti tijekom rubriciranog postupka niti prije toga u odnosu na istu da bi tek sada za vrijeme trajanja elektroničke javne dražbe istaknuo kako je vlasnik nekretnine, dok sukladno zakonu za stjecanje prava vlasništva osnovni uvjet je sklapanje pravnog posla, a ne jednostrana izjava kako pokušava tužitelj uvjeriti naslovni sud kao mjerodavni titulus za stjecanje vlasništva nekretnine. Naprijed izloženo stajalište potvrđuje i praksa Ustavnog suda koji u Odluci donesenoj dana 14. lipnja 2011. godine pod poslovnim brojem U-III-103/2008 (dalje u tekstu: „Odluka“) iz koje je razvidno kako je „za prosudbu o pravnoj valjanosti odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe“. Isto tako, navedenom Odlukom Ustavni sud utvrđuje kako poštivanje načela savjesnosti i poštenja podrazumijeva „ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa. Svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviših vrednota ustavnog poretka.“

2.5. Nesavjesnost tužitelja da se očituje u tome da je i punomoćnik prvotuženika od 25. studenog 2022. godine kojim se drugotuženik suglasio sa prijedlogom prvouženika da se vrijednost nekretnine utvrdi sukladno procjembenom elaboratu iz 2018. godine. Pri tome drugotuženik niti u jednom trenutku, kao niti prilikom podnošenja žalbe nije naveo da je prodao nekretninu tužitelju. Upravo iz postupanja drugotuženika se također može zaključiti kako se dovodi u pitanje vjerodostojnost tvrdnje tužitelja jer da je nekretnina doista i prodana, onda bi ili tužitelj puno ranije poduzeo radnje radi uknjižbe svoga prava vlasništva i drugotuženik bi tijekom postupka svakako u jednom trenutku napomenuo da je nekretnina prodana tužitelju, a ne ostati pasivan i inzistirati na dovršenju postupka koji mu u konačnici uzrokuje dodatne troškove .

2.6.Prvotuženik da se protivi dokaznim prijedlozima tužitelja budući da predmetni dokazi ne predstavljaju valjani titulus stjecanja vlasništva niti su isti od utjecaja na provođenje ovrhe i na temelju istih se ne može na nedvojbeni način utvrditi da je tužitelj vlasnik nekretnine, a sve imajući na umu članak 115. stavkom 3. ZV-a. Tužitelj nije dostavio niti jedan ugovor koji bi upućivao na stjecanje vlasništva od strane iste niti je u zemljišnim knjigama vidljiva zabilježba pokušaja uknjižbe prava vlasništva na nekretnini od strane tužitelja.

2.7. U odnosu na dupunu tužbe koju da je tužitelj dostavio dana 15. ožujka 2023. godine, prvotuženik da se u cijelosti protivi istoj budući da je ista pravno nedopuštena. Naime, Općinski sud u Splitu da je uputio tužitelja da pokrene postupak radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, a ne nikako radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine. Naime, sukladno Ovršnom zakonu, u parničnom postupku koji se pokreće na temelju zaključka donesenog u ovršnom postupku mogu se isticati samo oni prigovori koji se navode u ovršnom postupku, a ne nikako postavljati tužbeni zahtjev koji je širi od zakonom propisanog tužbenog zahtjeva radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe.

3. Drugotuženik AE je po punomoćniku dana 2. studenog 2023. godine podnio odgovor na tužbu u kojem je istaknuo između ostalog prenisko označenoj vrijednosti predmeta spora. Nadalje, ističe da je prodao sporni stan trgovačkom društvu PRO -CENTAR d.o.o., Jadranska cesta 54, 23207 Sveti Filip i Jakov. Tuženik da je istodobno sa zaključenjem kupoprodajnoga ugovora potpisao ugovor o kreditu i sporazum o osiguranju tražbine na način da je tuženik ad. 1. (odnosno njegov pravni prednik Erste Bank d.d.) isplatila tuženiku ad. 2. odobrena kreditna sredstva, sve po izričitom ugovornom ovlaštenju korisnika kredita PRO -CENTAR d.o.o. . Ostaje nejasno zašto kupac PRO – CENTAR d.o.o. nije ishodio upis uknjižbe prava vlasništva u svoju korist, jer ga je zaključeni kupoprodajni ugovor ovlastio da može ishoditi upis uknjižbe prava vlasništva. Tuženik ad. 2. prilikom zaključenja kupoprodajnoga ugovora nije zadržao niti jedan primjerak kupoprodajnoga ugovora pa isti nije mogao izvršiti upis uknjižbe u korist kupca PRO CENTAR d.o.o. (svi primjerci ugovora da su ostali u posjedu kupca koji da je trebao platiti troškove javnoga bilježnika sa osnove solemnizacije ugovora sa bankom). Ne samo da isti kupac nije zatražio upis uknjižbe prava vlasništva već je zbog neispunjavanja obveze prema predniku tuženika ad. 1. ugovor o kreditu očito raskinut i pokrenuta ovrha radi naplate potraživanje banke kao kreditora. Ovrha da se pokreće protiv ovršenika – zemljišnoknjižno upisanoga vlasnika, ovdje drugotuženika. Tuženik ad. 2. da je pokušavao stupiti u kontakt sa zakonskim zastupnikom društva PRO – CENTAR d.o.o., ali bezuspješno. Tuženik 2. da je zbog činjenice izvršenoga upisa prava vlasništva u svoju korist ostao obveznik plaćanja svih obveza sa osnove korištenja označenoga stana ( struja, voda, komunalna naknada i dr. ). Tužitelj da je nesporno u posjedu spornoga stana, istome da je poznata činjenica da je tuženik ad. 2. plaćao i do sada plaća sve obveze po označenom stanu. Tuženiku ad. 2. ostaje nejasno zašto kupac PRO – CENTAR d.o.o. nije izvršio upis uknjižbe prava vlasništva, odnosno zašto tužitelj koji se po vlastitim navodima nalazi u posjedu stana od 2008 godine nije poduzeo niti jednu radnju u pravcu upisa prava vlasništva u svoju korist. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev drugotuženik da se protivi sve dok tužitelj ne dokaže pretpostavke stjecanja prava vlasništva na istom, a da i ne zna koje je sve radnje poduzeo FE odnosno je li isti u ime i za račun trgovačkoga društva primio kupoprodajnu cijenu. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev za proglašenjem ovrhe nedopuštenom drugotuženik da se istome ne protivi jer da je očito da su tužitelj (pod uvjetom da su točni navodi da je platio iznos naznačen u izjavi od 16.04. 2009 godine) i drugotuženik zbog svoje lakovjernosti došli u trenutnu procesnu i životnu situaciju.

4. U tijeku postupka sud je izveo dokaze pregledom dokumentacije priložene uz tužbu, kao i druge izvedene dokaze i to: zaključak Općinskog suda u Splitu, od dana 3. ožujka 2023. godine broj Ovr-2411/2018, pismeno „punomoć kojom AE opunomoćuje FE, u [adresa] **.**.2008.“, ovjerena kod javnog bilježnika Vera Mrčina broj Ov-8316/08, od 26.06.2008.(stra. 8-9 spisa), pismeno „Izjava od 16.04.2009.g. „(str.10 spisa), pregledan je zk izvadak za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], povijesni izvadak za z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], izvršen je uvid u spis Ovr-2411/18, (preslika spisa Ovr- 2411/18 na str. 93-163 spisa), pregledan je dopis Vodovod i kanalizacija Split, od 1.ožujka 2024.godine, pregledan je dopis Hep, Operator Distribucijskog sustava d.o.o., Elektrodalmacija Split od 10. srpnja 2024.godine, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka IE, svjedoka SE, svjedoka FE, svjedokinje GE, saslušanjem tužitelja.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Predmet tužbenog zahtjeva je zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenim ovrha na nekretnini koja je u tijeku kod Općinskog suda u Splitu, pod brojem Ovr- 2411/2018, te zahtjev da se tužitelj utvrdi vlasnik nekretnine koja je ujedno predmet ovršnog postupka Ovr- 2411/2018.

7. Među parničnim strankama nisu sporne sljedeće činjenice:

- da je tužitelj B2- Kapital d.o.o., iz Zagreba podnio prijedlog za ovrhu radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditelja na nekretnini upisanoj u zemljišnim knjigama čest. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška], što u naravi čini KUĆA, 2 Garaže i dvor, površine 1280 m2 koji je neodvojivo povezan s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to 26. suvlasnički dio: 57/1000 etažno vlasništvo (E-26), 1. dijela, čest. zem. [katastarska čestica] na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade, stana na I. katu zgrade, 1 K1-STAN, koji čini hodnik, kupatilo, svije spavaonice, kuhinja i dnevni boravak, ukupne površine 75,53 m2 i od 3 lođe (kao pripadci) jedna površine 5,90 m2, a druga površine 7,09 m2 i treća površine 4,08 m2, zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđenjem vrijednosti nekretnine i prodajom predmetne nekretnine te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom,a koji ovršni postupak se vodi pod brojem Ovr-2411/2018.

- da je u ovršnom predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj Ovr- 2411/2018 upućena treća osoba tužitelj CE da u roku od 15 dana pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi utvrđivanja ovrhe nedopuštenom iz razloga koje je izjavio u svom prigovoru od dana 27. veljače 2023. godine, odnosno da je isti vlasnik predmetnog stana.

- da je pravomoćnim rješenjem od dana 30. studenog 2023. godine oglašena nevažeća prodaja predmetne nekretnine koja je dosuđena kupcu OE (zbog neuplate kupovnine), a da je ponuditelju B2 Kapital kao ovrhovoditelju i kupcu (tuženik pod 1) dosuđena predmetna nekretnina prema čl. 106. OZ-a.

- da je rješenjem od 7. ožujka 2024 ovrhovoditelj ujedno kupac B2 Kapital d.o.o., oslobođen plaćanja kupovnine, te je naloženo zk odjelu u [adresa] izvršiti upis prava vlasništva na ime kupca B2 Kapital d.o.o., uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena AE, [adresa] za cijelo, te je uknjižba prava vlasništva provedena na ime prvotuženika –ovrhovoditelja B2 Kapital d.o.o..

- da je zaključkom od 8. svibnja 2024. godine određena predaja nekretnine u posjed kupcu- ovrhovoditelju B2 Kapital, te predajom iste slobodne od osoba i stvari u posjed kupcu ujedno ovrhovoditelju, a da je uredovanje povjereno sudskom ovršitelju za dan 28. svibnja 2024. godine, a koje uredovanje je odgođeno.

8. U ovom postupku su mjerodavne niže citirane odredbe Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, dalje: OZ), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, te Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV).

9. U ovom postupku među strankama je sporno prejudicijelno pitanje vlasništva na predmetnoj nekretnini, a potom i jesu li ispunjeni uvjeti za proglašenje ovrhe na nekretnini nedopuštenom.

10. U konkretnom slučaju radi se o izlučnoj parnici na koju je upućena treća osoba zaključkom ovršnog suda od dana 3. ožujka 2023. godine, radi isticanja prigovora odnosno tvrdnje da u pogledu predmeta ovrhe (nekretnine) ima pravo koje sprječava ovrhu. Pasivna legitimacija u postupku nije sporna, jer parnica je specifična po tome što na tuženoj strani moraju biti obuhvaćeni i ovrhovoditelj i ovršenik koji imaju položaj nužnih i jedinstvenih suparničara, zbog prirode pravnog odnosa, a tužitelj je tužbom obuhvatio ovrhovoditelja (prvotuženik) i ovršenika (drugotuženik) kao tuženike.

11. Također valja kazati da tužitelj koji je upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, može postupajući sukladno toj odluci iz ovršnog postupka, podnijeti tužbu radi nedopuštenosti ovrhe, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena (rješenje VSRH Rev-1012/20 od 22.prosinca 2020.godine).

12. Obzirom na izraženi pravni stav VSRH, a i da je konkretni ovršni postupak Ovr- 2411/2018 u stadiju predaje nekretnine kupcu u posjed (prvotuženiku) nakon pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnine, to je sud ovlašten meritorno odlučivati o postavljenim tužbenim zahtjevima.

13. Da bi sud razjasnio pitanje nedopuštenosti ovrhe na označenom predmetu ovrhe po prigovoru treće osobe, valja kao prejudicijelno (prethodno) pitanje razjasniti je li treća osoba CE vlasnik predmetne nekretnine.

14. Iz aktulanog zk izvatka za predmetnu nekretninu za č. zem. [katastarska čestica], z. u. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na kojem je uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela zgrade-stana na I.katu zgrade,1 K1-STAN,koji čini hodnik,kupatilo,dvije spavaonice,kuhinja i dnevni boravak,ukupne površine 75,53 m2 i od 3 lođe (kao pripadci) jedna površine 5,90 m2,druga površine 7,09 m2 i treća površine 4,08 m2, ako vlasnik upisan je B2 KAPITAL D.O.O. za poslovne usluge, OIB: 57509775367, [adresa], 10000 Zagreb.

15. Pregledom povijesnog izvatka za predmetnu nekretninu u vrijeme podnošenja ove tužbe na označenoj nekretnini bio je upisan NE, [adresa], ovršenik uz predmeta Ovr- 2411/2018 (drugotuženik).

16. Pregledom dopisa Vodovoda i kanalizacije d.o.o. Split, od 1. ožujka 2024. godine proizlazi da je obveza plaćanja komunalnih usluga na predmetnoj nekretnini-stanu glasi na AE.

17. Pregledom dopisa HEP Elektrodalmacije Split, terenska jedinica [adresa], proizlazi da je obveznik plaćanja električnog priključka na predmetnoj nekretnini-stanu, glasi na ime NE (CE).

18. U svom iskazu svjedokinja IE navodi da poznaje tužitelja i njegovu obitelj od trenutka kada je njen suprug kupio stan u [adresa] na adresi [adresa], a to da je bilo 25.6.2012.g. Stan da su uglavnom koristili u ljetnom periodu, a u vremenskom razdoblju kada je stan bio iznajmljen jednoj obitelji, a to je bilo negdje otprilike od 2016. do 2020.g., a sjeća se da je tu bila prisutna obitelj CE. Inače da se radi se o zgradi koja ima 16 stanova, s tim da su tužitelji koristili stan u drugom ulazu. Njena obitelj da je u dobrosusjedskim odnosima sa obitelji tužitelja, njihova djeca bi se ljeti znala skupa igrati i družiti. Ne poznaje činjenice da bi tužitelj bio vlasnik nekretnine, ali da bi kad bi god dolazali oni zatekli tu obitelj CE. Iskazuje da je smatrala da je tužitelj vlasnik, jer da je samo njega i njegovu obitelj tu viđala, ali da nije provjeravala vlasničke listove za navedeni stan, kao ni za ostale susjede. Nadalje, AE da joj je poznat jer da je napravio cijelu zgradu, ali da nije sigurna u te detalje. Svjedokinja još iskazuje da bi vidjela osim njih jedino još majku od GE (supruga tužitelja), te da su tužiteljeva djeca išla u vrtić, školu u [adresa], ali da ne zna točno gdje.

19. U svom iskazu svjedok SE navodi da se uselio u predmetnu zgradu anagrafske oznake [adresa], 2009.g. sa svojom majkom, a također da je tužitelja tada i upoznao, da je njegov neposredni susjed, da ih dijeli ustvari polukat. Navodi da mu je poznato da u tom stanu živi tužitelj sa svojom obitelji, sa svojom suprugom i troje djece, a da dođe u posjet još mama. Nije mu poznato tko je vlasnik, ni tko je AE, niti tko je FE, te da je saznao tek prošle godine da se vodi ovršni postupak. Navodi da on ne živi tamo u kontinuitetu, već da tamo živi njegova majka, a da on samo povremeno dolazi, negdje otprilike 4-5 puta godišnje u posjet majci. Navodi da osim obitelji GE predmetni stan nije koristila neka treća osoba. Nadalje, navodi da je kao vlasnik na njegovoj etaži upisan njegov brat, a majka da koristi stan i misli da je to sve tako upisano u zemljišnim knjigama, odnosno da je brat sve to platio, ali da su se svi papiri vodili na mamu LE.

20. U svom iskazu FE navodi da mu je poznato da u tom stanu živi tužitelj CE, njegova supruga GE i njegova djeca, on da je kršteni kum njihovoj djeci. Oni da su došli u ovaj stan čim je zgrada izgrađena, ali da ne zna koja bi to točno bila godina. Navodi da isti koriste stan temeljem predugovora o kupnji stana, s tim da se ne može sjetiti svih detalja, ali da je on sklopio taj ugovor sa AE ili da je pak NE sklopio ugovor sa tužiteljem, da se ne može sada točno sjetiti, da je bio dogovor između njega i AE da on dobije taj stan i čini mu se da je imao taj ugovor, ali da se ne može sad sjetiti, a da je bio čak i ovjeren, bio je vezan za određenu kompenzaciju za izvršene radove koji da su se radili u toj zgradi. Koliko da se sjeća da je taj ugovor radio kod nekog odvjetnika u starom dijelu grada, a da je postupak za uknjižbu, trebao napraviti taj odvjetnik koji je sastavljao ugovor. Tužitelj da je trebao kupiti taj stan od njega, a na poseban upit suda da li je postojao nekakav pravni posao, ugovor zaključen između njega i tužitelja, svjedok iskazuje da je postojao neki ugovor ali u vezi drugog stana zato što da je ovaj predmetni stan bio opterećen nekakvim kreditom, revolvingom od strane banke. Na poseban upit suda da li se taj ugovor, ali vezano za drugi stan ovjeravao, je li se provodila kakva uknjižba, svjedok iskazuje da se ovjerio taj ugovor, a da je tužitelj čini mu se dizao kredit za taj stan, ali da radi se o stanu u drugoj zgradi a ne o ovom. Na poseban upit suda je li svjedoku tužitelj isplatio cjelokupan iznos kupoprodajne cijene za taj drugi stan, svjedok iskazuje da mu je isplaćen samo dio. Tvrtka Procentar d.o.o. da je to njegova tvrtka čiji da je on bio direktor, a preko koje da su se radile određene kompenzacije. On da je uveo tužitelja u posjed stana, a uz suglasnost AE. Svjedok je iskazao da su AE i ČE i još neke osobe gradili zgradu, odnosno oni su bili investitori. On da ne zna toliko AE, ali da zna ČE. Na upit pun. tužitelja s kim je u konačnici tužitelj ugovorio kupoprodaju i kome plaća za taj stan, svjedok iskazuje da je on osobno dogovorio sa tužiteljem kupoprodaju, odnosno da nisu sklopili pravni posao, ali da je on tužitelja uveo u posjed tog stana i da mu je dao ključeve, s tim da mu taj pojam pravnog posla nije toliko jasan, odnosno da misli da se radio nekakav predugovor, a to je ono što je iskazivao na početku. Nadalje, da misli da su AE i on napravili kupoprodajni ugovor i da je bio ovjeren kod javnog bilježnika, a da je on bio naveden kao fizička osoba. Navodi da je on taj stan prodao tužitelju kao svoj stan. Navodi da ne zna tko je danas vlasnik ovog stana, a u vrijeme kad je predao u posjed i dao ključeve tužitelju, da je vlasnik bio AE. Nadalje, društvo Procentar da je dizalo kredit i upisalo zalog na ovoj etaži E26. Na upit pun. tuženika 1 da li ste ikad sklopili ugovor konkretno za ovaj stan E26 sa tužiteljem, svjedok iskazuje da nije, da mu se čini da je postojao samo predugovor, a na daljnji upit je li se ikad provela ikakva uknjižba temeljem predugovora, isti iskazuje da ne zna o tome ništa. Na upit pun. prvotuženika da li ste C upoznali prilikom uvođenja u posjed, te da je upisano založno pravo na predmetnoj nekretnini, odnosno stanu E26 te da li mu je poznato je li tužitelj provjeravao stanje, svjedok je iskazao da ne zna da li je tužitelj provjeravao, ali da ih je upoznao sa činjenicom da je upisano založno pravo, ali da ne zna jesu li oni to dobro shvatili.

21. U svom iskazu svjedokinja GE navodi da su ona i njen suprug 21. ožujka 2009.g. ušli u posjed stana, a na upit suda temeljem čega da su ušli u posjed, navodi da su imali imali nekakav kupoprodajni ugovor, odnosno predugovor. AE da je bio inače investitor koji je gradio zgradu, a FE da je bio kooperant koji je imao svoju firmu, stolariju i imao je punomoć za prodaju stana, a tu punomoć da mu je dao AE i ta punomoć da je bila ovjerena kod javnog bilježnika. Taj predugovor da je sklopio njen suprug i FE. Navodi da su oni sve isplatili 129.640,00 EUR. Da su to dali na povjerenje, a da zna da je ovaj stan bio pod zabilježbom, odnosno bilo je zabilježeno založno pravo od Erste banke. Da je bio dogovor da će AE i FE skinuti zabilježbu založnog prava i novčane tražbine u trenutku kada oni budu njima predali novac. Oni da su novac predali, a oni da zabilježbu nisu skinuli, a bojeći se da ne ostanu bez svega jer da su dali novac, tražili su da usele u stan i tada da je njima FE dao ključeve i oni da su ušli u posjed stana, a to da je upravo bilo 21. ožujka 2009. g. kada su uselili, a sve ovo o čemu je ranije iskazivala da se događalo kroz veljaču 2009.g. Navodi da je više puta zvala FE, a da AE da ne zna, da ga nije nikad vidila, tražeći da se napiše priznanica, odnosno izjava da je on primio novac od njih, tako da ga je tek uhvatila 16. travnja 2009.g kada je on tu izjavio i potpisao. Ona da je uporno tražila da se riješi ova situacija, a tek da su tada počele njene muke, jer da je morala djecu upisati u školu, da krenu u prvi razred, a da je bilo i nekakvog lažiranja smrti za AE, ona da je tek onda uspjela doći do FE da joj barem potpiše ugovor o najmu da može djecu upisati u školu. U svom iskazu ista je i predočila sudu takav ugovor o najmu od dana 8. veljače 2010.g., potpisan od strane AE i FE kao najmodavca i GE kao najmoprimca, ovjeren od strane javnog bilježnika Petra Žanka 8. veljače 2010.g. pod brojem Ov-878/2010. Navodi da su oni u tom stanu od 21. ožujka 2009. godine do današnjeg dana, blizanci da su tu završili osnovnu školu. Na poseban upit suda da li je ista pokrenula nekakav postupak za povrat uplaćenog iznosa obzirom da se isti nisu upisali kao vlasnici, ista je navela da nisu pokrenuli nikakav postupak, da ona do njih nije mogla doći, prošle godine da je sasvim slučajno saznala da se događa deložacija u zgradi, a da se ta deložacija odnosi na njihov stan u kojem žive. Navodi da kontinuirano bez ikakvog prekida koristi ovaj stan od 21.3.2009.g., do danas, obveza plaćanja režija, komunalija da glasi na CE i GE, da nitko drugi nije nikad živio u tom stanu, da postoji ime GE na sandučiću i na vratima i to sve postoji od useljenja. Nadalje, navodi da je bila prisutna kada je gdin. FE uvodio njih u posjed stana, da je isti rekao za nekakvu zabilježbu zaloga Erste banke, a da su dali zato novac kako bi se ta zabilježba skinula, da je tek prošle godine, kada je saznala za deložaciju izvršila i provjeru zk stanja. Navodi da nije nikad od 2009.g. pokrenula bilo kakav postupak radi utvrđenja prava vlasništva protiv AE ili FE, da je bila bolesna, odnosno da je imala jako velikih zdravstvenih poteškoća, karcinom, operacija crijeva i slično tome, a da nije mogla ni zamisliti da će je netko ovako prevariti. Da je pokušala podnijeti prijedlog za uknjižbu prava vlasništva, jednako kao što je i rješavala papire u vezi ishođenja uporabne dozvole za zgradu, da je sređivala anagrafsku oznaku zgrade. Da nije skapala kupoprodajni ugovor (nakon skalpanja ugovora o najmu) jer da je postojala zabilježba založnog prava Erste banke.

22. U svom iskazu tužitelj potvrđuje sve navode svoje supruge, te da su se oni zajedno našli i sve se dogovorili sa FE. On inače da je imao više stanova u ponudi za prodaju i na nekim drugim lokacijama, da je pokazao njemu i supruzi ovu zabilježbu na ovom predmetnom stanu, a da im je taj stan odgovarao radi lokacije, tu da su planirali život, djecu poslati u školu i slično tome. Inače, da je potpisao predugovor sa FE, a da je taj predugovor ostao kod FE, ali da su izjave i punomoć kod njega i to da je sve predao sudu. Navodi da je isplatio kupoprodajnu cijenu za stan, da je cijena bila cca 129 000 EUR. Inače da mu je FE rekao da je postojala zabilježba založnog prava na veći iznos za jedan drugi stan u [adresa], a on da je također kazao da će nadodati nešto novaca da riješi ovu zabilježbu u [adresa], kao i ovu zabilježbu na predmetnom stanu. On da je njemu govorio da ništa ne brine, da će se sve riješiti, poslije da je nestao, da ga nije više vidio, a i radi kumstva da je mislio da ga neće prevariti. Na poseban upit suda kada se prijavio na adresu prebivališta [adresa], navodi da se prijavio nakon sklapanja ugovora o najmu koji je njegova supruga predočila ranije sudu, dakle 2010.godine. Posebno je napomenuo da su oni kupili stan od FE, a da AE nisu nikada vidjeli. Na upit pun. tuženika da se isti izjasni obzirom na iskaz FE da je potpisivao sa njim predugovor za neki drugi stan, tužitelj je naveo da on nije potpisivao nikakav ugovor za drugi stan, već isključivo za ovaj predmetni stan.

23. Iz pismena „punomoć, u [adresa], od dana 26.06.2008.godine,“ proizlazi da je AE opunomoćio FE da ga u njegovo ime i za njegov račun zastupa u prodaji nekretnine, izdavanja tabularne isprave i preuzimanja iznosa kupoprodajne cijene za predmetni stan, te da je punomoć ovjerena kod javnog bilježnika Vere Marčine u [adresa], broj OV-8316/08.

24. Iz pismena „Izjave u [adresa], od dana 16. travnja 2009.godine“ proizlazi da je CE dao FE iznos od 129.640,00 EUR za predmetnu nekretninu, te da su se isto dogovorili da se uknjiži kao vlasnik, dok FE i AE sklone zabilježbu i novčane tražbine Erste & Steiermarkische bank d.d. 25. Ocjenjujući sve provedene dokaze posebno i u njihovoj ukupnosti, sud je stajališta da tužitelj ničim nije dokazao da je isti stekao temeljem pravnog posla - kupoprodaje vlasništvo predmetne nekretnine.

26. Naime, odredbom čl. Odredbom članka 114. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14) pravo vlasništva se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, dok je stavkom 2. određeno da pravo vlasništva je stečeno kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

27. Nadalje, u članku 388. st.1. ZV-a propisano je da stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu tog Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava, i njihovih pravnih učinaka, ako ovim prijelaznim i završnim odredbama ili posebnim zakonom nije drugačije određeno.

28. Nadalje, odredbom čl. 115. st.1. ZV-a, propisano je da na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjega vlasnika na stjecatelja, a na način određen zakonom. Stavkom 3., istog članka propisano je da pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, treba uz ostale pretpostavke valjanosti biti u pisanom obliku. Nadalje, st.4. istog članka propisano je da stjecanje vlasništva na temelju pravnoga posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige ili druge javne evidencije namijenjene spoznaji mjerodavnih podataka.

29. Odredbom čl. 120. ZV-a propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu,a stavkom 2. propisano je da radi uknjižbe vlasništva mora se o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnoga prava.

30. Analizom pismena “Izjave u [adresa], od dana 16. travnja 2009.godine“ razvidno je da ista nema formu propisanu zakonom kojemu je cilj stjecanje prava vlasništva, već ista predstavlja očitovanje volje potpisnika Izjave FE, da mu je tužitelj predao 129.640,00 EUR, za predmetni stan, gdje da su se dogovorili da se isti uknjiži kao vlasnik, a da FE i AE sklone zabilježbu i novčane tražbine banke. Pregladavajući navedenu ispravu razvidno je da je potpisana bez ovjere potpisa, a FE nije u trenutku sastavljanja Izjave bio upisan kao vlasnik navedene nekretnine, niti je raspolagao sa ispravom iz koje bi takvo pravo proizlazilo. 31. Povezujući navedenu ispravu sa iskazom svjedoka FE koji navodi: „postojao je ugovor ali u vezi drugog stana, jer da je ovaj bio opterećen kreditom, a da je tužitelj podizao kredit upravo za drugi stan, koji da je položen u drugoj zgradi i da mu je za taj drugi stan isplaćen samo dio kupoprodajne cijene od strane tužitelja“, proizlazi da je postojao predugovor ali da se isti odnosi za drugi stan. Iz ovakovog iskaza jasno je da ni sam svjedok ne zna razjasniti o kojem točno stanu, odnosno nekretnini je riječ, odnosno za koji stan bi tužitelj i FE sklopili predugovor o kupnji nekretnine, jer je očigledno da je tužitelj sa navedenim svjedokom bio u pregovorima za kupnju drugog stana, a ne ovog predmetnog položenog na etaži E- 26 u Z. U. [broj ZK uloška]. Osim toga svjedok nije siguran u činjenicu je li sa AE sklopio prethodno nekakakav ugovor, kao i da li se provela uknjižba prava vlasništva temeljem predugovora, ali da je on uveo u posjed stana tužitelja i njegovu obitelj. Svjedok dakle nema točna, jasna i precizna saznanja o sklapanju pravnog posla sa tužiteljem u odnosu na predmetnu nekretninu, pa zapravo sami njegov iskaz koji je praktički proturječan, nelogičan i nedosljedan, otklanja vjerodstojnost i pisane Izjave u [adresa] od 16. travnja 2009.godine. Po mišljenju suda svjedok bi se svakako trebao dobro sjećati koju vrstu pravnog posla je sklopio sa tužiteljem, a koji pravni posao sa AE (drugotuženikom), odnosno za točno koji stan prima iznos od 129.640,00 EUR, a iz njegova iskaza ne proizlazi ni da ga je AE opunomoćio za zastupanje u prodaji nekretnine. Stoga ovaj iskaz svjedoka sud ne može ocijeniti kao vjerostojan, konzistentan i logičan, pa mu sud ne poklanja povjerenje.

32. Analizirajući iskaze svjedokinje GE supruge tužitelja i samog tužitelja proizlazi da bi oni navodno kupovali stan od FE, a ne od AE, a FE (koji nije niti upisani zk vlasnik stana, niti raspolaže sa ispravom) a nelogičnost se ukazuje i kada tužitelj navodi da je predugovor ostao kod FE, a Izjave i punomoć kod njega, međutim u svom iskazu FE navodi da ne raspolaže sa navedenim predugovorom. Posebno se nelogičnost ukazuje kod svjedočenja GE kada iskazuje da "nisu pokrenuli nikakav postupak za povrat novca, jer da ona do AE i FE nije ni mogla doći, pa da je bar uhvatila FE da joj potpiše ugovor o najamu za predmetni stan da može djecu upisati u školu", a ujedno sudu prezentirala Ugovor o najmu stana (kojeg tužitelj nije prethodno priložio uz tužbu). Iz njezinog iskaza posebno je nelogično da u razdoblju od skoro 15 godina, ona i suprug nisu pokrenuli postupak za uknjižbu prava vlasništva, nisu ishodili potrebnu ispravu sa upis prava vlasništva (kupoprodajni ugovor), a predugovor za kojeg navodi da je sklopljen ne prileži spisu, niti bilo koji od aktera tog navodnog pravnog posla raspolaže sa takvim predugovorom, a osim toga ona i suprug nisu pokrenuli postupak za povrat novca od osoba za koje tvrde da su ih "nasamarili", misleći na svjedoka FE i drugotuženika. Stoga iskaz svjedokinje GE i tužitelja sud ne može ocijeniti kao vjerostojan, konzistentan i logičan, pa im sud ne poklanja povjerenje.

33. Iz svega navedenog razvidno je jedino da tužitelj sa svojom obitelji kontinuirano koristi navedeni stan još od 21. ožujka 2009. godine, i nitko drugi što nije apsolutno sporno u ovom postupku, dakle iz iskaza tužitelja i ostalih svjedoka dokazan je posjed tužitelja na nekretnini. Međutim faktični posjed na nekretnini koja je predmet ovrhe ne spriječava provedbu ovrhe na toj nekretnini, jer je materijalna prepostavka osnovanosti prigovora treće osobe određeno pravo na predmetu ovrhe, a ne faktični odnos prema predmetnoj nekretnini. To što tužitelj i njegova obitelj ima posjed nekretnine svakako nije dokaz da su isti stekli i vlasništvo nekretnine. Iskazi ostalih svjedoka koji samo potvrđuju kontinuirani posjed tužitelja i njegove obitelji također nisu od utjecaja na predmet postupka, jer tužitelj niti jednim dokazom nije dokazo na nedvojben način da je sa vlasnikom nekretnine sklopio pravni posao kojim ima za posljedicu stjecanje prava vlasništva nekretnine, dakle nije dokazao ni titulus ni modus stjecanja vlasništva nekretnine. Iz svega prezentiranog jedino je zaključiti da tužitelj i njegova obitelj koriste stan s osnove najamnog odnosa, zbog čega se zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje prava vasništva ukazuje potpuno neosnovan. 34. Također pregledom povijesnog izvatka iz zemjišne knjige nije vidljiva nikakva zabilježba pokušaja uknjižbe ili predbiježbe prava vlasništva na nekretnini od strane tužitelja.

35. Nadalje, prvotuženik uživa i sva prava temeljem instituta zaštite povjerenja u istinitost i potpunost upisa u zemjišnu knjigu. Dakle iz samog stanja zemljišne knjige jasno proizlazi da prvotužitelj kao ovrhovoditelj nije znao niti imao dovoljno razloga posmunjati u potpunost i istinitost upisa prava suvlasništva na me AE u zemljišnim knjigama. Tužitelj je svakako ako isti tvrdi da je vlasnik trebao ranije pokrenuti postupke za zaštitu svog prava, upravo dugotrajno čekanje na upis prava vlasništva ukazuje da isti nema titulus za stjecanje, jer da ima barem bi pokušao upisati pravo vlasništva. Stoga nisu osnovani navodi tužitelja da bi prvotuženik bio nesavjestan, nepošten ili da bi zloupotrijebio svoje pravo, niti je potrebna analiza takve ocjene na strani prvotuženika, jer u ovom postupku tužitelj nije dokazao ni vlasništvo niti predmnjevano vlasništvo predmetne nekretnine, odnosno njegov posjed nije niti zakonit niti pošten. Naime, zakonit je onaj posjed koji se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva. Savjestan (pošten) posjed postoji kada posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dakle kada posjednik opravdano vjeruje da je stvar pribavio od vlasnika. Tužitelj dakle nema valjanu osnovu za stjecanje prava vlasništva, a ujedno zna da stvar koju posjeduje nije njegova.

36. Obzirom da tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva nekretnine pravnim poslom – kupoprodajom, na kojem činjeničnom supstratu temelji tužbu, te kako prejudicijelno pitanje stjecanja prava vlasništva nije osnovano, to se ukazuje i neosnovan zahtjev tužitelja da se ovrha na predmenoj nekretnini proglasi nedopuštena jer je upravo prigovor treće osobe (tužitelja) bio temeljem na čl. 59.st.1. i 2. OZ-a, a u istom ovom parničnom postupku takve činjenice na kojima je tužitelj temeljio prigovor da je vlasnik predmetne nekretnine nisu dokazane.

37. Kako je već ranije rečeno polazeći od odredbe čl. 201. ZPP-a, kojom je propisano ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni i nužni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji što su ih poduzeli drugi suparničari proteže i na one koje te radnje nisu poduzeli, u smislu navedene odredbe sud nije prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja niti prema drugotuženiku AE, neovisno od tome što se isti nije protivio proglašenju ovrhe nedopuštenom, već samo utvrđenju prava vlasništva.

38. Stoga je sud nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj međusobnoj vezi, te temeljem rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, osnovom odredbi čl. 7. st. 1., čl. 8. i čl. 219. st.1 Zakona o parničnom postupku („Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08 , 123/08 , 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19- nastavno ZPP-a, koji se Zakon ima primijeniti u ovom postupku), odlučio odbiti tužbeni zahtjev tužitelja sve kao u izreci presude.

39. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1., čl. 155., te odredbi čl. 158. st.1. ZPP-a, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23, dalje OT), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 53/19, 92/2021) i priloženom popisu parničnog troška, imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te primjenjujući Tarifu važeću na dan zaključenja glavne rasprave.

40. Kako su prvotuženik i drugotuženik kao jedinstveni i nužni supraničari u cijelosti uspjeli u postupku, tužitelj je dužan istima nadoknaditi troškove postupka, međutim troškove je popisao isključivo prvotuženik, pa je tužitelj u obvezi nadoknaditi troškove prvotuženiku.

41. Prvotuženiku koji je bio zastupan po kvalificiranom punomoćniku koji je odvjetnik priznaje se sljedeći trošak: za sastav odgovora na tužbu po 250 bodova (Tbr.7.t.1. OT),

zastupanje na

ročištima od

dana

8.11.2023.,

30.01.2024.,10.04.2024.,10.06.2024.,23.09.2024.,12.12.2024., sve po 250 bodova (Tbr.9. t.1), za sastav obrazloženog podneska od 5.10.2023. po 250 bodova, ukupno 2000 bodova, a prema vrijednosti boda od 2,00 EUR, pretvoreno u eure daje iznos od 4.000,00 EUR, uz popisani PDV (25%) daje ukupan iznos od 5.000,00 EUR. Navedenom iznosu treba pridodati iznos trošak pristojbe odgovora na tužbu od 200,00 EUR, što daje ukupan iznos od 5.200,00 EUR, koji iznos je tužitelj dužan nadoknaditi prvotuženiku.

42. Na iznos troška teku zatezne kamate od presuđenja do isplate temeljem čl. 151. st.3. ZPP-a, prema stopi zatezne kamate sukladno čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,/41/08,125/11,78/15.,29/18, 126/21,114/22, 156/22, 155/23, ZOO).

U Trogiru, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Danira Vujević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi ovom sudu elektroničkom komunikacijom ili u pisanom obliku u 3 primjerka (čl.106.a st.5.ZPP), a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

- pun. tužitelja OD Ljubičić, Vrdoljak i partneri d.o.o., Split, Sukoišanska 4

- pun. prvotuženika TE, odvjetnik u [adresa]

- pun. drugotuženika ŠE, odvjetniku u [adresa]

- spis, ovdje

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte