Poslovni broj: P-1165/2022-28

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Kalauz i dr., odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici TI, VI, Mateja Vidaković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. prosinca 2024., u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hrvoja Kalauza, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika FI, odvjetničke vježbenice, dana 24. siječnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuju su ništetnim dijelovi odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu broj 168-50- 3299380, sklopljenog dana 2. ožujka 2006. između tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao Kreditora, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke.

II/ Utvrđuju se ništetnim dijelovi odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu broj 168-50- 3299380, sklopljenog dana 2. ožujka 2006. između tužitelja CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao Kreditora, kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak.

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.844,96 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 9,94 EUR od 2.12.2008.pa do isplate,

- na iznos od 13,85 EUR od 8.2.2009.pa do isplate,

- na iznos od 16,67 EUR od 28.2.2009.pa do isplate,

- na iznos od 17,95 EUR od 29.3.2009.pa do isplate,

- na iznos od 14,73 EUR od 29.4.2.2009.pa do isplate,

- na iznos od 15,41 EUR od 28.5.2009.pa do isplate,

- na iznos od 9,93 EUR od 8.7.2009.pa do isplate,

- na iznos od 5,90 EUR od 18.7.2009.pa do isplate,

- na iznos od 6,97 EUR od 12.8.2009.pa do isplate,

- na iznos od 9,10 EUR od 1.10.2009.pa do isplate,

- na iznos od 8,91 EUR od 27.10.2009.pa do isplate,

- na iznos od 6,76 EUR od 14.11.2009.pa do isplate,

- na iznos od 10,80 EUR od 29.12.2009.pa do isplate,

- na iznos od 14,03 EUR od 20.1.2010.pa do isplate,

- na iznos od 18,63 EUR od 26.2.2010.pa do isplate,

- na iznos od 17,57 EUR od 1.4.2010.pa do isplate,

- na iznos od 23,81 EUR od 20.5.2010.pa do isplate,

- na iznos od 22,63 EUR od 21.11.2010.pa do isplate,

- na iznos od 24,94 EUR od 21.12.2010.pa do isplate,

- na iznos od 44,91 EUR od 21.1.2011.pa do isplate,

- na iznos od 40,80 EUR od 18.2.2011.pa do isplate,

- na iznos od 53,36 EUR od 19.3.2011.pa do isplate,

- na iznos od 49,02 EUR od 19.4.2011.pa do isplate,

- na iznos od 42,04 EUR od 21.5.2011.pa do isplate,

- na iznos od 56,77 EUR od 17.6.2011.pa do isplate,

- na iznos od 75,50 EUR od 21.7.2011.pa do isplate,

- na iznos od 62,24 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 66,89 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 60,97 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 62,03 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 87,15 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 89,60 EUR od 11.8.2011.pa do isplate,

- na iznos od 110,58 EUR od 11.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 2.674,56 EUR od 11.8.2011. pa do isplate, za razdoblje do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.016,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.2. Tužitelj u tužbi od 01. ožujka 2022. navodi da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 168-50-3299380 od 2. ožujka 2006., tuženik je odobrio tužitelju kredit u iznosu od 30.000,38 CHF, obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca. Prema članku 2. predmetnog Ugovora ugovorena je redovna kamata po stopi od 5,50% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, a prema članku 7. propisan je način otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnji dan u mjesecu. U bitnom ističe da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, pri čemu činidba u pogledu kamate koju je tužitelj bio dužan plaćati nije bila niti određena niti odrediva, jer u samom Ugovoru nisu utvrđeni nikakvi kriteriji niti parametri uz koje je vezana odluka o promjeni kamatne stope niti je o tome obaviješten od strane tuženika. Također, ističe da prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika nije bio obaviješten o postojanju posebnih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF (tzv. riziku "valute utočišta") odnosno da je tuženik propustio tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga ističe da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i primjena valutne klauzule u CHF nepoštene odnosno ništetne te se u smislu odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF i o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženika, tuženik dužan vratiti sve što je primio temeljem istih odredbi, odnosno isplatiti tužitelju preplaćenu razliku u anuitetima koja je tijekom otplate predmetnog kredita (u razdoblju od početka otplate 4. svibnja 2006. do prijevremene otplate kredita dana 10. kolovoza 2011.) nastala zbog rasta tečaja CHF i zbog povećanja početne kamatne stope sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate te navodi da je izvršenim izračunom utvrdio više plaćen novčani iznos od 16.094,64 kuna. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi predlaže utvrditi ništetnim dijelove odredbe čl.2. predmetnog Ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke Banke te dijelove odredbe čl.7. predmetnog Ugovora kojima je kao ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica naveden švicarski franak te s osnove povrata preplaćenih kamata i tečajne razlike potražuje isplatu ukupnog iznosa od 16.094,64 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnica kako je to navedeno u zahtjevu iz tužbe, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

1.2. Tijekom postupka, na pripremnom ročištu održanom 19. siječnja 2023., tužitelj u bitnom navodi da novčani tužbeni zahtjev (postavljen u tužbi) ističe samo s osnove povrata preplaćene razlike tečaja po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF te nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavljenim tužbenim zahtjevima u podnesku od 11. svibnja 2023. s osnove povrata preplaćene razlike tečaja CHF potražuje isplatu ukupnog iznosa od 3.844,96 EUR (28.969,88 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine preplaćene iznose glavnica od sljedećeg dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate (kako je to pobliže navedeno pod točkom III/ izreke ove presude), uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno u bitnom ističe da su deklaratorni tužbeni zahtjevi neodređeni jer da nije precizno navedeno koje dijelove odredbi čl.2. i 7. predmetnog Ugovora tužitelj traži utvrditi ništetnima, pa stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Nastavno, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu te u bitnom navodi da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj razini i nisu izvođeni nikakvi dokazi na okolnost jesu li sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene. S obzirom da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, smatra da se presude na koje se tužitelj poziva u tužbi ne mogu primijeniti niti posredno na predmetni Ugovor te se u tom smislu poziva na stajalište sadržano u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasne, laka uočljive i razumljiva i to, kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja, kao i da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF te da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni Ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Nadalje ističe da u trenutku zaključenja Ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao, kao i da se u svezi odredbe o valutnoj klauzuli među strankama pojedinačno pregovaralo te da je tužitelj tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita). Smatra i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Ista je sadržana već u čl. 2. ugovora o kreditu, pisana je jednakim slovima kao i ostatak ugovora, a razumljivost riječi "promjenjiva" tuženik ne smatra spornim. Metoda i kriterij promjene kamate propisani su tuženikovim općim aktima, čija je primjena ugovorena u čl. 9. st. 3. Ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom Ugovora izjavio da je s tekstom istih općih akata upoznat. Tuženik ističe da je kamatnu stopu mijenjao zbog opravdanih razloga, u skladu sa svojim uredno objavljenim i pristupačnim općim aktima, čije je primjena bila ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora te da u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala obveza tuženika, niti drugih banaka da u pogledu promjenjive kamatne stope ugovaraju egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, s time da navodi da je i prije usklađenja poslovanja s odredbama kasnije donesenih Zakona o kreditnim institucijama (donesen 13. listopada 2008. s kasnijim izmjenama) i Zakona o potrošačkom kreditiranju (donesen 30. lipnja 2009. s kasnijim izmjenama), koristio ugovorno ovlaštenje da temeljem svoje odluke mijenja kamatne stope onda kada je za to imao opravdani razlog vodeći se pri tome načelima savjesnosti i poštenja te zabrane zlouporabe prava. Navedeno postupanje bilo je u skladu i s Direktivom 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je tuženik u tada važećim Općim uvjetima poslovanja sa stanovništvom kojim se propisuju osnovna pravila poslovnih odnosa tuženika i njegovih klijenata, u toč. VI propisao opće načelo da banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika, cijene novaca i kapitala na domaćem i inozemnim tržištima. Ističe da je ugovore s valutnom klauzulom vezane za CHF počeo sklapati u drugom kvartalu 2004.; da su tržišni parametri koji su utjecali na formiranje kamatnih stopa za autokredit s valutnom klauzulom u CHF bili kretanje: 6-mjesečnog LIBOR-a za CHF, 3-godišnje premije rizika za hrvatsko tržište (tzv. CDS) i 6-mjesečni trošak regulacije izračunat za obveznu pričuvu banka koja se mora održavati na računu HNB-a (po propisanoj naknadi) i za propisani minimum pokrića deviznih obveza banaka s kratkoročnim deviznim potraživanjima te da navedeni parametri predstavljaju opravdani razlog za promjenu kamatne stope potrošačima. Promjene prethodno navedenih parametara korespondiraju s promjenama kamatne stope tužiteljevog ugovora o kreditu s tim da su troškovi financiranja od 2007. do 2011. porasli više nego što je tuženik povećao kamatnu stopu. Pritom tuženik ističe da razlika između kamatne stope i zbroja tih parametara ne predstavlja tuženikovu dobit jer ti parametri ne obuhvaćaju sve ostale troškove tuženikovog poslovanja npr. troškovi za plaće djelatnika, režije, poreze i sl. Tuženik je svoje djelatnike obučavao na način da potrošačima ukazuju na rizik promjene kamate stope, tako da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora na taj rizik upozoren i nije mu mogao ostati nepoznat. HNB je javno potvrdio valjanost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a nužnost njenog ugovaranja nije dovedena u pitanje niti u postupku kolektivne zaštite. S obzirom da ugovorne stranke nisu sklopile ugovor s fiksnom kamatnom stopom već s promjenjivom kamatnom stopom , smatra da tužitelj ne može zahtijevati da mu se vrate iznosi koje je platio kao da je sklopljen ugovor s fiksnom kamatnom stopom. Ističe da je u svemu postupao u skladu s propisima koji reguliraju njegovo poslovanje te da je njegovo postupanje bilo u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, kao i da je predmetni Ugovor ispunjen i da se stoga ništetnost ne može isticati jer da se radi o zabrani manjeg značaja, slijedom čega osporava osnovanost zahtjeva za povrat utuženih iznosa te pravo na isplatu zateznih kamata. Također, osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe i prigovor zastare. U odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev u podnesku tužitelja od 11. svibnja 2023. protivi se preinaci tužbe te podredno u odnosu na povećani dio tog tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare, jer da se u odnosu na tijek zastarnih rokova preinačena tužba ima smatrati novom tužbom. U bitnom ističe i da je u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva za isplatu potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose u anuitetima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od onog u vrijeme isplate predmetnog kredita. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.

3. u odnosu na protivljenje tuženika preinaci tužbe povećanjem novčanog tužbenog zahtjeva prema podnesku tužitelja od 11. svibnja 2023., ističe se da je navedeni tužbeni zahtjev postavljen nakon provedenog financijskog vještačenja te da prije nalaza i mišljenja vještaka tužitelj nije mogao imati potpuna saznanja o pojedinim preplaćenim mjesečnim iznosima, slijedom čega se radi o situaciji iz čl.190. st. 2. ZPP-a, pa je stoga sud navedenu preinaku dopustio na ročištu od 20. veljače 2024. Valja ukazati i da je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenog 2021. zauzet stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem .

4.Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 168- 50-3299380 od 2. ožujka 2006. (listovi 8-14 spisa), Otplatni plan (listovi 16-26 spisa), Dopis od 11. veljače 2022. (list 28 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje od 31.03.2006. do 16.02.2022. (listovi 29-33 spisa), Zahtjev za kredit (list 48 spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.01.2006. do 31.03.2006. (listovi 49-51spisa),provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Branki Lukačević-Gregić iz društva Terra Expert Cosulting j.d.o.o. (listovi 75-82 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 288-289 spisa).

5. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz priložene dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno je utvrđeno sljedeće:

-da je tuženik u ponudi imao kredite u CHF/EUR za kupnju novih i rabljenih automobila, iz koje ponude proizlazi da je najpovoljnija kamatna stopa bila za kredite uz valutnu klauzulu u CHF;

-da je tužitelj podnio tuženiku zahtjev za kredit (s namjenom kupnje automobila Seat) s valutnom klauzulom u CHF,

-da je između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, zaključen Ugovor o kreditu broj 168-50-3299380 od 2. ožujka 2006., s namjenom kupnje novog vozila marke VOLKSWAGEN (čl.6. i čl.8. ), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 30.00,39 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl.1.), uz redovnu kamatu po stopi od 5,50% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.2. st.1 ) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.); da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu…, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu… (čl.7.st.1.);

-da je javni bilježnik Igor Lučev iz Šibenika, odnosno javnobilježnički prisjednik kod istog javnog bilježnika ĆI dana **.**.2006. izdao Potvrdu privatne isprave poslovni broj OU-139/06 kojom je potvrdio da je tužitelju prethodno navedeni Ugovor pročitan i upozoren je da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;

-da su u otplatnom planu i prijepisu knjigovodstvene kartice precizno navedeni anuiteti, datumi dospijeća i plaćanja istih uz prikaz tečajne razlike i kamate,

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kredit te nije bilo sporno da je svrha predmetnog Ugovora bila potrošačka u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03). Također, nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen (prijevremenom otplatom 10. kolovoza 2011.)

8. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

8.2. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

-Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

9. Pri tome se ističe da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10. Navedeno pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana

postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

11. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

12. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

13. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

14. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

15. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

16. S obzirom na prethodno iznesena stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH sud nije našao potrebnim izvoditi dokaz saslušanjem svjedoka ĆI (javnobilježničkog prisjednika) na okolnost obaviještenosti tužitelja o sadržaju i smislu spornih ugovornih odredbi odnosno okolnosti solemnizacije predmetnog Ugovora (kako je to tuženik predložio) te je navedeni dokazni prijedlog tuženika odbio na ročištu od 20. veljače 2024. Valja navesti da je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenjem dokaza saslušanjem svjedokinje RI (zaposlenice tuženika), pri čemu prethodno nije niti tvrdio da bi navedena svjedokinja osobno sudjelovala u postupku obrade i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

18. Sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv iskaz tužitelja (listovi 171-172 spisa) iz kojeg u bitnom proizlazi da se on radi kreditiranja kupnje predmetnog osobnog vozila marke VW Touran kod auto kuće iz Šibenika, po uputi te auto kuće koja je s tuženikom imala poslovnu suradnju, obratio banci tuženika. Imao je kontakte sa zaposlenicima tuženika u poslovnici u Šibeniku, koji su unaprijed pripremili tekst predmetnog Ugovora o kreditu, a tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama osim o iznosu kredita. Bio mu je ponuđen samo kredit s valutnom klauzulom u CHF, što je prihvatio. Od strane zaposlenika tuženika prije niti u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio informiran o postojanju bilo kakvih većih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na kredit s valutnom klauzulom u EUR. Također, nije bio informiran u kojim okolnostima može doći do promjene početno ugovorene kamatne stope, niti o kriterijima i parametrima navedene promjene, a nije mu bila prezentirana niti Odluka o kamatnim stopama Kreditora koja se spominje u čl. 2. Ugovora. Zbog povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita mjesečni anuitet od početnog u visini od cca 1.800,00 kuna u jednom razdoblju porastao mu je na iznos od cca 3.000,00 kuna. Budući mu je bilo teško otplaćivati predmetni kredit, bio je primoran prodati osobno vozilo koje je kupio tim kreditom, a kako bi prijevremeno otplatio predmetni kredit. Navedeno vozilo kupio je i koristio isključivo za privatne potrebe, uglavnom za prijevoz djeteta koje ima posebne potrebe.

19. Budući iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da u dijelu članka 2. sadrži odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja u skladu s jednostranom odlukom tuženika odnosno njegovim internim aktom te u dijelu članka 7. sadrži odredbe kojima je obveza plaćanja anuiteta predmetnog kredita vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF, a koje su sporne odredbe u bitnom istovjetne odredbama u razmatranim u odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, kao i imajući u vidu sadržaj prihvaćenog iskaza tužitelja, ovaj sud nalazi da tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja kao potrošača u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, o kojima stranke nisu pojedinačno pregovarale. U odnosu na prigovor tuženika da je sporni ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a da odluke na koje se tužiteljica poziva nije moguće primijeniti na auto kredite, valja napomenuti da auto krediti nisu isključeni iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Pri tome valja istaknuti da je odredba o promjeni kamatne stope uz odredbu o primjeni valutne klauzule odlučujuća ugovorna odredba te je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, pa tako odredba čl. 2. kojom se određuje način promjene kamatne stope u svezi s odredbama kojima je obveza otplate kredita vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF sadržanim u čl.7. Ugovora, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice i dovode do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Neosnovano tuženik ističe da su njegovim Općim uvjetima poslovanja (na primjenu kojih je tužiteljica pristala potpisom Ugovora) propisani kriteriji promjenjivosti kamatne stope, imajući u vidu da se u tom dijelu radi o tek općenitim formulacijama koje nisu sasvim razumljive prosječnom potrošaču, pa tako niti tužitelju (koji je po zanimanju vozač, a ne financijski stručnjak), bez navođenja precizno određenih uvjeta promjenjivosti kamatne stope i referentne stope za koju se veže promjena, pri čemu valja dodati da o općim uvjetima poslovanja banke nije moguće pregovarati. Također, imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnoj (jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj) odredbi, koja bi bila izuzeta iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na sadržaj spornih odredbi te opseg informiranosti od strane tuženika, koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

21. Također, valja napomenuti kako okolnost na koju upućuje tuženik - da je sporni ugovor o kreditu solemniziran i da je kredit otplaćen - sama po sebi ne utječe na pravo tužitelja zatražiti zaštitu u smislu čl.1111.st.1. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23) u vezi s čl.323.st.1.ZOO-a, a kako se radi o povredi u pravcu ništetnosti dijela odredaba koje su bitan element ugovora - cijena - to nema mjesta niti zaključku da bi se radilo o povredi manjeg značaja.

22. Imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, na koju se tužitelj pozvao, a tuženik s druge strane, nije dokazao nikakve posebne okolnosti, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nije primjenjiva navedena pravomoćna odluka, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su nepoštene odnosno ništetne i odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke tuženika te odredbe predmetnog Ugovora kojima je obveza otplate predmetnog kredita ugovorena uz primjenu valutne klauzule u CHF (ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), sadržane u člancima 2. i 7.predmetnog Ugovora.

23. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je stoga prihvaćen zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti prethodno navedenih dijelova odredbi čl.2. i čl.7. Ugovora te odlučeno kao pod točkama I/ i II/ izreke, pri čemu je suprotno stajalištu tuženika navedeni deklaratorni zahtjev jasan i određen.

24. Pri tome shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništavim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose koje potražuje po osnovi ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF i to kao razliku koja u razdoblju od početka otplate do konačne otplate kredita proizlazi zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita.

25.1. U odnosu na pitanje zastare valja ukazati da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 odnosno od 14. lipnja 2018. za odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

25.2. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 1. ožujka 2022., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

25.3. Ovdje valja navesti da na neosnovanost prigovora zastare ne utječe niti okolnost da je tužitelj, nakon provedenog financijskog vještačenja, u podnesku od 11. svibnja 2023. djelomično preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva s osnove povrata preplaćene razlike valutnog tečaja, s obzirom da se radi o (nepravoj) preinaci po istoj činjeničnoj osnovi na kojoj se temelji istovjetni zahtjev iz tužbe (koju je sud dopustio sukladno čl. 190. i čl.191 ZPP-a), pri čemu zastara prekinuta već podnošenjem tužbe, a ne u trenutku preinake povećanjem tužbenog zahtjeva (navedeno pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2).

26. Radi utvrđivanja činjenica u svezi visine tužbenog zahtjeva tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije Branki Lukačević-Gregić iz društva TERRA Expert Consulting j.d.o.o. (listovi 75-82 spisa), iz čijeg nalaza u bitnom proizlazi da je isplata kredita izvršena dana 06. ožujka 2006. te da je u razdoblju od početka otplate kredita do dana prijevremene otplate kredita (10. kolovoza 2011.), tečaj CHF oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom korištenja kredita. Nadalje, u bitnom proizlazi da ukupan iznos preplata zbog rasta tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate (tzv. pozitivna razlika) iznosi 3.844,96 EUR (28.969,88 kuna), a da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativna razlika) ukupno iznosi 278,03 EUR (2.094,80 kuna), pri čemu su pojedini više i manje plaćeni mjesečni iznosi u EUR, kao i datumi plaćanja, prikazani u stupcima 14., 17. i 19., Tabele 1 nalaza i mišljenja na listovima 78-80 spisa.

27. Sud je u cijelosti prihvatio prethodno navedeni nalaz i mišljenje vještakinje za financije budući je isti sačinjen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije te sukladno postavljenom zadatku, s time da valja istaknuti da se tuženik izričito očitovao da ne osporava pravilnost matematičkih izračuna koji su dani u pisanom nalazu i mišljenju vještakinje za financije.

28. Pri tome, prema stajalištu ovog suda tzv. negativne razlike valutnog tečaja nije moguće uzeti u obzir kod konačnog obračuna. Naime, tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Također, valja dodati i da tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev, niti je na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Stoga u konkretnom slučaju sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja po osnovi preplaćene razlike tečaja s negativnim razlikama tečaja nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. U tom pravcu tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i broj Rev-677/2023 od 13. veljače 2024.

29. Slijedom prethodno navedenog, sud nalazi da je tuženik u obvezi prema tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem, pa kako je na temelju rezultata provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da je zbog rasta tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u odnosu na tečaja na dan isplate kredita ukupno više plaćeno 3.844,96 EUR, pri čemu su datumi plaćanja i pojedini više plaćeni mjesečni iznosi u EUR vidljivi iz Tabele 1 nalaza i mišljenja na listovima 78-90 spisa (stupci 14. i 16.), sukladno kojem izračunu je tužitelj uskladio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, to je tužitelju sukladno postavljenom zahtjevu dosuđen iznos od 3.844,96 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice od sljedećeg dana nakon dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III/ izreke, temeljem, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl. 1115. i čl. 29.st. 1 ZOO-a.

30. Odluka o kamatnoj stopi na dosuđene iznose glavnica za razdoblje do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

31. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a.

31.1. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenim punomoćnicima odvjetnicima, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 3 podneska (od 09. prosinca 2022., 11. svibnja 2023. i 20. listopada 2023.), prema Tbr 8/1-po 100 bodova te za zastupanje na 3 ročišta (od 19. siječnja 2023., 20. veljače 2024. i 10. prosinca 2024.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 700 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od od 2,00 EUR i priznati PDV od 25% iznosi 1.750,00 EUR. Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 199,08 EUR te zatraženi trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu 67,81 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 2.016,89 EUR (toč. IV/ izreke).

31.2. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

31.3. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe za prvostupanjsku presudu, jer nema temelja za naplatu iste temeljem čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne Novine" 51/23).

U Zagrebu, 24. siječnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika