REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1206/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB: 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom uredu Metelko, Knežević & partneri, radi isplate, zaključio je glavnu i javnu raspravu dana 16. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ane Gujić, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnika tuženika DR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, a 24. siječnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 663,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 34,32 eura od 2. svibnja 2007. do isplate,

- 44,09 eura od 2. lipnja 2007. do isplate,

- 56,99 eura od 2. srpnja 2007. do isplate.

- 56,89 eura od 2. kolovoza 2008. do isplate,

- 39,23 eura od 2. rujna 2007. do isplate,

- 65,52 eura od 2. listopada 2007. do isplate,

- 58,91 eura od 2. studenog 2007. do isplate,

- 47,72 eura od 2. prosinca 2007. do isplate,

- 49,74 eura od 2. siječnja 2008. do isplate,

- 10,23 eura od 2. veljače 2008. do isplate,

- 15,97 eura od 2. ožujka 2008. do isplate,

- 41,84 eura od 2. travnja 2008. do isplate,

- 37,99 eura od 2. svibnja 2008. do isplate,

- 35,71 eura od 2. lipnja 2008. do isplate,

- 17,30 eura od 2. srpnja 2008. do isplate,

- 54,00 eura od 2 kolovoza 2008. do isplate,

- 45,75 eura od 2. rujna 2008. do isplate,

- 9,50 eura od 2. listopada 2008. do isplate, koje teku do 31.12.2007. po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 28.314,46 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 15,97 eura od 3. ožujka 2008. do isplate,

- 41,84 eura od 1. travnja 2008. do isplate,

- 162,14 eura od 3. studenog 2008. do isplate,

- 31,57 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 186,19 eura od 2. siječnja 2009. do isplate,

- 195,98 eura od 2. veljače 2009. do isplate,

- 208,62 eura od 3. ožujka 2009. do ispate,

- 160,13 eura od 4. travnja 2009. do isplate,

- 177,88 eura od 4. svibnja 2009. do isplate,

- 124,94 eura od 12. lipnja 2009. do isplate,

- 131,07 eura od 6. srpnja 2009. do isplate,

- 128,78 eura od 4. kolovoza 2008. do isplate,

- 147,83 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

- 124,85 eura od 3. listopada 2009. do isplate,

- 126,63 eura od 6. studenog 2009. do isplate,

- 152,70 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 186,45 eura od 14. siječnja 2010. do isplate,

- 212,50 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 204,36 eura od 1. ožujka 2010. do ispate,

- 250,11 eura od 21. travnja 2010. do isplate,

- 267,25 eura od 11. svibnja 2010. do isplate,

- 25.076,62 eura od 11. svibnja 2010. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelja zahtijeva isplatu iznosa od 5,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. travnja 2007. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 4.766,93 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 24. siječnja 2025. do isplate, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

V. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.258,07 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik 12. veljače 2007. sklopio sa korisnikom kredita, RR Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607- 5103411675, kojim je tuženik korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 408.000,00 CHF obračunatom prema srednjem tečaju banke na dan isplate kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). U članku 7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za korisnika kredita obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro računa banke. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Ugovorom o cesiji, Ustupitelj je kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, na ovdje tužitelja kao Primatelja. Iz Ugovora o cesiji vidljivo je da Ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kako se dalje navodi. U postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće su i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Imajući u vidu sve navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konačne otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito korisniku kredita primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku korisnik kredita preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji su se zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 28.298,27 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja. Navodi da je tuženik kao kreditor sklopio predmetni Ugovor o kreditu s korisnikom kredita, i to na temelju zahtjeva korisnika kredita kao klijenta tuženika, dok je prilikom odobravanja predmetnog Ugovora o kreditu sukladno prisilnim zakonskim propisima morao provjeriti brojne činjenice u odnosu na korisnika kredita te je tuženik u kreditni odnos ušao na temelju kreditnog zahtjeva korisnika kredita i s ciljem odobravanja predmetnog kredita upravo korisniku kredita. Upravo zbog tog posebnog odnosa koji čini preduvjet potrošačkog prava, smatra kako tražbina koju tužitelj potražuje ovom tužbom nije mogla biti predmetom prijenosa između tužitelja i korisnika kredita jer je riječ o tražbini kojoj se po njenoj prirodi protivi prenošenje na drugoga, slijedom čega korisniku kredita i tužitelju na temelju odredbe članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima nije bilo moguće ustupiti predmetnu tražbinu odnosno isto je nedopušteno, te tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku od tuženika tužbom potraživati bilo kakve iznose. Tuženik ističe da je odredbom članka 14. stavka 12. Ugovora o kreditu određeno da „Klijent neće bez prethodne izričite suglasnosti Banke založiti, ustupiti, ili na bilo koji drugi način opteretiti bilo koje svoje pravo iz ovog Ugovora.“ Odredbom članka 2.1. Ugovora o cesiji, tužitelj i korisnik kredit ugovorili su da korisnik kredita kao ustupitelj sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi se temeljile ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu prenosi na tužitelja kao primatelja. Tuženik ističe da nije dao suglasnost korisniku kredita za sklapanja Ugovora o cesiji. Navodi da za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, a pri tome se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. U ovom postupku tužitelj dužan dokazati status potrošača za korisnika kredita, kao svoga prednika, te predložiti dokaze na kojima temelji njegov status potrošača. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari, jer je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023. pa je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je korisnik kredita vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, dok je odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C- 81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Tuženik ističe kako su korisniku kredita bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i korisnika kredita na bilo koju opciju iz ponude; težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predsavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima, pa tako i predniku tužitelja kao korisniku kredita prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije korisnik kredita je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke korisniku kredita je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s korisnikom kredita. Osim toga, tuženik uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz UR (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir. Predloženim saslušanjima i dostavljenim pisanim iskazom i informativnim letcima tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene korisniku kredita, odnosno da je korisnik kredita bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a sve u skladu s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 i tuženikovom pravu na dokazivanje informiranosti korisnika kredita. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike. U pogledu uračunavanja negativnih razlika je konačnu odluku donio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju posl. broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. U podnesku od 9. siječnja 2024. tužitelj se očitovao na tuženikove navode iz odgovora na tužbu. U bitnome navodi da se status potrošača utvrđuje uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg je vidljiva namjena za koju je korisnik kredita kao fizička osoba s tuženikom zaključio ugovor o kreditu te nije vidljivo kako je navedeni ugovor zaključio u poslovne svrhe. Korisnik kredita je kredit digao radi kupnje stana, odnosno radi zadovoljavanja svakodnevnih životnih potreba pa je jasno kako je ugovor o kreditu potrošački govor, zaključen izvan trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita. Teret dokazivanja okolnosti koje bi ukazivale da je korisnik kredita zaključio ugovor u poslovne svrhe unatoč činjenici što je isti ugovor zaključio kao fizička osoba je na tuženiku, pa slijedom toga je tuženik dužan predložiti odgovarajuće dokaze. Tužitelj ne spori da je korisnik kredita u određenim mjesecima tijekom otplate kredita plaćao anuitete po tečaju nižem od početnog, ali tuženik zbog toga nema pravo isticati svoju tražbinu jer tužitelj temeljem takvog plaćanja anuiteta nije ništa primio bez osnove, obzirom takvim plaćanjem anuiteta po nižem tečaju tuženikova imovina nije niti u jednom dijelu bez osnove prešla u imovinu korisnika kredita na način da bi tuženik zbog ništetnosti odredbi tužitelju nešto previše platio. Stoga ne postoji nikakva zakonska osnova tužitelja za postojanje njegove protutražbine te tužitelj stoga poziva tuženika da objasni sudu temeljem koje pravne osnove bi eventualno istaknuo prigovor radi prebijanja. Navodi da se tuženik nema pravo pozivati se na utvrđenja o ništetnosti iz kolektivnog spora jer su ista ustanovljena isključivo u korist potrošača, obzirom je upravo tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ugovorio ništetne odredbe. Isto tako, zahtjevi tuženika glede negativne razlike su u zastari jer, obzirom su sva utvrđenja kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača, tako se i stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika, slijedom čega zastarni rok za stjecanje bez osnove od 5 godina za tuženika nikada nije prekinut te je do danas istekao za sve iznose na koje se poziva tuženik. Stoga tužitelj u odnosu na cjelokupne tražbine koje bi činile navodno potraživanje tuženika ističe prigovor zastare u cijelosti. Tužitelj ističe kako tuženik pogrešno smatra kako je u ovom postupku na tužitelju nanovo teret dokaza kako bi odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne, obzirom je navedeno jasno utvrđeno u kolektivnom sporu. Na tužitelju je teret dokaza jedino činjenice da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu koji sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u CHF (dalje u tekstu: VK) te da je isti sklopljen u vrijeme na koje se odnosi kolektivni spor, kao i visine tužbenog zahtjeva. O svemu navedenom, kao i o činjenici da u pojedinačnim postupcima nije potrebno provoditi dokazni postupak bilo kakvim saslušanjima, u prilog navoda tužitelja očitovao se i VSRH u svojoj odluci broj Rev- 3142/2018, od dana 19. ožujka 2019. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže u cijelosti odbiti istaknute prigovore kao neosnovane, te usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tuženika na podmirenja parničnih troškova.

4. Tuženik u podnesku od 6. ožujka 2024. ističe da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od EUR 639,53 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja), te tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi EUR 639,53 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačno naznačene iznose. Navodi da je istaknuti prigovor radi prebijanja uvjetni procesnopravni prigovor kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tuženik zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Odredbom članka 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Slijedom navedenoga, i u ovome pojedinačnom slučaju, potraživanje tužitelja treba umanjiti za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdobljima primjene tečaja koji je bio niži od tečaja na dan isplate kredita i primjene kamatne stope koja je bila niža od početno ugovorene kamatne stope s obzirom da se odnos parničnih stranaka svodi na te početno ugovorene parametre. Što se tiče prigovora zastare istaknutom od strane tužitelja u pogledu prigovora radi prijeboja, tuženik ističe sljedeće. Odredbom članka 198. stavka 1. ZOO-a propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Budući da tužitelj potražuje isplatu preplaćenih anuiteta za razdoblje od 12. veljače 2007. pa nadalje, a tuženik je stavio u prijeboj svoja potraživanja i to s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblje od 1. svibnja 2007. do 1. listopada 2008., to je očito da u trenutku stjecanja pretpostavki prijeboja (datumi kada su vršena plaćanja) nijedna tražbina tuženika prema tužitelju nije bila zastarjela. Stoga, tuženik otklanja tužiteljev prigovor zastare te ističe kako njegov prigovor radi prebijanja nije u zastari iz razloga što je odredbom članka 198. ZOO-a jasno propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave u spisu: Ugovor o ustupu tražbina od 26. lipnja 2023. (str. 5. – 8. spisa), Ugovor o kreditu 12. veljače 2007. (str. 37. – 47. spisa), otplatni plan (str. 11. – 24. spisa), pregled prometa po partiji (str. 11. – 17. spisa), Obavijest o promjeni kamatne stope (str. 22. – 24. spisa), otplatni plan (str. 25.

– 26. spisa), Potvrdu od 11. svibnja 2010. (str. 27. spisa), brisovno očitovanje (str. 28 – 29. spisa), rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Z-27277/10 (str. 30. spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu (str. 31. – 35. spisa), Zahtjev za dostavom isprava (str. 35. spisa), Ugovor o solidarnom jamstvu broj 510341675 (str. 48. spisa), Izvješće o izloženosti valutnom riziku (str. 80. 87. spisa), dopis Hrvatske narodne banke (str. 96. – 99. spisa), brošure (str. 90. – 94., 125.

- 142 spisa), pisani iskaz svjedoka UR (str. 88. – 90. spisa). Sud je saslušao svjedoka RR, dok nije saslušao svjedoka službenika banke jer je tuženik odustao od provođenja tog dokaza, te je proveo dokazni prijedlog financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o., Zagreb.

6. Ocjenom izvedenih dokaza, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/1, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), sud je zaključio da je tužbeni djelomično zahtjev osnovan i da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

7. Predmet spora jest zahtjev za isplatu iznosa od 28.319,93 eura na ime stečenog bez osnova, a koji iznos je korisnik kredita RR pretplatio tuženiku po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli sadržanim u Ugovoru o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103411675 od 12. veljače 2007. Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka (u podnesku od 5. ožujka 2024.) istaknuo prigovor radi prebijanja svoje protutražbine s osnova negativnih razlika, dok je u podnesku od 8. studenog 2024. uskladio istaknuti prigovor s provedenim vještačenjem tako da stavlja u prijeboj tražbinu u iznosu od 663,89 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelje se takvom usklađenju nije protivio.

8. Nije sporno da je 12. veljače 2007. tuženik sklopio s TR Ugovor o kreditu broj 1031262160/51400607-5103411675 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u protuvrijednosti od 408.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 7. ugovora je određeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunati po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke.

9. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojem stranke nisu prigovarale, proizlazi da je razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koji su više plaćeni), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. travnja 2007.) do konca otplate, a koja proizlazi iz razlike izmenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi 28.319,93 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika), dok negativne tečajne razlike koje proizlaze iz pada tečaja u odnosu na tečaj primijenjen prilikom, isplate predmetnog kredita iznose ukupno -663,89 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlike).

10. Nisu osnovani tuženikovi prigovori kojima tuženik upire da korisnik kredita nije Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je korisnik kredita fizička osoba (bez naznake da se radi o fizičkoj osobi koja obavlja registriranu djelatnost) pa se radi o potrošaču u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP), kojom je propisano da je potrošač« svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. S druge strane, tuženik je pri sklapanju ugovora imao svojstvo trgovca jer se radi o financijskoj instituciji u čiji redoviti predmet poslovanja ulazi odobravanje kredita. Nadalje, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je isti sklopljen namjenski, odnosno da se radi o stambenom kreditu građana – krediti za kupnju nekretnine, dok iz iskaza svjedoka RR, koji je iskazivao životno logično i kojem stranke nisu prigovarale, proizlazi da je odobreni kredit korišten za kupovnu stana, dakle, da se radi o kreditu odobrenom u svrhu koja nije trgovačka djelatnost. 11. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine od 26. svibnja 2023., koji je sklopljen između RR (ustupitelja) i Druga fundacija SPV d.o.o. (primatelja), utvrđeno je da je ustupitelj ustupio primatelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je tražbina iz Ugovora o kreditu prenesena na tužitelja, to je tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati od tuženika ispunjenje te tražbine, te u tom dijelu nisu osnovani tuženikovi prigovori nedostatka aktivne legitimacije.

12. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, – dalje u tekstu: ZOO) je propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

13. Tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina TR strogo osobe naravi. Naime, ovdje se radi o tražbini ustupitelja koji je potrošač sukladno odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP-a, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač). Pritom je tražbina koje je predmet ustupa novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

14. Europski sud je također zauzeo takvo pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) navodeći da: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Nadalje, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16. Presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 3. njene izreke utvrđeno je da je Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Erste&Steiermarkische bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 3. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

18. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

19. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502.c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

21. Također, i odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Pravomoćna presuda P-1401/12 se primjenjuje u smislu odredbe čl. 138.a ZZP- a i na ovaj parnični postupak jer ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženika koja je imao i korisnik kredita. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

23. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

24. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili RR i tuženik. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 12. veljače 2007., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

25. Međutim, za razliku od postupka po tužbi za zaštitu kolektivnog interesa u kojem se pružala apstraktna zaštita od nepoštenih ugovornih odredaba i u kojoj se nisu uzele u obzir specifičnosti konkretnog ugovornog odnosa, u postupku individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača (odnosno osobe na koju je potrošač prenio svoju tražbinu) ima mjesta dokazivanju je li se u pojedinačnom slučaju pregovaralo o spornim odredbama. Teret dokaza za tvrdnju da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo prenijet na trgovca, u konkretnom slučaju tuženika, koji je odgovarajućim dokaznim prijedlozima trebao dokazati njegovu tvrdnju da se ne može govoriti o nepoštenoj ugovornoj odredbi s obzirom da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Međutim, u ovoj parnici tuženik to nije dokazao. Tuženik je tijekom postupka mogao dokazivati da je korisniku kredita dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama i na tu okolnost predlagati dokaze. Tuženik je na tu okolnost predlagao dokaze uvidom u novinske članke/reklamne materijale/letke/brošure, što nisu adekvatna dokazna sredstva za utvrđivanje odlučne činjenice – obaviještenosti konkretnog korisnika kredita (RR) o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje novčane obveze korisnika kredita. Niti pisani iskaz CR, koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste, nije adekvatan dokaz jer se radi o osobi koja nije sudjelovala u sklapanju točno određenog ugovora o kreditu.

26. Nadalje, iz iskaza korisnika kredita RR, koji je sud prihvatio kao istinit jer je iskazivao u skladu s ispravama u spisu, a stranke iskazu nisu prigovarale, proizlazi da se korisnik kredita ne sjeća je li korisniku bilo omogućeno koju vrstu ugovora da sklopi, niti se ne sjeća zbog proteka vremena jesu li djelatnici banke prilikom pregovora za sklapanje ugovora upoznali korisnika sa značenjem valutne klauzule. Ne sjeća se niti je li prilikom pregovora imao mogućnost utjecati na sadržaj ugovora. Također proizlazi da nije bio upoznat sa značenjem valutne klauzule jer je po struci diplomirani inženjer elektrotehnike, dok su djelatnici banke svjedoku sugerirali da kredit ugovori u švicarskim francima, a ne u eurima, jer je to najbolja varijanta.

27. Dakle, na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, sud je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a utvrdio da se o spornim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te se pravna zaštita i utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjuju i na tužitelja kao stjecatelja prenesenog potraživanja. Naime, iz iskaza svjedoka, ne proizlazi da se o spornoj valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo niti da su korisniku kredita predočeni svi poznati aspekti odabira takve ugovorne odredbe kako bi mogao donijeti razumnu odluku na temelju potpune informacije koju joj je trebao pružiti upravo tuženik. 28. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 28.314,46 eura (koji se odnosi na isplate anuiteta od ožujka 2008. do 11. svibnja 2010.).

29. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa od 5,47 eura (koji je plaćen 1. travnja 2007.), sud je ocijenio da je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO- a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

30. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

31. Međutim, kako je najraniji iznos iz tužbe od 5,47 eura plaćen 1. travnja 2007., to je od dana izvršenog plaćanja do dana podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.) protekao opći zastarni rok od pet godina pa zastara koja je u trenutku podnošenja kolektivne tužbe bila već navršena, podnošenjem kolektivne tužbe nije niti mogla biti prekinuta, pa je u tom dijelu sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

32. U odnosu na ostale iznose koji su predmetom tužbe, od kojih je (idući) najraniji plaćen 3. ožujka 2008., nije protekao zastarni rok od dana kada je korisnik kredita imao pravo na povrat do trenutka podnošenja kolektivne tužbe, dok je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara. Kako je tužba u ovom parničnom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare), to nije nastupila zastara u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji iznosi 28.314,46 eura.

33. Sud je ocijenio da ne postoji tuženikova tražbina u iznosu od 663,89 eura prema tužitelju istaknuta u prigovoru radi prebijanja.

34. Naime, kako je sud našao da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna, to takva ništetna ugovorna odredba ne predstavlja ugovornu obvezu, već je ugovorna obveza korisnika kredita prema tuženiku platiti anuitete bez primjene valutne klauzule jer je ugovor bez te klauzule na snazi. Korisnik kredita je na temelju Ugovora o kreditu plaćao pojedine mjesečne anuitete primjenom valutne klauzule, pa u odnosu na anuitete koje je korisnik kredita primjenom valutne klauzule platio u manjem iznosu nego što bi platio bez valutne klauzule (663,89 eura), tuženiku bi pripadalo pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga, u odnosu na anuitete koji su plaćeni u manjem iznosu od onoga što je ugovorna obveza bez valutne klauzule, tuženik bi mogao zahtijevati ispunjenje od ugovorne strane (korisnika kredita), ali ne i od tužitelja kojem je Ugovorom u cesiji ustupljena tražbina po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada (čl. 1111. ZOO-). Tužitelju nisu prenesena prava i obveze iz Ugovora o kreditu, odnosno nije došlo do prijenosa tog ugovora na tužitelja, pa tužitelj nije pasivno legitimiran za plaćanje tzv. negativnih razlika.

35. Stoga je sud utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju istaknuta prigovorom radi prebijanja u iznosu od 663,89 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke).

36. Sud je u točki II. izreke naložio tuženiku plaćanje iznosa od 28.314,46 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačno naznačeni iznos, počeviši od 3. kolovoza 2008. do isplate, dok je točkom III. izreke odbio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 5,47 eura.

37. U odnosu na zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P- 1401/12 utvrđeno je pod točkom 3. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, koje između stranaka nije bilo sporno. Stopa zatezne kamate određena je za razdoblje od 1. siječnja 2008. prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

38. Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi iz čl. 151. st. 5., čl. 154. st. 25. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/12, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje u tekstu: Tarifa).

39. Tužitelj je uspio u parnici u omjeru od 99,98%,a što je neznatan dio u odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev pa je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a sud obvezao tuženika na naknadu opravdanih troškova tužitelju.

40. Tužitelju su opravdano nastali sljedeći troškovi: sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), sastav podneska od 9. siječnja 2024. kojim se očituje na navode iz odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), pripremno ročište od 11. ožujka 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sastav podneska d 12. ožujka 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 12. lipnja 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sastav podneska od 31. listopada 2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8.4.Tarife) jer se ne radi o obrazloženom podnesku, već o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 16. prosinca 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr.9.1. Tarife) te ročište za objavu u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.3. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a, te troškom sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 eura i pristojba na presudu u iznosu od 329,43 eura, kao i predujam za provedeno vještačenje u iznosu od 300,00 eura.

41. Tužitelju nije priznat trošak sastava prigovora protiv rješenja o sudskoj pristojbi jer trošak tog podneska ne može pasti na teret protivne strane niti je bio potreban za vođenje parnice.

42. Tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 4.766,93 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi propisanoj za tražbine iz ostalih odnosa, dok je u preostalom dijelu s pripadajućim zateznim kamatama tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan.

U Zagrebu, 24. siječnja 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun. putem eOglasne ploče suda

- tuženiku po pun. putem eOglasne ploče suda