REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5568/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šoš Maceljki, Mandić, Stanić&Partneri, d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. prosinca 2024. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja IT, odvjetničku vježbenicu i punomoćnicu tuženika GT, odvjetničku vježbenicu, dana 24. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju HT, iz [adresa], iznos u visini od 4.826,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznos:

- 1,30 EUR tekuće od 01. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- 17,77 EUR tekuće od 01. studenog 2008. godine pa do isplate,

- 4,52 EUR tekuće od 01. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- 18,66 EUR tekuće od 01. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- 20,98 EUR tekuće od 01. veljače 2009. godine pa do isplate,

- 21,94 EUR tekuće od 01. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- 18,94 EUR tekuće od 01. travnja 2009. godine pa do isplate,

- 19,41 EUR tekuće od 01. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- 15,50 EUR tekuće od 01. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- 12,17 EUR tekuće od 01. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- 12,91 EUR tekuće od 01. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- 14,84 EUR tekuće od 01. rujna 2009. godine pa do isplate,

- 14,62 EUR tekuće od 01. listopada 2009. godine pa do isplate,

- 12,79 EUR tekuće od 01. studenog 2009. godine pa do isplate,

- 16,22 EUR tekuće od 01. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- 18,72 EUR tekuće od 01. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- 22,75 EUR tekuće od 01. veljače 2010. godine pa do isplate,

- 21,70 EUR tekuće od 01. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- 26,90 EUR tekuće od 01. travnja 2010. godine pa do isplate,

- 25,76 EUR tekuće od 01. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- 28,13 EUR tekuće od 01. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- 43,88 EUR tekuće od 01. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- 40,51 EUR tekuće od 01. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- 49,59 EUR tekuće od 01. rujna 2010. godine pa do isplate,

- 46,67 EUR tekuće od 01. listopada 2010. godine pa do isplate,

- 40,49 EUR tekuće od 01. studenog 2010. godine pa do isplate,

- 51,19 EUR tekuće od 01. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- 65,72 EUR tekuće od 01. siječnja 2011. godine pa do isplate,

- 55,52 EUR tekuće od 01. veljače 2011. godine pa do isplate,

- 59,13 EUR tekuće od 01. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- 54,27 EUR tekuće od 01. travnja 2011. godine pa do isplate,

- 55,00 EUR tekuće od 01. svibnja 2011. godine pa do isplate,

- 73,10 EUR tekuće od 01. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- 74,38 EUR tekuće od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- 90,79 EUR tekuće od 01. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- 81,45 EUR tekuće od 01. rujna 2011. godine pa do isplate,

- 72,82 EUR tekuće od 01. listopada 2011. godine pa do isplate,

- 71,75 EUR tekuće od 01. studenog 2011. godine pa do isplate,

- 70,98 EUR tekuće od 01. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- 74,77 EUR tekuće od 01. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- 78,76 EUR tekuće od 01. veljače 2012. godine pa do isplate,

- 79,06 EUR tekuće od 01. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- 76,39 EUR tekuće od 01. travnja 2012. godine pa do isplate,

- 77,71 EUR tekuće od 01. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- 78,96 EUR tekuće od 01. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- 76,98 EUR tekuće od 01. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- 77,39 EUR tekuće od 01. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- 76,28 EUR tekuće od 01. rujna 2012. godine pa do isplate,

- 73,45 EUR tekuće od 01. listopada 2012. godine pa do isplate,

- 76,44 EUR tekuće od 01. studenog 2012. godine pa do isplate,

- 78,09 EUR tekuće od 01. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- 71,11 EUR tekuće od 01. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- 71,11 EUR tekuće od 01. veljače 2013. godine pa do isplate,

- 76,56 EUR tekuće od 01. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- 76,83 EUR tekuće od 01. travnja 2013. godine pa do isplate,

- 74,53 EUR tekuće od 01. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- 68,43 EUR tekuće od 01. lipnja 2013. godine pa do isplate,

- 68,26 EUR tekuće od 01. srpnja 2013. godine pa do isplate,

- 70,08 EUR tekuće od 01. kolovoza 2013. godine pa do isplate,

- 72,05 EUR tekuće od 01. rujna 2013. godine pa do isplate,

- 75,82 EUR tekuće od 01. listopada 2013. godine pa do isplate,

- 73,88 EUR tekuće od 01. studenog 2013. godine pa do isplate,

- 75,00 EUR tekuće od 01. prosinca 2013. godine pa do isplate,

- 76,27 EUR tekuće od 01. siječnja 2014. godine pa do isplate,

- 67,55 EUR tekuće od 01. veljače 2014. godine pa do isplate,

- 69,03 EUR tekuće od 01. ožujka 2014. godine pa do isplate,

- 67,95 EUR tekuće od 15. travnja 2014. godine pa do isplate,

- 66,84 EUR tekuće od 01. svibnja 2014. godine pa do isplate,

- 66,32 EUR tekuće od 01. srpnja 2014. godine pa do isplate,

- 68,75 EUR tekuće od 01. kolovoza 2014. godine pa do isplate,

- 70,19 EUR tekuće od 01. rujna 2014. godine pa do isplate,

- 69,83 EUR tekuće od 01. listopada 2014. godine pa do isplate,

- 71,38 EUR tekuće od 01. studenog 2014. godine pa do isplate,

- 72,47 EUR tekuće od 01. prosinca 2014. godine pa do isplate,

- 71,89 EUR tekuće od 01. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,70 EUR tekuće od 16. siječnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01.veljače 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. ožujka 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 02. travnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. svibnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. lipnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. srpnja 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. rujna 2015. godine pa do isplate,

- 72,67 EUR tekuće od 01. listopada 2015. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"2. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju HT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.244,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. "

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju HT, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.425,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. siječnja 2025. godine pa do isplate do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 13. travnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9012398427 na iznos u visini od 48.500,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, ovdje tuženika, ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od 4,65%. Navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja i da mu je ponuđen kredit vezan uz valutu CHF kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Ističe kako je razvidno da su u predmetnom Ugovoru postojala dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana uz švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa) što ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja, niti tijekom otplate nije mogao znati koliko će iznositi njegova kreditna obveza, a da je imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti, do mjere da ugrožava tužiteljevu egzistenciju nikada ne bi preuzeo takvu obavezu. Tužitelj navodi da pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, pa su time tuženici postupali protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Ističe da je sklopio s tuženikom Aneks Ugovora o kreditu broj 9012398427 kojim se regulirala konverzija kredita iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, ali da postoji ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu te pravo tužitelja na isplatu. Nadalje navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja jer je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Tužitelj i s osnove razlike u glavnici koja je nastala u trenutku konverzije. Tužitelj navodi da nije u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev jer mu tuženik nije dostavio relevantnu dokumentaciju koju je zahtijevao. Tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, zahtjeva isplatu razlike glavnice te zahtjeva i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi, ističe kako tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, budući je s tuženikom sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), osporava tužitelju status potrošača, te da je osobno otplaćivao kredit, ističe prigovor zastare. Nadalje navodi da u razdoblju između 2004. i 2008. godine banke u Republici Hrvatskoj odobravalo se kredite denominirane u CHF i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te su takvi krediti u vrijeme sklapanja ugovora bili povoljni za korisnike kredita, tuženik se poziva na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je Ugovor o kreditu solemniziran, da je predočio tužitelju sve relevantne informacije prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa tako i informirao tužitelja o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu u CHF u onoj mjeri u kojoj je to i samom tuženiku u tom trenutku bilo poznato te kako je tužitelj u konačnici donio odluku o vrsti kredita, pa je nedvojbeno kako je tužitelj bio upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći ugovaranjem valutne klauzule. Ističe da u prilog svemu navedenom govori i činjenica kako se radilo o ugovoru o kreditu sklopljenom na dulji vremenski period te nije ni životno ni logično ni uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja. Tuženik navodi da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, da se o navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ističe da zbog porasta tečaja i kamatne stope na CHF intervenirao je zakonodavac donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine s ciljem uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana i da nakon stupanja na snagu ZID ZPK te nakon prihvaćanja konverzije od strane korisnika kredita, ovdje tužitelja, ugovorne strane ne mogu na temelju instituta stjecanja bez osnove potraživati isplate temeljem pravila stjecanja bez osnove jer smisao i svrha instituta stjecanja bez osnove jest da svaka strana vrati ono što je primila. U ovom slučaju, kako se obavlja vraćanje „preplate“ određeno je ZID ZPK-om odnosno Dodatkom sklopljenim u skladu s tim Zakonom. Navodi da je bitna činjenica za odlučivanje u ovom sporu činjenica da je tužitelj prihvatio konverziju kredita izvršenu od strane tuženika sukladno prisilnim zakonskim odredbama ZID ZPK te da je kao rezultat prihvaćanja konverzije kredita tužitelj potpisao Dodatak Ugovoru o kreditu i da je tužitelj već restituiran, pa je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti. Navodi da tužitelj nije bio obvezan prihvatiti konverziju i sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, nego je imao izbora da li će prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka koji se odnosio na konverziju i da su iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom već obuhvaćeni u izračunima na temelju kojih je sklopljen Dodatak. Tuženik je sve uplate tužitelja evidentirao i preračunao u valutu EUR, te su svi zatražene iznosi obuhvaćeni su u novim obračunima i novim otplatnim planovima. Osporava pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka, te se poziva na da odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019-36. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 10.04.2007.g. (list 12-17, list 34-39 spisa), Otplatni plan po kreditu tužitelja (list 18-24 spisa), pregled uplata po kreditu tužitelja (list 30-33 spisa), Plan otplate i knjigovodstvenu karticu (list 40-63 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 09.12.2015.g. uz plan otplate (list 64-73 spisa), Ponudu za konverziju kredita, izračun konverzije, prijedlog Dodatka ugovora o kreditu, pregled kalkulatora (list 74-97, list 131-133 spisa), otplatnu tablicu (list 98-104 spisa), izračun tečajne razlike (list 104-111 spisa), plan otplate (list 161-165 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod činjeničnih navoda tužbe, protivi se navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 14.02.2024. godine. Tuženik u tijeku postupka ostaje kod činjeničnih navoda iz odgovora na tužbu, ostaje kod istaknutog prigovora zastare, protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 23.02.2024. godine, protivi se tijeku zateznih kamata kako to zahtijeva tužitelj. Navodi da tužitelju na pripada nikakav iznos budući je provedena konverzija čime je tužitelj obeštećen u cijelosti.

5. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako se to navodi u tužbi te nije sporna visine kamatne stope, kao i isplata prema obračunu banke. Nadalje nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom banke.

6. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. U ovaj pravnoj stvari sud primjenjuje odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je upoznao tužitelja s rizicima ugovaranja valutne klauzule kojom je glavnica kredita vezana uz švicarski franaka prije sklapanja ugovora, pa da je tužitelj tek onda pristao na sklapanje ugovora niti iznosi nove činjenice o kojima nije raspravljeno u kolektivnom sporu.

7. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 - koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 - koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe - tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj:

Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Pri tome ovaj sud ističe kako se o svim činjenicama koje u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ističe tuženik kao jedna od osam banaka protiv kojeg se vodio kolektivni spor Visoki trgovački sud Republike Hrvatske kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenjene su u dokaznom postupku prije donošenja meritornih odluka po pitanju valutne klauzule vezane uz glavnicu u švicarskom franku.

8. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012398427 od 13. travnja 2007.g. utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 48.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 4,65% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana (članak 4. Ugovora), namjena kredita - adaptacija stambenog objekta (čl. 2 Ugovora). Ugovorne stranke člankom 7. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima (240 mjesečna anuiteta) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnom planu koji je sastavni dio Ugovora o kreditu.

9. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF).

10. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora. Nadalje je sporno da li tužitelju pripada iznos preplaćenih anuiteta obzirom da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit te je sporno da li tužitelju pripada razlika glavnice.

11. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012398427 dana 13. travnja 2007. godine na iznos od 48.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15% na rok od 240 mjeseci, namjena kredita - adaptacija stambenog prostora (Ugovor o kreditu – list 12-17 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012398427 dana 09.12.2015.g. kojim je konvertiran kredit (list 64-70 spisa).

12. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za adaptaciju svoje obiteljske kuće, otišao je u poslovnicu tuženika zatražiti kredit u valuti eur ili kunama, rekli su mu da je najpovoljniji kredit u CHF i da je to stabilna valuta pa je i pristao na ovu vrstu kredita. Navodi da mu nitko nije tumačio ugovorne odredbe od strane djelatnika banke, pa niti javni bilježnik. Tužitelj iskazuje da je pročitao ugovor prije potpisivanja, vozač je po struci, razumio je ugovorne odredbe koliko je mogao. Nadalje navodi da su mjesečne rate porasle s 1.300,00 kn na 2.200,00 kn, nije tražio neka pojašnjenja ugovornih odredbi, ali mu nitko nije rekao da bi se mogla toliko povisiti rata kredita. Tužitelj iskazuje kada su ga zvali iz banke radi konverzije on je otišao u banku i potpisao Dodatak ugovor time da mu je tuženik dostavio izračun konverzije prije potpisivanja Dodatka Ugovora o kreditu. Tužitelj ističe da nije bio nositelj obrta niti nekih drugih poslovnih djelatnosti, a kredit je osobno otplaćivao.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik ne predlaže provođenje personalnih dokaza na okolnost utvrđenja činjeničnih navoda iz tužbe.

13. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer su sklapanjem novog ugovora tj. Dodatka Ugovoru o kreditu zamijenjene ništetne ugovorne odredbe kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 13. travnja 2007. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu je tužitelj kao korisnik kredita morao prihvatiti ponuđeno. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

14. Tuženik se tijekom postupka poziva na oluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/19 kao u odgovoru na tužbu. Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

15. Tuženik osporava tužitelju status potrošača te da je osobno otplaćivao kredit. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi adaptacije stambenog objekta (čl. 2. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja). Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi adaptacije stambenog objekta, obiteljske kuće, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za adaptaciju stambenog objekta, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za adaptaciju stambenog objekta jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

U odnosu na navode tuženika kako tužitelj nije dokazao da bi osobno otplaćivao kredit. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane. Iz dostavljene dokumentacije koja prileži u spisu ne proizlazi da bi treća osoba otplaćivala kredit tužitelja, a iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je osobno otplaćivao kredit. 16. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao djelomično osnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 07. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

17. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 21.372,79 EUR, da je iznos preplate u visini od 3.494,04 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za otplatu budućih anuiteta kredita umanjene glavnice (čl.5. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. čl. 4., čl.5., čl.6. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 7. – visina kamatne stope, čl. 8., čl. 9.čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 11.- troškovi).

18. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

19. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

20. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 13. travnja 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

21. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

22. . U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022.godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

23. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

24. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 13. travnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 48.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za adaptaciju stambenog objekta). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije tj. do dana 30.09.2015. godine.

25. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28. kolovoza 2024. godine (list 169- 181 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,65% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,65%. Vještak u mišljenju navodi da

- ukupna razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 36.366,77 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 4.826,73 EUR, za rate koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -387,25 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi -51,42 EUR, za rate koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 35.979,52 kn, odnosno po fiksnom tečaju eur (1 eur = 7,53450 HRK) iznosi 4.775,31 EUR, ukoliko manje plaćene razlike anuiteta s osnove tečaja prebijemo s više plaćenim razlikama anuiteta s osnove promjene tečaja,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 9.375,31 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju (1EUR=7,53450 kn) iznosi 1.244,32 EUR,

- ukupno zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja obračunate do dana 30.09.2015. godine iznose 1.603,52 EUR. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka te iznosi primjedbe koje su pravne prirode. Ističe kako je vještak prilikom sačinjavanja izračuna trebao imati u vidu tzv. negativne razlike.

26. Sud je ocijenio navode tuženika kako neosnovane. Vještak je pod točkom 2. i 3. Zaključka utvrdio manje uplaćene iznose. Slijedom navedenog tuženik neosnovano ističe primjedbe na vještak nije utvrdio tvz. negativne razlike,a koja visina je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka u visini od 51,42 EUR. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu...".

26. Sud je imajući u vidu pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1277/2022-2 od 8. ožujka 2023. godine utvrdio da je tužitelj zahtijevao samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. Dakle, imajući u vidu navedeno tuženik je svjesno pristao na takav odbitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF-a pri tome znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Nadalje sud ocjenjuje da tužitelj u tom razdoblju kad je nastala tzv. negativna razlika tečaja nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF-a za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu te ne može biti nesavjestan, a da bi trebao vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna sud ocjenjuje da nema ni tužiteljeve obveze da preplaćene iznose (tzv. pozitivnu razliku) tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu razliku, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pomnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist nasuprot svim citiranim načelima obveznog prava, koja je koristi zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se tužiteljev zahtjev umanjio za tzv negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN MU 18/97).

Nadalje, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. Kako dakle je nesporno da plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio to ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pored toga tužitelj ističe i prigovor zastare. Sud u odnosu na prigovor zastare stajališta je kako tuženika ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja bi prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužitelja. Nesporno je da je od prvog dospjelog iznosa, dakle, 31. svibnja 2007. godine zaključno do 30. rujna 2008. godine (za koje razdoblje je tužitelj uplatio niže iznose) odnosno 07. lipnja 2023. godine (dan podnošenja tužbe) nastupila zastara, a zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti. Slijedom navedenog sud je ocijenio prigovor zastare tužitelja kao osnovan.

27. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu broj 9012398427 od 13. travnja 2007. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, te je djelatnica tuženika i obavijestila tužitelja da je riječ o povoljnom kreditu.

28. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu iz 2007. godine sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja PT, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

29. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 4.826,73 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

30. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

31. Tužitelj navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice na štetu tužitelja. Ističe kako je tuženik izračunao istu upotrijebivši nepovoljniji tečaj za tužitelja umjesto da je izračunao glavnicu po početnom tečaju CHF/HRK. Navodi da obzirom da konvalidacija ništetnih odredbi ne proizlazi iz zakona, te nije moguća voljom ugovornih strana, tada je i izvršena konverzija sklapanjem dodatka ugovora o kreditu ništetna, budući da, po prirodi stvari, dodatak ugovoru prati pravnu sudbinu osnovnog ugovora. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 1.244,32 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 01. listopada 2015. godine.

Sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju,a što tužitelj niti ne osporava. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 48.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite za adaptaciju stambenih objekta koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelju nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 1.244,32 EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primjenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne- sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom II. izreke presude.

32. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 07.06.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 18.08.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.02.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ), sastav podneska od 26.06.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.12.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 24.01.2025.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a),ukupno 1.500,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, ukupno 1.875,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (60%) priznat je trošak u iznosu od 1.125,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 1.425,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 24. siječnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku