REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br. Pn-328/2021-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vanesi Brizić Bahun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženika Croatia osiguranje d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene dana 11. prosinca 2024. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja GB, dipl.pravnice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 24. siječnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Croatia osiguranje d.d., Jagićeva 33, Zagreb, OIB: 26187994862, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati iznos od 94.979,47 kn, zajedno sa zateznom kamatom koja teče od podnošenja tuže prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 8 dana.".

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od navodi da je njegov osiguranik ZB stradao u prometnoj nesreći 04. svibnja 1983. godine, koju je skrivio osiguranik tuženika AB. Rješenjem tužitelja broj 591526 od 09. listopada 1996. godine priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu. Pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj Ks-755/83 AB proglašen je krivim za navedenu prometnu nesreću, a osiguranik ZB vodio je spor za naknadu štete nastale povodom navedenog štetnog događaj protiv tuženika pred Općinskim sudom u Zagrebu broj Pn-1102/89 te je donesena presuda u kojoj je utvrđena odgovornost tuženika. Tužitelj je protiv tuženika vodio spor radi naknade štete u prvom razdoblju pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem P-7288/97, a koje je pravomoćno okončan u korist tužitelja. Za daljnja razdoblja od 31. prosinca 2013. godine tuženik je podmirivao dug temeljem odštetnih zahtjeva. Za razdoblje zaključno sa 31. prosinca 2015. godine postupak još nije pravomoćno okončan. Tužitelj je nastavio isplaćivati invalidsku mirovinu svog osiguraniku te je tako nastala nova šteta isplatom invalidske mirovine u razdoblju od 01. listopada 2016. do 31. kolovoza 2019. godine u iznosu od 94.979,47 kn. Stoga traži od suda da pozivom na odredbe čl. 161. do 166. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18 i 115/18) obveže tuženika na isplatu navedenog iznosa, zajedno sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe 20. studenog 2019. godine do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava nastanak štetnog događaja, odgovornost osiguranika tuženika za isti, kao niti navod tužitelja da bi svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu. Osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako se štetni događaj dogodio 04. svibnja 1983. godine, kada je na snazi bio Zakon o osiguranju imovine i osoba SRH koji u odredbama čl. 22. propisuje kako osiguratelj duguje razmjerni iznos invalidske mirovine, a ne cijeli iznos iste, te je propisano i da se razmjerni iznos određuje prema ostvarenom stažu i preostalom vremenu radnog staža potrebnom za ostvarenje prava na punu mirovinu. Stoga da tužitelj ne bi imao pravo na povrat punog iznosa isplaćene invalidske mirovine, već pravo na povrat razmjernog dijela. Također, da tužitelj ne trpi štetu isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku jer bi isti 16. studenog 2013. godine navršio 65 godina života i stekao pravo na starosnu mirovinu te bi morao imati rezervirana sredstva za isplatu mirovine svome osiguraniku od trenutka ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Tek ukoliko bi starosna mirovina bila manja od isplaćivane invalidske mirovine, da bi imao pravo na naknadu štete u visini razlike između isplaćivane invalidske mirovine i starosne mirovine koju bi njegov osiguranik ostvarivao.

3. U daljnjem tijeku postupka tuženik se poziva na odredbu čl. 27. ZOOP-a koje su važile na dan isplate.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u prijavu o nesreći na poslu, presudu Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-1102/89 od 27. svibnja 1993. godine, rješenje RF MIORH od 09. listopada 1996. godine, nalaz i mišljenje Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, potvrdu o isplatama invalidske mirovine za razdoblje od 01. listopada 2016. do 31. kolovoza 2019. godine, podatke o korisnicima mirovina i prosječnim mirovinama za listopad 2019. godine, sudsku praksu.

5. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Uvidom u rješenje Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske br. IN-591526 od 09. listopada 1996. godine utvrđeno je da je ZB, osiguraniku tužitelja, priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 05. veljače 1996. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da imenovani ispunjava posebne uvjete za stjecanje prava na invalidsku mirovinu propisane odredbama čl. 65., 66. i 67. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Stoga se radi o invalidskoj mirovini zbog ozljede na radu.

7. Među strankama nije sporno da se štetni događaj dogodio 04. svibnja 1983. godine, pasivna legitimaciju tuženika i odgovornost za nastanak štete.

8. Sporna je osnovanost i visina štete.

9. U pogledu pravne osnove za utvrđivanje visine štete i naknade štete valja reći da štetu tužitelju predstavljaju novčana davanja izvršena na teret mirovinskog osiguranja te ona za tužitelja ne proizlazi neposredno iz samog štetnog događaja, već se radi o posrednoj šteti uzrokovanoj posljedicama štetnog događaja. Stoga je stav suda da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u visini koja se utvrđuje prema odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a ne zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, pri čemu je šteta tužitelju nastala prilikom isplate mirovine. Predmetna šteta tužitelju je nastala sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovina pa svaka isplata za tužitelja predstavlja novu štetu. Takav pravni stav zauzela je i recentna i važeća sudska praksa, pa je tako u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 552/08, Rev x 1119/12, Rev-2530/2018 izraženo pravno shvaćanje da tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, time da je šteta za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate.

10. U konkretnom slučaju je predmet spora zahtjev tužitelja radi naknade štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine za razdoblje od 01. listopada 2016. do 31. kolovoza 2019. godine u ukupnom iznosu od 94.797,47 kn.

11. Među strankama nije sporno:

- da je osiguranik tužitelja 04. svibnja 1983. godine ozlijeđen u prometnoj nesreći za koju je odgovoran osiguranik tuženika,

- da tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu na temelju rješenja HZMO-a od 09. listopada 1998. godine,

- da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu koja je nastala zbog ozljede na radu.

12. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, te pravno pitanje primjene zakona.

13. Prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23, dalje: ZOOP), odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP- om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženog kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

14. Tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženoga regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženi može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-om. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8 st. 1. ZOOP reguliran je "Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak", a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja."

15. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

16. Prema odredbi čl. 27. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

17. Stoga se navedeni zakon ima primijeniti kao lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju i sukladno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. godine.

18. Stvarnom štetom se u smislu odredbe čl. 27. st. 2. ZOOP-a smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

19. Vještačenje je u ovom predmetu provedeno po prijedlogu tuženika radi utvrđivanja razlike između invalidske mirovine koja je isplaćivana osiguraniku i starosne mirovine koju bi isti ostvarivao i to za razdoblje od 01. listopada 2016. do 31. prosinca 2018. godine.

20. Stalni sudski vještak Snježana Herceg za Niels d.o.o. je u svom nalazu i mišljenju navela da je u skladu s pretpostavkama i izračunima iz nalaza, mišljenja da bi u razdoblju od 1. listopada 2016. do 31. kolovoza 2019.g. iznosi pretpostavljenih starosnih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svom osiguraniku u predmetnom razdoblju, da nije došlo do predmetnog štetnog događaja, bili veći za ukupno 12.090,72 kn (1.604,64 EUR, zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) od isplaćenih invalidskih mirovina.

21. U svom očitovanju na prigovor tužitelja ista je navela kako u podnesku od 06. rujna 2023.g. tužitelj u cijelosti osporava nalaz i mišljenje i navodi: „Vještak je u svom nalazu uspoređujući starosnu i invalidsku mirovinu, uzeo za starosnu mirovinu staž od 38 godina, 6 mjeseci i 1 dana, za razliku od invalidske mirovine gdje je osiguranik stvarno ostvario staž u trajanju od 20 godina, 8 mjeseci i 21 dana. Na visinu mirovine utječe ukupno ostvareni staž osiguranja, koji je u slučaju starosne mirovine „napumpan“ za skoro duplo veće od invalidske mirovine, te je jasno da je izračunom vještaka došao do 2 iznosa koji je veći od invalidske mirovine. Shodno navedenom, tužitelj ističe kako je nalaz i mišljenje nepravilan jer vještak nije koristio isti ostvareni staž za starosnu i invalidsku mirovinu.“ Prigovor tužitelja je nelogičan. U skladu sa zadatkom, vještak je izradio nalaz i mišljenje i izračunao iznos potencijalne starosne mirovine, koju bi osiguranik tužitelja ostvario, pod pretpostavkom da štetnog događaja nije bilo. Dakle, ta pretpostavka podrazumijeva nastavak rada osiguranika tužitelja i trajanje rada do ispunjenja prvih zakonskih uvjeta za starosnu mirovinu. To znači da bi osiguranik tužitelja, po ispunjenju zakonskog uvjeta od navršenih 65 godina života, ostvario i radni staž od 38 godina, 6 mjeseci i 1 dan. Ukoliko Sud odredi drugačije parametre izračuna, prema prijedlogu tužitelja, vještak će sačiniti dopunu nalaza. Vještak u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja od 31. svibnja 2023.g.

22. Međutim, navedeno ne predstavlja utvrđivanje stvarne štete u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a, jer bi to bilo utvrđivanje razlike između invalidske mirovine koju tužitelj isplaćuje i invalidske mirovine koju bi isplaćivao da je riječ o ozljedi na radu.

23. S obzirom da tužitelj svom osiguraniku isplaćuje invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu te se iz dokaza koji su dostavljeni u spis ne može utvrditi postojanje stvarne štete, odnosno razlike propisane čl. 27. st. 3. ZOOP-a jer nema dokaza da postoji razlika između isplaćenih mirovina i onih koje bi bile utvrđene prema odredbi čl. 27. st. 3. ZOOP-a.

24. Uz to valja navesti kako je zakonska obveza tužitelja isplaćivati svojim osiguranicima mirovinu kada se za to ostvare zakonom propisani uvjeti.

25. Da nije bilo konkretnog štetnog događaja, tužitelj bi svom osiguraniku isplaćivao i veću starosnu mirovinu nego što mu isplaćuje na ime invalidske mirovine zbog povrede na radu, pa u tom smislu tužitelju ne nastaje nikakva šteta.

26. Stoga je valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 24. siječnja 2025. godine

Sudac:

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.