Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Stalna služba u Valpovu
Kralja P. Krešimira IV br. 3
31550 Valpovo
Poslovni broj: P-1052/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ZS, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po pun. Berislavu Stanković, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Branku Bulat odvjetniku iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 17. prosinca 2024., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 24. siječnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora kreditu br. 5140030242- 62000149727/2006 sklopljenim dana 1. prosinca 2006. između tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877 (kao pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek i Hypo Alpe-Adria-bank d.d. Zagreb) i tužitelja ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka br. OU-2423/06 od 4. prosinca 2006. i to dio odredbe iz:
- čl. 3. st. 4. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća…'';
- čl. 3. st. 5. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata se obračunava i pripisuje glavnici kredita, što čini novu osnovicu za raspored anuiteta…'';
- čl. 4. st. 1. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzuli…'';
- čl. 3. st. 2. predmetnog Ugovora koji glasi: ''Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim djelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru…''.
II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, da tužitelju ZS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.940,46 € (tisućudevetstočetrdeseteura- ičetrdesetšestcenti) zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. travnja 2016. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.520,35 € o d b i j a.
III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 768,21 € (sedamstošezdesetosameuraidvadesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja tj. 24. siječnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 818,59 € o d b i j a .
Obrazloženje
1. Tužitelj navodi da je s tuženikom 1. prosinca 2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010465802/2006 potvrđen od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka br. OU-2423/06 od 4. prosinca 2006. koji je odobren u iznosu od 50.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijeka na dan korištenja kredita na rok otplate od 13 godina (trinaest godina).
1.1. Pored ostalih odredbi, predmetni Ugovor sadrži i odredbe o promjenjivosti kamatne stope koje je tuženik koristio tako da je u narednom razdoblju nakon sklapanja Ugovora o kreditu donio više jednostranih odluka o povećanju ugovorene kamatne stope koja je prilikom zaključenja ugovora iznosila 4,65 % zbog čega je plaćao veću cijenu kredita na način da mu se za iznos promijenjene kamatne stope povećao mjesečni anuitet otplate kredita. Uvrštavanjem i nametanjem odredbe o promjenjivosti kamata tijekom otplate kredita u Ugovoru o kreditu i to na način da promjena ugovorene kamatne stope ovisi jedino i isključivo o odluci banke (ovdje tuženika) kao jedne od stranaka Ugovora, a bez da su istovremeno i precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa na koju se veže promjena, nastala je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao korisnika kredita i potrošača jer je došlo do situacije da je vjerovnik jednostrano odredio obvezu dužnika bez pregovaranja s korisnikom kredita, koji promjenu nije mogao predvidjeti niti je pravilnost promjene mogao provjeriti jer nema nikakvih jasnih kriterija. Da se u ovom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu, vidljivo je iz činjenice da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakve ugovorne odredbe u potpunosti mu je uskraćena mogućnost da kao druga ugovorna strana utječe na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje ZOO) koja propisuje da je Ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, odnosno o predmetu i cijeni (a kamata je cijena). Poziva se na odluke Visokog trgovačkog sud RH br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2013., Pž- 6632/2017-10 od 14. 6. 2018. i Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.
1.2. Navodi da se u ovom slučaju radi o nepoštenom postupanju od strane tuženika kao jedne od dviju ugovornih stranaka, kojim je povrijeđen interes druge ugovorne strane, a nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena i kogentnom odredbom čl. 108. Zakona o zaštiti potrošača, a jednako je bila zabranjena odredbom čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača /03. Iz svega proizlazi da su odredbe Ugovora o kreditu kojima se govori o promjenjivosti kamatne stope nepoštene odredbe zbog činjenice da se promjenjivost utvrđuje isključivo jednostranom odlukom tuženika kao jedne od ugovornih strana, a nepoštena poslovno praksa izričito zabranjena kogentnom zakonskom odredbom, te je takav Ugovor protivan i moralu društva, pa su navedene odredbe u smislu odredbe čl. 322. st.1. i čl. 324. ZOO-a ništetne. Osim toga, prilikom zaključenja pravnog posla između stranaka, tuženik mu je prezentirao kredite u kojem je kunski iznos kredita vezan za tečaj CHF kao jednu od tada najpovoljnijih mogućnosti s obzirom da je kamata na kredite u CHF bila najpovoljnija, a franak predstavljen kao sigurna i stabilna valuta.
1.3. Ističe da mu nikada nije objašnjen rizik ugovaranja kredita u valuti CHF, nisu mu prezentirana kretanja tečaja CHF u prethodnom višegodišnjem razdoblju niti su mu objašnjeni razlozi odnosno kriteriji na temelju kojih bi kao prosječan potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predmetne klauzule.
1.4. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, ovom tužbom postavlja zahtjev za vraćanje (restituciju) onog što je tuženik primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama kao i ništetnih odredbi ugovorenim na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama čl. 323. ZOO-a prema kojima je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.
1.5. Tuženik mu je, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), ponudio mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR koji je on prihvatio te s tuženikom sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030250-60010465802/2006 sa Sporazumom o osiguranju tražbine 6. travnja 2016. koji je 7. travnja 2016. ovjeren po javnom bilježniku Ružici Gagro iz [adresa] pod. posl. br. OV-1993/2016. Tuženik mu je u okviru provedene konverzije djelomice priznao postojanje preplate u iznosu od 23.181,29 HRK, (3.076,68 EUR) pa unatoč provedenoj konverziji, nisu otklonjene sve posljedice ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
1.6. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu povrede interesa i prava potrošača kao korisnika kredita je ta da se ima uzeti kao da je od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički izračun pretplate bio u bitnome drugačiji pa provedbom konverzije nije namiren glede iznosa preplate kredita.
1.7. Obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10.09.2003. do 31.12.2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01.01.2004. i 31.12.2008., to je tuženik sukladno odredbi čl. 323 . ZOO-a dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Smatra da je osim iznosa priznatog u konverziji ukupno preplatio kredit u iznosu od još najmanje 5.574,35 EUR (42.000,00 kn) pa će svoje potraživanje specificirati nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te ističe prigovor zastare.
2.1. Navodi da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Smatra da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu pozivajući se na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Stoga tužitelj nema pravni interes za vođenje ovog postupka i nema pravo na bilo kakvu daljnju isplatu budući da su svi iznosi koje potražuje ovom tužbom već uračunati u provedenu konverziju temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15.
2.2. Osim toga, ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da odobrava tužitelju kredit u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita. Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP (presuda i rješenje VSRH br. Rev-249/14 od 9.4.2015).
2.3. Navodi kako je institut valutne klauzule uveden u Republici Hrvatskoj još 1994. godine i to odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 33/94). Otada pa sve do danas institut valutne klauzule je u svakodnevnoj primjeni te je općeprihvaćen od svih subjekata u društvu te je uobičajena praksa da se kod sklapanja pravnih poslova (ugovori o kupoprodaji nekretnina, o zakupu, o najmu, o zajmu, o kreditu, o leasingu itd.) ugovorena cijena izračunava upravo na temelju tečaja kune u odnosu na određenu stranu valutu, dakle uz primjenu valutne klauzule. Institut valutne klauzule se posebno primjenjuje i na pravne poslove kao što su ugovori o kreditu koje fizičke osobe sklapaju sa bankama. Stoga je neprihvatljiva argumentacija da korisnicima kredita kao potrošačima, koji su sklapali ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom sa bankama kao trgovcima, nije bio razumljiv njezin sadržaj i posljedice koje iz nje proizlaze za potrošača. Naprotiv potrošačima je ova ugovorna odredba bila jako dobro poznata, uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Stoga su paušalni navodi tužitelja kako ga je propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje odluke u svezi zaključenja Ugovora o kreditu. Tužitelj je bio slobodan uzeti kredit u bilo kojoj banci, te isti nije morao uzeti kredit kod njega. Osim toga, radi osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu, tužitelj je izdao instrumente osiguranja pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog (svakako je to bio dužan učiniti), pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemniziran i strankama rastumačen kod javnog bilježnika. Osporava navode tužitelja kako mu nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo je sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, pažljivo je educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i njegov zaposlenik koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak.
2.4. Kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti.
3. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u podnesku od 25. srpnja 2024. konačno specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci presude predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.
4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:
- da su tužitelj i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek sklopili Ugovor o kreditu uz depozita br. [broj depozita]/2006 sklopljenim dana 1. prosinca 2006. i potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka br. OU-2423/06 od 4. prosinca 2006.;
- da je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit za adaptaciju u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;
- da je odredbom čl. 3 Ugovora propisano da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odn. na dan plaćanja te da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;
- da su stranke zaključile Aneks uz Ugovor o kreditu br. 5140030242- 62000149727/2006 dana 06.04.2016. te da je utvrđena preplata u iznosu od 23.181,29 kn.
5. Među strankama je prijeporno i to:
- da li su ništetne navedene odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli;
- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;
- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja i preinake tužbenog zahtjeva.
6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije provodio dokaz saslušanja svjedokinje RS jer je tuženik u podnesku od 21. listopada 2024. odustao od njenog saslušanja niti javnog bilježnika koji je samo ovjeravao potpise na ugovoru.
7. Tužitelj ZS, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2006. zaključio s bivšom Slavonskom bankom ugovor o kreditu uz depozit sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama u iznosu od 50.000 CHF. Razgovor vezano za kredit za kupovinu stana pregovarao je s jednom ženskom osobom u poslovnici u Osijeku. U to vrijeme na tržištu su se nudili krediti u CHF s povoljnim kamatnim stopama i pitao je djelatnicu banke o uvjetima vezano za takav kredit. Djelatnica mu nije ništa govorila vezano za rizike uz takav kredit uz CHF. Nije ga upozoravala niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na eur. Pribavio je podatke o plaći i sve što je bilo potrebno. Popunio je zahtjev za kredit i banka je sačinila ugovore. Ugovor je zaključen na navedeni iznos na rok otplate od 13 godina. Preuzeo je ugovore u banci i pročitao ih, ali se ne razumije u cijelosti u pojmove promjenjivih kamatnih stopa, tečajeva i valute jer mu to djelatnica banke nije objašnjavala. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika koji mu je samo izvršio ovjeru potpisa, ali mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora. Nakon toga je ugovore vratio u banku i kredit mu je nakon toga ubrzo odobren. Kredit mu je isplaćen u kunama u protuvrijednosti 50.000 CHF i utrošio ga je za kupnju stana u [adresa]. Stan je isključivo kupio kao fizička osoba i nije ga nikome iznajmljivao niti ga je koristio za poslovnu djelatnost, a naknadno ga je i prodao. Početna rata mu je iznosila oko 1.850,00 kn da bi nakon nekog vremena se povećala na iznos od oko 3.250,00 kn. Nije siguran da li bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata iznosila kao ova povećana uz napomenu da mu je djelatnica banke rekla da je u odnosu na početne rate kredita mogao ostvariti i veći kredit jer mu je djelatnica nudila veći iznos od 50.000 CHF. Dobivao je obavijesti nakon što su mu povećane rate kredita, a nije se raspitivao za razloge povećanja za koje je saznao u razgovoru s prijateljima koji su također dizali takve kredite. Plaćao je povećane rate kredita Hypo Alpe Adria Bank, a nakon toga tu banku je naslijedila Addiko Bank. 2016. banka je sačinila ankes osnovnom ugovoru na koji je pristao po njihovim uvjetima. Priznali su mu neke iznose, ali mu nije taj iznos isplaćivan na ruke već je obračunat u buduće rate. Nakon sklapanja aneksa, dug po kreditu mu je bio oko 14.000 €. Taj Aneks je ovjeravao kod javnog bilježnika Ružice Gagro i samo mu je ovjerila potpis i nije mu tumačila niti pojedine odredbe tog aneksa. Nove rate po aneksu ugovora je uredno otplaćivao do 01.01.2020. Dobio je potvrdu o otplati kredita. Da je znao da će mu rate kredita biti znatno povećane, ne bi podizao takav kredit. Naveo je da je u vrijeme podizanja kredita imao otvoren ugostiteljski objekt u Belišću. Kredit u bivšoj Slavonskoj banci podigao je nakon obavljenog razgovora s nekim prijateljima koji su također u bivšoj Slavonskog banci podigli kredit u CHF, a zbog povoljne kamate i potrebnog novca. Nije mu nuđen kredit u nekoj drugoj valuti, a aneks ugovora je morao zaključiti zbog loše financijske situacije i smanjenja budući rata kredita.
8. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Lidije Balog zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da je tijekom otplate kredita, radi promjena kamatnih stopa, kamata je uključujući i negativne stavke kada je kamatna stopa bila manja od prvougovorene, plaćena više u ukupnom iznosu od 18.989,54 HRK, odnosno 2.520,35 €. Ukoliko se u obzir uzmu samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iste bi iznosile 22.233,96 HRK, odnosno 2.950,95 €, a samo negativne stavke plaćenih kamata kada je kamatna stopa bila niža od prvougovorene, iznose 3.244,42 HRK, odnosno 340,60 €. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 39.711,58 HRK, odnosno 5.270,63 €. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više, tečajna razlika bi iznosila 41.990,62, HRK, odnosno 5.573,11 €, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 2.279,04 HRK, odnosno 302,48 €. Ukupna preplata tužitelja uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike, sa uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 58.701,12 HRK, odnosno 7.790,98 €.
8.1. Tuženik je sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu. Tuženik je obračunom konverzije, sukladno obavijesti o provedenoj konverziji od 08.04.2016. utvrdio preplatu tužitelja u iznosu od 25.374,92 HRK, a što prema tečaju na dan konverzije 30.09.2015. od 7,832078 iznosi 3.329,87 €. Preplata utvrđena konverzijom manja je od prethodno izračunate preplate anuiteta nastale temeljem promjena kamatnih stopa i promjena tečaja.
8.2. Ukoliko se izračunati preplaćeni iznos anuiteta po osnovi promjena kamatne stope i tečajne razlike (7.790,98 €) umanji za tužitelju konverzijom priznati iznos preplate (3.329,87 €), tada ukupno preplaćeni iznos tužitelja iznosi 4.461,11 €, odn. izračunati preplaćeni iznos anuiteta veći je od tužitelju konverzijom priznatog iznosa za 4.461,11 €.
9. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok su tuženikovi prigovori u podnesku od 1. kolovoza 2024. pravne naravi.
10. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještakinje jer je dan po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.
11. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra djelomično osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.
12. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).
13. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih sto banci je poznato u najvišem stupnju, stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih sto, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin-potrošač.
13.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih sto na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koji je neuk po tom pitanju.
14. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih sto predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.
14.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.
15. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.
15.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.
16. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su dijelovi odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 17 i čl. 23. Ugovora o kreditu ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
17. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.
18. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
19. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
20. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
21. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
23. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
24. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
25. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu
26. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.
27. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.
28. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:
"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,
– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,
Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.
6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.
(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."
29. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu i izračunata sukladno Zakonu te tužitelj ne prijepori valjanost izračuna konverzije, ali i dalje smatra da nije u cijelosti obeštećen.
30. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi. Zato je i vještakinja u svom nalazu i mišljenju od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu odbila preplatu priznatu u konverziji.
31. Sud je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.
32. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.
33. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.
34. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20). Osim toga, poziva se na odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 o 5.11.2024.
35. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na dosuđeni iznos pod toč. II. izreke presude, jer isti drži neosnovanim jer sud prihvaća stav tužitelja da je tuženik, s pravnog stajališta, stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala, i to tek pravomoćnošću presude CHF (14.06.2018.) kojom je utvrđena ništetnost odredbe o ugovaranju valutne klauzule vezivanjem glavnice uz valutu CHF. Od pravomoćnosti te presude teče zastarni rok za isticanje kondemnatornog zahtjeva radi povrata tečajne razlike, a navršava se dana 14.06.2023. Naime, u konkretnom slučaju isprepliću se instituti ništetnosti i stjecanja bez osnove. Onog trenutka kada je presuda u predmetu Franak postala pravomoćna u dijelu koji se tiče konkretnog spora, sve ono što je tuženik stekao od tužitelja ugovaranjem sporne odredbe, ujedno je za tuženika postala „osnova koja je kasnije otpala“. Prema stavu suda zastarni rok od 5 godina, sukladno čl. 220 ZPP-a u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama, teče od 14. lipnja 2018. te su potrošači ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. U svezi s tim tužitelj se s pravom poziva na odluku Vrhovnost suda RH br. Rev-2245/2017 iz čijeg stajališta nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara njena potraživanja.
36. Stoga sud smatra da se zastara smatra prekinutom danom podnošenja tužbe u kolektivnom sporu u predmetu Franak (4. travnja 2012.) sve u skladu sa čl. 241. i 245 ZOO-a a do pravomoćne odluke (14.6.2018.) ista zastara je bila u prekidu. Jednom prekinuta zastara počinje teći ispočetka, što bi značilo da nije u zastari sve što je uplaćivano unazad 5 godina od dana podnošenja kolektivne tužbe.
36.1. Isto tako prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost.
37. Sud je prihvatio tuženikov prigovor zastare potraživanja u odnosu na kamatno potraživanje jer sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno je utvrđena ništetnom u presudi Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te od tog dana počinje teći petogodišnji restitucijski zastarni rok, a koji je već protekao jer je tužba podnesena 12. lipnja 2023.
37.1. Stoga je sud tužitelja odbio s dijelom tužbenog zahtjeva po osnovi kamatnih stopa u iznosu od 2.520,35 €.
38. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužitelj oštećen, pripada mu pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a. Stoga je sud djelomično usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude.
39. Iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank, temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovore zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.
39.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).
40. Osim toga, sud ne prihvaća niti prigovor tuženika preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je već u prvo postavljenom tužbenom zahtjevu naveo da će konačni zahtijevani novčani iznos moći postaviti tek nakon provedenog vještačenja, a što je i učinio, jer nema stručna znanja po kojima bi mogao utvrditi visinu potraživanja zbog čega je provođeno vještačenje.
41. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.
42. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 2. i čl. 155. ZPP-a.
43. Tužitelj zahtijeva troškove postupka u iznosu od 1.586,80 €, a tuženik u iznosu od 1.437,50 €.
44. Tužitelju su priznati troškovi postupka u iznosu od 1.456,80 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 17.07.2024. po Tbr.8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 08.01.2024. i 17.12.2024. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 18.10.2024. po Tbr. 9/2. Tarife, iznosa od 225,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 900,00 € te iznosa od 331,80 € na ime troškova vještačenja.
44.1. Sud je odbio tužitelja s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 130,00 € na ime sudske pristojbe za tužbu jer je tužitelj oslobođen od plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama.
45. Tuženiku su priznati troškovi postupka u iznosu od 1.312,50 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime odgovora na tužbu po punomoćniku po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 200,00 € na ime obrazloženih podnesaka po punomoćniku od 13.11.2023. i 01.08.2024. sve po Tbr. 8/1. Tarife, tri iznosa od po 50,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 15.01.2024., 31.07.2024. i 21.10.2024. sve po Tbr. 8/4. Tarife, iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 17.12.2024. po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 18.10.2024. po Tbr. 9/2. Tarife i iznosa od 262,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.050,00 €.
45.1. Sud je odbio tuženika s dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 € (s uključenih 25 % PDV-a) na ime pristupa punomoćnika na ročište održano 18.10.2024. jer mu sukladno Tbr. 9/2. Tarife pripada već priznati iznos od 125,00 €.
46. Tužitelju su u cijelosti priznati troškovi vještačenja u iznosu od 331,80 € jer su isti nastali neovisno o omjeru uspjeha stranaka u postupku.
47. Kako je tužitelj u cijelosti (100 %) uspio s osnovom tužbenog zahtjeva, a u odnosu na dosuđeni novčani iznos i specificirani tužbeni zahtjev uspio s 43,50 %, odn. sa 71,75 % (143,50/2) priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 1.138,99 €.
48. Tuženik je u parnici uspio s 28,25 % pa s obzirom na uspjeh u parnici uspio s troškovima postupka u iznosu od 370,78 €.
49. Međusobnim prebijanjem navedenih troškova tuženik je dužan tužitelju isplatiti troškove postupka u iznosu od 768,21 € (1.138,99-370,78), pa je sud tužitelja s preostalim dijelom zahtijeva za naknadom troškova u iznosu od 818,59 € odbio. 50. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.
U Valpovu 24. siječnja 2025.
Sudac
Zvonimir Rogić
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.
Dostaviti:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
