REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-1191/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja HV, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku ĐV, protiv 1. tuženika HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., OIB 80572192786, Strojarska cesta 11, Zagreb, 2. tuženika HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., OIB 39901919995, Mihanovićeva 12, Zagreb i 3. tuženika HŽ CARGO d.o.o, OIB 08720210702, Trg kralja Tomislava 11/I, Zagreb, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2024., prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika 1. tuženika, punomoćnika 2. tuženika i punomoćnika 3. tuženika, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže 1. do 3. tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 106.897,01 eura sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja da mu 1. do 3. tuženici solidarno isplate zatezne kamate na iznos od 106.897,01 eura od 3. rujna 1984. do 23. siječnja 2025.

III Odbija se zahtjev tužitelja da mu 1. do 3. tuženici solidarno isplate od 71.326,89 eura sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate.

IV Nalaže se 1. do 3. tuženicima, počevši od 1. siječnja 1999. pa nadalje, solidarno plaćati tužitelju mjesečnu rentu u iznosu od 31,85 eura do svakog 16-og u mjesecu za tekući mjesec s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog obroka pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje do 1. siječnja 2008. određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 153/04), po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 1. kolovoza 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s time da je dospjele obroke s pripadajućim zateznim kamatama dužan platiti odjednom u roku 15 dana.

V Nalaže se 1. do 3. tuženicima solidarno naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 28.533,80 eura sa zateznim kamatama od 24. siječnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI Odbija se zahtjev 1. do 3. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 3. rujna 1984. navodi da je 27. prosinca 1975. nastradao na Glavnom kolodvoru u trenutku kad se htio ukrcati na vlak 2365 na liniji Zagreb – Novska. Navodi da se pokušao ukrcati u vlak koji je kretao, a vrata vagona u koji se želio ukrcati su bila otvorena. Zahtjevom iz tužbe tražio je naknadu štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova i smanjenja životnih aktivnosti. U podnesku od 20. prosinca 1988. ističe i zahtjev za naknadu štete po osnovi straha, zahtjev za naknadu štete po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1976. do 1988. godine, kao i rentni zahtjev po osnovi trajne potrebe za tuđom pomoći i njegom počevši od 1. siječnja 1989. pa nadalje. U podnesku od 25. listopada 1990. ističe i zahtjev za naknadu štete po osnovi naruženosti. U podnesku predanom na ročištu 15. ožujka 2012. tužitelj ističe tvrdnju da je do štetnog događaja došlo tako da je ušao u prepun vlak dok je vlak stajao, da je vlak krenuo s otvorenim vratima i da je on ispao iz vlaka na tračnice te ujedno osporava istinitost onog što je vezano uz dinamiku nastanka štetnog događaja napisano u zapisniku o uviđaju Sekretarijata za unutrašnje poslove od 27. prosinca 1975. U podnesku od 13. studenog 2013. konačno uređuje tužbeni zahtjev te traži naknadu štete:

- po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu 66.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate

- po osnovi straha 66.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate,

- po osnovi smanjenja životne aktivnosti u iznosu 354.400,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate

- po osnovi naruženosti u iznosu 39.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate

- po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1976. do 1998. godine isplatu iznosa od 298.920,00 kn sa zateznim kamatama od 31. prosinca 1998. do isplate

- po osnovi rente za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 1999. pa nadalje traži isplatu 240,00 kn mjesečno najkasnije do 10-og u tekućem mjesecu sa zateznim kamatama od dospijeća do isplate

2. U odgovoru na tužbu pravni prednik 1. do 3. tuženika ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, ističe prigovor zastare, osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Kasnije u postupku (na ročištu 15. prosinca 1988.) osporava nastanak štetnog događaja (dakle da je njega uopće došlo), da bi ga na ročištu 6. svibnja 1999. učinio nespornim. U podnesku od 15. veljače 2005. ističe da tužitelj nije dokazao štetnu radnju tuženika odnosno da nije dokazao način i okolnosti pod kojima je došlo do štetnog događaja, ukazuju na kontradiktornost činjeničnih navoda tužbe i iskaza tužitelja te zapisnika o uviđaju. Tuženici u podnesku od 10. travnja 2012. ponavljaju da tužitelj nije dokazao štetnu radnju tuženika kao ni okolnosti nastanka štetnog događaja te ukazuju na kontradiktornost. Ističu da tužitelj nije dokazao da je tuženik bio putnik te da nije dostavio u spis prijevoznu kartu.

3.1. Prvostupanjskom presudom od 3. studenog 2014. (list 570-603 spisa) pod toč. I izreke prihvaćen je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu 713.320,00 kn sa zateznim kamatama od 3. studenog 2014. (po osnovi smanjenja životnih aktivnosti 354.400,00 kn, po osnovi pretrpljenog straha blažeg intenziteta u razdoblju od 22. listopada 1977. do 12. prosinca 1988. iznos od 60.000,00 kn i po osnovi tuđe pomoći njege pružene mu u razdoblju od 1976. do 1998. godine u iznosu 298.920,00 kn). Pod toč. II izreke prihvaćen je rentni zahtjev po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje od 1. siječnja 1999. pa nadalje u iznosu 240,00 kn mjesečno najkasnije do 10-og u mjesecu za tekući mjesec, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Pod toč. III izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu 111.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate (po osnovi pretrpljenog straha jakog i srednjeg intenziteta u razdoblju od 27. prosinca 1975. do 21. listopada 1977. u iznosu 6.000,00 kn, po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 66.000,00 kn te po osnovi naruženosti u iznosu 39.000,00 kn). Također je odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznose dosuđene u toč. I izreke od 12. rujna 2014. do 3. studenog 2014. (od zaključenja glavne rasprave do objave presude). Pod toč. IV izreke odlučeno je o troškovima parničnog postupka.

3.2. Prvostupanjska presuda se u dijelu toč. I i II izreke temelji na utvrđenoj činjenici da je tužitelj bio putnik, da je tužitelj ušao u vagon vlaka koji je stajao na IV peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu te da je pao iz vlaka kroz otvorena vrata vagona. Prvostupanjski sud smatra da se objektivna odgovornost 1. do 3. tuženika temelji na odredbama Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu.

3.3. Prvostupanjska presuda se u dijelu toč. III izreke temelji na zaključku da je nastupila zastara utužene tražbine. Protiv tog dijela odluke nije podnesen pravni lijek te je pravomoćan.

4. Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-66/15-2 od 15. ožujka 2016. (list 621-626 spisa) u toč. I izreke potvrđena je prvostupanjska presuda pod toč. I, II i IV izreke. Pod toč. II izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

5. Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj Rev-x 999/2016-2 od 25. svibnja 2021. ukinuo je drugostupanjsku presudu pod toč. I izreke kao i prvostupanjsku presudu pod toč. I, II i IV izreke te predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje. Svoju odluku revizijski sud temelji na tome da je sud odbio prijedlog za saslušanje osoba koje su sačinile zapisnik o uviđaju i konduktera koji je imao neposredna saznanja o događaju u situaciji kad je tužitelj temeljio tužbu na drugačijim činjeničnim tvrdnjama o dinamici štetnog događaja u odnosu na sadržaj iskaza koje je dao tijekom postupka, da je sudski vještak bio izričit u tvrdnji da nije u mogućnosti utvrditi dinamiku događaja te da su postojale bitne razlike u iskazima i svjedoka pa da je izostala cjelovita analiza kontradiktornosti i da su razlozi o odlučnim činjenicama nedostatni zbog čega nije moguće preispitati presudu. Također, revizijski sud u obrazloženju navodi da nije moguće ispitati je li tužitelj imao status putnika ili ne jer nije imao putnu kartu, a da njegov status ovisi o tome je li stradao dok se pokušavao ukrcati u vlak, ili se ukrcao bez putne karte pa je izguran kroz otvorena vrata, ili je pak stradao pretrčavajući prugu.

6. U ponovnom postupku, u podnesku od 28. ožujka 2022. tužitelj navodi da na temelju pravnog shvaćanja na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koji se imaju primijeniti na sve parnične postupke, uređuje tužbeni zahtjev na način da:

- po osnovi pretrpljenih bolova traži iznos od 99.000,00 kn sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate (ranije tražio 66.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate)

- po osnovi pretrpljenog straha traži iznos od 99.000,00 kn sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate (ranije tražio 66.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate, od čega je zahtjev za isplatu iznosa od 6.000,00 kn pravomoćno odbijen pod toč. III izreke prvostupanjske presude od 3. studenog 2014.)

- po osnovi smanjenja životnih aktivnosti iznos 1.050.000,00 kn sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate (ranije tražio 354.400,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate)

-po osnovi naruženja iznos 58.500,00 kn sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate (ranije tražio 39.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate, koji je pravomoćno odbijen pod toč. III izreke prvostupanjske presude od 3. studenog 2014.)

-po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje do 31. prosinca 1998. iznos od 141.328,00 kn sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate

- po osnovi rente za tuđu pomoć i njegu za razdoblje od 1. siječnja 1999. pa nadalje traži isplatu 240,00 kn mjesečno do 16-og u mjesecu za tekući mjesec

7. Tuženici su se protivili preinaci tužbe iz podneska od 28. ožujka 2022. te su ujedno istaknuli prigovor zastare. Sud je preinaku tužbe dopustio rješenjem od 29. veljače 2024., koje je postalo pravomoćno.

8. Vezano uz tužbeni zahtjev uređen u podnesku od 28. ožujka 2022., s obzirom da je o zahtjevu tužitelja za naknadu štete po osnovi pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu 66.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate te po osnovi naruženosti u iznosu 39.000,00 kn sa zateznim kamatama od 12. rujna 2014. do isplate, već pravomoćno odlučeno u dijelu toč. III prvostupanjske presude od 3. studenog 2014. (kako je to navedeno u toč. 3.1. i 3.3. obrazloženja), a isticanje zahtjeva o kojem je već pravomoćno odlučeno nije dopušteno, tužba je u dijelu zahtjeva za isplatu 13.935,89 eura (105.000,00 kn) sa zateznim kamatama od 2. rujna 2014. do isplate po ovim osnovama odbačena rješenjem suda od 29. veljače 2024., koje je postalo pravomoćno.

9.1. U ponovnom postupku donesena je prvostupanjska presuda poslovni broj Pn- 481/2023 od 29. veljače 2024. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 104.466,12 eura sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984. do isplate uz obrazloženje da je osnovan prigovor zastare jer je odgovarajući zahtjev za isplatu tog iznosa istaknut u podnesku od 28. ožujka 2022. kojim je preinačena tužba (i to zahtjev za isplatu 92.321,99 eura po osnovi smanjenja životnih aktivnosti, 4.379,85 eura po osnovi pretrpljenih bolova, 5.176,19 eura po osnovi straha te 2.588,09 eura po osnovi naruženja).

9.2. Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 73.757,78 eura sa zateznim kamatama od 3. rujna 1984 do isplate (47.036,96 eura po osnovi smanjenja životnih aktivnosti, 7.963,37 eura po osnovi straha te 18.757,45 eura po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje do 31. prosinca 1998.) kao i zahtjev za isplatu rente po osnovi tuđe pomoći i njege u iznosu 31,85 eura mjesečno s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje od 1. siječnja 1999. do isplate. Prvostupanjska odluka temelji se u bitnom na zaključku da tužitelj nije imao status putnika (jer nije istaknuo određenu činjeničnu tvrdnju u pravcu da je kupio voznu kartu, nije dostavio voznu kartu u spis i jer nije predložio izvođenje drugih dokaza na okolnost da je imao sklopljen ugovor o prijevozu, a da je sukladno čl. 9. st. 1. Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ br. 2/74) putnik dužan prije nego započne putovanje pribaviti voznu kartu, a Glavni kolodvor u Zagrebu ima putničku blagajnu pa nije mogao voznu kartu pribaviti tek u vlaku sukladno čl. 9. st. 2. ZUPŽP. Stoga je sud zaključio da su za pravni odnos stranaka mjerodavna pravila Općeg građanskog zakonika, da se sukladno njima za štetu odgovara po načelu krivnje, da se krivnja ne presumira, a da tužitelj nije dokazao činjenični supstrat na kojem temelji svoj zahtjev, a to je njegova tvrdnja da je do prometne nesreće došlo na način da je ušao u vagon vlaka koji je bio pun ljudi dok je vlak stajao na peronu i da je kratko vrijeme nakon polaska toga ispao iz tog vlaka kroz otvorena vrata.

9.3. Prvostupanjska presuda od 29. veljače 2024. u dijelu opisanom u toč. 9.1. obrazloženja ukinuta je drugostupanjskom odlukom uz obrazloženje da povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva bez promjene činjenične ili pravne osnove tužbe tužitelj ne ističe novi zahtjev niti ne podiže novu tužbu pa da nema zastare ako je izvorna tužba podnesena unutar zastarnog roka. Prvostupanjska presuda od 29. veljače 2024. u dijelu opisanom u toč. 9.2. obrazloženja ukinuta je drugostupanjskom odlukom uz obrazloženje da je tužitelj dokazao da je imao namjeru putovati vlakom, da se isti ukrcao i započeo putovanje koje je trajalo vrlo kratko jer je tužitelj uslijed gužve i naguravanja ispao kroz vrata koja su na vagonu ostala otvorena iako je vlak krenuo čime je dokazao da je bio putnik i da je nastao ugovor o prijevozu putnika u smislu čl 9. st. 2. ZUPŽP jer se činjenica sklapanja ugovora o prijevozu ne dokazuje samo kartom, a da je sama činjenica da je tužitelj dokazao namjeru putovanja i da je putovanje započeto u konkretnom slučaju, u nedostatku dokaza koji bi upućivali na suprotno, bila dostatna za dokaz postojanja takvog odnosa. Viši sud zaključuje da objektivna odgovornost proizlazi iz čl. 16. 16. ZUPŽP, a da tuženici nisu dokazali neki od razloga za oslobođenje iz čl. 18. ZUPŽP. Drugostupanjski sud je ukinuo prvostupanjsku presudu jer sud zbog pogrešnog pravnog pristupa po pitanju zastare i odgovornosti tuženika za štetu koju tužitelj trpi nije ulazio u ocjenu osnovanosti visine tužbenog zahtjeva.

10. Sud je izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz medicinskim vještačenjem, prometnim vještačenjem, saslušanjem tužitelja i svjedoka SV.

11. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

12. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da mu 1. do 3. tuženici, pravni slijednici HŽ – Hrvatskih željeznica d.o.o. (pravnog slijednika Željezničkog transportnog poduzeća Zagreb, ŽTP), solidarno naknade materijalnu i nematerijalnu štetu koju je pretrpio u štetnom događaju od 27. prosinca 1975.

13. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika treba reći da su 1. do 3. tuženici (uz HŽ Vuču Vlakova d.o.o. koje društvo je u međuvremenu prestalo postojati) sveopći pravni slijednici HŽ Hrvatske željeznice d.o.o. sukladno čl. 7. st. 2. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske Željeznice d.o.o. (NN 153/05). Prema odredbi čl. 550. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima (NN 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08 i 137/09, dalje ZTD) za sve obveze društva koje se dijeli, a koje su nastale do upisa podjele u sudski registar odgovaraju zajedno s onim društvom na koje je ta obveza prešla suglasno planu podjele, sva ostala društva koja su sudjelovala u podjeli, i to kao solidarni dužnici, ograničeno, do iznosa vrijednosti dijela imovine koja je prešla na svakog od njih suglasno planu podjele, umanjeno za obveze koje su pojedinom društvu dodijeljene suglasno planu podjele. Slijedom navedenog, kako je prvobitni tuženik prestao postojati, to su 1. do 3. tuženici (uz HŽ Vuču Vlakova d.o.o. koje društvo je u međuvremenu prestalo postojati), kao pravni slijednici prvobitnog tuženika u smislu čl. 1. st. 1. toč. 4. Zakona o podjeli trgovačkog društva HŽ Hrvatske Željeznice d.o.o., solidarno odgovorni za eventualnu obvezu svog prednika jer su preuzeli imovinu, prava i obveze svog pravnog prednika, pri čemu međusobni odnosi trgovačkih društava nastalih statusnom promjenom nisu od utjecaja na obveze prema trećima koje su nastale prije te promjene. O pravnom sljedništvu 1. do 3. tuženika iza nekadašnjeg društva HŽ Vuča vlakova d.o.o. u ovom je postupku odlučeno pravomoćnim rješenjem ovog suda poslovni broj Pn-5678/07- 136 od 6. veljače 2013. (list 375-376 spisa).

14. Između stranaka nije sporno da je tužitelj zadobio fizičke ozljede u prometnoj nesreći u kojoj je sudjelovao vlak koji je krenuo s IV perona Glavnog kolodvora u Zagrebu. Sporna je dinamika nastanka štetnog događaja kao i pitanje je li tužitelj imao status putnika u smislu odredaba Zakona o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ br. 2/74). Posljedično tome, sporno je postoji li odgovornost 1. do 3. tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj.

15.1. S obzirom da je do štetnog događaja došlo 27. prosinca 1975., na ovaj pravni odnos ne primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima koji je stupio na snagu prvi puta tek 1. listopada 1978. ("Službeni list SFRJ" br. 29/78).

15.2. U vrijeme predmetne prometne nesreće na snazi je bio Zakon o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu (Službeni list SFRJ br. 2/74, dalje ZUPŽP).

16.1. Iz članka 1. ZUPŽP proizlazi da se njegove odredbe primjenjuju na odnose što nastanu iz ugovora o prijevozu putnika i stvari u unutrašnjem željezničkom prometu i u međunarodnom željezničkom prometu, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

16.2. Sukladno čl. 16. ZUPŽP prijevoznik odgovara za štetu što nastane zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika dok je čl. 17. propisano da za štetu zbog oštećenja zdravlja ili ozljede putnika prijevoznik odgovara ako takva šteta nastane dok putnik ulazi u vlak, dok se nalazi u vlaku ili izlazi iz njega. Prema tome, da bi po ovom Zakonu postojala odgovornost 1. do 3. tuženika za štetu koju je pretrpio tužitelj u predmetnom štetnom događaju odlučna je činjenica je li tužitelj bio putnik. 16.3. Sukladno čl. 5. toč. 3) ZUPŽP putnik je osoba koja na temelju ugovora ima pravo na prijevoz. Sukladno čl. 9 st. 1. ZUPŽP putnik je dužan prije nego započne putovanje pribaviti voznu kartu, a ako kolodvor nema putničke blagajne – dužan je voznu kartu pribaviti u vlaku, dok je st. 2. iste odredbe propisano da je vozna karta dokaz da je sklopljen ugovor o prijevozu putnika, ali se postojanje ugovora o prijevozu može dokazivati na drugi način.

17. Iz zapisnika o uviđaju (list 33-34 spisa) proizlazi da je uviđaj poduzet na licu mjesta povodom obavijesti od milicajca FV, vodiča psa, upućenoj Sektoru za suzbijanje kriminaliteta 27. prosinca 1975. u 21,25 sati koji je izjavio da je u 21,20 na Glavnom kolodvoru putnički vlak pregazio jednog građanina koji je pretrčavao željezničku prugu na IV peronu Glavnog kolodvora. Također proizlazi da su lice mjesta osiguravali milicajci Stanice milicije za Vlako-pratnju. Nadalje, u zapisniku o uviđaju opisano je lice mjesta događaja kao Glavni kolodvor u Zagrebu, VII skretnica otkud željeznički kolosijeci vode na IV i V peron, na kojem je vlak 2365, lokomotiva broj 11001, pregazio tužitelja koji pretrčavao kolosijeke na ovome dijelu. Konstatirano je da je tijelo povrijeđenog pronađeno između dva kolosijeka skretnice broj 7-a glavom okrenuto pravac istok gdje mu je pružena liječnička pomoć. Konstatirano je da korisnih znakova nije nađeno.

18. Sud je na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja izveo dokaz prometnim vještačenjem po sudskom vještaku Borivoju Vukeliću (nalaz i mišljenje od 18. lipnja 2014., list 531-533 spisa te saslušanjem vještaka (list 549-551 spisa). Iz nalaza i mišljenja nedvojbeno proizlazi da prema dostupnoj dokumentaciji nije moguće pouzdano utvrditi dinamiku prometne nesreće. Zbog toga sud nije posebno cijenio nalaz vještaka u dijelu njegovog mišljenja o tome što se vjerojatno dogodilo (po njegovom mišljenju tužitelj je trčao za vlakom kada je vlak krenuo, nije ušao u vagon nego je stao na stepenicu vagona te se rukama držao za vanjski rukohvat dok nije pao pod vagon vlaka) jer je sporne činjenice potrebno pouzdano utvrditi izvan sfere nagađanja. Sud nije prihvatio prijedlog 1. do 3. tuženika za izvođenje dokaza novim prometnim vještačenjem. Navedeno stoga što tim tehničkim dokazom nije moguće pouzdano utvrditi dinamiku nastanka štetnog događaja s obzirom na nedostatak tragova, što proizlazi već iz zapisnika o uviđaju.

19. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-x 999/2016-2 od 25. svibnja 2021. kojom je ovoj pravnoj stvari ukinuo prvostupanjsku presudu od 3. studenog 2014. i drugostupanjsku presudu od 15. ožujka 2016. između ostalog navodi da je sud nepravilno odbio prijedlog za saslušanje osoba koje su sačinile zapisnik o uviđaju i konduktera koji je imao neposredna saznanja o događaju. U ponovnom postupku 1. i 3. tuženici nisu isticali dokazne prijedloge u tom pravcu (nisu naveli imena osoba čije saslušanje predlaže niti su dostavili njihove adrese, a to nisu učinili niti u ranijoj fazi postupka). 2. tuženik je na ročištu održanom 15. svibnja 2023. naveo da predlaže saslušanje svjedoka iz zapisnika o uviđaju UV, FV i ČV te je tražio dodjelu roka za dostavu u spis njihovih adresa. Sud je 2. tuženiku dodijelio rok od 15 dana radi dostave u spis adresa predloženih svjedoka, a 2. tuženik je obavijestio sud da nije u mogućnosti dostaviti njihove adrese. Stoga je sud odustao od izvođenja tog dokaza.

20. Tužitelj u iskazu na ročištu 18. listopada 1990. (list 50-51 spisa) navodi da je u vlak ušao na IV peronu Glavnog kolodvora u Zagrebu, da je bila velika gužva i da nigdje nije mogao naći mjesto osim u ulaznom dijelu vagona gdje su WC-i te da se zbog gužve vrata nisu mogla zatvoriti. Kad je vlak krenuo masa ostalih putnika potisnula ga je prema vratima i izgurala van, uhvatio se za vanjski rukohvat, vlak se još jedno vrijeme kretao dok se držao za rukohvat, a vlak ga je podvukao. Na ročištu 28. ožujka 2022. (list 688 spisa) iskazao je da je ušao u vlak koji je stajao, da je ušao u hodnik vlaka te da je vlak neposredno nakon toga krenuo. Nadalje, tužitelj je na ročištu održanom 17. svibnja 2006. (list 123-124 spisa) iskazao da ne zna da li je iza njega bilo ljudi, dok je na ročištu 28. ožujka 2022. iskazao da nakon njega nitko nije ušao u vlak. Na ročištu 17. svibnja 2006. tužitelj je opisao događaj na način da su ga ljudi izgurali i da je pao van iz vlaka. Tužitelj u svom iskazu na ročištu 28. ožujka 2022. navodi da su ga ljudi izgurali unazad, da je stajao na stepenicama i kratko vrijeme se držao za rukohvat s vanjske strane vagona. Tužitelj u tom iskazu navodi da je izguran, da je posljedično tome stajao na stepenicama (visio s vagona) držeći se za rukohvat s vanjske strane vagona nakon čega je pao.

21. O štetnom događaju iskazivao je i svjedok SV. Na ročištu 9. ožujka 2005. (list 115-116 spisa) iskazao je da su tužitelj i on planirali otputovati vlakom kod tužitelja u Bosansku Dubicu kako bi dočekali Novu godinu, došli su na kolodvor, misli da se radilo o četvrtom peronu te su ušli u vlak. Iskazao je da zna da je tužitelj ušao u vlak jer ga je vidio, međutim nakon što je vlak krenuo nastala je velika gužva, čuo je da je netko pao iz vlaka odnosno čuo je vikanje, nakon čega se vlak zaustavio. Iskazao je da su vrata kroz koja su ušli u vlak i kroz koja je tužitelj pao bila otvorena. Također je iskazao da se tužitelj nakon pada nalazio između vlaka i tračnica i da je neko vrijeme bio pri svijesti, ali da nije uspio ništa reći.

22.1. Sud je prihvatio iskaz svjedoka SV kao istinit jer je životan i uvjerljiv, pri čemu treba uzeti u obzir da je svjedok dao iskaz gotovo 30 godina nakon štetnog događaja pa nije za očekivati da bi se svjedok sjećao događaja detaljnije od onog što je naveo u svom iskazu.

22.2. Sud je prihvatio kao istinit i iskaz tužitelja u pogledu odlučnih činjenica - da je tužitelj ušao u vlak, da je vlak krenuo dok su vrata još bila otvorena i da je tužitelj ispao iz vlaka brzo nakon polaska. Po ocjeni ovog suda, okolnost da je iskaz tužitelja kroz vrijeme različit u pogledu opisa mjesta gdje se točno nalazio u vlaku te da postoje razlike u detaljima u iskazu tužitelja oko nastanka štetnog događaja ne dovode u sumnju istinitost njegovog iskaza u pogledu spomenutih odlučnih činjenica. Naime, tužitelj je iskaz davao u velikim vremenskim razmacima, a postupak u ovoj pravnoj stvari vodi se više od četrdeset godina pa već i iz tog razloga nije realno očekivati da se tužitelj sjeća svakog detalja. Osim toga, to nije realno za očekivati i zbog toga što se radi o traumatičnom događaju u kojem je tužitelj teško ozlijeđen i koji je nakon istog izgubio svijest (što proizlazi i iz iskaza saslušanog svjedoka kao i iskaza tužitelja, list 688 spisa).

23. Po ocjeni ovog suda istinitost iskaza tužitelja i svjedoka SV nije dovedena u sumnju time što je u činjeničnim navodima tužbe navedeno da je do štetnog događaja došlo u trenutku kad se tužitelj pokušao ukrcati u vlak koji se kretao, a da su vrata vagona bila otvorena. Tužitelj je u iskazu na ročištu održanom 17. svibnja 2006. (list 123-124 spisa) pojasnio da nije istinit opis događaja u tužbi, da on tako nešto nije rekao svom odvjetniku i da ga je vjerojatno odvjetnik krivo razumio, a sud u tom dijelu prihvaća iskaz tužitelja kao istinit jer je logičan i životno uvjerljiv. Naime, tužitelj niti u jednom od svojih iskaza (a prvi put je davao iskaz još 1990. godine, list 50 spisa) nije opisao događaj na način na koji je opisan u tužbi. Također treba dodati da u vrijeme kad je ovaj postupak pokrenut nije postojala zabrana mijenjanja činjeničnog supstrata tijekom čitavog postupka.

24.1. S obzirom na iskaz tužitelja te na iskaz svjedoka SV koje je sud u naprijed opisanim dijelovima prihvatio kao istinite, oborena je presumpcija istinitosti zapisnika o uviđaju od 27. prosinca 1975. u dijelu iz kojeg proizlazi da je do štetnog događaja došlo na način da je vlak pregazio tužitelja koji je pretrčavao kolosijeke.

24.2. Iz zapisnika također proizlazi da je FV (povodom čije obavijesti upućene Sektoru za suzbijanje kriminaliteta je poduzet uviđaj) izjavio da je 27. prosinca 1975. u 21,20 na Glavnom kolodvoru putnički vlak pregazio jednog građanina koji je pretrčavao željezničku prugu na IV peronu Glavnog kolodvora (list 33-34 spisa). Međutim, iz zapisnika nije moguće utvrditi na temelju čega je spomenuti FV dao takvu izjavu, je li on neposredni svjedok prometne nesreće, je li netko drugi tako opisao događaj ili je to njegov zaključak. Dodatno, iz zapisnika ne proizlazi na čemu se temelji utvrđenje ovlaštene službene osobe da je vlak pregazio tužitelja koji je pretrčavao kolosijeke. Tužitelj je u svom iskazu na ročištu održanom 19. studenog 2013. (list 422-423 spisa) objasnio da nije moguće da je pretrčavao kolosijek na IV peronu jer taj peron nije prolazan kroz stanicu, to je polazni peron koji je s jedne strane „blokiran“ i iz zgrade se direktno dolazi na taj peron. Iskaz tužitelja u ovom dijelu potvrđuje i vještak Borivoje Vukelić u svom iskazu na ročištu 12. rujna 2014. (list 549 ) u dijelu u kojem navodi da se kompozicija vlaka prije polaska vlaka postavlja na taj peron te putnici s perona ulaze u vagone pa da tužitelj nije mogao pretrčavati željezničku prugu na istom tom peronu (u tom dijelu nije bilo prigovora na očitovanje vještaka, a u ovom dijelu očitovanje vještaka je decidirano i ne temelji se na pretpostavci).

24.3. Slijedom svega navedenog, sud ne prihvaća kao istinit zapisnik o uviđaju u dijelu iz kojeg proizlazi da je do štetnog događaja došlo na način da je vlak pregazio tužitelja koji je pretrčavao kolosijeke.

25. Slijedom svega navedenog, na temelju iskaza svjedoka SV i tužitelja, sud nalazi utvrđenim da je tužitelj ušao u vlak te da je tužitelj, zbog gužve i činjenice da su vrata na vagonu ostala otvorena i nakon što je vlak krenuo, ispao iz vlaka.

26. Kao što je već rečeno, između stranaka nije sporno da je do štetnog događaja došlo na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Tužitelj u postupku nije istaknuo određenu činjeničnu tvrdnju u pravcu da je kupio voznu kartu, nije dostavio voznu kartu u spis niti je predložio izvođenje drugih dokaza na okolnost da je kupio voznu kartu. Stoga sud na temelju čl. 223.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) nalazi utvrđenim da tužitelj nije pribavio voznu kartu prije nego što je započeo putovanje. Tužitelj nije isticao niti tvrdnju da na Glavnom kolodvoru u Zagrebu nije bilo putničke blagajne pa da je stoga namjeravao kupiti voznu kartu u vlaku. Na tužitelju leži teret dokaza ovih okolnosti.

27.1. Drugostupanjski sud je u odluci od 7. svibnja 2024. izrazio pravno shvaćanje (protivno pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u odluci od 29. veljače 2024.), da činjenica da tužitelj nije tvrdio da je kupio kartu prije puta, na kolodvoru na kojem postoji blagajna, nije sama po sebi dostatna da bi se isključio status tužitelja kao putnika, a niti da bi se isključilo postojanje ugovora o prijevozu putnika u smislu čl. 9. st. 1. i 2. ZUPŽP. Sukladno pravnom shvaćanju tog suda, tužitelj je dokazao da je bio putnik i da je nastao ugovor o prijevozu putnika u smislu čl. 9. st. 2. ZUPŽP time što je dokazao da je imao namjeru putovati vlakom, da se ukrcao u vlak i da je započeo putovanje koje je trajalo vrlo kratko jer je tužitelj uslijed gužve i naguravanja ispao kroz vrata koja su na vagonu ostala otvorena iako je vlak krenuo. Po stavu tog suda sama činjenica da je tužitelj dokazao namjeru putovanja i da je putovanje započeto u konkretnom slučaju, u nedostatku dokaza koji bi upućivali na suprotno, bila dostatna za dokaz postojanja takvog odnosa. Ovaj sud prihvaća izraženo pravno shvaćanje višeg suda.

27.2. Prema tome, kako je tužitelj u postupku dokazao da se ukrcao u vlak i da je započeo putovanje (unatoč tome što nije pribavio voznu kartu prije nego što je započeo putovanje), a da je potom zbog gužve ispao iz vlaka nakon što je vlak krenuo kroz otvorena vrata, tužitelj je dokazao da je bio putnik i da je nastao ugovor o prijevozu putnika u smislu čl. 9. st. 2. ZUPŽP.

28.1. Slijedom navedenog, 1. do 3. tuženici objektivno odgovaraju za štetu koju trpi tužitelj (čl. 16. ZUPŽP). Tuženici nisu dokazali postojanje razloga za oslobođenje odgovornosti propisanih čl. 18. ZUPŽP odnosno nisu dokazali da je štetu uzrokovala radnja putnika ili neki drugi uzrok koji se nije mogao predvidjeti, izbjeći ili ukloniti. Naime, tužitelj je, kao i ostali putnici, bez obzira na gužvu, uspio ući u vlak, a tuženici nisu tvrdili niti dokazivali da je u vlak moglo ući samo onoliko ljudi koliko ima sjedećih ili osiguranih stajaćih mjesta. Uz to nisu tvrdili niti dokazivali da je prije pokretanja vlaka postojala osoba koja je bila zadužena provjeriti da su sva vrata prije davanja signala vlaku za kretanje doista i bila zatvorena, osobito jer u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bilo vrata koja su se automatski zatvarala (koja činjenica nije ni sporna, a i razjašnjena je u usmenom očitovanju vještaka Borivoja Vukelića u iskazu na ročištu 12. rujna 2014., list 549 spisa, koji je naveo da je čitanjem dokumentacije o željezničkim vagonima kod 3. tuženika utvrdio da su se takvi automati počeli ugrađivati tek nakon intervencije Međunarodne željezničke unije 1980. godine). S obzirom da je pravni prednik 1. do 3. tuženika dozvolio da u vlak uđe i više ljudi od broja koji bi prijevoz činio sigurnim i kada očito nije imao dobro osiguranu provjeru jesu li sva vrata prije kretanja vlaka zatvorena da se ne dogodi da netko iz vlaka ispadne, kako se to dogodilo tužitelju, na strani tužitelja nema doprinosa šteti koju trpi, a niti postoje okolnosti koje bi odgovornost 1. do 3. tuženika za štetu koju tužitelj trpi u cijelosti isključile u smislu navedene zakonske odredbe.

28.2. Ovakvo shvaćanje činjenične i pravne situacije u ovoj pravnoj stvari izrazio je i drugostupanjski sud u odluci donesenoj 7. svibnja 2024. te ga je prihvatio i ovaj sud. 29.1. Nadalje, na temelju izvedenog dokaza medicinskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima dr. Jakši Roje, dr. OV i dr. Dubravki Kocijan Hercigonja (nalaz i mišljenje dr. Jakše Roje i dr. OV od 25. listopada 1988., list 24-25 spisa, usmeno saslušanje dr. Jakše Roje, list 263 spisa, dopunski nalaz i mišljenje sudskog vještaka dr. Jakše Roje od 10. siječnja 2013., list 356-357 spisa, nalaz i mišljenje vještakinje dr. Dubravke Kocijan Hercigonja od 9. svibnja 2013., list 378-382 spisa, saslušanje vještaka dr. Jakše Roje, list 407-408 spisa i dr. Dubravke Kocijan Hercigonja, list 408-409 spisa) sud nalazi utvrđenim:

- da je tužitelj u prometnoj nesreći zadobio zgnječenje i komplicirani prijelom kostiju lijeve potkoljenice s ranama lijeve potkoljenice, zgnječenje i iščašenje itertarzalnih zglobova desnog stopala i traumatski šok; da je tijekom liječenja izvršena obrada rana, odstranjena su zgnječena tkiva, učinjena je ekstenzija lijeve noge te imobilizacija desne noge; RTG snimka pokazala je defekte potkoljeničnih kostiju kao i defekte kostiju desnog stopala i mekih tkiva; da se na lijevoj potkoljenici i desnom stopalu kod tužitelja razvio posttraumatski osteomijelitički proces te da su nastali defekti mekih tkiva koji su pokrivani kožnim transplantacijama za koje je koža uzimana sa obje natkoljenice; da je tužitelj u prvom boravku u bolnici bio sedam mjeseci, otpušten je na kućnu njegu 29. lipnja 1976. uz imobilizaciju s gipsom na obje noge i otvorima na mjestima gdje su postojale osteomijelitičke fistule s gnojnom sekrecijom; da se kod njega razvila pseudoartroza kostiju lijeve potkoljenice sa stalno prisutnim osteomijelitisom

- da je tužitelj u prvom navratu hospitaliziran punih sedam mjeseci te da je na kućnu njegu otpušten 29. lipnja 1976.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 10. veljače 1977. do 7. ožujka 1977.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 17. listopada 1977. do 21. listopada 1977. - da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 26. lipnja 1978. do 28. lipnja 1978.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 7. lipnja 1980. do 24. lipnja 1980.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 1. kolovoza 1985. do 19. kolovoza 1985.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 5. ožujka 1987. do 6. ožujka 1987.

- da je tužitelj ponovno bolnički liječen od 1. prosinca 1988. do 12. prosinca 1988.

- da je tužitelj zbog svog opisanog zdravstvenog stanja razvio depresiju, strah od ovisnosti o drugima, strah od budućnosti, napuštanje bilo kakvih ranijih aktivnosti, otpisivanje bilo kakvih vlastitih vrijednosti, osjećaj vlastite bezvrijednosti i beznačajnosti što intenzivira strah od budućnosti i ovisnosti o drugima radi moguće progresije tjelesnih problema što sve iziskuje potrebu ulaganja pojačanog napora s psihijatrijske strane, i što sa psihijatrijskog aspekta umanjuje životnu aktivnost tužitelja za 30%

- da je s ortopedsko traumatološke strane životna aktivnost tužitelja umanjena za 60%

- da je kod tužitelja zaostalo smanjenje životnih aktivnosti u ukupnom opsegu od 75 %, koji opseg predstavlja objedinjenu ocjenu vještaka ortopeda i psihijatra koji su analizom i usuglašavanjem došli do te ocjene (a ne zbrajanjem)

- da je tužitelj trpio primarni strah jakog intenziteta 3 dana, sekundarni strah jakog intenziteta od 27. prosinca 1975. do 20. lipnja 1976., srednjeg intenziteta od 20. lipnja 1976. do 21. listopada 1977. te strah slabijeg intenziteta od 21. listopada 1977. do 12. prosinca 1988. (preostale tegobe po toj osnovi ulaze u ocjenu smanjenja životnih aktivnosti)

-da je po ozljeđivanju trpio jake bolove 2 mjeseca, bolove srednjeg intenziteta 3 mjeseca te manje bolove godinu dana (zaostali bolovi imaju trajni karakter te ulaze u pojačane napore)

- da je tužitelju nakon ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega svakodnevno po 4 sata (osim u periodima u kojima je bio liječen u bolnici) i to od 29. lipnja 1976. do dana kada je počela potreba za trajnom tuđom pomoći i njegom (1. siječnja 1999.)

- da je tužitelju od 1. siječnja 1999. pa nadalje potrebna tuđa pomoć jednom tjedno po 6 sati

- da je 27. prosinca 1976. postalo izvjesno da se naruženost zbog zadobivenih ozljeda više ne može ukloniti niti bitno smanjiti

-da je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano do te mjere da se može smatrati konačnim 11. listopada 2006.

29.2. Sud je prihvatio nalaze i mišljenja spomenutih vještaka kao i njihova dopunska pisana i usmena očitovanja u cijelosti jer su jasni, stručni i obrazloženi, dok prigovorima tuženika nisu dovedeni u sumnju. Uostalom, tuženici u postupku nakon što je ukinuta prvostupanjska presuda od 3. studenog 2014. nisu predlagali izvođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem. Naime, samo je 2. tuženik predložio izvođenje dokaza novim medicinskim vještačenjem na okolnost kada je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano, a od tog je dokaznog prijedloga odustao na ročištu 11. prosinca 2024.

30.1. Vezano uz prigovor zastare treba reći da sukladno čl. 80. toč. 2. ZUPŽP tražbina zbog smrti, oštećenja zdravlja i ozljede putnika zastarijeva za dvije godine, a sukladno čl. 81. toč 2. ZUPŽP zastara takve tražbine počinje teći od dana nesreće odnosno od dana nastanka štete. Po mišljenju ovog suda, nastanak štete se ne mora poklapati s danom štetnog događaja. Tužitelju je šteta po osnovi smanjenja životne aktivnosti nastajala čitavo ono vrijeme do trenutka kad je liječenje dovršeno odnosno zdravstveno stanje stabilizirano. Nadalje, tužitelju je šteta po osnovi pretrpljenih bolova nastajala sve do onog dana kad su ti bolovi prestali odnosno trajno se ustalili (pa daljnje trpljenje bolova predstavlja smanjenje životnih aktivnosti). Šteta po osnovi naruženja je nastajala čitavo vrijeme do onog dana kad se to stanje ustalilo i kad je postalo izvjesno da se naruženost ne može ukloniti niti bitno smanjiti. Šteta po osnovi straha tužitelju je nastajala čitavo vrijeme do kad strah nije prestao. Šteta po osnovi tuđe pomoći i njege nastajala je čitavo vrijeme dok je bila potrebna, a po šteta po osnovi rente za tuđu pomoći i njege nastala je u trenutku završetka liječenja (stabilizacije zdravstvenog stanja), dakle u trenutku kad je postalo izvjesno da će ona biti trajno potrebna. Pojam dana nastanka štete treba tumačiti u širem smislu, kao vremenski kontinuum u kojem šteta po pojedinoj osnovi nastaje.

30.2. Također treba dodati da je naprijed opisano vrijeme (u odnosu na svaku pojedinu osnovu za naknadu štete) ujedno i trenutak kad je oštećenik doznao za štetu, a ne može se od oštećenika očekivati da stavi odgovarajući zahtjev prema štetniku prije saznanja o opsegu štete. Upravo je trenutak saznanja za štetu pravno relevantan trenutak od kad teče zastarni rok prema čl. 19. st. 1. tada važećeg Zakona o zastari potraživanja (Službeni list FNRJ, 40/1953, 57/1954) koji se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje, ali govori u prilog pravnom shvaćanju iznesenom u toč. 30.1. obrazloženja.

30.3. Sukladno naprijed navedenom, kako je zdravstveno stanje tužitelja stabilizirano odnosno liječenje završeno 11. listopada 2006., to je trenutak kada je nastajanje štete po osnovi smanjenja životne aktivnosti prestalo pa je to ujedno dan nastanka štete. Kako je zahtjev za naknadu štete po toj osnovi tužitelj istaknuo još u tužbi (koja je podnesena 3. rujna 1984.), nije protekao dvogodišnji zastarni rok. Nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev tužitelja koji je po ovoj osnovi povećan za iznos od 92.321,99 eura (695.600,00 kn) u podnesku od 28. ožujka 2022. Naime, do prekida zastare štete po ovoj osnovi došlo je podnošenjem tužbe koja je podnesena unutar zastarnog roka, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka). Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.

30.4. Nadalje, kako je 27. prosinca 1976. postalo izvjesno da se naruženost više ne može ukloniti niti bitno smanjiti to je trenutak kada je nastajanje štete po ovoj osnovi prestalo pa je to ujedno dan nastanka štete. Tužitelj je u ovom postupku po prvi puta istaknuo zahtjev za naknadu štete po osnovi naruženosti u podnesku od 25. listopada 1990., dakle izvan dvogodišnjeg zastarnog roka. O zahtjevu tužitelja za naknadu štete po ovoj osnovi pravomoćno je odlučeno pod toč. III izreke prvostupanjske presude od 3. studenog 2014. na način da je u cijelosti odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 39.000,00 kn. Tek u podnesku od 28. ožujka 2022. tužitelj ponovno ističe zahtjev za naknadu štete po osnovi naruženja, na način da traži isplatu 19.500,00 kn (odnosno 2.588,09 eura) pa se u tom smislu ne radi o nepravoj preinaci. No, neovisno o tome, kako niti izvorni zahtjev za naknadu štete po ovoj osnovi nije podnesen u zastarnom roku (čak i kad bi se smatralo da se radi o nepravoj preinaci, što je za tužitelja povoljnije) osnovan je prigovor zastare i odnosu na zahtjev tužitelja iz preinačene tužbe za naknadu štete po osnovi naruženja u iznosu od 2.588,09 eura.

30.5. Što se pak tiče zahtjeva tužitelja za naknadu štete zbog pretrpljenih bolova, šteta je po toj osnovi nastajala sve do proteka 1977. godine stoga je to trenutak kad je nastajanje štete po ovoj osnovi prestalo i smatra se trenutkom nastanka štete po ovoj osnovi (preostale tegobe po toj osnovi ulazi uz ocjenu smanjenja životnih aktivnosti). Tužitelj je zahtjev za naknadu štete po ovoj osnovi po prvi put istaknuo u tužbi, dakle nakon proteka dvogodišnjeg zastarnog roka. O zahtjevu tužitelja za naknadu štete po ovoj osnovi pravomoćno je odlučeno pod toč. III izreke prvostupanjske presude od 3. studenog 2014. na način da je u cijelosti odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 66.000,00 kn. Tek u podnesku od 28. ožujka 2022. tužitelj ponovno ističe zahtjev za naknadu štete po osnovi pretrpljenih bolova, na način da traži isplatu 33.000,00 kn (odnosno 4.379,85 eura) pa se u tom smislu ne radi o nepravoj preinaci. No, neovisno o tome, kako niti izvorni zahtjev za naknadu štete po ovoj osnovi nije podnesen u zastarnom roku (čak i kad bi se smatralo da se radi o nepravoj preinaci, što je za tužitelja povoljnije) osnovan je prigovor zastare i odnosu na zahtjev tužitelja iz preinačene tužbe za naknadu štete po osnovi pretrpljenih bolova u iznosu od 4.379,85 eura.

30.6. Što se pak tiče pretrpljenog straha, tužitelj u podnesku od 20. prosinca 1988. po prvi puta ističe zahtjev za naknadu štete po toj osnovi. Strah je nastajao sve do 12. prosinca 1998. Stoga nije protekao dvogodišnji zastarni rok. Nije osnovan prigovor zastare niti u odnosu na zahtjev tužitelja koji je po ovoj osnovi povećan za iznos od 5.176,19 eura (39.000,00 kn) u podnesku od 28. ožujka 2022. Naime, do prekida zastare štete po ovoj osnovi došlo je isticanjem odgovarajućeg zahtjeva 20. prosinca 1988., koji je istaknut unutar zastarnog roka, a ne tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka).

30.7. S obzirom da je tužitelj trebao tuđu pomoć i svakodnevno po 4 sata (osim u razdobljima u kojima je bio liječen u bolnici pobliže opisanim u toč. 29.1. obrazloženja) i to od 29. lipnja 1976. do 31. prosinca 1998. (odnosno do dana kada je počela potreba za trajnom tuđom pomoći i njegom, a koja je počela 1. siječnja 1999.), a od 1. siječnja 1999. pa nadalje potrebna mu je trajna tuđa pomoć jednom tjedno po 6 sati te s obzirom da je tužitelj odgovarajući zahtjev za naknadu štete po ovoj osnovi te rentni zahtjev istaknuo 20. prosinca 1988. (a zdravstveno stanje je stabilizirano 2006. godine), nedvojbeno je da nije protekao dvogodišnji zastarni rok. Stoga prigovor zastare nije osnovan. U ovom dijelu tužitelj u podnesku od 28. ožujka 2022. nije preinačio tužbu.

31. S obzirom da je kod tužitelja zaostalo smanjenje životnih aktivnosti u ukupnom opsegu od 75%, koji opseg predstavlja objedinjenu ocjenu vještaka ortopeda i psihijatra koji su analizom i usuglašavanjem došli do te ocjene (a ne zbrajanjem), po ovoj osnovi tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete u iznosu 75.000,00 eura, dok zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 64.358,95 eura nije osnovan.

32. Nadalje, uzimajući u obzir intenzitet i trajanje pretrpljenog straha, po ocjeni ovog suda tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu štete po ovoj osnovi u zatraženom iznosu od 13.139,56 eura.

33.1. Kao što je već navedeno, tužitelju je nakon ozljeđivanja bila potrebna tuđa pomoć i njega svakodnevno po 4 sata i to od 29. lipnja 1976. do dana kada je počela potreba za trajnom tuđom pomoći i njegom (1. siječnja 1999.), osim u razdobljima u kojima je bio liječen u bolnici pobliže opisanim u toč. 29.1. obrazloženja. Uzimajući u obzir da su stranke učinile nespornom cijenu tuđe pomoći i njege u iznosu od 1,33 eura po satu (na ročištu održanom 6. svibnja 1999., a kasnije tijekom postupka istu nisu osporile), te uzimajući u obzir da je istu tužitelju pružala supruga (što proizlazi iz njegovog iskaza na ročištu 19. studenog 2013. list 423-424 spisa koji je sud prihvatio kao istinit jer je životan, logičan i uvjerljiv), tužitelju bi po ovoj osnovi pripadalo pravo na naknadu štete po ovoj osnovi u zatraženom iznosu od 18.757,45 eura.

33.2. Pritom se napominje da je u podnesku od 28. ožujka 2022. po ovoj osnovi umanjio tužbeni zahtjev te je sud rješenjem od 29. veljače 2024. koje je postalo pravomoćno utvrdio da je tužba u dijelu zahtjeva za isplatu 20.916,05 eura s kamatama od 3. studenog 2014. do isplate povučena.

34. Jednako tako, vezano uz rentni zahtjev tužitelja po osnovi tuđe pomoći i njege, kako je tužitelju potrebna trajna tuđa pomoć i njega u opsegu od 6 sati tjedno (odnosno 24 sata mjesečno) od 1. siječnja 1999. pa nadalje, tužitelju bi ovoj osnovi pripadalo pravo na isplatu rente u zatraženom iznosu od 31,85 eura mjesečno. Vezano uz cijenu sata tuđe pomoći i njege radi nepotrebnog ponavljanja upućuje se na toč. 33. obrazloženja.

35.1. Također treba reći da su 1. i 3. tuženici u žalbi protiv prvostupanjske presude od 3. studenog 2014. istaknuli da prijevoznik odgovara do svote od 200.000 dinara po putniku. U odnosu na ovaj prigovor treba reći da je čl. 21. st. 1. ZUPŽP propisano da za štetu nastane zbog smrti, oštećenja zdravlja ili ozljede putnika, prijevoznik odgovara do svote od 200.000 dinara po putniku. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da se prijevoznik može pozivati na odredbu iz stavka 1. samo ako dokaže da štetu nije uzrokovao namjerno ili krajnjom nepažnjom. U tom pravcu nije isticao nikakve tvrdnje niti je predlagao izvođenje dokaza. S krajnjom nepažnjom postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek. Kao što je to naprijed već obrazloženo, tužitelj je, kao i ostali putnici, bez obzira na gužvu, uspio ući u vlak, a tuženici nisu tvrdili niti dokazivali da je u vlak moglo ući samo onoliko ljudi koliko ima sjedećih ili osiguranih stajaćih mjesta. Uz to nisu tvrdili niti dokazivali da je prije pokretanja vlaka postojala osoba koja je bila zadužena provjeriti da su sva vrata prije davanja signala vlaku za kretanje doista i bila zatvorena, osobito jer u vrijeme nastanka štetnog događaja nije bilo vrata koja su se automatski zatvarala. Po ocjeni ovog suda navedeno ukazuje da je prednik tuženika štetu uzrokovao krajnjom nepažnjom, a suprotno tuženici ne dokazuju.

35.2. No, čak i kad bi tuženici odgovarali tužitelju za štetu do svote od 200.000 dinara, prigovor ograničene odgovornosti nije osnovan. Naime, iznos štete prema kojem se utvrđuje opseg odgovornosti obračunava se tako što se novčana šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna šteta i nematerijalna šteta utvrđuje se prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja. Uzimajući u obzir relevantne parametre za donošenje odluke o visini novčane naknade za nematerijalnu i novčanu nematerijalnu štetu utvrđene u toč. 29.1. obrazloženja, tužitelju bi po ocjeni ovog suda pripadala naknada za nematerijalnu i novčanu nematerijalnu štetu prema cijenama odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja i to:

-po osnovi smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 120.000 tadašnjih dinara

-po osnovi pretrpljenog straha u iznosu od 20.000 tadašnjih dinara

-po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje od 29. lipnja 1976. do 31. prosinca 1998. (koja predstavlja materijalnu nenovčanu štetu) u iznosu od 30.000 tadašnjih dinara Što se pak tiče rente za tuđu pomoć i njegu, potrebno je utvrditi koliko iznosi kapitalizirana renta za tuđu pomoć i njegu po cijenama na dan štetnog događaja. Sud za utvrđivanje iste nema potrebno stručno znanje, a tuženici na tu okolnost nisu predlagali izvođenje financijskog vještačenja. Teret dokaza da je iscrpljena svota limita (pa tako i svih parametara potrebnih za utvrđivanje opsega odgovornosti tuženika u tom smislu) leži na tuženicima, a oni nisu dokazali u kojem iznosu renta po osnovi tuđe pomoći i njege sudjeluje u opsegu odgovornosti tuženika. Stoga primjenom pravila o teretu dokaza treba uzeti da ista ne sudjeluje u limitu. Slijedom svega navedenog, sveukupna šteta koju tužitelj trpi prema cijenama / kriterijima u vrijeme štetnog događaja iznosi 170.000 tadašnjih dinara, što znači da nije iscrpljena svota limita, čak i kada bi u ovoj pravnoj stvari trebalo primijeniti čl. 21. st. 1. ZUPŽP.

36. Također treba reći da su tuženici istaknuli tvrdnju da su, nakon što je prvostupanjska presuda od 3. studenog 2014. potvrđena drugostupanjskom odlukom (a prije nego što je ukinuta odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), u izvansudskom postupku na račun ranijeg punomoćnika tužitelja isplatili dosuđene iznose naknade štete, nakon čega je tužitelj protiv 2. tuženika dodatno pokrenuo i postupak izravne naplate tražbine u kojem je još jednom naplatio te iznose. Tuženici pogrešno smatraju da navedeno predstavlja zapreku za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Naime, navedene okolnosti nisu od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari jer o zahtjevu tužitelja, čiju osnovanost tuženici u cijelosti osporavaju, još uvijek nije odlučeno. Vraćanje iznosa koje je tužitelj stekao na temelju pravne osnove koja je kasnije otpala (nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo spomenutu drugostupanjsku i prvostupanjsku odluku) tuženici mogu i trebaju tražiti u odgovarajućem sudskom postupku. Jednako tako, ako je dodatnim ovršnim postupkom tužitelj po drugi puta naplatio svoju tražbinu, 2. tuženik ima na raspolaganju pravna sredstva predviđena odredbama Ovršnog zakona. Međutim, činjenica da je tužitelj dva puta naplatio iznose iz presude ovog suda od 3. studenog 2014. ni na koji način ne utječe na ovu odluku s obzirom da tuženici nisu istaknuli niti prigovor prijeboja niti prigovor radi prijeboja.

37. Slijedom svega navedenog, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 75.000,00 eura po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, po osnovi straha 13.139,56 eura, po osnovi tuđe pomoći i njege za razdoblje od 29. lipnja 1976. do 31. prosinca 1998. u iznosu od 18.757,45 eura te po osnovi rente za tuđu pomoć i njegu počevši od 1. siječnja 1999. mjesečni iznos od 31,85 eura mjesečno. Kao neprimjereno visok, odbijen je zahtjev isplatu daljnjeg iznosa od 64.358,95 eura s pripadajućim kamatama po osnovi duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti. Zbog zastare odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 2.588,09 eura pripadajućim kamatama po osnovi naruženja te iznos od 4.379,85 eura pripadajućim kamatama po osnovi pretrpljenih bolova.

38.1. U odnosu na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete (po osnovi smanjenja životnih aktivnosti i straha) te naknade materijalne nenovčane, a nereparirane štete (po osnovi tuđe pomoći i njege koja je tužitelju bila potrebna od 29. lipnja 1976. do 31. prosinca 1998.), prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu istih od donošenja ove odluke do isplate, dok nije osnovan zahtjev tužitelja za isplatu istih od podnošenja tužbe (3. rujna 1984.) do dana donošenja ove odluke. Naime, s obzirom na vrijeme nastanka štete, na sporno pitanje tijeka zateznih kamata primjenjuju se na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine, broj 73/91) pravna pravila nekadašnjeg Općeg građanskog zakonika (OGZ). Trenutak zakašnjenja dužnika u slučaju kada nije određen rok ispunjenja obveze u suštini je određen na jednak način u pravnom pravilu iz paragrafa 1334. OGZ i u odredbi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 112/99., i 88/01), prema kojem dužnik pada u zakašnjenje kada ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu. Međutim, stav da kamate teku od donošenja presude posljedica je pravne prirode kamate kao akcesorne tražbine vezane uz glavnicu na koju se računa. Zatezna kamata ne egzistira samostalno, nego je vezana uz određenu glavnicu (svotu novca) i dijeli njezinu sudbinu. Pravičnu novčanu naknadu određuje sud svojom presudom, imajući na umu okolnosti u vrijeme njezinog donošenja, pa stoga prije toga kamata ne može početi teći jer nije poznata ni glavnica (svota novca) na koju bi trebala teći. Opseg naknade nenovčane štete kao novčana obveza može biti poznat tek onda kada je na pravno obvezujući način izražena u novcu, a to ne može biti već prilikom nastanka same štete ili u trenutku podnošenja tužbe sudu. Pravična novčana naknada za nematerijalnu štetu prilikom prouzrokovanja štete još ne predstavlja novčanu obvezu kao glavnicu izraženu brojem novčanih jedinica. Taj broj novčanih jedinica određen je tek presudom, pa od presude suda prvog stupnja teče zatezna kamata jer su u tom trenutku ispunjeni za to svi uvjeti (dospjelost potraživanja naknade štete koja je nastupila već kad je šteta nastala, a određivanje naknade u novcu daje joj značenje novčane obveze; obveze koja ima za predmet svotu novca na koju može početi teći zatezna kamata, a to se odnosi i na nenovčanu materijalnu još nerepariranu štetu). Ovakvo shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 425/07 od 10. siječnja 2008.

38.2. Zatezne kamate na rentni zahtjev po osnovi tuđe pomoći i njege (materijalna šteta) na temelju pravnog pravila iz paragrafa 1334. OGZ (a tužitelj je odgovarajući zahtjev stavio u podnesku od 20. prosinca 1988.) tužitelju pripadaju od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa i to od svakog 16. u mjesecu za tekući mjesec, kako tužitelj i zahtjeva.

39. Odluka o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" 153/04), a za razdoblje nakon toga na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO/05).

40.1. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP i čl. 155. ZPP, priloženom troškovniku te odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje Tarifa) sukladno Tbr. 52 te vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje.

40.2. Vrijednost predmeta spora u razdoblju od podnošenja tužbe do 19. prosinca 1988. iznosi 0,02 kn (tadašnjih 200.000,00 din). Naime, uzete su u obzir promjene u novčanom sustavu Republike Hrvatske od dana podnošenja tužbe do 19. prosinca 1988. i to Zakon o promjeni vrijednosti dinara prema kojem se nova novčana jedinica dobiva pomicanjem zareza za četiri mjesta ulijevo, Odluka o uvođenju hrvatskih dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj 71/91 i 72/91 te Odluka o prestanku važenja Odluke o uvođenju HRD kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe, „Narodne novine“ broj 37/94 po kojoj se nominalna vrijednost nove novčane jedinice (kune) dobiva preračunavanjem u omjeru 1.000 HRD za 1,00 kn, odnosno zarez se pomiče za tri mjesta ulijevo. Vrijednost predmeta spora u razdoblju od 20. prosinca 1988. do 16. siječnja 1990. iznosi 4,56 kn (45.560.000 tadašnjih dinara u koji je uključen i petogodišnji iznos rente), dok u razdoblju od 17. siječnja 1990. do 22. svibnja 1991. iznosi 115,35 kn (tadašnjih 115.350,00 HRD u koji iznos je uključen i petogodišnji iznos rente). Nadalje, u razdoblju od 23. svibnja 1991. do 16. siječnja 1994. vrijednost predmeta spora iznosi 924,00 kn (tadašnjih 924.000,00 HRD u koji je uključen i petogodišnji iznos rente), a u razdoblju od 17. siječnja 1994. do 21. prosinca 1998. vrijednost predmeta spora iznosi 4.557,60 kuna (tadašnjih 4.557,600,00 HRD u koji je uključen i petogodišnji iznos rente). Od 22. prosinca 1998. do 3. listopada 2004. vrijednost predmeta spora iznosi 326.640,00 kn (u koji je uključen i petogodišnji iznos rente). Od 4. listopada 2004. do 14. ožujka 2012. vrijednost predmeta spora iznosi 727.765,00 kn (u koji je uključen i petogodišnji iznos rente). Od 15. ožujka 2012. do 14. listopada 2013. vrijednost predmeta spora iznosi 725.765,00 kn (u koji je uključen i petogodišnji iznos rente). Od 15. listopada 2013. do 18. studenog 2013. vrijednost predmeta spora iznosi 949.640,00 kn (u koji je uključen i petogodišnji iznos rente). Od 19. studenog 2013. do 27. ožujka 2022. vrijednost predmeta spora iznosi 838.720,00 kn / 111.317,27 eura (u koji je uključen i petogodišnji iznos rente), a od 28. ožujka 2022. do 10. prosinca 2024. iznosi 1.462.228,00 kn u koji je uključen i petogodišnji iznos rente, a sadašnjih 194.071,01 eura, dok od 11. prosinca 2024. do danas vrijednost predmeta spora iznosi 180.134,90 eura u koji je uključen i petogodišnji iznos rente. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,5345 kuna) kunski iznosi se preračunavaju u eure.

40.3. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (180.134,90 eura), vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva kao i visine zahtjeva (čl. 154. st. 2. ZPP). Tužitelj je sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u omjeru 60,40%. Između stranaka je čitavo vrijeme bila sporna odgovornost 1. do 3. tuženika pa je tužitelj u tom smislu u pogledu osnove uspio 100%. Vezano uz dio zahtjeva tužitelja koji je odbijen zbog zastare (u ukupnom iznosu od 6.967,94 eura) nije posebno uzet u obzir prilikom izračuna uspjeha tužitelja u pogledu osnove jer vezano uz isti nisu nastali posebni troškovi. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda je je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 80,20%. Kada se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u parnici dobije se iznos od 60,40% i u tom omjeru mu treba odmjeriti naknadu troškova.

41.1. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 14. travnja 1987., 2. srpnja 1987., 15. prosinca 1988., 17. siječnja 1990, 18. listopada 1990., 23. svibnja 1991. za svako po 25 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište 7. ožujka 1990., 7. studenog 1991. za svako po 6,25 bodova (Tbr. 9/5), trošak pristupa na ročište 17. siječnja 1994. u visini od 50 bodova (Tbr. 9./1), trošak pristupa na ročište 22. prosinca 1998., 6. svibnja 1999., 2. ožujka 2000. i 4. listopada 2001. za svako u zatraženom iznosu od po 357 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročišta 13. listopada 2004., 9. ožujka 2005. i 17. svibnja 2006. za svako po 728 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročišta 1. veljače 2007. i 17. travnja 2007. godine, za svako u visini od po 50 bodova (Tbr. 9/5), trošak pristupa na ročišta 1. veljače 2011. i 5. svibnja 2011. za svako u visini od po 364 boda (Tbr. 9/2), ), trošak pristupa na ročište 15. ožujka 2012. u iznosu od 731 bod (Tbr. 9.toč. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 31. listopada 2013. u iznosu od 960 bodova (Tbr. 9/1), trošak pristupa na ročište 19. studenog 2013. i 3. rujna 2014. za svako po 846 bodova (Tbr. 9/1) te trošak pristupa na uviđaj 6. lipnja 2014. u visini od 846 bodova (Tbr. 9/7). Nadalje, tužitelj je priznat trošak četiri obrazložena podneska i to od 17.04.1987. i 21.12.1988. za svako po 25 bodova, podneska od 15.10.2013. u iznosu od 960 bodova te podneska od 16.07.2014. u iznosu od 839 bodova (Tbr. 8/1). Tužitelju je priznat i trošak sastava podnesaka od 13. ožujka 2000., 4. studenog 2004., 7. srpnja 2006., 15. travnja 2008., 23. travnja 2012. i 6. rujna 2012. za svaki po 25 bodova (Tbr. 8/4). Nadalje, priznat mu je trošak pristupa na ročišta 10.02.2022. u iznosu 839 bodova, 28.03.2022. u iznosu 1000 bodova,15.05.2023. u iznosu 1447 bodova, te 18.01.2024. i 11.12.2024. za svako po 1356 bodova (Tbr. 9/1). Priznat mu je i trošak sastava podneska od 05.01.2023. u iznosu 25 bodova (Tbr. 8/4) te trošak žalbe na presudu 1695 bodova (Tbr. 10/1). Navedeno sveukupno iznosi 18598,5 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 46.496,25 eura. Sukladno omjeru u kojem tužitelju treba odmjeriti troškova postupka (60,40%) navedeno iznosi 28.083,74 eura. U cijelosti mu je priznat trošak provedenih vještačenja i pristupa vještaka na ročišta u ukupnom iznosu od Tužitelju je u cijelosti priznat trošak provedenih vještačenja i pristupa vještaka na ročišta u ukupnom iznosu od 450,64 eura jer su ti troškovi bili potrebni neovisno o omjeru uspjeha tužitelja u parnici. Dakle, sveukupni priznati troškovi iznose 28.533,80 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO. Kako tuženici solidarno odgovaraju tužitelju za pretrpljenu štetu, solidarna je i njihova obveza plaćanja troškova parničnog postupka tužitelju.

41.2. Sud tužitelju nije priznao zatraženi trošak sastava podnesaka od 21. veljače 2001., 14. veljače 2006., 7. siječnja 2013. i 14. listopada 2013. jer isti nisu bili potrebni radi vođenja ovog parničnog postupka, što je razvidno iz sadržaja tih podnesaka, te zatraženi trošak sastava žalbe od 12. veljače 1991. godine i podneska od 08. studenog 2013. godine, budući isti ne prileže spisu, pa je takav zahtjev protivan odredbi članka 155.st.1. ZPP-a. Nadalje sud tužitelju nije priznao niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu 5. ožujka 1992. godine, budući punomoćnik tužitelja nije pristupio na isto ročište, niti zatraženi trošak zastupanja na ročištu 9. svibnja 2005. godine, budući navedeno ročište nije održano, pa je takav zahtjev protivan odredbi članka 155. st. 1. ZPP-a. Nije mu priznat mu je i trošak sastava podneska predanog na ročištu 15. ožujka 2012. jer je navode iz istog mogao istaknuti na tom ročištu pa nije bio potreban za vođenje parnice. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 16. srpnja 2014. jer mu pripada pravo na naknadu ukupno 4 obrazložena podneska koje mu je sud naprijed priznao. Nije mu priznat trošak sastava odgovora na žalbu i odgovora na reviziju jer se ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice. Nije mu priznat trošak sastava podneska od 10.02.2022. kojeg dana je ujedno i održano ročište, podneska od 28.03.2022. kojeg dana je ujedno i održano ročište, podneska od 23.05.2022., podneska od 16.05.2023. jer se radi o nepotrebnim troškovima za vođenje parnice. Podnesak od 16.12.2022. se ne nalazi u spisu pa taj trošak nije dokazan. Nije mu priznat niti trošak sudskih pristojbi s obzirom da je oslobođen od plaćanja istih.

42. Na temelju odredaba Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22, 88/22) ovaj sud je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 euro = 7,5345 kuna) kunske iznose preračunao u eure.

U Zagrebu 24. siječnja 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. pun tužitelja

2. I, II, III tuženiku