Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9, Zadar

Poslovni broj: P-2622/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji Ivi Abfal, u pravnoj stvari tužitelja ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz OD Vukušić Bokan i partneri, odvjetnicima u Zadru, protiv tužene Hrvatske poštanske banke d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Šimi Petriću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon usmene, glavne i javne rasprave zaključene dana 17. prosinca 2024., u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tužene, dana 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, s nadnevkom 13. svibnja 2008. godine, ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje naknada za odobrenje kredita u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, da tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.167,89 EUR, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 28. svibnja 2008. godine pa do isplate, po stopi utvrđenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o je

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda.

II. Nalaže se tuženoj Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ĆF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime troškova parničnog postupka iznos od 796,87 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. siječnja 2025., kao dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako su on i tužena, koja je tada poslovala pod nazivom Volksbank d.d., sklopili Ugovor o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, s nadnevkom 13. svibnja 2008. godine. Tužena da je tužitelju po Ugovoru zaračunala i naplatila naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25% od iznosa odobrenog kredita (dalje - naknada). Naknada da je naplaćena 27. svibnja 2008. godine u visini od 8.799,48 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije HRK-EUR iznosi 1.167,89 EUR. Tužena da nije imala pravo tužitelju zaračunati i naplatiti naknadu, iz razloga što je Ugovor ništetan u dijelu u kojemu je uglavljeno pravo tužene da tužitelju zaračuna i naplati naknadu. Tako, Ugovor da je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Naime, Ugovor da je u cijelosti pripremila i predložila tužena, a prilikom sklapanja Ugovora se o naknadi nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je tužitelj terećenjem za naknadu stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na tuženu. Ističe kako je pri tome sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist tužitelja, te upućuje na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Zaključno, drži da je tužena navedenim postupanjem tužitelju pričinila štetu, a sebi stekla korist bez osnove, stoga da je dužna vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja.

2. Tužena u odgovoru na tužbu navodi da prije upuštanja u raspravljanje prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda, zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, i to čl. 11.3. Ugovora o kreditu br. 312620, sklopljenog 13.05.2008. Nadalje, smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana zbog čega je osporava u cijelosti zbog sljedećih razloga: potraživanje tužitelja da je u zastari; tvrdnje tužitelja da je tužena koristila nepoštenu poslovnu prasku su neosnovane i neutemeljene, te tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tako, postavlja prigovor zastare, jer je predmetni parnični postupak pokrenut tek 11.09.2023. pa tužena prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima, ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Tako, ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, ističe da je primjenjiv zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženoj plaćani kao anuiteti. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok da je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Također, ističe da su tvrdnje tužitelja da je tužena koristila nepoštenu poslovnu prasku neosnovane i neutemeljene, poglavito na ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Naime, ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tužena ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade, niti da je dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Naime, da je čl. 5. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženoj obvezuje platiti temeljem Ugovora sve naknade i troškove sukladno Tarifi, a naročito naknadu za odobrenje kreditu u iznosu od 1,25% iznosa kredita, koja odredba je jasno koncipirana te unesena u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Nadalje, da je netočno tvrditi da je tužena donijela proizvoljnu odluku naplate naknade za izdavanje kredita već je naknada, njen iznos i valuta po kojoj se obračunava naknada bila propisana primjenjivom Odlukom o naknadama i kamatama tuženika. Očito da je stoga da se o naknadi za odobrenje Ugovora o kreditu pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Dalje, odredba o ulaznoj klauzuli iz Ugovora da je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Postojanje i naplaćivanje naknade za izdavanje kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženom oko plaćanja spomenute naknade. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tužena napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini. U skladu sa svim iznesenim navodima predlaže Sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženoj troškove parničnog postupka.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu br.312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 13.5.2008. (l.s. 4-18), dopis od tužene 20.10.2023. (l.s. 19), prometna kartica po kreditu br. 312620 (l.s. 20-28), otplatna tablica po kreditu (l.s. 29- 31), te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke ovog postupka.

4. Analizom svih izvedenih dokaza, a na temelju rezultata savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju cjelokupnog postupka, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Nar. Nov. broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) ovaj Sud našao je u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Predmet ovog spora zahtjev je tužitelja da mu tužena, slijedom utvrđenja ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, i to čl. 5. toč. 5.1., sklopljenog između ovdje stranaka dana 13. svibnja 2008., koja se odnosi na naknadu za odobrenje kredita u visini od 1,25 % od iznosa odobrenog kredita, isplati iznos od 1.167,89 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2008. pa do isplate.

6. Među strankama nije sporna činjenica da su dana 13. svibnja 2008. tužitelj i pravni prednik tužene zaključile predmetni Ugovor o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je solemniziran po Javnom bilježniku Veri Marčina iz [adresa] pod poslovnim brojem OV-6446/08 dana 19. svibnja 2008., kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 156.925,00 CHF, uz rok otplate od 30 godina, te promjenjivu kamatnu stopu.

7. Tako, tužena u konkretnom slučaju tužitelju osporava svojstvo potrošača, odnosno navodi kako je isti dužan dokazati da se u konkretnom slučaju radi o fizičkoj osobi i da je sklopio pravni posao s ciljem koji nije u svrhu njegove poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Tu činjenicu ovaj Sud nalazi dokazanom na temelju sadržaja predmetnog Ugovora i iskaza tužitelja iz kojih proizlazi da je kredit podignut u svrhu rješavanja stambenog pitanja, kupnje nekretnine u [adresa], stana u kojem tužitelj i danas živi, da je dakle, tužitelj kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije stambenog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, ili njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti, pa ovaj Sud nalazi da tužitelj ima status potrošača i stoga se isti može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se, i u odnosu na tuženu, utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Nar. Nov. br. 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Nar. Nov. br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

8.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

8.2. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i onih kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je pak suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Rev-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

8.4. Nadalje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je i presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Ističe se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

9. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (Nar. Nov. br. 96/2003, 46/07 - dalje ZZP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je i ovdje tužena, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, s tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

10. Analizom predmetnog Ugovora o kreditu ovaj Sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tužene i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Kao i kod ostalih odredaba ugovora o kreditu, koji su unaprijed sastavljeni, tako i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tužena nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati, ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tužena mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

11. Naime, odredba čl. 5. toč. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu br. 312620 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, zaključenog dana 13. svibnja 2008., između tužitelja i pravnog prednika tužene, glasi: „Korisnik kredita se obvezuje kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a naročito sljedeće naknade: naknada za odobrenje kredita: 1,25% jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

11.1. Tužena tijekom postupka nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela odobravanjem kredita tužitelju, niti je dokazao na što se to točno odnosi visina troškova tzv. naknada za odobrenje kredita. Naime, iz same sporne odredbe Ugovora proizlazi da se naknada za odobrenje kredita određuje sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, pa budući se dakle radi o odredbama akata tužene kao kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru, to se po prirodi stvari o istom i ne može pojedinačno pregovarati, što dalje znači, a tužena suprotno ne dokazuje, da se nije moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora, niti se o tome u konkretnom slučaju pregovaralo, kako to izričito proizlazi iz iskaza tužitelja. S obzirom na navedeno, ovaj Sud drži da odredba Ugovora kojom se uglavljuje tzv. naknada za odobrenje kredita predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

11.2. Naime, odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Nar. Nov. broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

12. Tako, ovaj Sud je temeljem citiranih odredaba ZZP utvrdio ništetnom ugovornu odredbu po kojoj je predviđena naknada za odobrenje kredita iz čl. 5. toč. 5.1. predmetnog Ugovora o kreditu, te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženu da vrati tužitelju ono što je primila na temelju ništetne ugovorne odredbe, u smislu čl. 323. ZOO, i to s kamatom od dana kada je tužena primila iznos naknade, pa je odlučeno kao izreci ove presude. Iako samo paušalno osporenu visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, ovaj Sud je utvrdio uvidom u dopis tužene 20. listopada 2023. i prometna kartica po kreditu br. 312620.

13. Tako, ovaj Sud drži neosnovanim prigovor tužene glede zastare. Naime, pravnim shvaćanjem koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud Republike Hrvatske je utvrdio: „Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“ S obzirom da je tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne ugovorne odredbe, u toč. I. izreke presude, otkada teče i zastarni rok za isplatu s ove osnove, pa je stoga prigovor zastare neosnovan.

14. Zaključno, a u odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovog Suda, ističe se da je isti u cijelosti neosnovan budući, iako je predmetnim Ugovorom u slučaju spora ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora, da je odredbom čl. 48. st. 1. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište, kao i da je odredbom čl. 59. ZPP propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

15. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, budući da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov. br: 138/23), slijedom čega je istom priznat trošak parničnog postupka na ime zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to za trošak sastava tužbe – 75 bodova, trošak sastava obrazloženog podneska od 2.4.2024. – 75 bodova, trošak zastupanja na ročištima dana 5.7.2024. i 17.12.2024. – svaki po 75 bodova, te trošak zastupanja na odgođenom ročištu dana 1.10.2024. – 18,75 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, sveukupno iznosi 796,87 EUR, dok je preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadnom parničnog troška, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, odbijen kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke Rješenja.

Zadar, 24. siječnja 2025.

S u t k i nj a

Iva Abfal

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o istoj odlučuje sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužiteljici po pun.,

2. Tuženoj po pun.