REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZADRU
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: P-351/2021-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji Maji Nevešćanin, u pravnoj stvari tužitelja TZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] T 8, zastupana po punomoćniku Ivanu Šalina i Boži Vrkić, odvjetnicima iz Zadra protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732, zastupane po punomoćniku Borisu Biliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave održane i zaključene 13. siječnja 2025. godine održane u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženice, te objave dana 24. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 9012277886 zaključen između tužiteljice i tuženika dana 12. veljače 2007. godine, ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos od 14.837,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:
− iznos od 138,61 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine
− iznos od 135,61 EUR sa kamatom od 07.05.2007. godine
− iznos od 134,88 EUR sa kamatom od 04.06.2007. godine
− iznos od 134,88 EUR sa kamatom od 09.07.2007. godine
− iznos od 135,50 EUR sa kamatom od 08.08.2007. godine
− iznos od 139,92 EUR sa kamatom od 10.09.2007. godine
− iznos od 138,11 EUR sa kamatom od 05.10.2007. godine
− iznos od 138,68 EUR sa kamatom od 08.11.2007. godine
− iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 04.12.2007. godine
− iznos od 141,58 EUR sa kamatom od 11.01.2008. godine
− iznos od 143,36 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine
− iznos od 151,24 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine − iznos od 149,85 EUR sa kamatom od 07.04.2008. godine
− iznos od 146,05 EUR sa kamatom od 14.05.2008. godine
− iznos od 146,48 EUR sa kamatom od 06.06.2008. godine
− iznos od 146,48 EUR sa kamatom od 08.07.2008. godine
− iznos od 144,83 EUR sa kamatom od 11.08.2008. godine
− iznos od 146,92 EUR sa kamatom od 08.09.2008. godine
− iznos od 148,37 EUR sa kamatom od 06.10.2008. godine
− iznos od 155,51 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine
− iznos od 153,11 EUR sa kamatom od 05.12.2008. godine
− iznos od 159,65 EUR sa kamatom od 13.01.2009. godine
− iznos od 161,26 EUR sa kamatom od 09.02.2009. godine
− iznos od 165,68 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine
− iznos od 158,57 EUR sa kamatom od 14.04.2009. godine
− iznos od 158,96 EUR sa kamatom od 09.05.2009. godine
− iznos od 157,49 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine
− iznos od 157,84 EUR sa kamatom od 08.07.2009. godine
− iznos od 156,72 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 158,14 EUR sa kamatom od 11.09.2009. godine
− iznos od 156,98 EUR sa kamatom od 07.10.2009. godine
− iznos od 158,06 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine
− iznos od 158,38 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine
− iznos od 160,88 EUR sa kamatom od 15.01.2010. godine
− iznos od 162,72 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 162,12 EUR sa kamatom od 04.03.2010. godine
− iznos od 167,21 EUR sa kamatom od 02.04.2010. godine
− iznos od 169,19 EUR sa kamatom od 15.05.2010. godine
− iznos od 171,21 EUR sa kamatom od 21.06.2010. godine
− iznos od 176,56 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine
− iznos od 173,28 EUR sa kamatom od 03.08.2010. godine
− iznos od 179,74 EUR sa kamatom od 23.09.2010. godine
− iznos od 178,90 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine
− iznos od 178,61 EUR sa kamatom od 09.11.2010. godine
− iznos od 183,62 EUR sa kamatom od 04.12.2010. godine
− iznos od 187,71 EUR sa kamatom od 19.01.2011. godine
− iznos od 184,26 EUR sa kamatom od 11.02.2011. godine
− iznos od 186,47 EUR sa kamatom od 08.03.2011. godine
− iznos od 184,63 EUR sa kamatom od 04.04.2011. godine
− iznos od 191,53 EUR sa kamatom od 11.05.2011. godine
− iznos od 199,72 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine
− iznos od 211,74 EUR sa kamatom od 19.07.2011. godine
− iznos od 231,16 EUR sa kamatom od 12.08.2011. godine
− iznos od 203,24 EUR sa kamatom od 14.09.2011. godine
− iznos od 201,75 EUR sa kamatom od 04.10.2011. godine
− iznos od 200,28 EUR sa kamatom od 07.11.2011. godine
− iznos od 201,47 EUR sa kamatom od 21.12.2011. godine
− iznos od 203,00 EUR sa kamatom od 12.01.2012. godine
− iznos od 204,87 EUR sa kamatom od 08.02.2012. godine
− iznos od 203,22 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine
− iznos od 203,21 EUR sa kamatom od 12.04.2012. godine
− iznos od 205,48 EUR sa kamatom od 24.05.2012. godine − iznos od 205,22 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine
− iznos od 203,83 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine
− iznos od 204,51 EUR sa kamatom od 06.08.2012. godine
− iznos od 199,12 EUR sa kamatom od 17.09.2012. godine
− iznos od 202,01 EUR sa kamatom od 11.10.2012. godine
− iznos od 204,16 EUR sa kamatom od 09.11.2012. godine
− iznos od 203,62 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine
− iznos od 204,57 EUR sa kamatom od 08.01.2013. godine
− iznos od 200,85 EUR sa kamatom od 04.02.2013. godine
− iznos od 200,59 EUR sa kamatom od 12.03.2013. godine
− iznos od 204,31 EUR sa kamatom od 08.04.2013. godine
− iznos od 202,49 EUR sa kamatom od 06.05.2013. godine
− iznos od 198,82 EUR sa kamatom od 05.06.2013. godine
− iznos od 197,94 EUR sa kamatom od 04.07.2013. godine
− iznos od 199,10 EUR sa kamatom od 19.08.2013. godine
− iznos od 202,98 EUR sa kamatom od 04.10.2013. godine
− iznos od 201,77 EUR sa kamatom od 28.10.2013. godine
− iznos od 202,37 EUR sa kamatom od 11.11.2013. godine
− iznos od 202,36 EUR sa kamatom od 03.12.2013. godine
− iznos od 202,49 EUR sa kamatom od 07.01.2014. godine
− iznos od 204,31 EUR sa kamatom od 11.02.2014. godine
− iznos od 205,31 EUR sa kamatom od 03.03.2014. godine
po stopi od 15 % godišnje za razdoblje od 12 veljače 2024. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe“
II. Prihvaća se eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
1. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 9012277886, koji su zaključili tužiteljica i tuženik 12. veljače 2007. godine slijedom čega tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama tečaja CHF u odnosu na kune, a koje promjene su nastupile nakon 12. veljače 2007. godine pa na dalje.
2. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promjene u tečaju CHF iznos od 2.516,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:
− iznos od 0,49 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine
− iznos od 0,86 EUR sa kamatom od 12.02.2008. godine
− iznos od 3,13 EUR sa kamatom od 10.03.2008. godine
− iznos od 1,73 EUR sa kamatom od 07.04.2008. godine
− iznos od 0,26 EUR sa kamatom od 06.10.2008. godine
− iznos od 7,40 EUR sa kamatom od 10.11.2008. godine
− iznos od 5,00 EUR sa kamatom od 05.12.2008. godine
− iznos od 11,54 EUR sa kamatom od 13.01.2009. godine
− iznos od 13,15 EUR sa kamatom od 09.02.2009. godine
− iznos od 17,57 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine
− iznos od 10,45 EUR sa kamatom od 14.04.2009. godine
− iznos od 10,85 EUR sa kamatom od 09.05.2009. godine
− iznos od 9,37 EUR sa kamatom od 10.06.2009. godine
− iznos od 9,73 EUR sa kamatom od 08.07.2009. godine
− iznos od 8,61 EUR sa kamatom od 10.08.2009. godine
− iznos od 10,02 EUR sa kamatom od 11.09.2009. godine
− iznos od 8,87 EUR sa kamatom od 07.10.2009. godine
− iznos od 9,94 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine
− iznos od 10,26 EUR sa kamatom od 07.12.2009. godine
− iznos od 12,77 EUR sa kamatom od 15.01.2010. godine
− iznos od 14,60 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine
− iznos od 14,01 EUR sa kamatom od 04.03.2010. godine
− iznos od 19,10 EUR sa kamatom od 02.04.2010. godine
− iznos od 21,07 EUR sa kamatom od 15.05.2010. godine
− iznos od 23,10 EUR sa kamatom od 21.06.2010. godine
− iznos od 28,45 EUR sa kamatom od 06.07.2010. godine
− iznos od 25,16 EUR sa kamatom od 03.08.2010. godine
− iznos od 31,62 EUR sa kamatom od 23.09.2010. godine
− iznos od 30,79 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine
− iznos od 30,50 EUR sa kamatom od 09.11.2010. godine
− iznos od 35,50 EUR sa kamatom od 04.12.2010. godine
− iznos od 39,59 EUR sa kamatom od 19.01.2011. godine
− iznos od 36,14 EUR sa kamatom od 11.02.2011. godine
− iznos od 38,36 EUR sa kamatom od 08.03.2011. godine
− iznos od 36,52 EUR sa kamatom od 04.04.2011. godine
− iznos od 43,41 EUR sa kamatom od 11.05.2011. godine
− iznos od 51,60 EUR sa kamatom od 20.06.2011. godine
− iznos od 63,62 EUR sa kamatom od 19.07.2011. godine
− iznos od 83,05 EUR sa kamatom od 12.08.2011. godine
− iznos od 55,13 EUR sa kamatom od 14.09.2011. godine
− iznos od 53,63 EUR sa kamatom od 04.10.2011. godine
− iznos od 52,17 EUR sa kamatom od 07.11.2011. godine
− iznos od 53,36 EUR sa kamatom od 21.12.2011. godine
− iznos od 54,89 EUR sa kamatom od 12.01.2012. godine
− iznos od 56,75 EUR sa kamatom od 08.02.2012. godine
− iznos od 55,11 EUR sa kamatom od 15.03.2012. godine
− iznos od 55,09 EUR sa kamatom od 12.04.2012. godine
− iznos od 57,36 EUR sa kamatom od 24.05.2012. godine
− iznos od 57,11 EUR sa kamatom od 20.06.2012. godine
− iznos od 55,72 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine
− iznos od 56,40 EUR sa kamatom od 06.08.2012. godine
− iznos od 51,01 EUR sa kamatom od 17.09.2012. godine
− iznos od 53,90 EUR sa kamatom od 11.10.2012. godine
− iznos od 56,04 EUR sa kamatom od 09.11.2012. godine
− iznos od 55,51 EUR sa kamatom od 10.12.2012. godine
− iznos od 56,46 EUR sa kamatom od 08.01.2013. godine
− iznos od 52,74 EUR sa kamatom od 04.02.2013. godine
− iznos od 52,48 EUR sa kamatom od 12.03.2013. godine
− iznos od 56,20 EUR sa kamatom od 08.04.2013. godine
− iznos od 54,38 EUR sa kamatom od 06.05.2013. godine
− iznos od 50,70 EUR sa kamatom od 05.06.2013. godine
− iznos od 49,83 EUR sa kamatom od 04.07.2013. godine
− iznos od 50,98 EUR sa kamatom od 19.08.2013. godine
− iznos od 54,86 EUR sa kamatom od 04.10.2013. godine
− iznos od 53,66 EUR sa kamatom od 28.10.2013. godine
− iznos od 54,25 EUR sa kamatom od 11.11.2013. godine
− iznos od 54,24 EUR sa kamatom od 03.12.2013. godine
− iznos od 54,38 EUR sa kamatom od 07.01.2014. godine
− iznos od 56,20 EUR sa kamatom od 11.02.2014. godine
− iznos od 57,40 EUR sa kamatom od 03.03.2014. godine
po stopi koja od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine teče po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5%-tnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja baka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.359,20 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 postotnih poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženim dana 12. veljače 2007. godine zaključio Ugovor o kreditu broj: 9012277886 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 16.188,93 CHF, a u kojem je ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 5,10 % čl. 4 ugovora. Tuženik da je s obzirom na odredbe Ugovora jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope na što je tužiteljica usmeno prigovorila dok je kasnije promijene vršio bez da o tomu obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor. Tužiteljica je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene tako da joj je od početno ugovorene rate rata znatno porasla međutim kao i u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužiteljice ostali su bez ikakvog rezultata, a sa niti jednom promjenom tužiteljica da se nije usuglasila. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što da je uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže odnosno u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako daje tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 % pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu. Tužitelj nadalje navodi da sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tomu nisu zakoniti ni zato jer je Ugovor sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati, a tužiteljica kao slabija ekonomska strana, morala prihvatiti i povinuti se sili jačega, pa da ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl.96 Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje da sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj, te da njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope, a bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorene odredbe što je protivno čl.97 st.1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje su protivne čl.96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl.102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao činiti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO, pa je tako i odredba tuženika pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1 alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno čl.87 st.1 Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna čl.110 st.1 i 2 alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj navodi da je sve već utvrđeno u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12., a ujedno da je takovo postupanje tužene strane, dakle ugovaranje ništetnih odredbi, suprotno odredbama Direktive 93/13/EEZ naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive. Zbog naprijed navedenog, a kako predmetni ugovor ne može opstati bez ništetnih odredbi, cijeli je ugovor ništetan što je, uostalom, utvrdio i Europski sud za ljudska prava u odluci doneseno u predmetu C-118/17, C- 260/18 u identičnoj pravnoj stvari.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjev kao neosnovanom, te ističe prigovor zastare i prekluzije, navodeći da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita 11. ožujka 2014., te da se stoga na ništetnost ne može pozivati ona strana ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je manjeg značaja. Nadalje, ističe da nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi se moglo smatrati da je čitav ugovor ništetan, jer ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Dalje tuženik ističe da je zakonom izričito dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, kao i valutne klauzule. Tuženik ističe i to da iz Odluke suda Europske unije u predmetu broj C-567/20, koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih ugovora koji su zaključeni prije 1. srpnja 2013., ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti ugovornih odredaba. Na kraju, tuženica ističe i to da je Zakonom izrijekom određeno isključenje iz konverzije potrošača koji su svoje obveze iz ugovora o CHF kreditu ispunili, a isto da rezultira i daljnjom posljedicom koja se svodi na isključenje primjene Direktive 93/13/EZ, te predlaže odbiti tužbene zahtjeve.
3. Tužitelj je u podnesku od 24. travnja 2024 konačno precizirao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju, na što je tuženik istakao da se protivi preinaci.
3.1. U konkretnom slučaju se ne radi o preinaci već uređenju tužbe u smislu odredbe čl. 109. u vezi čl. 186. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22
– dalje u tekstu: ZPP), a sve imajući na umu inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev, koji je bio neodređen, ali odrediv, te je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju mogao znati visinu svojeg potraživanja, u skladu s kojim je i uredio tužbene zahtjeve.
4. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu (l.s.6-10), plan otplate (l.s.11-12), knjigovodstvenu karticu (l.s. 80-95), opće uvjete poslovanja s građanima (l.s. 24-33), sudska praksa (l.s. 40-81, 133-211), plan uplate po kreditu (l.s. 83-89), nalaz i mišljenje vještaka Božane Kačanić (l.s.110-117) i nadopunu nalaza i mišljenja (l.s. 211-214), te saslušao tužiteljicu kao stranku (l.s. 100).
5. Glavni tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je glavni tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 12. veljače 2007. godine, te zahtjev za isplatom iznosa od 14.837,62 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini mjesečni iznos do isplate. Predmet spora po eventualno kumuliranom zahtjevu tužitelja je njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba predmetnog ugovora o kreditu i to ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa toga kredita u ukupnom iznosu od 2.516,15 EUR sa zakonskim zateznim kamatama.
7. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:
-da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9012277886 dana 12. veljače 2007. godine kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 16.188,93 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke --
-da je odredbom članka 4. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,10 %,
-da je kredit odobren s rokom otplate 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem za CHF na dan plaćanja,
-da je dakle, kredit podignut u svrhu kupnje osobnog automobila, dakle, da tužitelj ima status potrošača jer je kao fizička osoba sklopio pravni posao radi realizacije namjenskog kredita, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, njegovoj obrtničkoj ili poduzetničkoj djelatnosti,
-da je prema nalazu i mišljenju i dopuni istog vještaka financijske struke iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 2.516,15 EUR.
8. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.
9. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.
10. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
11. Gore navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12,58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
12. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
13. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.
14. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.
15. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu tvrdnju ovaj sud nalazi nedokazanom i neosnovanom, posebice jer tuženik u konkretnom slučaju tijekom postupka nije sudu dostavio ime zaposlenika banke kojeg predlaže saslušati, a što je bio dužan učiniti, i to do zaključenja prethodnog postupka. K tome upravo suprotno tvrdnji tuženika proizlazi iz iskaza samog tužitelja, kojem je sud, kako je to već navedeno, u cijelosti poklonio vjeru.
15.1. Stoga, u predmetnom slučaju analizom prijepornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika kako iz iskaza tužitelja i proizlazi i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.
16. Donesene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev- 2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
17. Nema dvojbe da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.
18. Ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
18.1. Slijedom gore navedenog valjalo je odbiti kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se cijeli ugovor utvrdi ništetnim (toč. I. izreke presude).
19. S druge pak strane, tužitelj je dokazao deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.
20. Visina tražbine u konkretnom slučaju utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja i njegove dopune vještaka Božene Kačanić, stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.
21. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
22. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.
23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.
24. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da iznos potraživanja tužitelja prema tuženiku na osnovi razlike preplaćenih anuiteta uslijed promjene tečaja za CHF iznosi ukupno 2.516,15 EUR.
25. Slijedom svega, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja više obračunao tužitelju iznose anuiteta u iznosu od 2.516,15 EUR, te će tek isplatom tog iznosa tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat primjene ništetnih odredbi.
26. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
27. U konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo je na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužitelju platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.
28. Nadalje, tuženikov istaknuti prigovor zastare ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim, jer je prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
31. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljevu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 23. veljače 2021., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.
29. Također, neosnovano se tuženik poziva na prigovor prekluzije isticanja ništetnosti iz odredbe čl. 326. ZOO, budući da se u konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, ne radi o zabrani odnosno uzroku manjeg značenja, već upravo o takvoj povredi pravnog poretka i kršenju propisa koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i stoga tužitelj ima pravo na isticanje ništetnosti unatoč tome što je predmetni ugovor nedvojbeno ispunjen.
30. Isto tako, po ocjeni ovog suda, neosnovano tuženik ukazuje na Odluku suda Europske unije u predmetu broj C-567/20, budući da iz iste ne proizlazi zaključak da nacionalni sudovi ne bi bili ovlašteni provoditi test nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, već upravo suprotno, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, te utvrđeno kako je to prethodno obrazloženo.
31. Slijedom svega navedenog, eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja valjalo je prihvatiti u cijelosti zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, sve na temelju citiranih odredbi te odlučiti kao pod toč. II. Izreke.
32. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav tužbe u visini od 100 bodova (Tbr.7.), za sastav podneska od 26. rujna 2023, 20. ožujka 2023. i 24. travnja 2024. (Tbr.8.t.1.) u visini od 100 bodova, za sastav podneska od 13. travnja 2022 i od 01. srpnja 2022. (Tbr.8.t.4.) za zastupanje na ročištu dana od 12. travnja 2023., 05. listopada 2023. , 08. studenoga 2023. i 13. siječnja 2025. svaki u iznosu od 100 bodova (Tbr.9.t.1), (1 bod / 2 Eura) uvećano za PDV 25% u iznosu od 218,75 Eur, što sveukupno 1093,75 Eura uvećano za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR-a, što sve ukupno iznosi 1.359,20 EUR-a. S druge strane valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podnesaka od 13. travnja 2022 i od 01. srpnja 2022. u punom iznosu iz Tbr. 8. toč. 1.jer se radilo o podnescima požurnicama kao i više zatraženi trošak postupka, budući da isti nije u skladu s VPS eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, dok se preostali dio zatraženog troška odbija kao neosnovan.
U Zadru, 24. siječnja 2025.
Sutkinja
Maja Nevešćanin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.
DNA:
-Tužitelju po punomoćniku
-Tuženici po punomoćniku
