Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Bujama-Buie
Buje-Buie, Istarska 1- Via dell’ Istria 1
Poslovni broj: P-1913/2019-38
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, po sucu pojedincu Svenu Babiću, u pravnoj stvari tužitelja: 1. UZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa],; 2. UZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje oboje zastupa punomoćnica Orjana Makovac, odvjetnica iz Buja, protiv tuženika: Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 U, (ranije: Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o. U, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 08. studenog 2024., u prisutnosti punomoćnice tužitelja Orjane Makovac, temeljem čl.335. i čl.338.st.3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014 – dalje: ZPP), dana 24. siječnja 2025., objavio je i
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 U, da solidarno isplati tužiteljima UZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i JZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 13.463,07 (trinaesttisućačetristošezdesettri eura i sedam centi) eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, po stopi od 15% godišnje do 31.prosinca 2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, a koje kamate teku:
- na ime preplaćene kamate
na iznos od 39,14 € počev od 1.2.2008 godine do isplate; na iznos od 39,41 € počev od 29.2.2008 godine do isplate; na iznos od 89,52 € počev od 31.3.2008 godine do isplate; na iznos od 87,31 € počev od 30.4.2008 godine do isplate; na iznos od 86,42 € počev od 2.6.2008 godine do isplate; na iznos od 87,48 € počev od 30.6.2008 godine do isplate; na iznos od 85,90 € počev od 31.7.2008 godine do isplate; na iznos od 85,97 € počev od 1.9.2008 godine do isplate; na iznos od 87,14 € počev od 1.10.2008 godine do isplate; na iznos od 93,95 € počev od 31.10.2008 godine do isplate; na iznos od 90,37 € počev od 2.12.2008 godine do isplate; na iznos od 106,26 € počev od 31.12.2008 godine do isplate; na iznos od 107,28 € počev od 2.2.2009 godine do isplate; na iznos od 107,74 € počev od 2.3.2009 godine do isplate; na iznos od 106,43 € počev od 31.3.2009 godine do isplate; na iznos od 106,66 € počev od 30.4.2009 godine do isplate; na iznos od 104,68 € počev od 1.6.2009 godine do isplate; na iznos od 103,21 € počev od 30.6.2009 godine do isplate; na iznos od 103,58 € počev od 31.7.2009 godine do isplate; na iznos od 104,33 € počev od 31.8.2009 godine do isplate; na iznos od 104,24 € počev od 30.9.2009 godine do isplate; na iznos od 103,45 € počev od 2.11.2009 godine do isplate; na iznos od 104,87 € počev od 30.11.2009 godine do isplate; na iznos od 106,01 € počev od 31.12.2009 godine do isplate; na iznos od 107,63 € počev od 22.2.2010 godine do isplate; na iznos od 107,24 € počev od 1.3.2010 godine do isplate; na iznos od 109,45 € počev od 31.3.2010 godine do isplate; na iznos od 108,99 € počev od 30.4.2010 godine do isplate; na iznos od 109,79 € počev od 31.5.2010 godine do isplate; na iznos od 116,92 € počev od 30.6.2010 godine do isplate; na iznos od 115,42 € počev od 2.8.2010 godine do isplate; na iznos od 119,88 € počev od 31.8.2010 godine do isplate; na iznos od 118,29 € počev od 30.9.2010 godine do isplate; na iznos od 115,76 € počev od 2.11.2010 godine do isplate; na iznos od 121,00 € počev od 30.11.2010 godine do isplate; na iznos od 112,19 € počev od 31.12.2010 godine do isplate; na iznos od 107,98 € počev od 31.1.2011 godine do isplate; na iznos od 109,55 € počev od 28.2.2011 godine do isplate; na iznos od 107,65 € počev od 31.3.2011 godine do isplate; na iznos od 107,96 € počev od 30.4.2011 godine do isplate; na iznos od 115,77 € počev od 31.5.2011 godine do isplate; na iznos od 116,50 € počev od 30.6.2011 godine do isplate; na iznos od 123,01 € počev od 1.8.2011 godine do isplate; na iznos od 119,59 € počev od 31.8.2011 godine do isplate; na iznos od 115,85 € počev od 30.9.2011 godine do isplate; na iznos od 83,89 € počev od 31.10.2011 godine do isplate; na iznos od 83,64 € počev od 30.11.2011 godine do isplate; na iznos od 84,87 € počev od 31.12.2011 godine do isplate; na iznos od 85,94 € počev od 31.1.2012 godine do isplate; na iznos od 86,04 € počev od 29.2.2012 godine do isplate; na iznos od 85,23 € počev od 31.3.2012 godine do isplate; na iznos od 85,70 € počev od 30.4.2012 godine do isplate; na iznos od 86,00 € počev od 31.5.2012 godine do isplate; na iznos od 85,35 € počev od 30.6.2012 godine do isplate; na iznos od 85,46 € počev od 31.7.2012 godine do isplate; na iznos od 84,96 € počev od 31.8.2012 godine do isplate; na iznos od 83,92 € počev od 2.10.2012 godine do isplate; na iznos od 84,94 € počev od 31.10.2012 godine do isplate; na iznos od 85,38 € počev od 30.11.2012 godine do isplate; na iznos od 84,96 € počev od 31.12.2012 godine do isplate; na iznos od 82,97 € počev od 31.1.2013 godine do isplate; na iznos od 84,56 € počev od 28.2.2013 godine do isplate; na iznos od 84,64 € počev od 2.4.2013 godine do isplate; na iznos od 83,94 € počev od 30.4.2013 godine do isplate; na iznos od 81,90 € počev od 31.5.2013 godine do isplate; na iznos od 81,79 € počev od 1.7.2013 godine do isplate; na iznos od 82,22 € počev od 31.7.2013 godine do isplate; na iznos od 82,94 € počev od 31.8.2013 godine do isplate; na iznos od 83,97 € počev od 30.9.2013 godine do isplate; na iznos od 83,36 € počev od 31.10.2013 godine do isplate; na iznos od 83,69 € počev od 30.11.2013 godine do isplate; na iznos od 84,08 € počev od 31.12.2013 godine do isplate;
- na ime preplaćenih obroka s osnova valutne klauzule
na iznos od 4,20 €
počev od 1.2.2008 godine do isplate; na iznos od 6,15 €
počev od 29.2.2008 godine do isplate; na iznos od 10,35 € počev od 31.3.2008 godine do isplate; na iznos od 3,63 €
počev od 30.4.2008 godine do isplate; na iznos od 0,97 €
počev od 2.6.2008 godine do isplate; na iznos od 4,25 €
počev od 30.6.2008 godine do isplate; na iznos od 3,28 €
počev od 1.10.2008 godine do isplate; na iznos od 24,12 € počev od 31.10.2008 godine do isplate; na iznos od 13,24 € počev od 2.12.2008 godine do isplate; na iznos od 27,79 € počev od 31.12.2008 godine do isplate; na iznos od 30,59 € počev od 2.2.2009 godine do isplate; na iznos od 31,86 € počev od 2.3.2009 godine do isplate; na iznos od 28,37 € počev od 31.3.2009 godine do isplate; na iznos od 29,04 € počev od 30.4.2009 godine do isplate; na iznos od 23,71 € počev od 1.6.2009 godine do isplate; na iznos od 19,78 € počev od 30.6.2009 godine do isplate; na iznos od 20,82 € počev od 31.7.2009 godine do isplate; na iznos od 22,90 € počev od 31.8.2009 godine do isplate; na iznos od 22,72 € počev od 30.9.2009 godine do isplate; na iznos od 20,63 € počev od 2.11.2009 godine do isplate; na iznos od 24,56 € počev od 30.11.2009 godine do isplate; na iznos od 27,71 € počev od 31.12.2009 godine do isplate; na iznos od 32,19 € počev od 22.2.2010 godine do isplate; na iznos od 31,19 € počev od 1.3.2010 godine do isplate; na iznos od 37,26 € počev od 31.3.2010 godine do isplate; na iznos od 36,10 € počev od 30.4.2010 godine do isplate; na iznos od 38,36 € počev od 31.5.2010 godine do isplate; na iznos od 57,83 € počev od 30.6.2010 godine do isplate; na iznos od 53,83 € počev od 2.8.2010 godine do isplate; na iznos od 66,09 € počev od 31.8.2010 godine do isplate; na iznos od 61,86 € počev od 30.9.2010 godine do isplate; na iznos od 55,06 € počev od 2.11.2010 godine do isplate; na iznos od 69,43 € počev od 30.11.2010 godine do isplate; na iznos od 88,70 € počev od 31.12.2010 godine do isplate; na iznos od 75,62 € počev od 31.1.2011 godine do isplate; na iznos od 80,67 € počev od 28.2.2011 godine do isplate; na iznos od 74,83 € počev od 31.3.2011 godine do isplate; na iznos od 75,90 € počev od 30.4.2011 godine do isplate; na iznos od 100,66 € počev od 31.5.2011 godine do isplate; na iznos od 103,08 € počev od 30.6.2011 godine do isplate; na iznos od 123,78 € počev od 1.8.2011 godine do isplate; na iznos od 113,17 € počev od 31.8.2011 godine do isplate; na iznos od 101,55 € počev od 30.9.2011 godine do isplate; na iznos od 102,67 € počev od 31.10.2011 godine do isplate; na iznos od 101,77 € počev od 30.11.2011 godine do isplate; na iznos od 107,46 € počev od 31.12.2011 godine do isplate; na iznos od 112,43 € počev od 31.1.2012 godine do isplate; na iznos od 113,11 € počev od 29.2.2012 godine do isplate; na iznos od 109,69 € počev od 31.3.2012 godine do isplate; na iznos od 112,02 € počev od 30.4.2012 godine do isplate; na iznos od 113,62 € počev od 31.5.2012 godine do isplate; na iznos od 110,97 € počev od 30.6.2012 godine do isplate; na iznos od 111,68 € počev od 31.7.2012 godine do isplate; na iznos od 109,70 € počev od 31.8.2012 godine do isplate; na iznos od 105,25 € počev od 2.10.2012 godine do isplate; na iznos od 110,07 € počev od 31.10.2012 godine do isplate; na iznos od 112,30 € počev od 30.11.2012 godine do isplate; na iznos od 110,71 € počev od 31.12.2012 godine do isplate; na iznos od 102,03 € počev od 31.1.2013 godine do isplate; na iznos od 109,43 € počev od 28.2.2013 godine do isplate; na iznos od 110,09 € počev od 2.4.2013 godine do isplate; na iznos od 107,22 € počev od 30.4.2013 godine do isplate; na iznos od 98,22 € počev od 31.5.2013 godine do isplate; na iznos od 98,01 € počev od 1.7.2013 godine do isplate; na iznos od 100,24 € počev od 31.7.2013 godine do isplate; na iznos od 103,80 € počev od 31.8.2013 godine do isplate; na iznos od 108,73 € počev od 30.9.2013 godine do isplate; na iznos od 106,21 € počev od 31.10.2013 godine do isplate; na iznos od 108,03 € počev od 30.11.2013 godine do isplate; na iznos od 110,08 € počev od 31.12.2013 godine do isplate; na iznos od 109,40 € počev od 31.1.2014 godine do isplate; na iznos od 116,66 € počev od 31.8.2014 godine do isplate; na iznos od 116,07 € počev od 30.9.2014 godine do isplate; na iznos od 118,53 € počev od 31.10.2014 godine do isplate; na iznos od 120,21 € počev od 30.11.2014 godine do isplate; na iznos od 119,22 € počev od 31.12.2014 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 31.1.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 28.2.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 31.3.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 30.4.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 31.5.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 30.6.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 31.7.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 31.8.2015 godine do isplate; na iznos od 119,50 € počev od 30.9.2015 godine do isplate.
II Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 U, solidarno naknaditi tužiteljima UZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], i JZ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 3.878,40 (tritisućeosamstosedamdesetosam eura i četrdeset centi) eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude 24. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (petnaest) dana.
Obrazloženje
1. Tužitelji su je u ovoj pravnoj stvari podnijeli tužbu kojom traže isplatu novčanog iznosa od 90.000,00 kuna / 11.945,05 eura (po fiksnom tečaju konverzije – op. suda) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
U tužbi tužitelji od bitnoga navode da je između njih i tuženika, dana 20.04.2007. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, temeljem kojeg je tužiteljima odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 99.000,00 švicarskih franaka (CHF) prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita (čl.2. ugovora), s kamatnom stopom od 4,20% koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama banke (čl.3. i čl.6. ugovora), te je ugovoren rok otplate kredita od 300 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 484,13 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju banke važećem na dan plaćanja (čl.4. ugovora), te se predmetni kredit još uvijek otplaćuje.
Tužitelji dalje tvrde da je ugovorom o kreditu ugovorena kamatna stopa od 4,20% koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, međutim tužitelj tvrdi da s tuženikom nije pojedinačno pregovarao o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti o su u ugovoru utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, te je u konkretnom slučaju određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora tako da je jedino ta kamatna stopa valjana, dok je način promjene kamatne stope u potpunosti prepušten volji druge ugovorne strane, tako da se radi o neodredivoj činidbi što je suprotno čl.270.st.1. ZOO-a.
Tužitelji dalje tvrde da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom u smislu čl.81. Zakona o zaštiti potrošača, a isti zakon posljedično propisuje i ništetnost takve nepoštene ugovorne odredbe. Tužitelji dalje tvrde da ga tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije, kao potrošača, informirao i upozorio na rizičnost ugovaranja valutne klauzule švicarskog franka (CHF), već mu je naprotiv takav kredit nudio kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je je tuženik također postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
Tužitelji se pozivaju na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-7129/13, od 13.06.2014. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Nadalje, tužitelji tvrde kako je iznos kredita bio vezan uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF), te da tuženik prilikom ugovaranje predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je naprotiv nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, čime je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je sve imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja, te se ne može razumno očekivati da bi tužitelji sklopili takav ugovor o kreditu da su bili upoznati s mogućnosti da im anuitet toliko naraste.
Stoga se tužitelji pozivaju i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.broj: P- 1401/12, od 04.07.2013. godine, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.: Pž-6632/17, od 14.06.2018. godine kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, čime je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.
Tužitelji navode kako je s tuženikom zaključio Aneks uz Ugovoru o kreditu broj: broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit uz valutnu klauzulu u euru, međutim time nisu otklonjene posljedice ništetnosti, jer tužiteljima, unatoč provedenoj konverziji, nije vraćen cjelokupni iznos koji su preplatili temeljem ništetnih ugovornih odredbi.
Tužitelji ističu kako temeljem čl.502.c ZPP-a, te čl.118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa u pogledu povreda propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu, kojeg je pravovremeno podnio, osporava osnovu tužbe i visinu tužbenog zahtjeva.
Tuženik ističe nedostatak pravnog interesa na strani tužitelja budući da su tužitelji i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) pa kako je zakonodavac prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, tuženik navodi kako je tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, slijedom čega tužitelji nemaju pravni interes za vođenjem ovog postupka.
Tuženik dalje ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, jer se presude donesene u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, već se u individualnom sporu treba dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu.
Tuženik u cijelosti osporava da bi predmetna odredba iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna, te u cijelosti osporava tužiteljev izračun navodno stečenog bez pravne osnove, te ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003) odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Tuženik ističe kako je njegovo postupanje vezano uz promjene kamatne stope bilo u skladu s kogentnim zakonskim odredbama iz čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009) te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013), kao i da je tužitelju odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.
Tuženik dalje navodi i kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, te da u pogledu predmetne odredbe ugovora o kreditu ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u, te tuženik dalje smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka niti se može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.
Tuženik ističe i prigovor zastare u slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, a budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tuženik ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik dalje ističe, da u slučaju ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, pri čemu se tuženik poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 05. ožujka 2004. godine koje glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.". Tuženik zaključno predlaže sudu odbaciti tužbeni zahtjev tužitelja radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
3. Tužitelji su dodatno, nakon provedenog financijskog vještačenja, svojim podneskom od 06.11.2024. godine (stranica 278-284) specificirali tužbeni zahtjev za isplatom na način da od tuženika zahtjeva isplatu novčanog iznosa u visini od 13.463,07 eura po osnovi više uplaćenih kamata i po osnovi više naplaćenog tečaja.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., a koje su sve javno objavljene, te iste zbog obimnosti i dostupnosti nije potrebno dostavljati u spis.
5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave u spisu kako slijedi: Rješenje Vrhovnog suda RH broj: Gos-1/2019., od 04.03.2020., Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), otplatni plan za kredit od 27.05.2019. (stranica 18-20), pregled prometa za klijenta od 27.05.2019. (stranica 21-50), popis uplata od 27.05.2019. (stranica 51-53), specifikacija uplata (stranica 54-55), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 27.05.2019. (stranica 56-57), Aneks broj 1 za uvođenje moratorija uz Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.02.2014. (stranica 58-61), Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 62-67), Uvjeti stambenog kredita za mlade (stranica 98-99), Metodologija promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama od 01.01.2011. (stranica 105-106), brošure tuženika (stranica 109-120), specifikacija uplata (stranica 173-178), izračun konverzije (stranica 179- 202), obavijest o provedenoj konverziji (stranica 203-209), Aneks br.1 za uvođenje moratorija na ugovor o kreditu (stranica 210-214), Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oec., od 26. ožujka 2024. (stranica 235-251).
6. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaz saslušanjem svjedoka JZR i saslušanjem tužitelja.
7. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Željka Krajine na okolnost razumijevanja ugovora, te prave i ozbiljne volje za sklapanjem ugovora, jer je stajalište suda da odbijeni dokaz nije bitan za utvrđenje odlučnih činjenica budući da javni bilježnik nije ugovorna strana predmetnog ugovora o kreditu.
8. Provedeni dokazi ocijenjeni su u skladu s odredbom čl.8. ZPP-a, te je sud temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno utvrdio da je postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.
9. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatom novčanog iznosa od 13.463,07 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika.
10. Između parničnih stranaka su utvrđene kao nesporne činjenice:
- da su zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007., na iznos od 99.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje,
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016..
11. Između parničnih stranaka sud nalazi spornima sljedeće okolnosti:
- postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja;
- pravna i činjenična osnova tužbenog zahtjeva odnosno da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007., o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), te da li se radi o potrošačkom ugovoru;
- da li se tužitelji mogu pozvati na pravomoćna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014.,
- da li se u pojedinačnim sporovima, koje potrošač pokrene protiv trgovca, mora dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača;
- da li se predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo;
- da li korisnik kredita koji je konvertirao kredit, ima pravo na obeštećenje,
- tuženik je istaknuo kao sporno i visinu i izračun tužbenog zahtjeva,
- sporno je da li se tuženik ima smatrati savjesnim stjecateljem i s time u vezi sporno je od kada počinje tijek zakonskih kamata,
- da li je za potraživanje tužitelja nastupila zastara potraživanja,
12. Vezano uz postojanje odnosno pomanjkanje pravnog interesa tužitelja za podizanje tužbe protiv tuženika sud nalazi kako je taj tuženikov prigovor neosnovan. Zakon o parničnom postupku u čl. 187. izričito propisuje da se pravni interes za podnošenje tužbe utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje, iz čega slijedi zaključak da se za isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva ne propisuje pravni interes kao pretpostavka za podnošenje takve tužbe, a kako podnesenom tužbom tužitelji nakon utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi traži isplatu stečenog temeljem istih odredbi, radi se o kondemnatornoj tužbi kojom se tuženiku nalaže određena činidba, jer tužitelji imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatraju da im pripadaju, odnosno povrat preplaćenih iznosa po ništetnim ugovornim odredbama, pa sud stoga smatra kako je neosnovan prigovor tuženika da u ovoj pravnoj stvari tužitelji nemaju pravnog interesa za podnošenje tužbe.
13. Nadalje, vezano uz činjeničnu i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva obzirom na zakonsku dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, sud je o ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, odlučivao kao o prethodnom pitanju sukladno čl.12.st.1. ZPP-a obzirom da eventualno pravo tužitelja na isplatu može slijediti tek nakon prethodnog utvrđenja ništetnosti.
14. Sud je prvenstveno utvrđivao da li se tužitelji mogu smatrati potrošačima, a sklopljeni Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007., potrošačkim ugovorom, obzirom na okolnost da se tužitelji u tužbi pozivaju na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br.: P-1401/2012, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te ništetnost ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima u kolektivnom sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača
15. Čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), sud utvrđuje kako je u članku 2. ugovora ugovorena namjena i iznos kredita odnosno da se radi o stambenom kreditu za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, te da se radi o iznosu kredita od 99.000,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u članku 3. ugovora ugovorena je visina kamatne stope koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje, u članku 4. ugovora ugovoren način otplate kredita tj. mjesečna anuitetna otplata u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, te je u članku 6. ugovora ugovoreno je da se ugovorena kamatna stopa tijekom trajanja kredita može mijenjati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke.
16. Iz iskaza 1.tužiteljice UZR proizlazi da je namjena predmetnog kredita bilo refinanciranje prethodnog kredita, koji je uzet radi adaptacije stana u [adresa], te da se radi se o stanu koji služi za stanovanje 1.-tužiteljice i njezine obitelji, te da se isti stan ne iznajmljuje, a njezinom iskazu se u cijelosti priklonio i 2.-tužitelj UZ, koji je njezin iskaz prihvatio kao vlastiti.
17. I iz iskaza saslušane svjedokinje službenice banke NZR proizlazi kako se je radilo o stambenom kreditu kod kojeg je glavnica vezana za CHF.
18. S druge strane tuženik nije osporavao tužiteljima u status potrošača, niti isticao u tom pogledu ikakve prigovore.
Sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.
Nadalje, sukladno članku 221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
To konkretno znači da pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava, a u konkretnom slučaju to je tuženik koji tijekom postupka nije osporavao tužiteljima status potrošača, niti predlagao ikakve dokaze koji bi upućivali na suprotno.
19. Iz predmetnog ugovora o kreditu, kao i iz iskaza saslušanih tužitelja, te svjedoka službenika banke JZR proizlazi nedvojbeni zaključak da je namjena kredita bila stambeni kredit za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, te da se radi o stanu koji je tužiteljima služio za stanovanje i kojemu se nije obavljala nikakva gospodarska aktivnost u smislu članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora (Narodne novine 96/2003 i 46/2007
– dalje: ZZP/03) kojim je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
20. Stoga sud smatra kako su tužitelji dokazali da su s tuženikom zaključili predmetni ugovor o kreditu kao potrošači, a kredit koji im je odobren ima se smatrati potrošačkim kreditom.
21. Nadalje, čitanjem Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), utvrđeno je da je vjerovnik bila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pravni prednik tuženika, a što je sudu notorna činjenica, odnosno radi se o banci koja je u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. broj P-1401/12 bila petotuženik i za kojeg je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014., te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., pravomoćno utvrđeno da je u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.12.2008. i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika.
22. Isto tako iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da je isti zaključen dana 20.04.2007. godine odnosno upravo unutar razdoblja koje je obuhvaćeno kolektivnim sporom u odnosu na ovdje tuženika.
23. Podvodeći Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, od 04. srpnja 2013., sud utvrđuje kako se u ovoj pravnoj stvari radi o situaciji koja je obuhvaćena navedenom pravomoćnom presudom.
24. Sud stoga smatra kako se tužitelji u tužbi osnovano mogu pozvati na presude donesene u kolektivnom sporu koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kod Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., a koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskim francima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2013. i broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018.
25. Te su presude donesene na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl.138.a istog zakona propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
26. I po važećem čl.118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/2014., 110/2015.), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
27. Isto tako i po čl.502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl.502.a st.1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
28. Obzirom da odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te obzirom kako je sud utvrdio da je u ovoj pravnoj stvari sadržaj odredbi ugovora o kreditu, a koje se odnose na švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, te koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika, obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, sud na tu okolnost nije bio dužan provoditi nikakve dokaze.
U prilog takvog zaključaka naslovni sud prihvaća i poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019., prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl.502.a st.1., čl.502.b i čl.502.c ZPP-a), te da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama ZPP-a i ZZP-a.
Nadalje, u prilog tome ide i odluka Ustavnog suda broj U-III-2233/19 , od 10. lipnja 2020., kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnoga suda RH iz presude broj Rev 3142/2018-2, od 19. ožujka 2019. da nije potrebno provoditi dokazni postupak, nego se uvidom u konkretni ugovor s ništetnim ugovornim odredbama utvrđuje odnosi li se taj ugovor na utvrđenja iz kolektivne presude.
Stoga sud nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopu koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, kao i u odnosu na ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita vezana uz valutu švicarskog franka, slijedom čega sud smatra da su tužitelji dokazali osnovu svojeg potraživanja prema tuženiku.
29. Vezano uz spornu okolnost da li su tužitelji pri sklapanju ugovora o kreditu bili informirani i da li se o predmetnom ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, sud nalazi kako tuženik tu okolnost nije dokazao, a teret dokaza je na tuženiku budući da je u čl.81.st.2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03) propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, te je u čl.81.st.4. ZZP/03 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
30. Na takav zaključak prvenstveno upućuje vizualni pregled predmetnog ugovora o kreditu odnosno da se radi o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika, kao kreditora, upućuje to što je na dnu svake stranice predmetnog ugovora istaknut naziv tvrtke tuženika i broj ugovora (tada još Hypo Alpe-Adria- Bank d.d.), slijedom čega sud zaključuje da je ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika i zatim ispisan na poslovnom papiru tuženika.
31. Da se radi o tipu ugovora koji je unaprijed sastavio tuženik proizlazi i iz iskaza 1.tužiteljice UZR koja je na upit suda odgovorila kako nije sudjelovala u sastavljanju ugovora o kreditu, te da joj je od strane službenika banke uručen već napisan ugovor, a njezinom iskazu se u cijelosti priklonio i 2. -tužitelj UZ, koji je njezin iskaz prihvatio kao vlastiti.
32. Saslušana svjedokinja JZR od bitnog je iskazala kako klijenti nisu sudjelovali u sastavljanju ugovora o kreditu, isti su ugovori sastavljeni od pravne službe tuženika, te već napisani dostavljeni u poslovnicu, gdje su ugovori uručivani klijentu, s klijentima su se prolazile samo osnove stavke ugovora kao npr. osobni podaci, iznos kredita i itd., a zatim bi se klijent upućivao radi solemnizacije ugovora javnom bilježniku, da je informirala sve klijete koji su podizali kredite vezane uz CHF da je kod takvih kredita u početku otplate bila određena fiksana kamatna stopa kroz neko razdoblje, a nakon toga promjenjiva, da im je rata kredita vezana uz valutu CHF, te klijentima nije ništa govorila o uvjetima i kriterijima uslijed kojih se visina kamatne stope mijenja, jer takvu uputu nije niti imala od banke, također nije ništa dodatno govorila niti o valuti CHF, i o valutnoj klauzuli u CHF-u. Svjedokinja je iskazivala na jasan i uvjerljiv način o činjenicama koje se mogla prisjetiti zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog ugovora, te su njezin iskaz ocjenjuje vjerodostojnim.
33. Iskaze tužitelja sud prihvaća i iste ocjenjuje vjerodostojnima budući da su tužitelji na uvjerljiv, jasan i suvisao način iskazivali o okolnostima koje su im neposredno poznate i kojih su se mogli prisjetiti, te u njihovim iskazima nije bilo proturječnosti, niti nelogičnosti.
34. Dovodeći izvedene dokaze u međusobnu povezanost sud utvrđuje kako se o odredbama Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), nije pojedinačno pregovaralo, uključivo i o odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, te kako radi se o tipu standardnog unaprijed sastavljenog ugovora od strane tuženika tj. trgovaca, te da tužitelji nisu sudjelovali u sastavljanju istog ugovora, pa se u odnosu na isti ugovor primjenjuje čl.81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03).
35. Kao što je već navedeno sukladno članku 219. stavku 1. ZPP-a propisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i priložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te da sukladno čl.221.a ZPP-a, ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, slijedom čega sud temeljem pravila o teretu dokazivanja zaključuje kako u konkretnom slučaju tuženik, na kojemu je teret dokaza po članku 81. stavku 4. ZZP/03, nije dokazao da bi se o predmetnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.
36. Nadalje, okolnost što se tuženik u predmetom ugovoru o kreditu poziva na svoje interne akte, kao što su Opći poslovni uvjeti, Odluka o naknadama, Odluka o kamatnim stopama, te drugi opći akti tuženika (članak 21. stavak 3. ugovora), ne utječe na zaključak ovog suda da se o ugovoru odnosno o njegovim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, budući da je notorno da se o općim uvjetima (vez obzira kako se zvali) niti ne može pojedinačno pregovarati, nego iste donosi tuženik i primjenjuje kao sastavni dio ugovora.
37. Stoga ovaj sud, temeljem prethodnih utvrđenja, smatra kako su tužitelji, kao prethodno pitanje, dokazali činjeničnu i pravnu osnovu tužbe odnosno da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika i kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pozivanjem na odluke koje su donesene u sporu koji se vodio po kolektivnoj tužbi udruge "Potrošač" protiv 8 banaka, između ostalih i tuženika, a radi zaštite kolektivnim interesa potrošača i to u Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, Presudu i Rješenje Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13-4, od 13. lipnja 2014., Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. godine.
38. Vezano uz spornu okolnost da li tužitelji, kao korisnici kredita koji su konvertirali kredit, imaju pravo na obeštećenje isticanjem kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari, sud smatra kako im u konkretnom slučaju to pravo pripada.
39. Obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je provedena konverzija ovaj prvostupanjski sud se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019-36, od 04. ožujka 2020., kojim je nakon provedenog oglednog postupka utvrđeno da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Stoga ovaj prvostupanjski sud smatra da je navedenim rješenjem utvrđena zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017.
40. Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.
41. Prema shvaćanju Suda Europske unije u predmetu broj: C-118/17 gdje je istaknuto stajalište da nacionalni sud, unatoč zakonskoj intervenciji u pravni odnos banke i potrošača, mora utvrditi je li potrošač obeštećen potpuno, pa ako nije, obeštećenje se mora izvršiti, a koje stajalište je podudarno i s odlukama Suda Europske unije broj: C-154/15 i C-307/15, od 21. prosinca 2016., u kojima se daje tumačenje da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje, a ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora se smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.
42. Nadalje, Sud Europske unije u predmetu broj: C-452/18, od 09.07.2020. godine, ističe stajalište da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
43. Doktrina izravnog učinka prava Europske unije formirana je sudskom praksom Suda Europske unije počevši od presude u predmetu broj 26/62 Van Gend en Loos pa nadalje, te je unesena i u Ustav Republike Hrvatske gdje je u čl.145.c st.1. propisano da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije.
44. Prema stajalištu prvostupanjskog suda tužitelji se, kao korisnici kredita, provedbom konverzije nisu odrekli prava na zaštitu koju im pruža Direktiva 93/13, niti su u postupku provedbe konverzije dali slobodan i informirani pristanak na odricanje, niti su se odrekli svojih prava na utvrđivanje da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika kredita, a što je nedvojbeno utvrđeno iz iskaza tužiteljice NZ koja je potvrdila da je predmetni kredit konvertiran, da se na konverziju odlučila jer su joj rate narasle do te mjere da ih nije mogla otplaćivati, te je prihvatila konverziju kako bi si olakšala otplatu kredita, te je potvrdila da je od strane tuženika zaprimila obračun konverzije, sjeća se da joj je utvrđena preplata od oko 24.000,000 HRK, te se sjeća da je tu preplatu tuženik uračunao u otplatu kreditnih mjesečnih rata na način da se od tog iznosa u razdoblju od idućih 18 mjeseci plaćala polovica mjesečne rate, dok je drugu polovicu plaćala tužiteljica iz svojih sredstava.
45. I tužba se temelji na tvrdnji kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije plaćeno temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, a što prihvaća i ovaj sud budući da tužitelji potražuju isplatu preplate s osnova ništetne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika za razdoblje od 01.02.2008. do 31.12.2013., te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli za razdoblje od 01.02.2008. do 30.09.2015., što znači za razdoblje koje prethodi konverziji, obzirom da učinci konverzije dospijevaju sukladno Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015) na dan 30.09.2015.
46. Uvidom i čitanjem Aneksa Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016. (stranica 62-67), sud je utvrdio da je predmetni Aneks zaključen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15) koji je stupio na snagu 30.09.2015. godine, te da se istim Aneksom regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
47. Iz sadržaja predmetnog Aneksa ne proizlazi zaključak da su sklapanjem istog ugovorne strane ugasile obvezu iz glavnog Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), a na takav zaključak upućuje odredba članka 10. Aneksa gdje je izričito navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora i eventualnih aneksa uz isti, koje nisu u suprotnosti s odredbama ovog aneksa, ostaju nepromijenjene, slijedom čega sud nedvojbeno zaključuje da sklapanjem predmetnog Aneksa ugovorne strane nisu obnovile raniju obvezu iz osnovnog ugovora o kreditu a to iz razloga jer se sukladno članka 146. ZOO-a obnova obveze ne predmnijeva, pa ako strane nisu izrazile namjeru da ugase postojeću obvezu kad su stvarale novu, prijašnja obveza ne prestaje, već postoji i dalje pored nove tj. mora biti izričita, te sukladno čl.145.st.1. ZOO-a nova obveza mora imati različitu činidbu ili različitu pravnu osnovu, a što ovdje nije slučaj, jer iz Aneksa proizlazi kako obveza po osnovnom ugovoru o kreditu nije prestala, već je samo denominirana u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
48. Nadalje, sud utvrđuje da se radi o Aneksu kojim se provodi radnja konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama kako je to navedeno u članku 2. aneksa, iz čega sud zaključuje da sklapanjem predmetnog aneksa odnosno provedenom konverzijom nisu razriješena pitanja preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije odnosno obveza koje su proizašle iz ništetnosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
49. Isto tako Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015), temeljem kojeg je provedena konverzija, u svojim odredbama ne navodi da se sklopljeni sporazumi primjenjuju retroaktivno na pravni odnos između stranaka, a niti je izričito propisan retroaktivni učinak samog zakona, odnosno njegovih izmjena i dopuna, tako da sud ne prihvaća kao osnovanu tuženikovu tvrdnju da se radi o retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca odnosno o retroaktivnom učinku.
50. Sud smatra kako tužitelji imaju pravo samo na povrat iznosa preplaćenih kamata, te na iznos pretplate s osnova promjene tečaja CHF u razdoblju zaključenja predmetnog ugovora o kreditu do provedbe konverzije.
51. Vezano uz spornu visinu i izračun tužbenog zahtjeva, te s time u vezi da li tužitelji imaju pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa primjenom kamatne stope od 4,20% godišnje, sud je temeljem Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl. oec., od 26. ožujka 2024. (stranica 235-251), utvrdio da su tužitelji tijekom razdoblja otplate kredita do dana sa kojim je provedena konverzija temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, na ime kamata više uplatili 6.904,11 eura, dok su temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, na ime tečajnih razlika, više uplatili iznos od 6.558,96 eura.
Vještak je utvrdio da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te da je pri provedbi konverzije uzeo u obzir sve uplate, pa tako i one iznose preplata po kamati i valuti po ništetnim ugovornim odredbama, ali da time nije obeštetio tužitelje jer bi za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose od 6.904,11 eura na ime više uplaćenih kamata i 6.558,96 eura na ime tečajnih razlika.
52. Tužitelji nisu imala primjedbe na vještački nalaz i mišljenje, te su u podnesku od 06.11.2024. (stranica 278-284) specificirali svoj tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju, kao što je već navedeno pod točkom 3. ovog obrazloženja.
53. Tuženik je primjedbe na vještački nalaz i mišljenje iznio u svojem podnesku od 8. srpnja 2024. godine (stranica 265-270) navodeći da u cijelosti osporava predmetni nalaz i mišljenje vještaka, te ustraje u navodima kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o valutnoj klauzuli kao i o kamatnoj stopi, te smatra kako bi se prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja, te kako bi na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebalo primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i da je potrebno uračunati negativne razlike nastale kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih.
54. Primjedbe tuženika na vještački nalaz i mišljenje sud ocjenjuje kao pravna pitanja o kojima treba odlučiti sud, a ne o kojima bi trebao iskazivati vještak, pa je stoga ocijenio da u dokaznom postupku nije potrebno saslušanje vještaka, a niti parnične stranke nisu predlagale dodatno saslušanje vještaka.
55. Vezano uz primjedbu da je provedenom konverzijom sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15) tužitelj obeštećen u cijelosti, sud istu primjedbu ocjenjuje neosnovanom, te prihvaća nalaz i mišljenje vještaka da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti, te da je za obeštećenje tužiteljima potrebno vratiti i iznose preplate od 6.904,11 eura na ime više uplaćenih kamata i 6.558,96 eura na ime tečajnih razlika.
56. Sud smatra kako su tužitelji podmirili sve svoje obveze (unatoč povećanju i promjeni tečaja), ali da u usporedbi sa uvjetima iz osnovnog ugovora postoji preplata na štetu tužitelja u iznosu od 6.904,11 eura na ime više uplaćenih kamata i 6.558,96 eura na ime tečajnih razlika, što znači da su tužiteljici dodatno uplatili i te iznose, slijedom čega konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti već je za istu potrebno vratiti iznose navedenih preplata.
57. Vezano uz primjedbu da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi, sud istu primjedbu također ocjenjuje neosnovanom.
Obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 i 29/2018 – dalje: ZOO/05), osim odredbi o visini ugovorne kamate iz čl.26. koje su stupile na snagu nakon zaključenja predmetnog ugovora (01.01.2008.), tako da se na ugovornu kamatu primjenjuju odredbe prethodnog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91) koji u čl.399. propisuje da stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju (st.1.), te da se u pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih osoba primjenjuju se odredbe posebnog zakona (st.2).
Budući da je sudu notorno da tuženik nije pojedinac, odnosno fizička osoba, pa se stoga u odnosu na visinu stope ugovorne kamate treba primijeniti čl.399.st.2. ZOO/91, odnosno odredbe posebnog zakona, međutim posebni zakon na koji upućuje ta zakonska odredba nikada nije donesen, pa sud stoga zaključuje kako se na ugovorni odnos treba primijeniti onu stopu ugovorne kamate koje je jedina određena i ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu, a to je kamatna stopa od 4,60% godišnje.
Tome u prilog ide i okolnost što tužitelji nisu tražili utvrđenje ništetnosti dijela ugovorne odredbe koja se odnosi na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu, tj. upravo tu stopu od 4,20% godišnje, a koja je određena u skladu s Odlukom o kamatnim stopama pa sud stoga zaključuje da je upravo ta stopa ugovorena prilikom zaključivanja samog ugovora i da je jedina određena i poznata ugovornim stranama.
58. Vezano uz primjedbu da je vještak pri izračunu trebao uzeti u obzir negativne razlike kada su kamatna stopa, kao i tečaj valute CHF bili niži o početno ugovorenih, tuženik točno navodi da kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ZOO u članka 323. propisuje da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, međutim sud je stava da se iste ne mogu automatizmom uzeti u obzir, već tuženik, da bi ostvario takvu svoju tražbinu, treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, jer bi u suprotnom tužitelj bio lišen mogućnosti isticanja prigovora u odnosu na tuženikovu tražbinu. Osim toga pravna osnova tužiteljeve tražbine je stjecanje bez osnove od strane tuženika, a tuženikova tražbina eventualnih „negativnih razlika“ proizlazi iz ugovora, te predstavlja ugovornu obvezu i tuženik je taj koji bira da li će istu tražbinu ostvarivati ili neće, a ne vještak.
U slučaju da tuženik ima potraživanje prema tužitelju iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužitelj inicijalno plaćao sud smatra kako je tuženik u tom slučaju bio dužan postaviti određeni zahtjev u obliku protutužbe ili prigovora radi prijeboja, a kako to nije učinio sud navode tuženika ne prihvaća kao osnovane.
59. Stoga sud odbija kao neosnovanu tvrdnju tuženika kako prihvaćanjem konverzije kredita i potpisivanjem predmetnog dodatka kojim je izvršena konverzija klijent, ovdje tužitelji, više ne mogu postavljati bili kakav zahtjev u odnosu na predmetni ugovorni odnos koji je prethodio konverziji, budući da je vještačenjem utvrđeno da postoji razlika preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
60. Sud ocjenjuje da je vještak u okviru zadanog zadatka svoj nalaz i mišljenje obrazložio na jasan i detaljan način, te je na jasan i pregledan način prikazao obračun za cijelo razdoblje otplate kredita, te sud nije pronašao nikakve nelogičnosti, proturječnosti, niti pristranosti u izrađenom nalazu i mišljenju, pa isti u cijelosti ocjenjuje kao vjerodostojno dokazno sredstvo, temeljem kojeg utvrđuje visinu potraživanja tužitelja u iznosu od 6.904,11 eura temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, te u iznosu od 6.558,96 eura temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.
61. Vezano uz spornu okolnost da li tužiteljima pripadaju zatezne kamate tekuće od dospijeća svakog pojedinog iznosa sud ne prihvaća kao osnovan tuženikov prigovor da se isti ima smatrati savjesnim stjecateljem, pri čemu se tuženik poziva na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, prema kojemu ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/04) održane 5. ožujka 2004., broj: Su-IV-222/04 glasi: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.".
Prema stajalištu ovog suda iz formulacije " treba smatrati savjesnim" proizlazi da se radi o oborivoj presumpciji protiv koje je dopušteno dokazivati suprotno odnosno nesavjesnost tuženika.
Budući da se tijekom ovog postupka tužitelji pozvali na presudu donesenu u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br.: P-1401/2012 kojom je pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik, a tamo petotuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i što je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa slijedom takvih pravomoćnih utvrđenja sud zaključuje kako se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem glede promjene kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka prema kuni, pa stoga isti temeljem čl.1115. ZOO/05 duguje tužiteljima i zakonske zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
62. Nadalje, odlučujući o tuženikovom prigovoru zastare sud nalazi kako isti prigovor nije osnovan.
Kao što je već prethodno navedeno obzirom na datum sklapanja Ugovora o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. (stranica 8-17), na obvezni odnos između parničnih stranaka primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018 - dalje: ZOO/05), temeljem čl.1163.st.1. u svezi s čl.1165. istog zakona. Kod ništetnih pravnih poslova pravo potraživanja danog temeljem takvog ugovora vrši se po pravilima za stjecanje bez osnove, a rok zastare u tom slučaju se primjenjuje prema čl.225. ZOO/05, odnosno primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina.
63. U pogledu računanja zastarnog roka naslovni sud se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
Sud se u cijelosti priklanja pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev 2245/17-2., od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
Sud se u cijelosti priklanja i objedinjenome pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV- 33/2022-2, od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“.
Stoga ovaj sud utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj pravnoj stvari došlo do prekida zastare u smislu čl.241. ZOO/05, te da je zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu posl.broj: P-1401/2012., zastara za svaki individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u tijek zastare. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012 podnesena je 04.04.2012., a drugostupanjska presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi o promjenjivim kamatnim stopama jednostranom odlukom banke donesena je dana 13. lipnja 2014. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., pravomoćna 13.06.2014.), dok je drugostupanjska presuda u dijelu kojom je odlučeno o ništetnosti valutne klauzule u švicarskim francima donesena dana 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pravomoćna 14.06.2018.).
Budući da su tužitelji tužbu podnijeli dana 12.06.2019. godine, neposrednom predajom, što je unutar roka od 5 godina od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, te budući da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenje tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, već uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sud utvrđuje da zastara potraživanja tužitelja nije nastupila, te je posljedično tome tuženikov prigovor zastare neosnovan.
64. Nakon provedenog dokaznog postupka sud smatra nedvojbeno utvrđenim:
- da su parnične stranke dana 20.04.2007. godine zaključile Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine na iznos od 99.000,00 CHF i s promjenjivom kamatnom stopom koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,20% godišnje;
- da se radi o potrošačkom kreditu čija je namjena stambeni kredit za adaptaciju stana i refinanciranje kredita, uslijed čega se korisnici kredita imaju smatrati potrošačem, a ugovor potrošačkim;
- da se tužitelji radi dokazivanja ništetnosti ugovornih odredbi kojima je bio ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pozvao na sadržaj odluka Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i posl. br.: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s čl.502.c ZPP-a i čl.138.a ZZP/07;
- da navedene odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, te se stoga nije provodio dokazni postupak u pogledu utvrđivanja ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na kamatnu stopa promjenljivu u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 20.04.2007. godine, unaprijed sastavljen od strane tuženika, kao tipski;
- da tuženik nije dokazao da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo;
- da je kao prethodno pitanje utvrđeno da je predmetni Ugovor o kreditu broj: 356- 51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 26.03.2007. godine djelomično ništetan tj. u dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovaranje švicarskog franka kao valute uz koju je vezana glavnica, te ugovaranje kamatne stope koja je promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika;
- da je provedena konverzija kredita sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu broj: 356-51/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, od 08.02.2016.;
- da korisnik kredita koji je konvertirao kredit ima pravo na obeštećenje budući da provedenom konverzijom nije u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika i o valutnoj klauzuli u CHF, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja po osnovi preplaćene kamate iznosi 6.904,11 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 6.558,96 eura;
- da se tuženik u ovom postupku ne može smatrati poštenim stjecateljem u odnosu na tijek zateznih kamata;
- da za novčana potraživanja tužitelja nije nastupila zastara.
65. Radi donošenja odluke o tužbenom zahtjevu sud je primijenio sljedeće odredbe:
- članak 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora (na snazi do 06.08.2007.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.);
- članak 87. ZZP/03 koji propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st.1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st.2.);
- članak 324. stavak 1. ZOO/05 koji propisuje da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen;
- članak 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) koji propisuje da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;
- članak 1111.st.1. i st.3. ZOO/05 koji propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (st.1.), te da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (čl.3.);
- članak 1115. ZOO/05 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
66. Tužitelji su, s jedne strane, uspjeli dokazati, kao prethodno pitanje, činjeničnu i pravnu osnovanost svoje tražbine pozivom na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/2012 od 04.07.2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i broj: Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa u skladu s članka 502.c ZPP-a i članka 138.a ZZP/07, dok tuženik, s druge strane, nije dokazao da je prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljima o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika, kao i o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, niti da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod pravna i činjenična utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka donesenih u postupku koji se vodio povodom povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, a na koje presude se tužitelj u ovoj pravnoj stvari poziva u svrhu dokaza svojih tvrdnji.
67. Nadalje, obzirom da su tužitelji, s jedne strane, uspjeli dokazati da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR nije provedena na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačio s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, sud stoga temeljem čl.19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016 i 128/2022) utvrđuje da konverzijom kredita tužiteljima nije izvršena restitucija u cijelosti budući da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, budući da je financijskim vještačenjem izračunato da visina potraživanja tužitelja po osnovi preplaćene kamate iznosi 6.904,11 eura, a po osnovi promjene tečaja iznosi 6.558,96 eura.
Slijedom prethodno navedenog sud je temeljem čl.1111.st.1. i st.3. ZOO/05 prihvatio kao osnovan tuženi zahtjev iz točke I tužbe, te naložio tuženiku da tužiteljima isplati novčani iznos od 6.904,11 eura po osnovi preplaćene kamate, te po osnovi promjene tečaja iznosi od 6.558,96 eura, koje iznose je tuženik je naplatio bez valjane osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.
68. Budući da je u postupku utvrđeno kako je tuženik prilikom stjecanja novčanih iznosa od 6.904,11 eura po osnovi preplaćene kamate, te od 6.558,96 eura po osnovi promjene tečaja, bio nesavjestan, sud je temeljem članka 1115. ZOO/05 prihvatio kao osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže da im se plati i zatezna kamata koja teče od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate, uslijed čega je odlučeno kao pod točkom I izreke ove presude.
69. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl.154 st.1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka u svezi s čl.155.st.1. ZPP-a kojim je propisano da će sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.
70. Početna vrijednost predmeta spora u ovoj parnici iznosi 90.000,00 kuna / 11.945,05 eura (po fiksnom tečaju konverzije, te je vrijednost predmeta spora izmijenjena podneskom tužitelja od 06.11.2024. (stranica 278-284) na iznos od 13.463,07 eura.
71. Sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 37/2023 - dalje: Tarifa) Tbr.52.st.3. propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dok je u Tbr.54. propisano da vrijednost boda iznosi 2,00 eura, u Tbr.7.st.1. propisano je da za naznačenu vrijednost predmeta spora odvjetniku pripada nagrada u visini od 250 bodova, Tbr.40.st.1. Tarife propisano je pravo na uvećanje tarifnih stavaka za drugu i svaku sljedeću osobu za 10 %, što za još jednog tužitelja iznosi dodatnih 25 bodova, što ukupno iznosi 275 bodova, te da po Tbr.46 Tarife na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost prema važećim poreznim propisima od 25%.
72. Obzirom da je tuženik izgubio parnicu, isti je dužan tužiteljima nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka kako slijedi:
- za sastav tužbe u visini od 275 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.7.toč.1. i Tbr.40. Tarife;
- za zastupanje na ročištu dana 16.02.2023. u iznosu od 275 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;
- za zastupanje na ročištu dana 21.09.2023. u iznosu od 275 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;
- za sastav obrazloženog podneska od 06.11.2024. u iznosu od 2575 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.8.toč.1. i Tbr.40. Tarife;
- za zastupanje na ročištu dana 08.11.2024. u iznosu od 275 bodova što iznosi 550,00 eura po Tbr.9. toč.1. i Tbr.40. Tarife;
- PDV na obavljene radnje od 25% u ukupnom iznosu od 687,50 eura po Tbr.46. Tarife;
- troškove provedenog financijskog vještačenja u stvarno utrošenom iznosu od 275, eura jer sud ocjenjuje da je taj trošak bio potreban za vođenje postupka s obzirom da su navedenim dokaznim sredstvom tužitelji uspjeli dokazati visinu tužbenog zahtjeva, a koja je osporavana od strane tuženika;
- za sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 165,90 eura po Tar.br.1.st.1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019 i 92/2021).
73. Sukladno čl.11.st.1.toč.20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018 i 51/2023) propisano je da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, slijedom čega tužiteljica u ovoj pravnoj stvari ne plaća sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu, a koje oslobođenje vrijedi od 20.05.2023. godine kada je na snagu stupio Zakon o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/2023).
74. Sud tužiteljima nije priznao trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50 bodova što iznosi 100,00 eura, jer u trenutku izrade presude ovaj trošak nije nastao, niti je poznato hoće li tužitelji ili njihov punomoćnik na to ročište pristupiti, pa će u slučaju da na ročište za objavu presude pristupi o istom trošku biti odlučeno naknadnim rješenjem.
75. Ukupno priznata visina troškova parničnog postupka tužiteljima iznosi 3.878,40 eura, slijedom čega je sud je temeljem čl.154 st.1. i čl.155.st.1. ZPP-a odlučio kao pod točke II izreke ove presude.
76. Zakonska zatezna kamata na trošak parničnog postupka teče od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je naloženo plaćanje troškova postupka sukladno čl.151.st.3. ZPP-a.
77. Visina stope zatezne kamate na trošak parničnog postupka određena je po čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023).
78. Sud je temeljem čl.328.st.1. ZPP-a odredio rok u trajanju od 15 dana u kojem je tuženik dužan dobrovoljno izvršiti činidbu.
79. Tužitelji u ovoj pravnoj stvari imaju pravni položaj jedinstvenih suparničara u glavnoj stvari. Sukladno čl.161.st.3. ZPP-a suparničari koji su solidarno odgovorni u glavnoj stvari, bez obzira da li su u parnici tužitelji ili tuženici, odgovaraju solidarno i za troškove dosuđene protivnoj strani, odnosno tako i potražuju troškove od protivne strane, radi čega je tuženiku naložena solidarna isplata novčane tražbine kao i naknada troškova postupka tužiteljima, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ove presude.
U Bujama – Buie, 24. siječnja 2025.
Sudac:
Sven Babić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljima, putem punomoćnice,
2. Tuženiku, putem punomoćnika.
