Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Trg Ljudevita Posavskog 5
44000 Sisak
Poslovni broj: P-244/2023-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Sisku, po sucu tog suda Vedranu Medakoviću, u pravnoj stvari tužitelja SG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima Danku Kovaču i Ivanu Boriću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćniku Andreju Šooš Maceljskom, odvjetniku iz OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., radi isplate, nakon zaključene javne glavne rasprave na ročištu 20. studenog 2024., na ročištu za objavu presude 24. siječnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju SG, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.312,71 eura po osnovi preplate temeljem ništetne valutne klauzule CHF, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 01. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje temeljem Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/20) i Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 153/04), od 01.01.2008. do 31.07.2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30.12.2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:
Na iznos od 9,63 € od 31.10.2008. do isplate
Na iznos od 10,60 € od 31.12.2008. do isplate
Na iznos od 12,95 € od 31.01.2009. do isplate
Na iznos od 13,98 € od 28.02.2009. do isplate
Na iznos od 10,74 € od 31.03.2009. do isplate
Na iznos od 11,25 € od 30.04.2009. do isplate
Na iznos od 7,04 € od 31.05.2009. do isplate
Na iznos od 3,44 € od 30.06.2009. do isplate
Na iznos od 4,25 € od 31.07.2009. do isplate
Na iznos od 6,32 € od 31.08.2009. do isplate
Na iznos od 6,09 € od 30.09.2009. do isplate
Na iznos od 4,11 € od 31.10.2009. do isplate
Na iznos od 7,81 € od 30.11.2009. do isplate
Na iznos od 10,51 € od 31.12.2009. do isplate
Na iznos od 14,85 € od 31.01.2010. do isplate
Na iznos od 13,72 € od 28.02.2010. do isplate
Na iznos od 19,33 € od 31.03.2010. do isplate
Na iznos od 18,10 € od 30.04.2010. do isplate
Na iznos od 20,66 € od 31.05.2010. do isplate
Na iznos od 37,63 € od 30.06.2010. do isplate
Na iznos od 34,01 € od 31.07.2010. do isplate
Na iznos od 43,79 € od 31.08.2010. do isplate
Na iznos od 40,65 € od 30.09.2010. do isplate
Na iznos od 33,98 € od 31.10.2010. do isplate
Na iznos od 45,37 € od 30.11.2010. do isplate
Na iznos od 60,90 € od 31.12.2010. do isplate
Na iznos od 50,20 € od 31.01.2011. do isplate
Na iznos od 54,08 € od 28.02.2011. do isplate
Na iznos od 48,86 € od 31.03.2011. do isplate
Na iznos od 49,65 € od 30.04.2011. do isplate
Na iznos od 68,79 € od 31.05.2011. do isplate
Na iznos od 70,16 € od 30.06.2011. do isplate
Na iznos od 87,66 € od 31.07.2011. do isplate
Na iznos od 77,35 € od 31.08.2011. do isplate
Na iznos od 66,88 € od 06.10.2011. do isplate
Na iznos od 67,31 € od 07.11.2011. do isplate
Na iznos od 62,99 € od 08.12.2011. do isplate
Na iznos od 70,28 € od 01.01.2012. do isplate
Na iznos od 74,35 € od 07.02.2012. do isplate
Na iznos od 74,07 € od 06.03.2012. do isplate
Na iznos od 71,99 € od 31.03.2012. do isplate
Na iznos od 72,57 € od 07.05.2012. do isplate
Na iznos od 74,95 € od 06.06.2012. do isplate
Na iznos od 72,61 € od 01.07.2012. do isplate
Na iznos od 73,32 € od 31.07.2012. do isplate
Na iznos od 72,14 € od 31.08.2012. do isplate
Na iznos od 69,13 € od 30.09.2012. do isplate
Na iznos od 72,20 € od 07.11.2012. do isplate
Na iznos od 74,06 € od 30.11.2012. do isplate
Na iznos od 73,45 € od 31.12.2012. do isplate
Na iznos od 66,64 € od 31.01.2013. do isplate
Na iznos od 72,44 € od 28.02.2013. do isplate
Na iznos od 73,22 € od 05.04.2013. do isplate
Na iznos od 68,86 € od 07.05.2013. do isplate
Na iznos od 65,61 € od 07.06.2013. do isplate
Na iznos od 64,16 € od 05.07.2013. do isplate
Na iznos od 66,81 € od 07.08.2013. do isplate
Na iznos od 68,83 € od 31.08.2013. do isplate
Na iznos od 72,92 € od 30.09.2013. do isplate
Na iznos od 71,14 € od 07.11.2013. do isplate
Na iznos od 72,02 € od 30.11.2013. do isplate
Na iznos od 73,40 € od 31.12.2013. do isplate
Na iznos od 60,14 € od 31.01.2014. do isplate
Na iznos od 61,62 € od 28.02.2014. do isplate
Na iznos od 59,61 € od 07.04.2014. do isplate
Na iznos od 59,20 € od 02.05.2014. do isplate
Na iznos od 58,73 € od 31.05.2014. do isplate
Na iznos od 58,92 € od 30.06.2014. do isplate
Na iznos od 61,16 € od 31.07.2014. do isplate
Na iznos od 62,78 € od 31.08.2014. do isplate
Na iznos od 62,42 € od 30.09.2014. do isplate
Na iznos od 64,12 € od 06.11.2014. do isplate
Na iznos od 64,71 € od 09.12.2014. do isplate
Na iznos od 65,15 € od 09.01.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 05.02.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 05.03.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 08.04.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 07.05.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 09.06.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 01.07.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 31.07.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 31.08.2015. do isplate
Na iznos od 65,26 € od 06.10.2015. do isplate
II/ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., OIB:02535697732 isplatiti tužitelju SG, OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 1.775,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a gdje referentnu stopu čini kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke ( čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a), u roku od 15 dana.
i
r i j e š i o j e
I/ Dopušta se kao svrsishodna preinaka tužbe tužitelja SG sadržana u podnesku od 15. listopada 2024., ispravljenom podneskom od 18. listopada 2024..
Obrazloženje
1. U tužbi od dostavljenoj ovome sudu 5. lipnja 2023. tužitelj SG ( u nastavku: tužitelj ) u bitnome navodi da je sa tuženikom 2. 2. 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 9010993633 kojim je odobren stambeni kredit u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora s rokom otplate od 29 godina u jednakim mjesečnim anuitetima na dan dospijeća. Ugovor je izmijenjen aneksom od 14. 12. 2015. kojim je učinjena konverzija te je preostala neotplaćena glavnica od 33.562,51 Eura, koja je 2.803,48 eura veća od glavnice koja je trebala biti utvrđena imajući u vidu posljedice ništetnih ugovornih odredbi. Tužitelj pri tome ukazuje da takvu razliku u glavnicama ne potražuje, već potražuje samo preplatu nastalu do obračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora u CHF. Razlika u glavnicama dokazuje da tužitelj konverzijom kredita kojom prilikom mu je utvrđena preplata od 8.572,12 kn nije obeštećen te nema govora o potpunoj restituciji jer je umjesto 50.699,00 kn za koji iznos je stvarno oštećen, priznat mu tek iznos od 8.527,12 kn i koji mu pak nije isplaćen već je poslužio za fiktivno zatvaranje budućih anuiteta koji su previsoko odmjereni uslijed razlike u glavnicama. Tužitelj posebno napominje da iznos za koji je oštećen uslijed ugovaranja promjenjive kamatne stope od 3.675,85 eura ne potražuje uslijed zastare po toj osnovi. Tužitelj dalje navodi da je ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranu – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time dužnik postupio suprotno odredbama odnosno u vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Osim valutne klauzule, tužitelj ukazuje i na ništetnost odrede ugovora o promjenjivoj ugovorenoj kamatnoj stopi (kamati) a što također proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 a takav pravni stav je dodatno potvrđen i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 09. travnja 2015. povodom revizije. Tužitelj dalje ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske po izvanrednoj reviziji broj Rev-2868/2018 odlučio kako sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu ne znači da su korisnici kredita izgubili pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i postavljanjem kondemnatornog zahtjev za isplatom. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj postavlja zahtjev za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezana uz švicarski franak pa tužbom uslijed ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF postavlja zahtjev za isplatom iznosa od 3.925,43 eura sa pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu dostavljenom 24. kolovoza 2023. detaljno obrazlaže razloge pobijanja, smatrajući kako je tužba u cijelosti neosnovana. Ukazuje da se radi o kreditu koji je konvertiran te je dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije te je tužitelj sklapanjem i izvršavanjem dodatka ugovora izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je to sadržano u Dodatku. Tuženik se potom osvrće na Odluku Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. vezano za postojanje pravnog interesa, navodeći kako stav tog suda nema karakter zaključka sa sastanka VSRH niti pravnog shvaćanja sa sjednice odjela ili sjednice sudaca, pa bi se u slučaju shvaćanja te odluke na način kako to predstavlja tužitelj, izgubio smisao vođenja parničnih postupaka. Tuženik se potom detaljno osvrće na ugovorenu valutnu klauzulu i njezinu dopuštenost u sklopu Zakona o obveznim odnosima, stavove Ustavnog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske po tom pitanju kao i stav Vlade RH te Hrvatske narodne banke. Budući da je na temelju čl. 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, tada je takva zakonska odredba jedini smjer u kojemu sud, u okviru svoje uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Zaključno ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Podneskom od 15. listopada 2024., ispravljenim 18. listopada 2024., tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke, specificirao kondemnatorni zahtjev za isplatom po osnovu valutne klauzule na način da traži isplatu 4.312,71 Eur sa pripadajućom kamatom na pojedine mjesečne iznose od listopada 2008. do zaključno listopada 2015..
4. Navedeno postupanje u procesnoj osnovi čini preinaku u smislu čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22 i 155/23;; - u daljnjem tekstu: ZPP) do koje dolazi nakon zaključenja prethodnog postupka te u trenutku u kojem tužitelj po provođenju dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem stječe saznanje o visini potraživanja. Stoga je riječ o postupanju koje je dopušteno ( čl. 190. st. 2. ZPP) i svrsishodno radi rješavanja konačnog odnosa između stranaka.
5. Nadalje, u odnosu na takva postupanja Vrhovni sud RH je na sastanku predsjednika građanskih odjela Županijskih sudova te Građanskog odjela VSRH održanom 26. studenog 2021. donio zaključak broj Su IV-162/2021 koji glasi:
"...U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.."
6. Stoga je uzimajući u obzir navedeno stajalište VSRH-a, kao i činjenicu da je riječ o postupanju koje je svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka, ovaj sud dopustio preinaku te je o istome odlučeno izrekom rješenja sadržanoj u predmetnoj presudi i rješenju ( točka I/ izreke rješenja).
U odnosu na dokazni postupak
7. U postupku je proveden uvid u dostavljene dokaze i dokumentaciju i to tužbu sa ugovorom o kreditu broj 9010993633 od 2. veljače 2006., dodatak ugovoru o kreditu od 14. prosinca 2015., otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, knjigovodstvenu karticu, pregled uplata po kreditu na dan 14. ožujka 2023. te plan otplate (str. 1 - 75 spisa), odgovor na tužbu sa pregledom kreditnog kalkulatora tuženika (str. 79-98 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po imenovanom vještaku Kseniji Vrebac koja je dostavila pismeni nalaz i mišljenje od 1. listopada 2024. (str. 121-132 spisa) a koji je potom iznesen i usmeno na ročištu 20. studenog 2024., te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku.
8. Saslušan u svojstvu stranke u postupku tužitelj je u bitnome naveo da je sredinom 2000.-ih odlučio riješiti stambeno pitanje za svoju obitelj. Bio je tada jedini zaposlen, supruga mu nije radila, a roditelji su djeteta rođenog 1994. godine. Obratio se u banku tuženika čiji je bio klijent te mu je ponuđeno sklapanje konkretnog ugovora. Gledao je na to da rata bude što manja i da ju što lakše može plaćati, pa se odlučio za dugotrajan kredit i otplatu. Bio je svjestan da se ugovor sklapa sa valutnom klauzulom u CHF. Napominje da ga nitko u banci nije upozorio na rizičnost takvog ugovaranja. Nije bio svjestan da bi rata mogla rasti onoliko koliko je to stvarno u budućnosti i bilo. Nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama. Ugovor je potpisao u obliku unaprijed sročenom od strane djelatnika banke. Mjesečne rate su naknadno počele znatno rasti, a kako je jedini u obitelji radio zna da mu je to bilo veliko financijsko opterećenje. Kreditom je kupljena kuća na adresi stanovanja u [adresa], gdje i danas živi sa obitelji. Ta nekretnina nije nikada korištena za iznajmljivanje ili poslovne svrhe. Nije nikada bio vlasnik obrta. Ugovor je pročitao letimično a ne sjeća se da bi mu nešto bilo nejasno ili da bi nešto pitao djelatnika banke. Išao se raspitati i kod drugih banaka ali je tuženik bio povoljniji a i bio je njegov klijent. Prije sklapanja ovog kredita nije imao drugi kredit sa sličnim uvjetima.
9. Iskazu tužitelja sud je priklonio vjeru nalazeći kako iz istoga jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupao kao potrošač sklapajući ugovor radi rješavanja stambenog pitanja. Iz iskaza je osim toga razvidno da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat sa pojmom i značenjem ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije upozoren na rizičnost takvog ugovaranja, a ugovor je sklopljen u formi standardnog ugovora na obrascu sačinjenom od strane tuženika na koji tužitelj nije mogao utjecati.
10.Kako je odluka o visini postavljenog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju ovisila o stručnom financijsko-knjigovodstvenom znanju predmetne materije, sud je temeljem dokaznog prijedloga tužitelja odredio provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Kseniji Vrebac, dipl.oec, koja je dostavila nalaz i mišljenje ( str. 121-132 spisa ), u sklopu kojega je na razumljiv, logičan i stručan način pojasnila sve segmente sklapanja osnovanog ugovora o kreditu kao i same konverzije odnosno dodatka ugovoru, pri čemu je u odnosu na osnovni ugovor ukazala da su stranke 2. 2. 2006. sklopile ugovor u kojem se u bitnome navode sljedeći uvjeti kreditiranja:
- iznos odobrenog kredita je kunska protuvrijednost od 62.300,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika kreditora na dan korištenja kredita,
- redovna kamatna stopa na dan sklapanja ugovora iznosi 4,55 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu s odlukama banke,
- rok otplate kredita iznosi 29 godina (348 mjeseci),
- korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju banke, važećem na dan plaćanja za CHF, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,
- anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu,
- početni anuitet iznosi 322,68 CHF
- kredit je iskorišten 8. 2. 2006. uz srednji tečaj banke za CHF 4,713220,
- tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranom odlukom mijenjao visinu kamatne stope, a time i visinu anuiteta pa je od početno ugovorenog ( 322,68 CHF ) tako npr. od 1. 2. 2008. do 1. 11. 2010. iznosio 387,25 CHF.
11.Zadatak vještačenja se odnosio na izračun pozitivne razlike između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po kreditu, odnosno preplate po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope od realizacije kredita do 1. 1. 2014. ( kao dana kojim su kamate zakonski određene u visini od 3,23 %) pa je utvrđeno da ukupna pozitivna razlika po toj osnovi iznosi 5.195,21 CHF ili 24.486,22 kn odnosno 3.249,85 Eura ( pri čemu se napominje da je riječ o izračunu koji tužitelj nije obuhvatio tužbenim zahtjevom jasno ukazujući da razlog takvog postupanja leži u zastari potraživanja po toj osnovi).
12.Drugi zadatak vještačenja se odnosio na razliku iznosa koji je tužitelj u utuženom razdoblju stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule u CHF i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po tečaju važećem na dan isplate. Vještak je takav izračun prikazao u tablici broj 2 ( str. 125-126 spisa) te je utvrdio da u razdoblju otplate kredita od listopada 2008. do konverzije odnosno listopada 2015. godine, ta razlika na štetu tužitelja iznosi 32.493,66 kn odnosno 4.312,71 eur.
13.Kao treće, vještak se očitovao i na izračun razlike neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u prvotno ugovorenim uvjetima te neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije. Naime, na dan konverzije ( 30. 9. 2015. ) prema aktualnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica je iznosila 50.702,94 CHF, odnosno uz tekući tečaj CHF 354.540,36 kuna. Konverzijom je utvrđena nova glavnica te ona iznosi 33.562,51 EUR, odnosno 256.333,67 kuna. Dakle, konverzijom je tužitelju smanjena glavnica za 98.206,69 kuna (354.540,36 - 256.333,67). Međutim, da tužitelj nije proveo konverziju, a pod pretpostavkom ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, tada bi na isti dan ( 30. 09. 2015. ) prema početnom otplatnom planu kredita, nedospjela glavnica iznosila 49.865,92 CHF, odnosno 235.029,05 kuna, što je 21.304,62 kn 2.827,61 EUR manje od glavnice utvrđene konverzijom.
14.Kao četvrto, vještak se izričito očitovao na sporno pitanje da li je konverzijom ispravljena ravnoteža u ugovornim odnosima nastalim po uvjetom nepoštenog ugovaranja. Za odgovor na to pitanje vještak je uzeo u obzir posljedice nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope, valutne klauzule te razlike u izračunu nedospjele glavnice na dan konverzije ( jasno ukazujući da je i sa tim segmentom tužitelj oštećen ). Pri tome je naglasio da ukupne uplate za kreditne obveze do konverzije iznose 220.581,60 kuna. Pod uvjetom da su ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne, početno ugovoreni uvjeti (tečaj CHF i kamatna stopa) daju anuitet u iznosu od 1.520,86 kuna (322,68 CHF x 4,71322) pa potrebne uplate do konverzije 30.09.2015. za 115 dospjelih anuiteta iznose 174.898,90 kuna (1.520,86 x 115).
15.Međutim, nakon gotovo 10 godina otplate kredita sa ukupno uplaćenim iznosom od 220.581,60 kuna, nedospjela CHF glavnica kredita na dan konverzije izražena u kunama iznosi 354.540,36 kuna, i ona je veća za 60.906,75 kune od početnog stanja isplaćene glavnice (354.540,36 – 293.663,61), što znači da je ukupna uplata od cca 221 tisuću kuna iskorištena za otplatu početno ugovorenih anuiteta od 322,68 CHF, razliku plaćene kamate, a ponajviše za drastičan porast tečaja CHF u razdoblju otplate kredita.
16.Vještak ukazuje kako upravo taj podatak upućuje na enorman rast tečaja CHF, koji je posljedično povećavao stanje neotplaćene glavnice tijekom otplate kredita, izraženu u protuvrijednosti u kunama, jer kako je tečaj rastao, tako je i neotplaćena glavnica protuvrijednosti u kunama rasla, čak bez obzira na sve veće kunske uplate usmjerene za zatvaranje obveza za mjesečne anuitete. Pri tome je u tijeku otplate kredita došlo i do bitnog poremećaja u strukturi samoga anuiteta jer se zbog povećanja kamatnih stopa povećavala visina anuiteta, a mijenjala se i struktura unutar samog anuiteta u korist kamata, a na štetu glavnice.
17.Stoga vještak ističe ( str. 128 spisa ) da je konverzijom ustanovljena nova glavnica izražena u EUR, pri čemu ona nije dovoljno smanjena, nego je veća za 2.827,61 eura od onog iznosa koji bi u otplati kredita bio postignut, pod uvjetom ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu.
18.Vještak je potom na razumljiv način ta tri elementa nepoštenosti ugovaranja ( promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu i razliku neotplaćene glavnice na dan konverzije) i koji iznose u konkretnom slučaju 10.390,17 Eura ( 3.249,85 eura po osnovi preplaćene kamate, 4.312,71 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 2.827,61 eura po osnovi razlike u neotplaćenoj glavnici na dan 30. 9. 2015. ) stavio u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu višku uplate utvrđenom u iznosu od 1.116,48 eura, nakon čega zaključuje da je provedenom konverzijom tužitelj obeštećen ali samo djelomično pa razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi u 69.757,38 kuna (78.284,50 – 8.527,12), odnosno 9.273,69 eura (10.390,17 – 1.116,48).
19. Osim navedena tri segmenta ( izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF, razlike neotplaćene glavnice na dan konverzije te pitanja potpunog obeštećenja u sklopu konverzije ) vještak se osvrnuo i na tzv. negativne razlike te ukazao da razlika manje plaćenih anuiteta zbog promjene tečaja CHF važećeg na dane plaćanja u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita, ukupno u razdoblju otplate kredita do konverzije iznosi – 5.291,97 kuna, odnosno – 702,35 eura, dok negativne razlike po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita od 31.03.2006. do 30.11.2008. iznose -2.060,12 kuna, odnosno - 273,43 eura.
20.Imenovana vještakinja je svoj nalaz i mišljenje iznijela i usmeno na ročištu 20. studenog 2024. kojom prigodom je u cijelosti ostala kod pismenog nalaza i mišljenja. Osim toga je ukazala kako se osvrnula na sva sporna pitanja te posebno na pitanje da li je tužitelj u konkretnom slučaju provođenjem konverzije obeštećen u odnosu na pretpostavku nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope te je njezin zaključak da provedenom konverzijom tužitelj nije u cijelosti obeštećen, pri čemu u samom postupku nije sporno da je konverzija provedena u skladu sa zakonskim okvirom, a što je i ona utvrdila. Za stajalište o tome da li je tužitelj obeštećen konverzijom je s jedne strane krenula od tri pretpostavke koje čine ugovaranje promjenjive kamatne stope, zatim valutne klauzule u CHF te potom izračun koliko bi iznosila glavnica kredita na dan 30. rujna 2015., pod pretpostavkom takvog ništetnog ugovaranja. Pod takvom pretpostavkom glavnica bi bila za 2.827,61 eura niža od glavnice utvrđene konverzijom. Konverzijom je tužitelj doveden u povoljniji položaj od onog u kojem se nalazio prije sklapanja tog dodatka, ali iz izračuna vještačenja jasno proizlazi da bi bio u još povoljnijem položaju da nije pristao na konverziju, a da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne. Ta tri elementa je potom stavila u omjer sa onim što je utvrđeno i nastalo konverzijom, a to je novi iznos glavnice te iznos preplate nakon čega proizlazi da ti elementi ne dovode do ravnopravnosti u ugovornom odnosu pod uvjetom da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetne. Kao rezultat vještačenja se pojavljuje i jedan pomalo apsurdan podatak vezan za izračun, a to je činjenica da je upravo uslijed rasta valute CHF i kamatnih stopa tužitelj kroz period od gotovo 10 godina otplaćivao svaki mjesec kredit, a da bi mu glavnica nakon tih 10 godina bila u njegovom slučaju za 60.000,00 kn veća od početno isplaćene glavnice kada se gleda u protuvrijednosti u kunama. I stoga je jasno da je tužitelj kroz period od gotovo 10 godina svaki mjesec plaćao iznose koji su odlazili za pokrivanje u glavnom razlike u tečaju i kamata.
21.Nalazu i mišljenju vještakinje Ksenije Vrebac, kako pismeno tako i usmeno iskazanom, ovaj prvostupanjski sud je priklonio vjeru u cijelosti budući da je vještak na izuzetno jasan, stručan, prihvatljiv, logičan i razumljiv način pojasnio metodologiju primjene i sam način izračuna konkretnog potraživanja po svakoj utuženoj osnovi. Vještak se pri tome očitovao i u pogledu tzv. negativne razlike kao i pitanja preplate utvrđene konverzijom. Vještak se osim toga detaljno i razumljivo osvrnuo na provedenu konverziju te ukazao na razloge i zaključak da tužitelj provedenom konverzijom nije obeštećen u pogledu potraživanja koje je predmetom ovog postupka.
U odnosu na primjenu materijalnog prava
22.Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), ), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) te sadašnjoj odredbi čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023.), propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
23.Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
24.Odredbom čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2023;dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je čl. 4. ZOO-a propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
25.Odredbom čl. 7. st. 1. ZOO-a je propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba.
26.Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima ( pažnja dobrog stručnjaka).
27.Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
28.Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
29.Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a je propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka je propisano da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
30.Odredbom čl. 1111. ZOO-a je propisano (1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. (2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. (3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
Općenito u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja i prigovore tuženika
31.Predmet postupka u konkretnom postupku predstavlja tužbeni zahtjev u kojem tužitelj, nakon što ukazuje na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 2006., postavlja tužbeni zahtjev za isplatom isključivo temeljem nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Tužitelj pri tome jasno ukazuje da iako smatra kako je ugovaranje u sklopu osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi bilo ništetno, ne potražuje iznose po toj osnovi uslijed zastare.
32.U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev te prigovore tuženika, utvrđeno je, te nije sporno, da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili 2. 2. 2006. ugovor o stambenom kreditu u visini od 62.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja od 29 godina.
33.Nadalje, nije sporno da je u ugovoru ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,55% ( čl. 4.1. Ugovora ), pri čemu je određeno da ona promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana.
34.Odredba čl. 7. st. 2. Ugovora sadrži valutnu klauzulu obzirom da je navedeno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.
35.Nadalje, u postupku je temeljem dostavljene dokumentacije te provedenog vještačenja utvrđeno da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno puta jednostrano mijenjao visinu kamatne stope kredita, čime su rasli i sami ugovoreni mjesečni anuiteti pa je tako npr. sa početno ugovorene stope od 4,55 % i anuiteta od 322,68 CHF u periodu od 1. 2. 2008. do 1. 11. 2010. došlo do rasta mjesečnog anuiteta na iznos od 387,25 CHF.
36.Također, nije sporno da su stranke provele konverziju ugovora sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/2015; u nastavku: ZID ZPK/15), a tako što su 14. 12. 2015. potpisale dodatak ugovoru o kreditu čemu je kreditni aranžman konvertiran na način da je kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U sklopu provedene konverzije je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
37.Stoga je za predmet postupka odlučujuće utvrđenje da li je takvo postupanje tuženika, glede ugovaranja i primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope bilo dopušteno i zakonito ili je pak riječ o nepoštenom postupanju koje je protivno prisilnim propisima i koje za posljedicu proizvodi djelomičnu ništetnost odredbi ugovora i posljedično pravo tužitelja na isplatu utuženih novčanih iznosa. Također, kako nije sporno da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ugovora o kreditu, to je od utjecaja na tužbeni zahtjev za isplatom odgovor na pitanje da li tužitelj ( u slučaju da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne ) ostvaruje pravo na isplatu u slučaju kada je provedena konverzija osnovnog ugovora. Uz navedeno, potrebno se osvrnuti na istaknute prigovore tuženika koji uključuju prigovor zastare te utvrditi osnovanost ili neosnovanost istih. S obzirom na značaj svakog od iznesenih spornih pitanja ista će se pojasniti zasebno.
Posebno u odnosu na nepoštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF
38.Tužitelj u navodima tužbe kao i naknadno u tijeku postupka iznosi stajalište uslijed kojega pronalazi da su ugovorne odredbe u prvotnom ugovoru o kreditu, koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, nepoštene i posljedično ništetne, čime predstavljaju osnovu za vraćanjem onoga što je tuženik kao banka primila temeljem takvih ugovornih odredbi. Pri tome se posebno naglašava da na ništetnost ugovaranja promjenjive kamatne stope tužitelj ukazuje ne iz razloga da bi potraživao takve iznose ( jasno navodi da isto ne obuhvaća tužbenim zahtjevom ) već stoga jer i takvu nepoštenu posljedicu želi staviti u odnos prema ukupnim učincima konverzije i odgovorom na pitanje da li je u cijelosti obeštećen istom.
39.U tom smislu valja primijetiti da su stranke predmetni ugovor o kreditu sklopile 2006., što znači da se kao materijalno pravni propisi primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koje pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenosti ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, uređuju u osnovi jednako kao i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) te kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) kao i sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/2022. i 59/2023. ).
40.Predmetne odredbe su implementirane putem sekundarnog zakonodavstva Europske unije, odnosno Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993). Riječ je o direktivi minimalne harmonizacije te temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.
41.Republika Hrvatska načela i principe zaštite potrošača implementira u nacionalni okvir još 2003. putem obveze koja proizlazi iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sklopljenog između nje i Europskih zajednica i njihovih država članica 29. listopada 2001. . Svrha i cilj predmetnog Sporazuma je bio usmjeren na usklađivanje postojećih zakona i budućeg zakonodavstva s pravnom stečevinom tadašnje zajednice.
42.Stoga, iako trenutak formalnog pristupa Hrvatske 2013. ima ograničavajući učinak na mogućnost izravne primjene prava Unije, zaštitu prava potrošača osiguravaju odredbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koje je RH sklopila sa tadašnjom Zajednicom i prenošenje konkretne direktive u nacionalno zakonodavstvo putem odredaba ZZP-a, pri čemu je taj zakon bio na snazi deset godina prije datuma formalnog pristupa te se primjenjuje na konkretan ugovorni odnos.
43.U takvoj pravnoj situaciji nacionalno pravo je dužno primjenjivati odredbe ZZP-a koji je bio na snazi u trenutku kada su stranke zaključile ugovor o kreditu, a koji je u nacionalno zakonodavstvo prenio odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok je tumačenje pojmova i samih odredaba ZZP-a u dosegu sudova RH.
44.Nacionalni sudovi pri tome imaju otvorenu mogućnost tumačiti mjerodavne odredbe ZZP-a autonomno ili uz pomoć prakse Europskog suda koja je razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti.
45.Dakle, praksa Europskog suda u ovom slučaju nije obvezujuća, ali kako ista tumači pojmove putem odredbi Direktive koja je u cijelosti prenesena u hrvatsko zakonodavstvo još 2003. putem odredaba ZZP-a, to ne postoje zapreke da u tumačenju takvih pojmova ovaj prvostupanjski sud ukaže na shvaćanja koja je iznio Europski sud u tumačenju istovjetnih pojmova te ih prihvati u sklopu procesne autonomije.
46.U tom smislu i Ustavni sud Republike Hrvatske iznosi stajalište da se u sklopu kolektivne tužbe i zaštite koja je potrošačima pružena tim putem raspravljalo pitanje koje je provedeno tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora ( USRH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 16. obrazloženja).
47.Sam sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija ( npr. utvrđeno u presudi Europskog suda C-194/14 AG i FG, od 17. srpnja 2014., ECLI:EU:C:2014:2099:, t.22.; kao i presudi suda C-415/11 S od 14. ožujka 2013. ECLI:EU:C:2013:164, t.44.;). Prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, t. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, t. 50 kao i presude suda C-186/16 A i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., t.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“;
48.Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti i u slučaju kada se potrošač nije pozvao na takvu zaštitu, što je proizlazi iz presude suda u predmetu C-243/08, Pannon GSM od 4. lipnja 2009., ECLI:EU:C:2009:350, t. 32. Takvo stajalište je osim toga u skladu sa nacionalnim odredbama Zakon o obveznim odnosima ( čl. 327. st. 1. ZOO-a ) koje također propisuju obvezu suda da na ništetnost pazi po službenoj dužnosti.
49.Navedeno je od naročitog utjecaja na tužbeni zahtjev poput ovog koji je predmetom konkretnog postupka i kada tužitelj tužbenim zahtjevom ne obuhvaća utvrđenje ništetnosti već u činjeničnom opisu tužbe pojašnjava razloge uslijed kojih smatra da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo pošteno te je posljedično ništetno, a na što je sud dužan paziti po službenoj dužnosti.
50.Nadalje, za predmet spora je od utjecaja i činjenica da je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule te ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. ( koja je u odnosu na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. ), utvrđeno da je upravo i tuženica ( u predmetu trgovačkog suda navedena kao drugotuženica) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su tada trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništeta.
51.Stoga iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno dijela koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i koji je stekao status pravomoćnosti, nedvosmisleno proizlazi da je upravo tuženica u vremenskom periodu koji obuhvaća i sklapanje ugovora između samih stranaka u ovom parničnom postupku povrijedila prava potrošača na način da je koristila nepoštenu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
52.U odnosu na valutnu klauzulu, presudom i rješenjem VSRH broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženice protiv drugostupanjske presude VTS RH broj Pž6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP).
53.Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.
54.Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih prikladnih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ( tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 19. obrazloženja).
55.Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice konkretnog postupka ( obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to s jedne strane nesporna činjenica da je u ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te s druge strane činjenica da je promjenjiva kamatna stopa mijenjana u više navrata jednostranom odlukom banke ( što također nije sporno).
56.Teret dokazivanja činjenice da li se o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo je u konkretnom slučaju na banci, a što također proizlazi iz obrazloženja odluke Ustavnog suda RH U-III-1068/2022 od 8.12. 2022., toč. 26. obrazloženja.
57.U odnosu na pojedinačno pregovaranje ovaj sud ukazuje da odredba čl. 81. st. 2. ZZP-a koji je vrijedio u trenutku kada su stranke sklapale ugovor o kreditu, sadrži presumciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
58.U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama ugovora, niti da bi tužitelj bio informiran o rizicima takvog ugovaranja.
59.Ovo stoga jer tuženik nije predložio dokaze u prilog svojim tvrdnjama, dok je tužitelj iskazom potvrdio da mu nitko od djelatnika tuženika nije ukazao na mogućnost rasta valute i kamate niti na rizike koje nosi takvo ugovaranje. Osim toga, provedenim postupkom je utvrđeno da je tuženik odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržao u čl. 4. i 7. ugovora, na formuliranom standardnom ugovoru, pri čemu tužitelj nije mogao niti imao mogućnosti utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu.
60.Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Tuženik je pri tome raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
61.Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer omogućuje jednoj ugovornoj strani ( u ovom slučaju banki tj. tuženiku) da promjenu ugovorne kamate ( koja predstavlja visinu tj. cijenu usluge) čini ovisnom isključivo i izričito o volji same banke tj. tuženika, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da određuje cijenu usluge koju mora platiti. Isto vrijedi i za ugovorenu valutnu klauzulu koja unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF- a u odnosu prema kuni.
62.Jedno od osnovnih načela obveznog prava i samog ugovaranja predstavlja odredivost cijene, prema kojoj sama cijena proizvoda mora biti određena ili odrediva. Kada tužitelj sklapa ugovor o kreditu, cijena proizvoda je određena između ostalog i ugovorenim kamatama u točno određenoj visini te tečajem CHF koji je bio važeći u tom trenutku.
63.Tužitelju se na potpisivanje daje ugovor koji u sebi navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima ( čl. 7. ugovora ) te mu se predočava iznos tog mjesečnog anuiteta i na temelju kojeg on pravo pristaje na sklapanje ugovora, čime ga se dovodi u situaciju u kojoj legitimno očekuje da će se otplata vršiti prema upravo tako ugovorenim i predočenim uvjetima.
64. Međutim, upravo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule te naknadni rast tečaja i mijenjanje kamatne stope, dovode do nesigurnosti i neodređenosti na način da tužitelj ne može biti niti približno siguran koliki će mjesečni anuitet morati plaćati u svakom sljedećem mjesecu.
65.U tom smislu je vještačenjem utvrđeno da je početno ugovoreni anuitet od 322,68 CHF rastao pa je npr. od 1. 2. 2008. iznosio 387,25 CHF, pri čemu je tužitelj do konverzije ukupno uplatio 220.581,60 kn da bi mu nakon gotovo 10 godina oplate kredita preostala nedospjela glavnica u iznos od 354.540,36 kn što je za 60.906,75 kn više od početnog stanja isplaćene glavnice od 293.663.61 kn. Drugim riječima, tužitelj je kroz 10 godina otplaćivao kredit da bi mu u rujnu 2015. neotplaćena glavnica iznosila 60 tisuća kuna više od početno isplaćene, što znači da su uplate kroz kroz taj period od gotovo 10 godina išle na razliku u kamatama i drastičan rast tečaj CHF.
66. Stoga je rast mjesečnih anuiteta uslijed ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF zasigurno dovelo do znatne neravnoteže u odnosima stranaka, a što predstavlja pretpostavku nepoštenog ugovaranja.
67.Stoga je na temelju provedenog dokaznog postupka, savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, zaključak ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da ugovor može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope te tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan odnosno po osnovi valutne klauzule kako bi se plaćala da nije bilo promjene tečaja u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Posljedica ništetnosti je dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), pa kako su sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takve odredbe ništetne, a sukladno Direktivi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule ( koja je utužena za razliku od kamate ) a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a).
Posebno u odnosu na provedenu konverziju i preplatu utvrđenu u sklopu iste
68.U odnosu konverziju provedenu sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15; u daljnjem tekstu: ZIDZPK ) ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela a priori isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
69.Nacionalna sudska praksa u odnosu na takvo sporno pitanje nije bila jedinstvena niti ujednačena, slijedom čega se ovim putem iznose stajališta koje po stavu ovog suda potvrđuju pravilnost iznesenog mišljenja.
70.U tom smislu prije svega valja ukazati kako iz odredaba ZIDZPK –a, kao niti iz odredaba ZZP-a, a niti iz općih odredbi ZOO-a, ne proizlazi da bi tužitelj kao potrošač u slučaju provođenja konverzije bio lišena prava i mogućnosti ostvarivati obeštećenje po osnovi ugovornih odredaba koje su postojale u prvotnom ugovoru u kreditu i koje su utvrđene nepoštenim te posljedično ništetnim.
71.Nadalje, potrošači u Republici Hrvatskoj ostvaruju pravo na zaštitu u skladu sa materijalno pravnim propisima ZZP-a kojim odredbama je implementirano sekundarno zakonodavstvo Europske unije u vidu Direktive Vijeća 93/13EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( SL L 95, 21. 4. 1993).
72.Slijedom toga ne postoje zapreke da se i navedeno sporno pitanje uz primjenu nacionalnog prava, promotri putem tumačenja domaćeg prava u duhu prava Europske unije ( vidi točku 46. ovog obrazloženja).
73.U tom smislu je predmetnom direktivom u odnosu na posljedicu nepoštenog ugovaranja propisano da nakon što određene ugovorne odredbe budu utvrđene nepoštenim, potrošač mora imati pravo na potpuno obeštećenje, pri čemu države članice trebaju osigurati da nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače ( čl. 6. st. 1. Direktive ).
74.Stoga posljedica nepoštenog ugovaranja treba biti takva da osigurava potpuno obeštećenje potrošača.
75.Iz navedenog proizlazi da nacionalna praksa koja unaprijed isključuje pravo na obeštećenje samom činjenicom sklapanja konverzije, nije u skladu sa pravom potrošača na potpuno obeštećenje, iz razloga jer ne pruža odgovor na pitanje da li je potrošač obeštećen u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe ( već takvu mogućnost otklanja samom činjenicom da je provedena konverzija).
76.Europski sud u tom smislu navodi da odredbu čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati u načelu kao da nikada nije postojala ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 61.; ) iz čega proizlazi nepoštenost treba imati retroaktivno djelovanje ( ex tunc ).
77.Takvo stajalište je u cijelosti sukladno sa nacionalnim pravom u vidu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.
78.Opravdanje za takvo djelovanje Europski sud pronalazi i u tome što bi se ograničavanjem nepoštenosti na trenutak donošenja odluke, onemogućila restitucija u odnosu na učinak koji je određeni ugovor imao između stranaka u periodu od nastanka njegovih učinaka pa do donošenja odluke o nepoštenosti ugovorne odredbe ( presuda C-154-15, C-307/15 i C-308/15 CG i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 62. i 63.;).
79.Iz navedenog je razvidno kako je svrha i cilj zaštite potrošača upravo usmjeren na mogućnost potpune restitucije i obeštećenja za čitav period u kojem su nepoštene ugovorne odredbe bile na snazi i dovele potrošače u neravnopravan položaj.
80.Stoga, kada su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice nepoštenog ugovaranja.
81.U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate ( u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije ) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu.
82.Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka ( tj. kada je potrošač pristao na konverziju ) potrebno je razmotriti kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
83.Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od potpuno različite metodologije od one primijenjene u ovom postupku ( tj. izračuna glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule).
84.Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nisu polazili od nepoštenog ugovaranja ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u drugi i različiti bankarski proizvod ( kredit denominiran u EUR ), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
85.U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK –a propisano da: „Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR .“ 86.Dakle, kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
87.Ovo poglavito u tužbama poput ove koja je predmetom postupka i u sklopu koje tužitelj traži obeštećenje isključivo za vremenski period prije provođenja konverzije odnosno period u kojem je plaćao anuitete temeljem ugovornih odredbi koje su utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
88.Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.) ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kojim je navedeno da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
89.Stoga, kada su stranke u slučaju poput ovog, u veljači 2006. sklopile ugovor o kreditu čije odredbe su djelomično utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnima, a potrošač je do konverzije potpisane u prosincu 2015. plaćao mjesečne anuitete koji su obračunati prema ništetnim odredbama, tada provođenje konverzije nakon gotovo 10 godina od sklapanja ugovora može isključivati pravo na obeštećenje temeljem nepoštenih ugovorenih odredbi, ali samo i isključivo ukoliko je ona u potpunosti obeštetila potrošača u odnosu na ono što je plaćao temeljem nepoštenih odredbi, a što u konkretnom slučaju provedenim financijskim vještačenjem nije utvrđeno da bi bio slučaj.
90.Konverzija nije polazila od izračuna utemeljenog na ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene nepoštenim, a temeljem vještačenja je utvrđeno da je provedena temeljem valjane zakonske osnove, pri čemu je utvrđena nova visina neotplaćene glavnice u eurima na dan 30. 9. 2015..
91.I sam vještak u nalazu i mišljenju jasno ukazuje na činjenicu da konverzijom tužitelj nije obeštećen u odnosu na izračun na kojem se temelji tužbeni zahtjev u ovom postupku.
92.U prilog navedenom, vještak je predstavio izračun u sklopu kojeg je uzeo u obzir elemente nepoštenosti ugovaranja u vidu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, da bi potom tome dodao i treći element u vidu izračuna koliko bi neotplaćena glavnica iznosila na dan konverzije 30. rujna 2015. pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja te da konverzija nije provedena.
93.Takvim izračunom je u konkretnom slučaju dobiven iznos od 10.390,17 Eura koji se sastoji od 3.249,85 eura po osnovi preplaćena kamate, 4.312,71 eura po osnovi valutne klauzule u CHF te 2.827,61 eura po osnovi razlike u glavnici na dan 30. 9. 2015..
94.Taj iznos je potom stavljen u odnos sa pozitivnim učincima konverzije, a riječ je o iznosu preplate utvrđene u visini od 1.116,48 eura, nakon čega je iznesen zaključak da razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi u ukupnom 69.757,38 kuna (78.284,50 – 8.527,12), odnosno 9.273,69 eura (10.390,17 – 1.116,48).
95. Takav iznos je znatno niži od iznosa koji tužitelj potražuje u ovom postupku i koji iznosi 4.312,71 eura a odnosi se valutne klauzule u CHF.
96.Stoga, iako je konverzija proizvela pozitivan učinak za potrošača ( i koja u osnovi i nije sporna ) jer je izjednačila položaj tužitelja kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca, ona nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( odnosno izračuna koji je rađen u ovom postupku ), te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
97.Niti činjenica da je konverzijom u konkretnom slučaju utvrđena preplata ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer preplata proizlazi iz izračuna različitog od onog provedenog u ovom postupku, pri čemu bi prebijanje takvo utvrđenog iznosa predstavljalo postupanje kojim bi se zadiralo u konverziju koja je provedena na temelju zakona i čija zakonitost u postupku nije sporna.
98.Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ( već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja po tim osnovama. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je kao takvo osnovano.
Posebno u odnosu na visinu potraživanja i tvz. "negativne razlike".
99.Nakon odgovora na gore navedena sporna pitanja te utvrđenja osnovanosti postavljenog tužbenog zahtjeva, valja se osvrnuti na pitanje visine potraživanja i tzv. negativne razlike.
100.Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu isključivo u mjesecima u kojima je plaćanje po pitanju ugovaranja valutne klauzule u CHF bilo nepovoljnije od početno ugovorenih uvjeta ( tzv. pozitivne razlike ). 101. Osim takvih pozitivnih razlika, u određenim mjesecima su plaćanja za tužitelja bila povoljnija od početno ugovorenih uvjeta ( tzv. negativne razlike). 102. Tužitelj takvo potraživanje ne obuhvaća tužbenim zahtjevom, dok je tuženik tražio izračun takvih potraživanja ali ista nije obuhvatio niti protutužbenim zahtjevom niti prigovorom radi prijeboja.
103.U odnosu na navedeno valja ukazati kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u proširenom vijeću donio presudu poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojem je zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: „U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.“
104.Osim navedenog ovaj prvostupanjski sud pronalazi kako cjelokupno potraživanje negativnih razlika nije moguće uzeti u prijeboj iz razloga jer pretpostavku ništetnosti potrošačkih ugovora u skladu sa čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, predstavlja postojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.
105. Dakle, odredbe ZZP-a pružaju pravnu zaštitu potrošačima, ne i bankama, a nepoštenost ugovaranja i posljedično ništetnost postoji samo i ukoliko je ugovaranje dovelo do znatnije neravnoteže na štetu potrošača. 106. To dalje znači da u mjesecima u kojima su postojale negativne razlike ( a plaćanje je za potrošača bilo povoljnije o početno ugovorenih uvjeta), nije bilo neravnoteže u ugovornim odnosima na štetu potrošača, pa se posljedice nepoštenog ugovaranja niti ne odnose na takve periode.
107.Pri tome valja primijetiti da je tuženik kao banka u i takvim periodima ostvarivao profit i zaradu, ali ne u opsegu koji bi doveo do neravnoteže u ugovornim odnosima.
108.Stoga uzimanje u obzir "tzv. negativnih razlika " i konstitutivno prebijanje istih sa pozitivnim razlikama u predmetu poput ovog nije prihvatljivo niti moguće iz razloga jer bi se time anuiteti u mjesecima u kojima je postojala neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka ( tzv. pozitivne razlike ) prebijali sa anuitetima u kojima takve neravnoteže nije bilo, a potrošač je vršio plaćanja prema uvjetima koji su kao takvi bili povoljniji od početno ugovorenih.
109. Stoga u skladu sa navedenim, kao i pravnim shvaćanjem VSRH-a u odluci Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. ovaj sud nije ovlašten niti dužan provoditi umanjenje tražbine temeljem tzv. negativnih razlika. 110.Stoga u ovom postupku u skladu sa načelom dispozicije izraženom u čl. 2. st. 1. ZPP-a, sud odlučuje o tužbenom zahtjevu za isplatom iznosa od 4.312,71 eura za razdoblje od listopada 2008. do rujna 2015. i u kojem dijelu je isti osnovan obzirom da je riječ o iznosima sa kojima tužitelj nije obeštećen u sklopu provedene konverzije, a u kojima je uslijed nepoštenog ugovaranja postojala znatnija neravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka.
Posebno u odnosu na prigovor zastare potraživanja
111.U odnosu na prigovor zastare potraživanja, valja ukazati kako je Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
112.Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. 113.To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO-a. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu ( u tom smislu i Županijski sud u Varaždinu Gž- 1315/2019-2 od 19. svibnja 2020), te druga prema kojoj ista počinje ponovno teći 13. lipnja 2014. odnosu na promjenjivu kamatnu stopu a u odnosu na valutnu klauzulu tek 14. lipnja 2018. ( trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu ). Navedeno stajalište biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( čl. 245. st. 1. ZOO-a).
114.U odnosu na takvo stajalište valja ukazati kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi:
" Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1.ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
115. Vrhovni sud od zauzetog stajališta nije odstupio te je isto potvrdio i shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.
116.Stoga se u odnosu na tužitelja i pitanje zastare odnose dvije činjenice. Prva prema kojoj je podnošenjem tužbe 5. lipnja 2023. ista podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018., kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
117.S druge strane, tužitelj ne bi mogao ostvarivati pravo na isplatu glede novčanih iznosa koji su dospjeli i plaćeni pet godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu, odnosno prije 4. travnja 2007., tj. petogodišnjeg roka zastare koje se računa za stjecanje bez osnova.
118.Kako je najstarije potraživanje tužitelja dospjelo 31. 10. 2008. to prigovor zastare niti u tom dijelu nije osnovan. 119. Stoga istaknuti prigovor zastare nije osnovan.
Posebno u odnosu na troškove postupka
120.U odnosu na trošak postupka sud je donio odluku o istome temeljem čl. 154. st. 5., čl. 155., i čl. 164. ZPP-a, kao i temeljem odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora i samog troškovnika, pa je tužitelju dosuđen trošak koji se odnosi na:
- sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1. Tarife sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost temeljem Tbr. 46. Tarife ( 100 bodova x 15,00 kn + PDV) od 250 eura,
- trošak zastupanja na ročištima 3. rujna 2024. i 20. studenog 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od po 250 eura ( x 2 ) za svako ročište temeljem Tbr. 9. 1. u vezi. Tar.br. 7. 1. Tarife i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,
- trošak sastava obrazloženih podnesaka od 28. kolovoza 2023. ( kojim se tužitelj očitovao na navode i progovore iznesene u odgovoru na tužbu ) te 15. listopada 2024. ( kojim se očitovalo na nalaz i mišljenje vještaka te postavio tužbeni zahtjev ) u iznosu od po 250 eura ( x 2) za svaki podnesak temeljem Tbr. 8.1. i 46. Tarife, ukupno 500,00 eura po toj osnovi,
- -trošak pristupa na ročište za objavu u iznosu od 125,00 eura temeljem Tbr. 9.3. u vezi Tbr. 7.1. i 46 Tarife,
- materijalni trošak vještačenja u iznosu od 400,00 eura
što sve čini ukupni parnični trošak u iznosu od 1.775,00 eura ( 5 x 250 eura + 125 eura + 400 eura ).
Zaključno
121.Prema tome i zaključno, kada je u sklopu provedenog postupka utvrđeno da postupanje tuženika glede ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u osnovnom ugovoru o kreditu sklopljenom 2. veljače 2006. nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, takvo utvrđenje dovodi do djelomične ništetnosti odredbi čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu što ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora obzirom da isti može opstati bez djelomične ništetnosti ( čl. 324. st. 2. ZOO-a) odnosno u opsegu prvotno ugovorene kamatne stope i tečaja prema kojemu je izrađen otplatni plan, a na koje okolnosti je sud osim navoda tužbe morao paziti i po službenoj dužnosti,
pri čemu činjenica da su stranke sa datumom izračuna 30. 09. 2015. na temelju zakona provele konverziju ne isključuje tužitelju kao potrošaču pravo na isplatu temeljem ništetnosti dijela ugovornih odredbi u odnosu na nepošteno ugovaranje valutne klauzule u CHF, u slučaju kada konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na posljedice ništetnog ugovaranja, pri čemu je u sklopu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su posljedice nepoštenog ugovaranja dovele do toga da je tužitelj oštećen za iznos od 10.390,17 Eura ( koji se sastoji od 3249,85 eura po osnovi preplaćene kamate, 4312,71 eura po osnovi valutne klauzule te 2827,61 eura po osnovi razlike glavnice na dan 30. 9. 2015.,) te kada se od tog iznosa odbije iznos preplate od 1116,48 eura, proizlazi da razlika za koju tužitelj nije obeštećen iznosi 9273,69 eura, što je u konačnici više od postavljenog tužbenog zahtjeva po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF,
pa kako je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva ugovora ( čl. 323. st. 1. ZOO-a), to je tuženik dužan vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule i tečaja važećeg kod isplate kredita a iznosi ukupno 4312,71 eura ( točka I/ izreke presude) prema pojedinačnim mjesečnim iznosima, pri čemu je riječ o imovini tužitelja koju je tuženica primila temeljem osnove koja je otpala ( čl. 1111. ZOO-a) a tužitelj na iznose glavnog potraživanja ostvaruje pravo na kamatu kao sporedna potraživanja u smislu čl. 29. i 1086. ZOO-a. 125. Stoga je slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Sisak, 24. siječanj 2025.
Sudac
Vedran Medaković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u četiri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ovog rješenja. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
DNA:
• Tužitelju po pun.
• Tuženiku po pun.
