Poslovni broj: XXXII P-959/2022

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U RIJECI

Žrtava fašizma 7, 51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Martini Maršić, u parničnom predmetu tužitelja IL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Tatjani Starčević, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika ZAGREBAČKE BANKE d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, I i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2024. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja, na temelju članka 335. stavka 6. Zakona o parničnom postupku, dana 24. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206813239/06, broj kreditne partije: 7103174021 od 6. 6. 2006. godine, koji Ugovor je dana 8. 6. 2006. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Jadranka Borčić-Olga Sokolić Ožbolt, iz Rijeke, Užarska 28-30 pod broj: OU-474/06, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužitelja AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Rijeka, Ivana Ćikovića Belog 8b), kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama banke, te u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka,

- sadržane u odredbi članka 1. IZNOS ODOBRENOG KREDITA Ugovora, koja glasi: “Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za kupnju motornog vozila pod nazivom “Mini maksi” Renault financiranje (u daljnjem tekstu:Kredit) u kunskoj protuvrijednosti od CHF 17.265,78 (slovima:sedamnaesttisućadvijestošezdesetpetšvicarskih franakaisedamdesetosamrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu kauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

- sadržane u dijelu odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE Ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 17.265,78 (slovima:sedamnaesttisućadvijestošezdesetpet švicarskihfranakaisedamdesetosamrapena) i ………………. koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d,d.,…………. ……….., sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. U slučaju dospjele, a nepodmirene tražbine koja proizlazi iz ovog Ugovora, Korisnik kredita obvezuje se platiti kamatu po dospijeću u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, koja je promjenjiva,….

- sadržane u dijelu odredbe članka 6. OTPLATA KREDITA Ugovora, koja glasi:“Korisnik kredita otplaćuje kredit u 24 jednakih mjesečnih anuiteta u

kunskoj

protuvrijednosti

CHF

83,59

(slovima:osamdesettrišvicarskafrankaipedesetdevetrapena), te jednom, posljednjem anuitetu u kunskoj protuvrijednosti CHF 16.668,38 (slovima:šesnaesttisućašestpšezdesetosmašvicarskihfranakaitridesetos amrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunau temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

- sadržane u dijelu odredbe članka 7. Ugovora, koja glasi: “Posljednji anuitet u kunskoj protuvrijednosti CHF 16.668,38 (slovima:šesnaesttisućašestpšezdesetosamšvicarskihfranakaitridesetos amrapena) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja ……………..”

- sadržane u odredbi članka 18. OSTALE ODREDBE Ugovora, koja glasi: “…K) Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora. L) Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica. EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene kamatne stope na kredit kao i promjene zakonske regulative kojom se definira izračun EKS-a/RGKS-a. ....R) Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat Poslovni broj: XXXII P-959/2022

kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”

II. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206813239/06, broj kreditne partije: 7103174021 od 6. 6. 2006. godine, koji Ugovor je dana 8. 6. 2006. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Jadranka Borčić-Olga Sokolić Ožbolt, iz Rijeke, Užarska 28-30 pod brojem OU-474/06, sklopljen između tuženika Zagrebača banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužitelja AL Alda, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Rijeka, Ivana Ćikovića Belog 8b), kao korisnika kredita, sadržane u odredbi članka 2. Stavak 3. Ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora”.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 159,75 EUR (slovima: sto pedeset devet eura i sedamdeset pet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja za razdoblje od 13. lipnja 2006. do 30. lipnja 2011. godine teku pod stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 01.01.2019. godine pa do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine pa do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine pa do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. pa do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnih učinaka odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu za refinanciranje kredita za kupnju motornog vozila broj 3214093109/08, broj kreditne partije: 7104286613 od 12. kolovoza 2008. godine, koji Ugovor je dana 13. kolovoza 2008. godine potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku Davoru Miškoviću iz Zadra, Mihovila Klaića 7, pod brojem OV-12900/2008, sklopljenog između tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

bana Josipa Jelačića 10, kao kreditora, i tužitelja AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] (ranije Krk, Zagrebačka 18A), kao korisnika kredita, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odlukama banke, u dijelu u kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, te u odnosu na plaćanje naknada banci, i to:

- sadržane u odredbi članka 1. IZNOS ODOBRENOG KREDITA Ugovora, koja glasi: “Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit za refinanciranje kredita za kupnju motornog vozila s ostatkom vrijednosti ili pod nazivom Mini Maxi (u daljnjem tekstu:Kredit) u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 17.706,16 (slovima:sedamnaesttisućasedamstošestšvicarskihfranaka išesnaestrapena) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu kauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnog Stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama,u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom.“

- sadržane u dijelu odredbe članka 2. KAMATE I NAKNADE Ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 17.706,16 (slovima:sedamnaesttisućasedamstošestšvicarskihfranaka išesnaestrapena) …………….. koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,…………. ……….., sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora”,

- sadržane u dijelu odredbe članka 6. OTPLATA KREDITA Ugovora, koja glasi: “Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Prvi anuitet iznosi CHF 346,87 (slovima:tristočetrdeset šestšvicarskihfranakaiosamdesetsedamrapena). Iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora. Za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmjenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

- sadržane u odredbi članka 18. OSTALE ODREDBE Ugovora, koja glasi: “…J) Na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju se Opći uvjeti poslovanja Zagrebačke banke d.d. Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. i pristaju na njihovu primjenu, te izrijekom potvrđuju da im je pri sklapanju ovog Ugovora uručen primjerak istih. Ugovorne strane pristaju da se u skladu s Općim uvjetima poslovanja Zagrebačke banke d.d. na ovaj ugovorni odnos primjene i sve izmjene i dopune navedenih Općih uvjeta poslovanja koje budu donesene za vrijeme trajanja ovog Ugovora. K) Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, te da mu je uručena otplatna tablica. EKS/RGKS može biti promijenjen uslijed promjene Poslovni broj: XXXII P-959/2022

kamatne stope na kredit kao i promjene zakonske regulative kojom se definira izračun EKS-a/EGKS-a....P) Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz članka 1. ovog ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.”

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da isplati tužitelju AL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.272,87 EUR (slovima: tri tisuće dvjesto sedamdeset dva eura i osamdeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje za razdoblje od 01.10.2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku pod stopi od 14 % godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 01. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 % godišnje, od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 % godišnje, od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 % godišnje, od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 % godišnje, od 01.07.2019. godine pa do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. godine do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11 % godišnje, od 01.07.2020. godine pa do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89 % godišnje, od 01.01.2021. pa do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75 % godišnje, od 01.07.2021. godine do 31.12.2021.g. po stopi od 5,61 % godišnje, od 01.01.2022. pa do 30.06.2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. po stopi od 5,31% godišnje odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 78/15), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi, određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 1,92 EUR počam od dana 13.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR počam od dana 17.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 12,47 EUR počam od dana 17.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,18 EUR počam od dana 29.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,78 EUR počam od dana 05.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,77 EUR počam od dana 05.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,19 EUR počam od dana 13.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,27 EUR počam od dana 17.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,16 EUR počam od dana 05.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,69 EUR počam od dana 12.06.2009. godine pa do isplate,

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

- na iznos od 17,37 EUR počam od dana 16.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,85 EUR počam od dana 12.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 18,51 EUR počam od dana 11.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,55 EUR počam od dana 14.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,63 EUR počam od dana 09.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,70 EUR počam od dana 30.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR počam od dana 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,85 EUR počam od dana 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,85 EUR počam od dana 09.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 28,30 EUR počam od dana 27.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,73 EUR počam od dana 12.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,25 EUR počam od dana 16.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 40,74 EUR počam od dana 17.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 36,27 EUR počam od dana 10.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,03 EUR počam od dana 01.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 45,01 EUR počam od dana 22.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,93 EUR počam od dana 10.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 54,92 EUR počam od dana 08.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,21 EUR počam od dana 08.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,21 EUR počam od dana 08.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 58,64 EUR počam od dana 11.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 55,45 EUR počam od dana 14.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,26 EUR počam od dana 24.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,56 EUR počam od dana 06.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 89,87 EUR počam od dana 16.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 105,04 EUR počam od dana 08.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,22 EUR počam od dana 20.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,84 EUR počam od dana 04.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,25 EUR počam od dana 16.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,31 EUR počam od dana 07.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,71 EUR počam od dana 16.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,84 EUR počam od dana 15.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,66 EUR počam od dana 05.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,31 EUR počam od dana 05.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,25 EUR počam od dana 07.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 84,07 EUR počam od dana 18.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,31 EUR počam od dana 24.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,53 EUR počam od dana 21.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,39 EUR počam od dana 18.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,59 EUR počam od dana 17.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,59 EUR počam od dana 20.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 81,99 EUR počam od dana 27.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,20 EUR počam od dana 23.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,63 EUR počam od dana 07.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,31 EUR počam od dana 18.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,99 EUR počam od dana 18.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,97 EUR počam od dana 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,97 EUR počam od dana 18.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,50 EUR počam od dana 05.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,28 EUR počam od dana 01.08.2013. godine pa do isplate,

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

- na iznos od 79,68 EUR počam od dana 25.09.2013. godine pa do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.064,82 EUR (slovima: dvije tisuće šezdeset četiri eura i osamdeset dva centa) sa zateznom kamatom koja teče na ovaj iznos od 24. siječnja 2025. godine do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu poviše dosuđenog iznosa, zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja o d b i j a kao neosnovan.

.

Obrazloženje

1. Tužbenim zahtjevom iz podneska od 10. lipnja 2024. godine, tužitelj konačno postavlja tužbeni zahtjev istaknut u tužbi podnesenoj dana 20. srpnja 2022. godine, zahtijevajući da sud po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnih učinaka odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206813239/06, broj kreditne partije 7103174021 od 6. lipnja 2006. godine, sadržane u članku 1., 2., 6., 7. i 18., potom članak 2. stavak 3. istog Ugovora, kao i obvezati tuženika na isplatu 159,75 EUR na ime ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita. Ništetnim traži i utvrđenje dijelova odredaba Ugovora o kreditu za refinanciranje kredita za kupnju motornog vozila broj 3214093109/08, broj kreditne partije 7104286613 od 12. kolovoza 2008. godine i to članka 1., 2., 6. i 18., uz obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 3.272,87 EUR na ime preplaćenih iznosa s osnova ništetne valutne klauzule, sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu, s time što potražuje i naknadu parničnog troška.

2. U prilog tužbenom zahtjevu navodi da je između stranaka 6. lipnja 2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206813239/06, solmeniziran kod javnog bilježnika, kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 17.265,78 CHF u kunskoj protuvrijednost prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 25 mjeseci. Opisuje da mu je kredit isplaćen 13. lipnja 2006. godine u kunskoj protuvrijednosti, radi kupnje osobnog motornog vozila, s time što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženice, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99 % godišnje, jednostrano promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika, kako je to određeno člankom 6. Ugovora. Potom, opisuje da je s tuženikom dana 12. kolovoza 2008. godine sklopio novi Ugovor o kreditu za refinanciranje kredita za kupnju motornog vozila broj 3214093109/08 kojim mu je odobren i isplaćen kredit od 17.706,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom otplate od 60 mjeseci, koji mu je isplaćen 13. kolovoza 2008. godine i gdje je člankom 2. ponovno ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 6,55 % godišnje, radi kupnje motornog vozila. Tužitelj tvrdi da je predmetni kredit isplatio u cijelosti prije stupanja na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

potrošačkom kreditiranju, kao i da su odredbe ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatne stope ništetne.

3. Tužitelj drži da je ponašanje tuženika kod sklapanja ugovora o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom bilo protuzakonito, te je riječ o ništetnim odredbama što je utvrđeno odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i Suda Europske Unije. Ukazuje da je nepoštena praksa tuženika utvrđena i kolektivnom presudom, pozivajući se na utvrđenja te parnice. U odnosu na ugovor od 6. lipnja 2006. godine ističe da traži i utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila kojim se obvezao platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge tuženika, ističući kako o ovoj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a obveza tužitelja za plaćanjem svih naknada je prouzročila neravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, te je i ovdje riječ o ništetnoj odredbi. Protivi se prigovoru mjesne nenadležnosti navodeći kako niti ta ugovorna klauzula nije bila posebno pregovarana, a uzrokuje značajnu neravnotežu između stranaka jer bi tužitelj radi ostvarivanja svojih prava i obveza bio prisiljen putovati u Zagreb, što bi s obzirom na mjesto njegovog prebivališta uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, imajući u vidu udaljenosti, troškove putovanja kao i vrijeme potrebno za putovanje, dok tuženik s druge strane, ima poslovnu jedinicu u [adresa] koja je i sklopila pravne poslove s tužiteljem.

4. Protivi se istaknutom prigovoru zastare navodeći kako je o tome stav zauzela i relevantna sudska praksa. Neosnovanim drži i navode tuženika vezano za tijek zakonske zatezne kamate, a ističe i da je ugovore sklopio kao potrošač te da je na tuženiku teret dokaza o protivnom. Pojašnjava i da se u naravi radilo o ugovoru o kreditu radi kupnje istog motornog vozila koje je dakle kupljeno u lipnju 2006. godine, s time što je kredit refinanciran ugovorom od 12. kolovoza 2008. godine koji je i isplaćen u cijelosti, i u odnosu na koji je tužitelj također postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Posebno naglašava i da predmet ovog postupka nije isplata razlike po osnovi promjenjive kamatne stope, a protivi se uračunavanju tzv. negativnih tečajnih razlika od 537,02 EUR jer one nisu predmet ovog postupka, dok u odnosu na taj iznos, opreza radi ističe i prigovor zastare. Ističe i da je uređenje tužbenog zahtjeva sukladno pisanom nalazu i mišljenju vještaka dopušteno prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 26. studenog 2021. godine posl. br. Su IV-162/2021 te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 27. svibnja 2024. godine broj Su-IV-123-2024-5. Ukazuje i da su primjedbe tuženika pravne prirode pa se na njih vještak ne može očitovati, te su protivna tumačenjima predmetnih kolektivnih presuda, zaključno predlažući usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika na naknadu parničnog troška.

5. U odgovoru na tužbu, kao i kasnijem tijeku postupka, tuženica osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara mjesnoj nenadležnosti ovog suda navodeći kako su stranke ugovorile nadležnost prema mjestu sjedišta tuženika u oba ugovora. Navodi i kako poslovnica tuženika nije bila upisana u sudski registar kao poslovna jedinica tuženika, no čak i da jeste ona je odlukom tuženika od 20. svibnja 2008. godine, dakle, prije sklapanja drugog ugovora o kreditu, prestala sa radom. U cijelost spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva, a u odnosu na tužbeni zahtjev iz Ugovora o kreditu od 13. kolovoza 2008. godine tvrdi da nije postavljen određeno u

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

pogledu glavne stvari i sporednih traženja pa ga je potrebno odbaciti. Ističe i prigovor nepotrošačke namjene ugovora navodeći kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da zakon ne predviđa presumpciju statusa potrošača pa je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tuženica tvrdi da je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice te je na tužitelju teret dokaza da je potrošač, ukoliko se s uspjehom želi pozivati na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno utvrđenja iz kolektivne parnice.

6. Nadalje, tuženik naglašava da je za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno ocijeniti i sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu treba uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima i to načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Obrazlažući istaknuti prigovor zastare navodi da se u konkretnom slučaju ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi kako članak 118. Zakona o parničnom postupku propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, no da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Kako je predmetna tužba podnesena 14. srpnja 2022. godine, to ističe kako je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnim načina promjene kamatne stope, nastupila svakako 14. lipnja 2019. godine, čime je ovaj dio zahtjeva tužitelja svakako zastario.

7. Tuženik se protivi i tvrdnjama o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule u CHF, opovrgavajući ispravnost domaće sudske prakse i pozivajući se na odluke Suda Europske unije donesene u predmetima C-81/19 i C-243/20. Zaključuje da je valutna klauzula isključena od ispitivanja poštenosti / nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz članka 22. Zakona o obveznim odnosima te se mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Podredno tvrdi i da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu na način da je tužitelj mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem je glavnica vezana za valutu CHF, te je svjesno preuzeo rizik ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Tvrdi da je potrošače upozoravao na više načina i informirao ih o valutnoj klauzuli, a da su prava i obveze iz Ugovora o kreditu jasno napisane i razumljive. Napominje i da je do dana sklapanja drugog ugovora o kreditu proteklo više od dvije godine, u kojima je tužitelj bio u obvezi plaćati mjesečne anuitete za prvotno sklopljeni ugovor, pa je očito bio dovoljno informiran o kretanjima tečaja CHF. Naime, prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine tužitelj je već bio u ugovornom odnosu s valutnom klauzulom u CHF temeljem ugovora o kreditu od 8. lipnja 2006. godine, a koji je prethodno otplaćivao dvije godine, no unatoč tome sklopio je novi Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

8. Tuženik osporava i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti kamatne stope. Ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, te je prije donošenja ZID ZPK („Narodne novine“ br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik ističe da je to u ovoj stvari uredno činio. Napominje da se radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača.

9. No ističe da za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (Toč. 2.b Priloga Direktive), kao i da nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Pritom, navodi i da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ, da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, pa kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članku 145. Ustava RH, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu, da neovisno o tome što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, to ne znači da ih sud treba zanemariti, a prema njima postupanje tuženika nije nepošteno.

10. Po prosudbi tuženika deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. U tom smislu ističe da dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, koja samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi. Smatra da ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun po mišljenju tuženice, smatrajući da nije moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Ovo tim više što su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Tuženica smatra da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa. Usvajanje deklaratornog tužbenog zahtjeva stoga bi prema tuženiku, bilo protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i načelu slobode ugovaranja kao osnovnom načelu obveznog prava.

11. Tuženica osporava da bi tužitelju nastupila bilo kakva šteta. Napominje da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu pa da se tužitelj stoga ne može prikazivati kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo, jer je sklapanje ugovora rezultat slobodne volje tužitelja. Navodi i da ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivao njegove odredbe, on tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo da nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva. Posebice naglašava da je tužitelj izviješten o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome imao pravo na raskid ugovora. Zaključuje kako sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, njegov doprinos takvoj šteti više je nego očigledan. Nadalje, navodi i da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14) odredbom članka 118., odnosno članka 138.a („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZZP) jasno definira pravni osnov tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnove presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete, te da je takva pravna osnova jasna budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otpala, već i dalje egzistira.

12. Protivi se i zatraženom tijeku zateznih kamata navodeći kako sukladno sudskoj praksi, savjesnom stjecatelju zatezne kamate pripadaju tek od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na mišljenje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ističe da to pravno shvaćanje nije obrazloženo, niti je iz istog jasno na koje bi se točno situacije odnosilo, no da ono u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava kao i dosadašnje pravne prakse.

13. Tuženica se protivi i zahtjevu za isplatu iznosa plaćene naknade za obradu kredita, kao i zahtjevu za utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe. Navodi da je ova ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, pa nije dopušteno ocjenjivati njezino poštenje, poziva se na načelo transparentnosti te tvrdi da je tužitelja u cijelosti informirala o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Pojašnjava da je naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, kao i povezanih regulatornih troškova, kao i da svaki proces obrade pojedinog kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica, odnosno više faza koje tuženica podmiruje naknadom za obradu kredita. U tom smislu poziva se na utvrđenja odluke Suda EU iz predmeta C-621/17 navodeći kako naknada ne mora sadržavati koje se sve usluge pružaju u zamjenu za predmetne

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

iznose naplaćene od potrošača, a podredno tvrdi i da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ističući i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 2006. godine.

14. Tuženica tvrdi da je tužitelj podneskom od 10. lipnja 2024. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da zahtijeva isplatu iznosa od 3.272,87 EUR s osnova navodne ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, čime je povećao tužbeni zahtjev s obzirom da je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 3.263,43 EUR. Protivi se ovoj preinaci, drži je nedopuštenom jer je tužitelju dostavio prethodno svu potrebnu dokumentaciju, a podredno u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev ističe i prigovor zastare. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja ističe da nema prigovora na matematički izračun vještaka, no ustraje kod prigovora osnovu potraživanja tužitelja, a drži da sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu treba voditi računa i o negativnim razlikama koje su postojale u korist tužitelja za vrijeme kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit. Predlaže odbacivanje, a podredno odbijanje cjelokupnog tužbenog zahtjeva kao neosnovanog, uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka.

15. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem isprava priloženih spisu, saslušanjem tužitelja, a u tijeku postupka provedeno je i financijsko vještačenje po trgovačkom društvu Marimar-fin d..o.o. Kako je tuženica iznijela prigovore vještačenju koji se ne odnose na sam izračun, već način na koji je određena zadaća vještaka, odnosno primjenu početno ugovorene kamatne stope kroz cijelo trajanje ugovornog odnosa, koji prigovori su ocijenjeni neosnovanima, a stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud na ročištu održanom 10. prosinca 2024. godine zaključio glavnu raspravu sukladno članku 304. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) jer stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, ocijenivši da je predmet dovoljno razjašnjen za donošenje odluke. Tuženica nije u pravu kada prigovara određenosti tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnost odredbi ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, s obzirom da je tužitelj i taj dio tužbenog zahtjeva postavio određeno, tako da je sud o njemu mogao raspravljati te donijeti odluku, a kao što će se obrazložiti u nastavku ove presude.

16. Pritom, sud je raspravnim rješenjem od 10. prosinca 2024. godine dopustio preinaku tužbe na način kako je to tužitelj učinio podneskom od 10. lipnja 2024. godine, s time što je u naravi preinačen jedino dio što se odnosi na iznose koje potražuje na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (točka 5. tužbenog zahtjeva). Naime, člankom 190. stavkom 2. ZOO određeno je da iznimno od odredbe stavka 1. istog članka tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, što u konkretnom slučaju tužitelj nije mogao učiniti dok nije sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, obzirom da i nije raspolagao potpunim informacijama o vršenim isplatama, kao ni znanjem iz financijske struke, radi čega je i u odnosu na postavljenu visinu prvotno i taj zahtjev zatražio prema izrađenom izračunu koji tuženik nije prihvatio. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova posl. br. Su-IV-162/2001 od 26. studenog 2021. godine kojim je određeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, što je kao što je rečeno primjenjivo i na ovaj slučaj, s obzirom da je riječ o ugovoru o kreditu kojeg je tužitelj sklopio kao potrošač, uz spornu odredbu o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi koja je utvrđena ništetnom iz razloga koji će se u obrazložiti u nastavku ove presude.

17. Brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da je tužbeni zahtjev osnovan.

18. Naime, u ovom postupku iz očitovanja stranaka i dostavljenih isprava sud je utvrdio slijedeće:

- uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3206813239/06 sklopljen dana 6. lipnja 2006. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila pod nazivom „Mini maksi Renault financiranje“ u kunskoj protuvrijednosti od 17.265,78 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, s rokom vraćanja od 25 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 2. Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 3,99 % godišnje, kao i da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknada tuženika,

- stranke postupka suglasne su da je rok otplate kredita ugovoren na 25 mjeseci,

- nije sporno niti da su stranke člankom 6. ugovora odredile da tužitelj kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 83,59 CHF u prva 24 mjesečna anuiteta, dok posljednji anuitet iznosi 16.638,38 CHF, sve obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, pri čemu iznos anuiteta prema članku 6. ugovora sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, dok se tuženik obvezao o izmijenjenom iznosu rate izvijestiti tužitelja u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika,

- člankom 7. ugovora određen je način isplate posljednjeg anuiteta od 16.668,38 CHF, dok je člankom 18. određeno da se na odredbe ugovora primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika, te je tužitelj potpisom potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, kao i da su sve obveze vezane uz valutnu klauzulu, pa pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa,

- nadalje, uvidom u Ugovor o kreditu za refinanciranje kredita za kupnju motornog vozila broj 3214093109/08 sklopljen dana 12. kolovoza 2008. godine, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su stranke, i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita, sklopili Ugovor o refinanciranju kreditu od 6. lipnja 2006. godine, u kunskoj protuvrijednosti od 17.706,16 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

na dan isplate kredita, s rokom vraćanja od 60 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF,

- u članku 2. Ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 6,55 % godišnje, kao i da se tužitelj obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s odlukom o tarifi naknada tuženika,

- stranke postupka suglasne su da je rok otplate kredita ugovoren na 60 mjeseci,

- nije sporno niti da su stranke člankom 6. ugovora odredile da tužitelj kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 346,87 CHF, pri čemu iznos anuiteta prema članku 6. ugovora sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate, dok se tuženik obvezao o izmijenjenom iznosu rate izvijestiti tužitelja u skladu s

Općim uvjetima poslovanja tuženika,

- člankom 18. tog ugovora određeno je da se na odredbe ugovora primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika, te je tužitelj potpisom potvrdio da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, kao i da su sve obveze vezane uz valutnu klauzulu, pa pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa,

- tuženica tijekom postupka nije osporila navode iznesene u samoj tužbi da je jednostranom odlukom mijenjala visinu kamatne stope,

- tuženica ne osporava niti da je bila riječ o, kako se to navodi u Ugovoru o kreditu, promjenjivoj kamatnoj stopi, no drži da je imala pravo izmjene kamatne stope sukladno članku 2. i 7. Ugovora o kreditu kojom se tužitelj potpisom Ugovora suglasio plaćati sve izmijenjene rate, pa tuženica drži da se prema tome ne radi o jednostranim aktima tuženice već odluci utemeljenoj na konkretnim poslovnim prilikama, s time što predmet tužbenog zahtjeva nesporno nije zahtjev za isplatom iznosa na ime ništetne odredbe o kamatnoj stopi, već tužitelj presudom traži jedino deklaratorno utvrđenje ništetnosti ovih odredbi,

- konačno, među strankama ne bi trebalo biti prijeporno, nakon provedenog dokaznog postupka, niti da je tužitelj ugovor o kreditu podignuo kao potrošač, radi kupnje osobnog automobila koji je služio za potrebe njegove obitelji jer je tada imao dvoje djece školske dobi i suprugu koja nije radila. Opisao je da su ga već u auto kući gdje je kupovao automobil Renault Scenic, uputili da kredit može uzeti preko tuženika kao partnera auto kuće, zbog čega se i obratio tuženiku. Istaknuo je i da mu banka nije nudila drugi ugovor, već jedino ugovor o kreditu u valuti CHF, a on je nakon dvije godine iskoristio mogućnost refinanciranja kredita jer nije dobio obiteljsko naslijeđe kojem se nadao pa posljednju ratu nije mogao platiti, dok se za kredit u istoj valuti prilikom refinanciranja odlučio jer mu je ponovno, jedino taj ugovor i ponuđen, a on je vjerovao da će i nadalje sve biti u redu s ugovorom, kako je to bilo i prve dvije godine. Opisao je međutim, kako mu je mjesečna rata s 1.000,00 kn narasla dvostruko, na preko 2.000,00 kn. Tužitelj je opisao i da je po zanimanju inženjer građevine, da mu je to bio prvi kredit u životu te je postupao s punim povjerenjem u banku. Opisao je i da mu u banci nisu govorili razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, kao i na Poslovni broj: XXXII P-959/2022

opasnost od ugovaranja kredita u valuti CHF, dok je u odnosu na odredbu o mjesnoj nadležnosti, istaknuo kako se te odredbe niti ne sjeća, te da tuženiku nije mogao kazati neke svoje uvjete sklapanja kredita, niti su ga u banci upozorili da će mu naplatiti naknadu za obradu kredita, no da je banka zasigurno to učinila, ako je to mogla učiniti. Konačno, naglasio je da ne bi podignuo kredit pod takvim uvjetima da je znao da će mu rata toliko narasti, a zbog plaćanja kredita imao je financijskih problema i često je bio u minusu.

- konačno, nije prijeporno niti da je ugovor o kreditu otplaćen 1. rujna 2013. godine.

19. Sporno je između stranaka jesu li navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i pravu izmjene ugovorene kamatne stope, tj. načinu obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama tuženice, sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu, ništetne i posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati njihovu ništetnost, kao i jesu li ništetne odredbe o ugovaranju kreditne obveze u valuti CHF, te ima li tužitelj pravo na naknadu temeljem ovih odredbi. Sporno je i je li potraživanje tužitelja u zastari, a sporan je i status potrošača tužitelja kao i mjesna nadležnost ovoga suda, pravo naplate naknade za obradu kredita i ništetnost odredbi kojima je ovo pravo ugovoreno u korist tuženice.

20. Prije svega, treba istaknuti kako je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan. Naime, cijeneći da tužitelj ima prebivalište u [adresa] pa da bi za dolazak na sud u Zagrebu imao značajno veće troškove i gubitak vremena, sud zaključuje da bi za slučaj primjene ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu gdje se nalazi sjedište tuženika bio u neravnopravnom položaju, pa ujedno imajući u vidu da se radi o odredbi unaprijed formuliranog ugovora o kojoj se nije posebno pregovaralo, pozivom na članak 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14, 110/15) te čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva) zaključuje da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, odnosno da je ista ništetna.

21. Naime, odredbom članka 81. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time što se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. ZZP/14, a taj Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva). Nadalje, Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 - Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editoris SA v Rocio Morciano Quintero i drugi, zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

strana na štetu potrošača, te je presudio i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koje omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

22. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu da se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, ovaj sud zaključuje da se o toj konkretnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tužitelj je opisao da je svu dokumentaciju potrebnu za ishođenje kredita pripremala banka. Naveo je i da ga na odredbu o mjesnoj nadležnosti nitko nije upozoravao, no da on sam niti nije mogao zahtijevati neke vlastite uvjete kreditiranja od tuženika, koji mu je predstavljen kao partner auto kuće i kod kojega će najlakše i najbrže ishoditi kredit potreban za kupnju automobila. Kako je prorogacijska klauzula ništetna, mjesno nadležan bi mogao biti sud izberive nadležnosti iz članka 59. ZPP prema mjestu poslovne jedinice tuženika u povodu čije djelatnosti je nastao spor, što bi u konkretnom slučaju bio Općinski sud u Rijeci s obzirom da iz sadržaja ugovora proizlazi da su ugovori od 6. lipnja 2008. godine i 12. kolovoza 2008. godine sklopljeni u Rijeci i gdje je tužitelj odlazio radi realiziranja kredita jer je zbog toga odlazio u poslovnicu tuženika, gdje su se nalazile osobe - zaposlenici tuženika odgovorni u ime tuženika za pripremanje ovih pravnih poslova, dok je sam ugovor od 6. lipnja 2006. godine solemeniziran kod javnog bilježnika u Rijeci, te je isplaćen u Rijeci gdje ga je tužitelj i vraćao. Iz iznesenih je razloga prigovor tuženika odbijen kao neosnovan te je utvrđeno da je ovaj sud nadležan za postupanje u konkretnom predmetu.

23. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine br. 96/03, dalje ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (članak 81. stavak 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (članak 81. stavak 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (članak 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP/03). Nadalje odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (članak 87. stavak 2. ZZP/03).

24. Odredbom članka 22. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, u daljnjem tekstu: ZOO), dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute prema valuti Republike Hrvatske. Slijedom navedene odredbe

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, iz teksta članka 26. stavka 1. ZOO-a propisana je mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno, između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženica mogle ugovarati ugovore o kreditu primjenjujući promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, međutim sporno je jesu li te odredbe ugovora ugovorene na zakoniti način, prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

25. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženice, kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine, protivno člancima 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

26. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

27. Ugovor kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom sklopljen je 6. lipnja 2006., dok je ugovor o refinanciranju kredita sklopljen 12. kolvooza 2008. godine, što znači da je sklopljen upravo u razdoblju za koje je citiranom presudom Visokog trgovačkog

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

suda RH posl. br. 43 Pž-7129/13-4 utvrđeno da je tuženica sklapala ugovore o kreditu sa nepoštenim ugovornim odredbama.

28. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije tuženice odlučio u spisu broj Rev 2221/2018), potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženicu, i to glede ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti su tuženici potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Naime, tom odlukom utvrđeno je da je između ostalog i tamo tužena Zagrebačka banka d.d. od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) te u razdoblju do 6. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka, pa tako i ovdje tuženice, bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, odnosno da su tužene banke, pa tako i ovdje tuženica, bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, kao i da su banke pa tako i tuženica, svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

29. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a isto je propisano i odredbom članka 126. ZZP („Narodne novine“ br. 19/22) na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

30. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

31. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku, tužitelj je sukladno odredbi čl. 118. ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji mu daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni, i pokrenuo ovaj

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

32. Prema tome, tvrdnje tuženice o nepostojanju procesne legitimacije tužitelja na vođenje ovog postupka, što ističe tijekom postupka, su u potpunosti promašene.

33. U odnosu na elaboriranje tuženice o tome da sporne odredbe ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine i 12. kolvooza 2008. godine nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Isto tako je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15, 14/19 - ZZP/14) propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U tom slučaju sud je dakle vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj se ta osoba na njih pozivala, a upravo se na ista tužitelj pozvao u predmetnoj tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je to u konkretnom slučaju.

34. U tom je smislu u ovom stadiju postupka već pravomoćno utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi i valutnoj klauzuli, u dijelu kojim je određena njena promjena jednostranom odlukom tuženice kao kreditora, nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82 ZZP/03 važećeg u vrijeme zaključenja ugovora jer se radilo o nerazumljivim odredbama unaprijed formuliranog obrasca ugovora sastavljenog po tuženici o kojima se nije pregovaralo i koje su zato ništetne u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

35. Navedeni zaključak nije doveden u sumnju ni provođenjem dokaza u ovom postupku. Naime tuženica nije s uspjehom otklonila prigovore njezinom nepoštenom postupanju koju su utvrđeni u kolektivnoj parnici, odnosno nije dokazala da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu s tužiteljem od dana 6. lipnja 2006. godine i 12. kolovoza 2008. godine, tužitelj s jedne strane imao mogućnost pregovaranja o spornim odredbama ugovora (kamatnoj stopi, njezinoj visini i načinu kako će se ista utvrđivati), odnosno da mu je tuženica dala sve relevantne informacije bitne za donošenje odluke o tome hoće li glavnicu ugovora vezati uz valutu švicarski franak, te hoće li sklopiti ugovor u kojem je kamatna stopa određena kao promjenjiva odlukom tuženice, i jasno mu predočila kriterije na temelju kojih banka donosi odluku o snižavanju ili povećavanju kamatne stope.

36. Tužitelj je naime, u svom stranačkom iskazu jasno naveo da mu je sve informacije o dostupnom auto kreditu davao tuženik, na kojeg ga je uputila auto kuća koja mu je prodavala automobil kao svog poslovnog partnera, i kojem se stoga i

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

obratio. Nadalje, opisao je da mu je ponuđen jedino kredit u valuti CHF uz promjenjivu kamatnu stopu, dok je sve odredbe ugovora formulirala banka koja je sastavljala ugovor, bez mogućnosti da on utječe na njihov sadržaj. Osim toga, naglasio je da ga nitko nije upozorio na opasnost vezanja anuiteta kredita uz vrijednost valute CHF koja u vremenima krize služi nesporno kao valuta utočišta i čiji rast se već tada mogao očekivati, već mu je taj kreditni posao od strane tuženika bio predstavljen kao siguran, odnosno jedini pravni posao koji mu je ponuđen i prilikom sklapanja ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine i prilikom sklapanja ugovora o refinanciranju ove obveze od 12. kolovoza 2008. godine. I po ocjeni ovoga suda, tužitelj je razumljivo vjerovao ovoj prezentaciji sadržaja ugovora o kreditu, tim više što ga nitko nije upozoravao na posebne opasnosti upravo ovakvog pravnog posla. Tuženik s druge strane nije dokazao da bi na neki način dao tužitelju informacije o opasnosti ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženiku. Tužitelj je k tome, sam inženjer građevine i nema ekonomskih znanja, ne bavi se bankarskom djelatnosti, a automobil mu je bio potreban zbog obitelji, supruge i dvoje djece, odnosno kupio ga je zbog privatnih potreba. Konačno, tužitelj je naglasio i da mu nisu jasno predočeni razlozi zbog kojih se kamatna stopa može povećati ili sniziti odlukom banke, da ne bi sklopio ovakve ugovore o kreditu da je znao da će se vrijednost valute CHF toliko mijenjati, odnosno narasti u tolikoj mjeri, te da mu je tuženica ovaj kredit ponuđen kao jedini kredit kojim može financirati kupnju automobila.

37. Iskaz tužitelja sud je držao istinitim, s obzirom da tuženica tijekom trajanja ove parnice nije s uspjehom opovrgnuo tvrdnje tužitelja, odnosno nije dokazao da bi tužitelju na adekvatan način dala potrebne informacije o izvjesnom rastu valute CHF i utjecaju rasta te valute na iznos anuiteta tužitelja, kao i opasnost ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope.

38. Međutim, činjenica što je tuženica upravo davala ovakva manjkava objašnjenja klijentima, da krediti vezani uz valutu CHF imaju nižu kamatu zbog nižih kamata na štednju, te je preporučivala klijentima ove poslove (kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, a što tvrdi i tužitelj u ovom postupku) kao dobre i sigurne poslove, odnosno nudila klijentima kao što je bio tužitelj jedino ove ugovore o kreditu, utjecalo je kod klijenata, pa tako i tužitelja koja nije ekonomske struke, već je kredit uzimao kao potrošač radi kupnje motornog vozila, na zaključak da je riječ o povoljnom i sigurnom kreditnom poslu. Tuženica nije dokazala da je razina informacija koju je u konkretnom slučaju pružila tužitelju takva da ga je upoznala sa svim rizicima sklapanja ugovora o kreditu, a teret dokaza ovih okolnosti nalazio se na tuženici, s obzirom na utvrđenja iz kolektivne parnice vođene protiv tuženice. Stoga je sud utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF (članak 1., 2. i 6. Ugovora), tako i na promjenjivost kamatne stope (članak 2. Ugovora o kreditu), budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca. Osim toga, iz istih razloga ništetna je i odredba članka 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine kojim je utvrđen iznos posljednjeg, 25. anuiteta u valuti CHF o čemu kao ni u dijelu članka 1. spornih ugovora što se iznosi na iznos kredita određen također u valuti CHF, tužitelju nisu dana dostatna pojašnjenja.

39. Prema tome, u ovom postupku tuženica u smislu odredbe članka 81. stavka 4. ZZP/03 nije dokazala da se o spornim ugovornim odredbama - ugovornoj

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

odredbi sadržanoj u članku 1., 2. i članku 6. ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine i 12. kolovoza 2008. godine, odnosno članku 7. ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na tuženici. Cijeneći sadržaj spornog članka 1., 2. te članka 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine te članka 1. 2. i 6. ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, kojima je ugovoreno da se povrat obveza iz Ugovora o kreditu računa po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja, kao i odredba da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope u skladu s važećim Odlukama banke o kamatnim stopama, ocjena je ovoga suda da citirane odredbe predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv potrošaču u smislu članka 84. ZZP/03, pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljive ugovorne odredbe to se na takve odredbe, suprotno mišljenju tuženice isticanom tijekom postupka, ne može primijeniti članak 84. ZZP/03 koja propisuje nedopuštenost ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

40. Kako su predmetne odredba ugovora jasne i lako uočljive, ali ne i lako razumljive, to je dopušteno ocjenjivati jesu li one poštene ili ne.

41. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano člankom 81. ZZP/03.

42. O odredbama članka 1., 2. i članka 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i odredbama članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije se pojedinačno pregovaralo s time što po ocjeni ovoga suda sporne odredbe predstavljaju uglavke ugovora koji nisu lako razumljivi i suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

43. Naime, odredba članka 1., 2. i članka 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i odredba članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine nisu lako razumljive kada se ima u vidu da tužitelju nisu bili jasni parametri koji su utjecali na njegovu odluku o tome da visinu svoje rate kredita veže uz švicarski franak, odnosno očekivani porast te valute, nije mu bilo poznato da Hrvatska narodna banka ne brani tečaj hrvatske valute u kojoj je plaćao kreditne obveze u odnosu na švicarski franak, kao ni druge okolnosti relevantne za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF.

44. Posebno se pritom tuženici napominje da na drugačiju odluku suda ne utječe niti činjenica što je tužitelj s tuženicom zbog refinanciranja ugovora o kreditu kojeg je sklopio dana 6. lipnja 2006. godine radi kupnje automobila, s tuženicom sklopio i ugovor o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine također u valuti CHF. Naime, tužitelj je pojasnio da nije imao razloga sumnjati u uvjeravanja djelatnika tuženice da je ovaj kreditni posao dobar za njega, s obzirom da se vrijednost valute CHF nije značajno mijenjala u vremenu od 2006. do 2008. godine, kada je otplaćivao prethodni kredit (iako ga je otplatio u neznatnom iznosu, s obzirom na preostali iznos glavnice i izuzetno niski mjesečni anuitet, a što je i dovelo do potrebe refinanciranja ovog kredita).

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

Kada se k tome ima u vidu da je tuženica tužitelju i prilikom sklapanja ugovora od 12. kolovoza 2008. godine kao jedini dostupni kredit ponudila kredit u valuti CHF, znajući da će uskoro doći do porasta vrijednosti te valute, a koju informaciju je zatajila u pregovorima tužitelju kao potrošaču, tada je jasno da je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi i ugovora od 6. lipnja 2006. godine i ugovora od 12. kolovoza 2008. godine, osnovan, obzirom da je tuženica koristila svoj ekonomski nadmoćan položaj kako bi osigurala sadržaj ugovora o kreditu koji će joj ići u prilog, bez da je o svim rizicima obavijestila tužitelja kao potrošača, koji je jedini taj rizik snosio.

45. Iako nije sporno da ugovori o kreditu sklopljeni između stranaka sadrže odredbu kojima se glavnica kredita veže za valutu CHF, u samim ugovorima o kreditu, pa tako ni članku 6. koji uređuje način vraćanja kredita, među kojima i valutnu klauzulu, kao ni odredba članka 7. ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, nisu objašnjeni razlozi, niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule.

46. S druge strane, treba istaknuti i da tuženica obvezu obavještavanja potrošača nije ispunila time što je javnosti prezentirala brošure, kataloge, davala obavijesti klijentima zainteresiranima za poduzimanje kreditnih poslova s tuženicom o značenju valutne klauzule, kretanju tečaja i slično. Naime, člankom 35. ZOO/91, kao i odredbom članka 256. ZOO/05 određeno je da se slanje kataloga, cjenika, tarifa i drugih obavijesti te oglasi dani u tisku, letcima, radijom, televizijom, elektroničkim putem ili na koji drugi način ne smatraju ponudom za sklapanje ugovora, nego samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uvjetima, ako drukčije ne proizlazi iz takvih izjava volje. Ali će pošiljatelj takvih poziva odgovarati za štetu koju bi pretrpio ponuditelj ako bez osnovanog razloga nije prihvatio njegovu ponudu.

47. Tržišna komunikacija između banke i potrošača kao društvene grupe započela je (u pravilu) kad pojedina banka u nekom od javnih medija koji su dostupni potrošačima odnosno prosječnom potrošaču (radio, televizija, tisak) objavi reklamu svojih raspoloživih ponuda - kojom obavještava javnost koje ugovore o kreditu može ponuditi. Međutim takve informacije na koje se poziva tuženica, potrošačima su davane generalno.

48. Dakle, sve i kad se određeni potrošač koji je uočio određeni oglas obratio banci koja je objavila oglas radi dobivanja informacija o pravnom poslu koji je predmet oglasa ili zatražio ponudu za sklapanje ugovora pod objavljenim uvjetima, odnosno kad banka primi njegovu izjavu, sukladno odredbi članka 30. ZOO/91 odnosno članka 251. ZOO/05, nastaje odnos predugovorne odgovornosti za štetu, a time i pojedinačni, individualni obvezno pravni odnos između potrošača i banke.

49. Od trenutka kad se pojedini potrošač obratio banci nakon što je saznao za mogućnost sklapanja ugovora o kreditu s klauzulom u švicarskim francima, bez obzira kako je saznao (iz oglasa ili od treće osobe, ili je sam već bio sklopio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF), nastaje pojedinačni odnos između potrošača i banke (stav iskazan u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine). U ovom postupku tuženica nije dokazala da bi tužitelju dala sve potrebne informacije kako bi tužitelj mogao shvatiti rizik povećanja

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

kreditne obveze kojem se izložio prihvaćanjem sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz CHF.

50. Naime, tužitelj je iskazao da se tuženici obratio s punim povjerenjem, kao partneru auto kuće gdje može ostvariti auto kredit, vjerujući da će tuženica kao stručna financijska institucija, ponuditi dobar kreditni posao. Opisao je da mu je kao jedini kreditni posao ponuđen upravo kredit za kupnju motornog vozila uz valutnu klauzulu u švicarskim francima i promjenjivu kamatnu stopu, da mu nitko nije govorio niti upozoravao ga na mogućnost značajnog povećanja tečaja švicarskog franka i povećanja kamatne stope, već da je upravo suprotno, ponuđeni kredit mu prezentiran kao dobar i siguran pravni posao, odnosno jedini pravni posao putem kojeg automobil može kupiti, čemu je tužitelj opravdano povjerovao. Na koncu tuženik nije dokazao da su klijenti mogli utjecati na visinu kamatne stope ili način njezinog određivanja, niti da bi se klijentima kao što je tužitelj davali posebna objašnjenja o sadržaju pravnog posla, odnosno opasnostima ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti. Stoga, u situaciji kada je tužitelju ponuđen ugovor o kreditu vezan uz valutu švicarski franak, s godišnjom kamatom od 3,99 %, i gdje tužitelj nije upozoren na mogućnost da tečaj švicarskog franka poraste za oko 40 %, što se u konačnici dogodilo, ocjena je ovoga suda da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 1., 2., 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i odredba članka 1., 2. i 6. ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine (gdje je ugovoren iznos kredita, promjenjiva kamatna stopa od 6,55 % godišnje i valutna klauzula u valuti CHF), nisu odredbe čiji sadržaj i učinke je tužitelj kao prosječni potrošač, mogao lako razumjeti. Što se pak tiče ostalih prigovora tuženice kojima ističe vlastitu zaduženost u CHF (što je irelevantno za ovaj postupak), kao i druge okolnosti kojima tvrdi da je ispunila obvezu obavještavanja, u tom se smislu tuženica upućuje na obrazloženje gore već citirane presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u kojem su istovjetni prigovori tuženice odbijeni kao neosnovani.

51. Pritom, sama okolnost što su sporni ugovori o kreditu solemnizirani kod javnog bilježnika, također nije relevantna jer sama solemnizacija ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom. Bilježnik nije bio u obvezi, niti je imao ovlast pregovarati s tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora, pa tako niti o valutnoj klauzuli niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama, no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je upravo bila obveza tuženice prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

52. Tuženici valja ukazati i da nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljive, nego i to da ekonomske posljedice odredbi moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

53. To proizlazi iz presude Suda Europske unije broj C-26/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, kojom je odlučeno da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općim uvjetima poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

54. Kako o valuti uz koju će biti vezana kreditna obveza tužitelju nije dana potpuna informacija, jer iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se tužitelj izričito upozoravao na opasnost izvjesnog rasta vrijednosti švicarskog franka, to je takvim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu. Tuženici kao instituciji koja se bavi kreditiranjem bila je poznata ili joj je trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom CHF, ali je unatoč tome plasirala takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži.

55. Na koncu, strankama se još jednom ukazuje i da je u navedenom kolektivnom sporu već odlučeno o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao što je u konkretnom slučaju tuženica poticala i tužitelja nudeći mu sporni pravni posao kao siguran i dobar, odnosno jedini pravni posao. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te se informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke, među kojima i ovdje tuženica, nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, pa i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

56. S druge strane, niti članak 2. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i ni članak 2. ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, nije lako razumljiv jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 3,99 %, odnosno 6,55 % godišnje, ne sadrži bilo kakav kriterij, parametar ili drugi precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tim ugovornim odredbama nisu definirani niti ugovorni niti bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,99 %, odnosno 6,55 % godišnje, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a pritom se ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženicom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Stoga ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužitelja koji je izjavio da što se tiče predmetnog kredita ga nitko nije upozorio da bi rata kredita mogla narasti za polovicu te da će se kamatna stopa povećati u odnosu na ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006. godine sa 3,99 % godišnje na 4,89 % godišnje, dakle za 22,5 % u dvije godine što pokazuje da se tuženica i koristila nepoštenom ugovornom odredbom koja joj je omogućila povećavanje kamatne stope svojom odlukom, dok je za vrijeme trajanja ugovora od 12. kolovoza 2008. godine stopa povećanja kamate iznosila 15,26 %, no pritom treba napomenuti da je ugovorena kamatna stopa bila visoka od čak 6,55 % godišnje, a da je tuženica ponovno i tako visoku kamatnu stopu povisivala jednostranim odlukama, iako je tuženik uredno kroz cijelo vrijeme trajanja ugovora vraćao kredit. Tužitelj je navela da mu nitko prilikom sklapanja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženice nije objasnio rizik mogućeg porasta tečaja i promjenjive kamatne stope u tolikoj mjeri, već mu je upravo suprotno kredit vezan uz valutu CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu bio ponuđen kao jedini.

57. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive, iste su trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora može jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe članka 1., 2., 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, isto konkretno nije slučaj jer tužitelj na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije mogao niti je bio u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koja za njega proizlaze ugovaranjem tih odredaba, obzirom da u njima nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope. Naprotiv, sve se prepušta isključivo odlukama tuženice kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošače, a koje su u konkretnom slučaju i uslijedile. Tuženici - banci kao jačoj ugovornoj strani, dana je mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija. Naime, tuženica je upravo svojom

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija, jednostrano određivala način i uvjete promjene kamatne stope. Kako tužitelj u formuliranju ovih odredbi nije sudjelovao, niti je imao mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe članka 1., 2., 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine ugovorne odredbe koje nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka i zbog čega su također nedopuštene.

58. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača, konačno utvrđeno je i u postupku što se vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12.

59. Strankama se skreće pozornost i da su jedna od osnovnih načela obveznopravnih odnosa načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načelo savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

60. Ugovorne odredbe kakve su članak 1., 2., 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i članak 1. 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, su ugovorne odredbe koje stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daju mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a s druge strane iznos obveza korisnika kredita veže uz stranu valutu čije očekivano kretanje je korisnicima kredita nepoznato. U smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U smislu odredbe članka 82. ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

61. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

62. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

63. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe članka 2. među strankama zaključenih ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane, i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za njezinu promjenu, u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a, jednako kao i ona o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, kako je ranije obrazloženo, nepoštena ugovorna odredba ugovora o kreditu.

64. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da odredbe članka 1., 2., 6. i 7. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i članka 1., 2. i 6. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine predstavljaju u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03, nepoštene ugovorne odredbe, a koje su sukladno članka 87. stavka 1. ZZP ništetne.

65. Osim toga, ništetna je i odredba članka 18. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine i članka 18. Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, kojim tužitelj potpisom potvrđuje da se na ugovore primjenjuju opći uvjeti poslovanja tuženika, da je s njima upoznat i pristaje na njihovu primjenu te potvrđuje da mu je uručen primjerak prilikom potpisivanja, a pristaje i na sve kasnije izmjene i dopuna općih uvjeta poslovanja koji budu doneseni za vrijeme trajanja tog ugovora, potom da je upoznat e efetivnom kamatnom stopom i uvjetima kredita, da mu je uručena otplatna tablica kao i da efektivna kamatna stopa može biti promijenjena, odnosno da je upoznat s time da su sve obveze iz kredita vezane uz valutnu klauzulu pa pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa. Naime, o nijednoj od ovih odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, nego su one ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca, a tužitelj koji nije imao mogućnost pregovaranja, niti ga je tuženik upoznao s ekonomskim značajem spornih odredbi, nije mogao niti pristati unaprijed na izmjene općih uvjeta, kamatnih stopa, anuiteta i otplatnog plana prema odluci tuženice, kao ni potvrditi da je upoznat sa svim aktima tuženice čiji sadržaj mu nije rastumačen, odnosno da je upoznat s rizicima valutne klauzule u CHF koji mu zasigurno nisu predočeni.

66. Istaknuti prigovor zastare tuženice nije osnovan u dijelu u kojem tuženica traži utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

67. Nije u zastari niti zahtjev tužitelja za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem koje traži 3.272,87 EUR sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos anuiteta. Naime, kao što je rečeno, tužba u ovom predmetu podnesena je 20. srpnja 2022. godine, dakle prije isteka roka od pet godina od pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu u odnosu na valutu (14. lipnja 2018. godine), pa je očito zahtjev za isplatu s ove osnove pokrenut unutar zastarnog roka od pet godina i što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. godine.

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

68. Činjenica što je tužitelj u tijeku postupka preinačio zahtjev za isplatu na način da umjesto početnog iznosa od 3.263,43 EUR, nakon provedbe financijskog vještačenja potražuje 3.272,87 EUR, dakle za 0,29 %, ne utječe na zaključak suda o tome da bi potraživanje tužitelja bilo u zastari.

69. Kao što je već rečeno tužitelj je tužbu podnio prije isteka zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu u odnosu na valutu, pa iako je u tijeku postupka umjesto početno utuženih 3.263,43 EUR zatražio isplatu neznatno višeg iznosa od 3.272,87 EUR, ne znači da je ovako preinačeni tužbeni zahtjev zastario. Sud naglašava kako bi shvaćanje da bi zbog neznatne izmjene i povišenja pojedinih mjesečnih iznosa i zateznih kamata zahtjev tužitelja zastario u izmijenjenim dijelovima, bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelima zaštite potrošača utvrđenim u pravnoj stečevini Europske unije. Naime, do izmjene tužbenog zahtjeva u dijelu zahtjeva za isplatu došlo je ponajprije zbog potrebe provođenja financijskog vještačenja, a osim toga imalo se u vidu da je tužitelj fizička osoba, dok se na strani tuženika nalazi banka – dakle financijska ustanova koja raspolaže znanjem potrebnim za ocjenu osnovanosti i visine potraživanja tužitelja, koja je unatoč utvrđenjima kolektivne presude, u čitavom ovom postupku osporavala osnovanost zahtjeva tužitelja, kao i zahtjev za isplatu s ovog osnova, čime je pridonijela dužem trajanju parnice. Tužitelj je pak tek provođenjem financijskog vještačenja postao svjestan svih (iako manjih) aspekata nastale štete i njezinog opsega za čije utvrđenje je bilo potrebno provođenje vještačenja po stalnom sudskom vještaku financijske struke, upravo iz razloga jer je tuženica osporavala valjanost obračuna kojeg je tužitelj proveo prije podnošenja tužbe. Tužitelj u trenutku podnošenja tužbe nije mogao imati saznanja o svim ovim okolnostima, pri čemu se tuženici ukazuje da je tužitelj u tužbi detaljno opisao sve razloge zbog kojih drži da ima opravdan zahtjev za isplatu, pa tuženica provođenjem financijskog vještačenja nije suočena sa bitno drugačijim ili novim činjenicama koji bi utjecali na identitet tužbenog zahtjeva. Jednako pravno shvaćanje zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (posl. br. Su-IV-123/2024 od 27. svibnja 2024. godine).

70. Što se pak tiče primjedbe tuženice da tužitelj ne bi imao legitimaciju na podnošenje ove tužbe iz razloga što je dug plaćen, treba istaknuti kako plaćanje ništave obveze ne utječe na pravo tražiti utvrđenje njezine ništavosti, tim više kada se ima u vidu da tužitelj tada nije imao saznanja o tome da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi bile ništetne, da je tuženica kroz čitav tijek trajanja ove parnice osporavala tužitelju, i nakon donošenja pravomoćnih odluka u postupku kolektivne zaštite potrošača, da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne, te posebice vodeći računa o tome da je tuženica raspolagala sredstvima osiguranja kojima je u slučaju neplaćanja obveze od strane tužitelja, mogla bez daljnje privole tužitelja pokrenuti postupak prisilne naplate, odnosno sveobuhvatnu ovrhu gotovo cjelokupne imovine tužitelja, uključujući i oduzimanje kupljenog vozila, zbog čega je ekonomski pa i životni interes tužitelja bio nastaviti s plaćanjem obveza tuženici. Uostalom da je tuženica postupala nepošteno u navedenom ugovoru zaključuje se i na osnovu Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Sukladno navedenoj Direktivi u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag do trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle, imajući u vidu navedeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe, jasno je i da je tužba tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli dopuštena, kao i podnesena unutar zastarnog roka, te da su prigovori tuženice u tom dijelu neosnovani.

71. Imajući u vidu navedeno, sud je kao prethodno pitanje, nedvojbenim utvrdio da su odredbe predmetnih ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s tuženicom, a odnose se kako na valutnu klauzulu vezanu uz CHF, tako i na promjenjivost kamatne stope, jesu ništetne odredbe, budući da se o istima nije pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, i to tuženice kao trgovca.

72. Tuženica u tijeku postupka nije osporavala da je tužitelj, da se primjenjivao tečaj CHF za valutu HRK u trenutku isplate kredita od 12. kolovoza 2008. godine, tijekom trajanja otplate više platio 3.272,87 EUR. Tuženica se u tijeku postupka jedino protivi primjeni ove metode, kao načina saniranja ugovornog odnosa stranaka. U tom dijelu sud ponavlja da je nedopušteno ugovaranje valutne klauzule u valuti za koju je izvjesno njezino jačanje preko mjere koju druga ugovorna strana može očekivati, te uskraćivanje informacija potrošačima o skorom jačanju vrijednosti valute CHF, s kojim informacijama je tuženica raspolagala, a svjesno ih je uskratila svojim klijentima – potrošačima, potičući ih na uzimanje kredita u valuti CHF, i što dovodi do pravne posljedice da se taj ugovorni odnos stranaka opterećen nepoštenim postupanjem tuženice, sanira na taj način da se za čitavo vrijeme trajanja ugovornog odnosa ima primijeniti tečaj CHF važeći u trenutku puštanja kredita u isplatu, u ovom slučaju kredita od 12. kolovoza 2008. godine jer je tužitelj zatražio isplatu samo u odnosu na ovaj kredit, jer je tu vrijednost tj. taj iznos anuiteta tužitelj kao potrošač i slabija ugovorna strana, imao na umu kao vrijednost koju će plaćati. Vještakinja je pojasnila da je primijenjen srednji tečaj HNB na dan isplate kredita od 13. kolovoza 2008. godine od 4,440828 kn za 1 CHF i što na iznos kredita od 17.192,91 CHF daje 76.350,78 kn.

73. Prema tome, na primjenu valutne klauzule može se pozivati jedino poštena i savjesna ugovorna strana, što tuženica u konkretnom slučaju nije bila. Na drugačiji zaključak suda ne utječe niti činjenica što bi tužitelj prilikom obrade kreditnog zahtjeva i potpisivanja Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, kao i od 12. kolovoza 2008. godine, naveo da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta u kunama nastalim uslijed promjene tečaja CHF, jer je u postupku utvrđeno da tuženica svoju obvezu potpunog obavještavanja potrošača nije ispunila. Prema tome, usvojen je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.272,87 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno, te je presuđeno kao u točki V izreke.

74. Imajući u vidu presude na koje se tužitelj pozvao u tužbi, stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš, dipl. oec., pravilno je i sukladno zadatku suda izvršila obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer su se nedvojbeno povećali i

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

kamatna stopa prema odluci tuženice i tečaj CHF u odnosu na kunu. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim, a glede kojeg je i tuženica navela da nema primjedbi na dio što se odnosi na matematički izračun. Dakle, sud utvrđuje da je tužitelj otplaćujući kredit platio 3.272,87 EUR na ime ništetne odredbe o tečaju, koji iznos je u nalazu specificiran po mjesecima u kunskoj i eurskoj protuvrijednosti, te je temeljem istog tužitelj postavio konačni tužbeni zahtjev. Pri tome se ističe da je obveza zbog ništetnih ugovornih odredbi izračunata prema kamatnoj stopi koja je jedina i naznačena u samom ugovoru (6,55 %), kao i prema tečaju CHF koji je vrijedio u vrijeme puštanja kredita, a iznosio je 4,440828 kn. Iz nalaza i mišljenja također proizlazi da je tuženica tijekom otplate kredita doista mijenjala kamatnu stopu sa početno ugovorenih 6,55 % godišnje, na 7,55 %, iako je tužitelj kroz cijelo ovo vrijeme uredno plaćao anuitete. Isto tako je vidljivo da je iznos anuiteta u odnosu na ugovor od 12. kolovoza 2008. godine, od početnog 336,81 CHF, tijekom otplate povišen na iznos od 343,65 CHF. Do promjene anuiteta je došlo zbog povišenja kamatne stope, a na visinu rate koju je tužitelj plaćao u kunama dodatno je utjecala promjena tečaja CHF, te je činjenica da je tužitelj od dana isplate kredita do dana otplate zbog ništetnih ugovornih odredbi preplatio gore navedene iznose. Činjenica jest da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa plaća i niže anuitete i to u iznosu od 537,10 EUR za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, dok za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine nije bilo negativnih tečajnih razlika kako to vještak navodi, no tuženik u ovom postupku nije istaknuo prigovor prijeboja, što je mogao činiti samo do zaključenja prethodnog postupka, niti je istaknuo protutužbu.

75. Ukoliko bi se pak prihvatio stav da bi sud o ovim iznosima tzv. „negativnih razlika“ trebao voditi računa po službenoj dužnosti, ističe se da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primila tuženica na temelju svog izračuna kojeg je sama izvršila, računajući da je riječ o ugovornim odredbama koje joj idu u korist, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primila. Zato ne postoji niti tražbina tuženice po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženica je svjesno prešutila i zatajila tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost ugovaranja promjenjive kamatne stope gdje je odluka o njezinom povišenju ili smanjenju prepuštena isključivo na volju tuženici, bez ikakvih objektivnih parametara poznatih tužitelju u vrijeme ugovaranja, pa je krivnja za ništetnost te odredbe na tuženici. U tom smislu ne bi opstojala mogućnost niti ovaj iznos uračunavati kao iznos naknade štete, s time što treba naglasiti da je tužitelj uplate vršio prema obračunu i u iznosima koje je izračunavala upravo tuženica. Navedeno nije stvar niti primijenjene metode vještačenja, obzirom da se eventualno manji iznosi koje bi tužitelj platio, ne mogu podvesti pod zadaću vještaka.

76. Sve i da tome nije tako, treba naglasiti da je tuženica sama izračunavala iznos svakog mjesečnog anuiteta, svjesno pristavši na možebitno neznatno i manji iznos zbog privremeno niže kamatne stope i niže tečajne vrijednosti kune prema CHF, no uz znanje da će zbog rasta tečaja CHF i znatnog rasta kamatne stope koji će izvjesno uslijediti, što su sve informacije koje je zatajila tužitelju, kao i ostalim potrošačima koje su s tuženicom sklapale ugovore o kreditu gdje su visinu svoje obveze vezali uz vrijednost valute CHF i promjenjivu kamatnu stopu, vjerujući da im tuženica daje istinite i potpune informacije kada o tim kreditnim poslovima govori kao dobrim, sigurnim i povoljnim, kako je uostalom utvrđeno i u parnici što se vodila radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Stoga se tuženica ne može sada s uspjehom pozivati da su obračuni koje je sama sačinila, računajući na profit koji će izvjesno

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

ostvariti zbog ogromne promjene kamatne stope koja će narasti za više od 22,5% u odnosu na ugovor o kreditu od 6. lipnja 2006. godine i 15,26 % u odnosu na ugovor o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, kao i vrijednosti valute CHF koja slijedi i koja će narasti u omjeru od 30 % za vrijeme trajanja ugovora o kreditu od 12. kolovoza 2008. godine, bili pogrešni, kada ih je sama izradila i prezentirala tužitelju kao valjane. Navedeno bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja određenom u članku 4. ZOO, kao i zabrani zlouporabe prava iz članka 6. ZOO, koje tuženica kao profesionalna sudionica obveznog odnosa s tužiteljem kao potrošačem, tim više mora poštivati. Konačno, i odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, i što diskvalificira tuženika u zahtjevima za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora (jednako i Županijski sud u Varaždinu u odluci posl. br. Gž-391/2021 od 14. srpnja 2021. godine). Stoga je zahtjev tuženice za uračunavanjem tzv. negativnih razlika neosnovan.

77. Nadalje, u odnosu na odredbu o naknadi za obradu kredita, treba istaknuti kako je ovaj sud utvrdio da se o odredbi članka 2. stavka 3. ugovora od 6. lipnja 2006. godine, kako je to naprijed i izneseno, nije pojedinačno pregovaralo, što potvrđuje tužitelj u svom stranačkom iskazu i što tuženik niti ne osporava u tijeku ove parnice, s time što po ocjeni ovoga suda sporna odredba predstavlja uglavke ugovora koji suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu tužitelja kao potrošača, posljedično čemu se u smislu naprijed citirane odredbe članka 81. ZZP/03 smatraju nepoštenim.

78. Naime, po iskazu tužitelja kojeg je sud držao istinitim, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva bio je zahtjev tuženice kojeg je bilo potrebno ispuniti da bi se ugovor o kreditu potpisao, pa tužitelj nije imao mogućnost umanjenja ili neplaćanja naknade. Tužitelj je opisao da mu u banci nisu objašnjavali obvezu plaćanja naknade za obradu kredita i što se s njome plaća, te da je tuženica zasigurno naknadu naplatila ako je to mogla učiniti.

79. Iskaz tužitelja sud je cijenio istinitim, obzirom da tuženica u tijeku postupka nije dokazala da bi tužitelj imao stvarnu i realnu mogućnost smanjenja ulazne naknade ili oslobođenja od njezinog plaćanja, a tužitelj je prema sudu dostupnim podatcima, ugovor o kreditu zatražio i ishodio po redovnim uvjetima, kao obični građanin. Osim toga, sud je ocjenjujući poštenje tj. nepoštenje ovih ugovornih odredbi imao na umu da je tužitelj iskazao da mu se nije obrazlagalo što će iz ulazne naknade biti podmireno, i zbog čega je naknadu potrebno platiti upravo u navedenom iznosu, a što tuženik s uspjehom nije doveo u pitanje u ovom postupku.

80. Tuženica je prema tome, iskoristila svoj nadređeni položaj u ugovornom odnosu, kako bi tužitelju kao potrošaču plasirala kredit opterećen nizom ništetnih odredbi kao što su odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženice, kao i obvezom plaćanja ulazne naknade, odnosno kako je to tuženica u ugovoru od 6. lipnja 2006. godine formulirala „svih naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada“ tuženice. Tužitelj je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta uslijed propusta banke da ga valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

odnosu na njegovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi, kako to tužitelj tužbenim zahtjevom traži. U odnosu na mogućnost pregovaranja valja istaknuti i da se smatra kako se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica je prema tome, morala dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao i spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji, zbog svih gore iznesenih okolnosti, nije slučaj.

81. Strankama se ponovno skreće pozornost i na obvezu pridržavanja načela ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz članka 3. ZOO te načela savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a.

82. Ugovorna odredba kakva je članak 2. stavak 3. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine, je ugovorna odredba koja stvara neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obveznopravnom odnosu jer daje mogućnost jednoj ugovornoj strani, konkretno banci, da naplaćuje naknade, između ostalog i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, iako stvarne troškove koje bi zbog tog imala nije predočila tužitelju, kao i jednostrano odlučuje o visini te naknade i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane. U smislu ranije već citirane odredbe članka 82. ZZP/03, ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, kao i odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

83. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine br. 35/05, na snazi u vrijeme zasnivanja obveznog odnosa stranaka, dalje: ZOO) podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

84. Prema članku 83. ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom članka 83. ZZP/03.

85. Kao što je rečeno, odredba članka 2. stavaka 3. predmetnog Ugovora o kreditu je nepoštena i ništetna ugovorna odredba. Naime, tužitelj se nije mogao suprotstaviti jednostranoj odluci banke koja je u Ugovore o kreditu unijela i nametnula spomenutu obvezu plaćanja naknada. Treba naglasiti, da se radi o tipskom ugovoru, Poslovni broj: XXXII P-959/2022

koji je unaprijed pripremljen od strane banke, te na spomenutu odredbu tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati ni na koji način, niti izbjeći ugovaranje ulazne naknade. Sud je u tom dijelu prihvatio tvrdnju tužitelja da se o toj odredbi uopće nije pregovaralo i da mu nitko nije objasnio zašto se plaća takva naknada i po kojim kriterijima je utvrđena visina naknade. Takva objašnjenja tuženica je tužitelju trebala dati prema ocjeni ovoga suda prije potpisivanja ugovora, kako bi tužitelj na temelju informacija koje su mu pružene, mogao sam odlučiti hoće li potpisati ugovor o kreditu pod takvim uvjetima, jesu li tvrdnje tuženice o tome što će se ulaznom naknadom plaćati osnovane, odnosno je li riječ o opravdanom trošku sklapanja pravnog posla, kako tuženica tvrdi. Ovo tim više što je tužitelj nesporno snosio troškove solemnizacije i pribavljanja svih isprava, kao i troškova pribavljanja sredstava osiguranja povrata prema ugovoru o kreditu.

86. Kako se radi o jednostranoj odluci banke koja je bez pregovaranja s drugom stranom nametnula potrošaču navedenu odredbu o naknadi, to je utvrđeno da se radi o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi, sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Takva ugovorna odredba protivi se načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stoga nije u pravu tuženik kada navodi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasno vidljiva i razumljiva, jer u ugovoru nema objašnjenja na što se točno odnose naknade koje banka ima pravo naplatiti, pa tako ni ulazna naknada, kao i kakve to troškove banka ima, koje bi potrošač trebao posebno plaćati prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tuženica nije pružila dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade niti je taksativno navela što čini troškove obrade kredita. Posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim, izvanrednim troškovima radilo, tim više što je, kao što je rečeno tužitelj snosio troškove pribavlja isprava, sredstava osiguranja i solemnizacije ugovora.

87. Osim toga, valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri“, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženica nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, zbog čega je utvrđeno da je odredba članka 2. stavka 3. Ugovora o kreditu od 6. lipnja 2006. godine ništetna, te je obvezao tuženicu vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu od 159,75 EUR koji je utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka kojem stranke u tom dijelu izračuna nisu imale primjedbi, sve temeljem članka 323. stavka 1. u vezi članka 1111. stavka 1. ZOO sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO jer je tuženica nepoštena stjecateljica novčanog iznosa koji je primila temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstila u Ugovor o kreditu. Na nepoštenje tuženice ukazuje i iznos naplaćene naknade od 1,5 % iznosa cjelokupnog kredita, dakle tuženica je očito nemali iznos od 1.203,67 kn / 159,75 EUR, u odnosu na iznos odobrenog kredita od

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

80.244,70 kn rezervirala za sebe i tako na temelju ništetne odredbe povećavala kreditnu obvezu tužitelja, a maksimizirala svoj profit.

88. Prigovor zastare tuženice restitucijskom zahtjevu s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije osnovan. Naime, zastara teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., poslovni broj: Su-IV-47/2020-2 (jednako u odnosu na ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i zastari tog zahtjeva i Županijski sud u Varaždinu u presudi posl. br. Gž-1656/2022 od 18. svibnja 2023. godine). Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na spomenutoj sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastarni rok za isplatu još nije ni mogao počeo teći, dok se pravo na isticanje ništetnosti pojedine ugovorne odredbe niti ne može ugasiti, pa prema tome deklaratorni zahtjev niti ne može zastarjeti.

89. Iz iznesenih razloga usvojen je tužbeni zahtjev kako je to opisano pod točkom II izreke, s time što je vještačenjem kojem stranke u dijelu matematičkog izračuna nisu imale primjedbi, utvrđena visina naplaćene naknade za obradu kredita od 159,75 EUR. Tužbeni zahtjev za isplatu temelji se na članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, uz dosudu tužitelju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a, tekuće od dana naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita. Naime, u konkretnom slučaju tuženica je nepoštena stjecateljica, te je kao takva na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu i naplate tzv. ulazne naknade, mogla znati da je ugovorna odredba o naplati naknade ništetna te da joj sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primila ne pripada.

90. Osim toga, u odnosu na tuženi zahtjev istaknut u podnesku tužitelja od 10. lipnja 2024. godine, treba naglasiti da jednako kao i osnovni, niti taj tužbeni zahtjev nije zastario. Tuženik u tijeku postupka ističe prigovor zastare osvrćući se na zastaru pojeidnačnih zahtjeva za isplatu zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi, nakon donesene presude u tzv. kolektivnom sporu, no predmet tužbenog zahtjeva u ovoj parnici bila je jedino isplata na ime ništetne odredbe o valuti iz oba ugovora o kreditu stranaka, kao i naknadi za obradu kredita iz ugovora od 6. lipnja 2006. godine, uz samo pripadajuće deklaratorne zahtjeve, među kojima je bio i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi, no koji zahtjev nije obuhvaćen zastarom jer takvi zahtjevi ne mogu zastarjeti, dok zahtjevi za isplatu mogu. O razlozima zašto zahtjev tužitelja od 10. lipnja 2024. godine nije zastario, iako je povišen u odnosu na osnovni, sud je dao detaljno obrazloženje u odlomku 69. ove presude.

91. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev za isplatu sadržan u zahtjevu pod točkom V izreke se prema tome, ukazao osnovanim te je o istom odlučeno temeljem odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a, uz dosudu tužitelju zatezne kamate po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

a, tekuće od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Naime, u konkretnom slučaju tuženica i u odnosu na ovaj iznos nepoštena stjecateljica i kao takva je na primljeni iznos stečen bez osnove dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO-a), jer je obzirom na odredbu članka 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja navedenog ugovora o kreditu mogla znati da su navedene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tome ništetne te da joj sve ono što temeljem tako ugovorene odredbe bude primila ne pripada.

92. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 1. u vezi članka 155. ZPP i čini trošak tužitelja potreban radi vođenja postupka.

93. Tužitelj je kao opravdan imao trošak sastava tužbe od traženih 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine“ br. 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa), koja za ovu vrijednost predmeta spora predviđa nagradu od 100 bodova pri čemu je vrijednost svakog boda 2,00 EUR. Opravdan je i zahtjev za naknadu troška sastava podneska od 1. prosinca 2022. godine od 200,00 EUR kojim se očituje na odgovor na tužbu, a isti iznos pripada mu za podnesak od 4. srpnja 2024. godine kojim se očituje na prigovore tuženika (Tbr. 8/1 Tarife). Za podneske od 18. kolovoza 2023. godine i 27. rujna 2023. godine pripada mu nagrada od po 50,00 EUR za svaki podnesak, jer je riječ o podnescima iz Tbr. 8/4 Tarife, dok mu nagrada za podnesak od 24. kolovoza 2023. godine kojim dostavlja uplatnicu za financijsko vještačenje i 16. siječnja 2024. godine koja je u naravi požurnica rada vještaka, ne pripada nagrada jer ovi podnesci nisu bili nužni za postupak, što dakako ne utječe na pravo odvjetnika naplatiti od svoje stranke trošak sastava i ovih podnesaka sukladno Tbr. 47/1 Tarife.

94. Osnovan je zahtjev tužitelja za naknadom po traženih 200,00 EUR za svako ročište na ime zastupanja odvjetnika dana 21. kolovoza 2023. godine, 25. rujna 2023. godine i 10. prosinca 2024. godine (Tbr. 9/1 u vezi Tbr. 7/1 Tarife). Ročište u ovom predmetu nije održano 9. srpnja 2024. godine pa tužitelju ne pripada pravo tražiti taj trošak. Tužitelju tako na ime odvjetničkog zastupanja ukupno pripada 1.300,00 EUR, što uvećano za porez na dodanu vrijednost čini 1.625,00 EUR. Osim toga, pripada mu plaćenih 39,82 EUR pristojbe za tužbu i 400,00 EUR za provedeno financijsko vještačenje koje je u ovom predmetu provođeno radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja. Trošak sudske pristojbe na presudu tužitelju ne pripada s obzirom da su tužitelji u potrošačkim sporovima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni plaćanja pristojbi temeljem članka 11. stavka 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18 i 51/23), koji je uveden Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 51/23). Ne pripada mu ni trošak obračuna provedenog prije postupka, jer se ti troškovi ne mogu naknađivati u ovoj parnici, a tužitelj nije ni dokazao da su bili nužni upravo u ovoj visini. Tužitelju je tako sveukupno dosuđeno 2.064,82 EUR, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen kao neosnovan.

95. Slijedom izloženih razloga, odlučeno je kao u izreci presude.

U Rijeci, 24. siječnja 2025.

S u t k i n j a:

Martina Maršić

Poslovni broj: XXXII P-959/2022

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u dovoljnom broju istovjetnih primjeraka za sud i sve stranke postupka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

Poslovni broj: XXXII P-959/2022