REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-1604/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Petru Zaradiću, u parničnom predmetu tužitelja AĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku iz Zagreba protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćnici Sanji Vukini, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 20. prosinca 2024. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Garaca, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika UĐ, odvjetničke vježbenice, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 3.4. Ugovora o kreditu broj 0000036124, sklopljenog dana 11.05.2012. godine, između tužitelja, AĐ iz [adresa] i prednika tuženika, Banco Popolare Croatia d.d. iz Zagreba, kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku, OTP banka d.d. iz Splita, da tužitelju, AĐ iz [adresa], plati iznos od 398,17 EUR, sa zateznom kamatom, računatom od 11.05.2012. do isplate, po stopi koja je:

- do 31.07.2015., određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01.01.2023. do 29.12.2023., određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30.12.2023. do isplate, određena za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 789,81 EUR, sa zateznom kamatom računatom od 24. siječnja 2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu podnio tužbu u kojoj u bitnome ističe da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 0000036124, kojim mu je prednik tuženika (Banco Popolare Croatia d.d.) stavio na raspolaganje kredit. Ukazuje da je u članku 3.4 Ugovora određene obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu kredita, te da je ta odredba ugovorena na način koji je protivan zakonu. Naime, ukazuje da je riječ o potrošačkom kritiziranju jer je tužitelj potrošač, da se radi o tipskom ugovoru koji je tuženik unaprijed postavio, da se nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije informirao tužitelja o svim relevantnim činjenicama odnosno da je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, zbog toga traži utvrđenje ništetnim navedene odredbe te isplatu 398,17 eura s kamatama od 11.5.2012., kada mu je naplaćen taj iznos.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem navodi da prigovara vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko određenom. Osporava osnovu i visinu zahtjeva i tijek zateznih kamata. Osporava svojstvo potrošača tužitelju, ističe da odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna te da je potraživanje u zastari. Ističe da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Predlaže tužbu odbaciti, a podredno odbiti.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 11.5.2012., otplatni plan, dopisa tuženika od 22.2.2024. te je saslušan tužitelj.

3.1. Na ročištu 6.9.2024. tuženik je naveo da ne osporava visinu, pa da nije potrebno provoditi financijsko vještačenje. Ujedno je naveo da nema dokazni prijedloga za saslušanjem osobnog bankara.

4. U odnosu na istaknuti prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je rješenjem odredio da je vrijednost predmeta spora 698,17 eura, odnosno kao u tužbi, i to tako da se 300,00 eura odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a 398,17 eura je kondenatorni zahtjev. Prema tome, sud smatra da vrijednost predmeta spora određenog u tužbi nije suviše visoko određena.

5. Na ročištu 20.12.2024. punomoćnici stranaka su suglasno naveli da su svi dokaz provedeni te su predložili donošenje odluke temeljem stanja spisa.

6. Prema tome, predmetom spora zahtjev je tužitelja za utvrđenjem ništetne odredbe čl. 3. toč. 4. Ugovora o kreditu u djelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) te zahtjev za isplatu 398,17 eura sa zateznim kamatama računatim od 11.5.2012. do isplate.

7.Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Nije sporno da je tuženik sa tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu od 11.5.2012., te da je u odredbi čl. 3. toč 4. Ugovora navedeno "korisnik krdita obvezuje se podmiriti sve naknade temeljem ovog ugovora koje uključuju, a tako i naknadu za obradu kredita, sukladno odluci o visini naknada za usluge potrošačima, odluci o visini naknada za usluge platnog prometa potrošačima, a koje su vidljive u tablici izračuna EKS. Navedene naknade se bez obzira na korištenje kredita izračunavaju i naplaćuju sukladno odluci o visini naknade za usluge platnog prometa potrošačima. Nije sporna visina postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno da je tužitelj 11.5.2012. platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 398,17 eura.

9. U postupku je sporno je li navedena odredba čl. 3. toč. 4. Ugovora u navedenom djelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari, kao i je li tužitelju naplaćena ta naknada.

10. Na ročištu 20.12.2024. saslušan je tužitelj koji navodi da je 2012. godine podignuo kredit kod tuženika, a koji kredit mu je bio potreban radi uređenja doma, odnosno radilo se o nenamjenskom kreditu. Ističe da su on i njegova supruga prije toga podignuli stambeni kredit, pa da im je ovaj predmetni kredit iz 2012. bio potreban upravo kako bi se uredio njihov dom. Navodi da su od kupnje predmetne kuće pa sve do danas oni unutra odnosno da žive u istoj kući. Navodi da nije vlasnik bio obrta ili član trgovačkog društva. Ističe da ga tom prilikom kod tuženika nitko nije upozorio od čega se sastoji tzv. ulazna naknada, a na njegov upit zašto se plaća 3.000,00 kn i što obuhvaća sta naknada, rekli su mu da on to mora platiti ako želi dobiti kredit, da je to prema politici banke. Ističe da se oko te odredbe nije moglo pregovarati. Navodi da on osobno nije platio tih 3.000,00 kn, već je banka navedeni iznos skinula automatski od isplate kredita kojeg je on dobio. Na poseban upit pun. tuženika navodi da je provjeravao i kredite u drugim bankama, ali se na kraju odlučio kod ovdje tuženika budući da je tuženik imao tada manju kamatu.

10.1. U odnosu na navod tuženika iz odgovora na tužbu da tužitelj nije platio nikakav iznos na ime naknade za obradu zahtjeva, valja ukazati da je isti navod neosnovan. Naime, iz priloženog otplatnog plana od 11.5.2012. vidljivo je da je iznos naknade za obradu kredita upravo 3.000,00 kn, dok je odredbom čl. 3.5. Ugovora propisano da će uz ostalo naknadu za obradu kredita banka ustegnuti od iznosa kredita prilikom njegove isplate. Uostalom, iz dopisa tuženika od 22.2.2024. (list 30 spisa) jasno proizlazi da je tužitelju naknadu za obradu kredita naplaćena 11.5.2012. u iznosu od 3.000,00 kn, odnosno sam tuženik to izričito navodi u predmetnom dopisu.

11. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije bio upozoren zašto se plaća ta naknada i što ona obuhvaća, te da nije bilo mogućnosti pregovaranja o izostavljanju te odredbe, odnosno da je postojala dužnost platiti tu naknadu kako bi tužitelj dobio kredit.

13. Slijedom toga, sud je zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Samo navođenje da se članak 3. toč. 4. Ugovora o kreditu temelji osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača, kao i da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu naplata naknade za gotovinsku isplatu kredita bila redovit trošak kreditiranja, te da ista nije bila protivna prisilnim propisima, kao i da je visina naknade jasno navedena, samo po sebi ne znači da se pregovaralo u vezi navedene naknade i njenog iznosa. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika. Zbog navedenog nije niti od značaja što tek sada u odgovoru na tužbu (strana 33 spisa) tuženik navodi da su se naplatom ulazne naknade pokrivali troškovi poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluga te povezanih regulatornih troškova.

14. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

15. Tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije isto dokazao.

16. Uostalom, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 11.5.2012. isplate kredita, kao i zašto baš u iznosu od 3.000,00 kn. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj sa tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3.4 Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

17. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3.000,00 kn, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3.4 Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a.

19. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022- 2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari, prema kojoj: „…Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredbe sadržane u članku 5. stavku 2 ugovora o kreditu kojima je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita. Naime, radi se o tipskoj ugovornoj odredbi koja je nepoštena u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP- a. Ovo iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, zbog čega je tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbama članka 5. stavka 2. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se iste naknade odnose, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Obzirom da tijekom postupka nije utvrđeno da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedenih naknada, kao niti na što se iste naknade točno odnose, niti je tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe članka 4. ZOO-a. Stoga ih je pravilno sud prvog stupnja utvrdio ništetnim.“

20. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3.4 Ugovora o kreditu od 11.5.2012. u djelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 922,40 euro, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

22. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila

na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja.

23. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (698,17 eura) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT), te troškovniku tužitelja (list 107 spisa).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 75 bodova), sastav podneska od 16.7.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT-75 bodova), zastupanje na ročištu 6.9.2024. i 20.12.2024. (Tbr. 9 toč. 1. OT- 75 bodova svako), odnosno ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur kn iznosi 600,00 eura, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% (150,00 eura), ukupno 750,00 eura, sukladno čl. 155. ZPP–a. Tužitelju je valjalo prihvatiti zahtjev na ime troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura (koliki iznos pristojbe je tužitelj podmirio) i sudske pristojbe na presudu u iznosu 26,54 eura. Prema tome, tužitelju je valjalo sveukupno priznati trošak parničnog postupka u iznosu od 789,81 eura.

26. Nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer takav trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, imajući u vidu da se u slučaju kad uredno pozvana stranka ne pristupi na ročište za objavu presude, presuda stavlja na e- oglasnu ploču suda, a ovjereni prijepis presude stranke mogu preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. st. 9. ZPP).

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu 24. siječnja 2025.

Sudac:

Petar Zaradić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: - od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

Dna:

- tužitelju po pun. (uz pristojbu na presudu)

- tuženiku po pun.