REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-244/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužitelja LF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Damir Švec, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 20. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja Damira Šveca, odvjetnika, te odvjetničkog vježbenika AF, zamjenika punomoćnika tuženika, dana 24. siječnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u članku 3. i članku. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 029-50-3446147, koji je zaključen 8. svibnja 2006., između tužitelja LF (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, te ovjeren kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 09.05.2006., pod brojem: OU-1032/06, a koje glase:

„Č lanak 3.

Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

„Članak 9. st. 2.

Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor.“

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. (OIB 53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, da tužitelju LF (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], isplati iznos od 454,59 Eura, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 10. svibnja 2006. godine do isplate, prema kamatnoj stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., od 1.1.2008. do 31.7.2015., prema eskontnoj stopi HNB, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022., prema kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, a od 30.12. 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 513,27 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. siječnja 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnika kredita, dana 8. svibnja 2006. godine sa tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu broj: 029-50-3446147, koji je ovjeren kod javnog bilježnika Željke Maroslavac dana 9.5.2006., pod brojem: OU-1032/06, a kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju novog vozila u iznosu od 22.240,49 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Raiffeisenbank Austria d.d., važećem na dan korištenja kredita, sa rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno 7 godina, te je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim obrocima (anuitetima), u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu tuženika.

Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu je razvidno da se radi o tzv. „tipskom ugovoru“, koji je sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, u kojem se (člankom 3. Ugovora), tuženik obavezao tužitelju na plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30%, koja se obračunava na ukupni iznos kredita iz članka 1. Ugovora, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Smatra da je ta naknada ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, pa tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati na ovu ugovornu odredbu, niti se o njoj pregovaralo. Navodi da je tuženik kao kreditor zaračunao i naplatio tužitelju, kao korisniku kredita dana 10. svibnja 2006., s osnova naknade iz čl. 3. Ugovora iznos od 733,94 CHF / 3.425,13 Kn, a što po fiksnom tečaju konverzije (1 Eur=7,53450 Kn), iznosi 454,59 Eur.

Navodi da je naknada naplaćena tužitelju, iako banka nije imala nikakvo zakonsko uporište naplatiti istu, obzirom da je ista protivna odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Budući da se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi, koja tuženiku ne dopušta mogućnost ugovaranja naknade, svaka ugovorna odredba protivna prisilnim propisima je ništetna. Identična pravna situacija vrijedi i za ugovorenu jednokratnu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, koja je protivna odredbi čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije roka, korisnik kredita mora platiti štetu davatelju kredita, ako je do štete došlo. Budući da tuženik u slučaju prijevremene otplate kredita ne trpi nikakvu štetu, a kada bi je trpio, bio bi dužan dokazati da je ugovorna odgovornost tužitelja u uzročno-posljedičnoj vezi sa prijevremenom otplatom kredita, onda je evidentno da je takva odredba u Ugovoru o kreditu ništetna, jer je suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi, jer se istom presumira da je tuženik prijevremenom otplatom kredita tužitelja pretrpio štetu, koja nije ničim dokazana, niti po osnovu, a niti po visini.

U predmetnom Ugovoru o kreditu nije definirano o kakvoj se naknadi radi, od kojih se troškova ona sastoji i zašto naknada iznosi baš 3,30 % od iznosa glavnice, koja se kreditom otplaćuje. Nadalje, uvjeti u slučaju prijevremenog povrata kredita uopće nisu određeni.

Budući da se u konkretnom slučaju radi o “tipskom ugovoru” koji je pripremila banka, a koji sadrži ugovorne odredbe o kojima tuženik nije pregovarao sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, a iste su uzrokovale neravnotežu na štetu tužitelja i u suprotnosti su s kogentim zakonskim odredbama, onda su te odredbe ništetne.

Tužitelj se poziva i na presudu suda EU broj C-84/19, gdje je sud EU potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji troškovi su netransparentni i neproporcionalni u odnosu na primljene usluge. Identična pravna situacija vrijedi i za potpuno nepoznate uvjete u slučaju prijevremenog povrata kredita, koje određuje tuženik.

Stoga tužitelj u ovom postupku traži da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se:

- utvrditi da su ugovorene naknade u čl. 3. i čl. 9. st. 2. Ugovora ništetne i bez pravnog učinka;

- naložiti tuženiku, kao nepoštenom stjecatelju da naknadi tužitelju iznos od 454,59 eura, koliko iznosi naplaćena jednokratna ulazna naknada i to sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno 10.5.2006. godine do isplate.

Također potražuje od tuženika i naknadu parničnog troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da pogrešno tužitelj smatra ništetnom jednokratnu naknadu za obradu kredita ugovorenu čl. 3 predmetnog ugovora o kreditu, jer da je iznos naknade točno i jasno određen u tom članku. Smatra da je ta ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati poštenost iste, a sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak, odnosno visinu te naknade i tako utvrditi visinu svoje obveze. Navodi da je naplata ugovorene naknade u čl. 9., također propisana tuženikovim općim aktima i tarifama (koji podliježu kontroli HNB-a), a da je tužitelj s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Navodi dalje da tuženik ničim nije dokazao da bi predmetna naknada protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Poziva se pritom na presudu Suda EU-621/17 od 3.10.2019. godine. Smatra da tuženik nije bio dužan u ugovoru navesti koje sve troškove obuhvaća ugovorena naknada. Smatra da se tužitelje neosnovano poziva na čl. 16. Zakona o zaštiti potrošača (koji je stupio na snagu 1.1.2010.), jer da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj zakon nije bio na snazi. Također navodi da je tužitelj naknadu za obradu kredita platio i ispunio sve svoje ugovorene obveze još 15 godina prije podnošenja predmetne tužbe. Također smatra da sve da je sporna ugovorena odredba i ništetna, što tuženik osporava, da bi zabrana bila manjeg značaja i ugovore je ispunjen, pa da u tom slučaju nije dopušteno isticati ništetnost. Poziva se i na odluku Županijskog suda u Puli Gž-311/18 od 3.9.2018. (u kojoj je prihvaćen stav da određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita nije ništetno, ako je takva naknada određena ili odrediva).

Tuženik izričito navodi da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali osporava osnov istog u cijelosti, te također ističe prigovor zastare.

Osporava i plaćanje zakonske zatezne kamate, kako istu potražuje tužitelj od dana plaćanje naknade (10.6.2006.), jer smatra da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu čl. 1115 ZOO-a.

Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

3. Tužitelj se u podnesku od 6.11.2024. očituje na navode iz odgovora na tužbu u kojem osporava prigovor zastare, navodeći da utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva, dok zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile temeljem ništetnog ugovora ili ugovorne odredbe, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnosti ugovora, odnosno ugovorne odredbe. U nastavku podneska tužitelj ponavlja već u tužbi iznesene tvrdnje o ništetnosti spornih ugovornih odredaba, pozivajući se na sudsku praksu suda EU i domaćih sudova.

4. Tijekom postupka sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 029-50-3446147 (list 81- 87 spisa), otplatni plan (list 88-93 spisa), dopis tuženika tužitelju o otplati kredita (list 94 spisa), naknade u poslovima kreditiranja građana (list 102-103 spisa), sudsku praksu, te je saslušao tužitelja (list 176-177 spisa).

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Svu unaprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, te isplatu iznosa kojeg je tuženik neosnovano stekao na temelju te ništetne ugovorne odredbe, kao i utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da tuženik može prijevremeno otplatiti kredit samo uz prethodnu suglasnost i uvjete kreditora.

8. Nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 8.5.2006., pa se stoga se na njega primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP), te Zakon o obveznim odnosima koji je stupio na snagu 1.1.2006. godine.

9. Odredbama čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.).

10. Sukladno čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Prema čl. 4. ZOO-a, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

13. Dakle, među strankama nije sporno da je tužitelj sukladno čl. 3. ugovora predmetnog ugovora o kreditu platio 3,30% jednokratne naknade u iznosu od 454,59 eura.

14. Iako tuženik na ročištu 12.11.2006. navodi da nije sporno da je jednokratna naknada iz čl. 3. naplaćena 10.6.2006. godine, tužitelj navodi da je ista naplaćena 10.5.2006. godine, što sud i prihvaća, jer iz ugovorne odredbe (čl. 3) proizlazi da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dok iz otplatnog plana proizlazi da je datum korištenja kredita 10.5.2006. godine, što tuženik ne spori.

15. Sporno je je li navedena odredba o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita nepoštena, a time i ništetna, odnosno je li ta odredba u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Isto tako je sporna nepoštenost ugovorne odredbe iz čl. 9. st. 2. kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

Sporna je i zastara tužiteljevog potraživanja.

16. Iz čl. 6. predmetnog ugovora proizlazi da je kredit ugovoren za kupnju novog vozila-Škoda. Isto proizlazi iz iskaza tužitelja koji navodi da je kredit uzeo radi kupnje osobnog vozila. Dakle, sud je zaključio da je tužitelj predmetni Ugovor sklopio u svojstvu potrošača.

17. Nadalje, čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da se radi o standardnom ugovoru banke u kojem su sadržane unaprijed određene ugovorne odredbe.

17.1. Iz iskaza tužitelja, proizlazi da se interesirao za iznos kredita u visini cijene auta koji je pronašao u auto kući koja je surađivala sa bankom. Iznos mu je odgovarao, te je od tuženika dobio unaprijed pripremljen ugovor o kreditu. Ugovor je pročitao i vidio je kamatu od 5,20% koja mu je bila uredu. Vidio je i da pište naknada od 3,30% i pitao je kakva je to naknada, ali su mu rekli da tu naknadu naplaćuju od svih klijenata i da ništa ne brine. Pitao je u banci da li postoji mogućnost da ne plati tu naknadu, ali su mu rekli da ne i da ju naplaćuju od svih klijenata. Također je vidio i odredbu o prijevremenoj otplati i za nju je isto pitao, jer ga je mučilo što ako želi ranije otplatiti kredit, bilo ga je strah hoće li mozda duplo od njega potraživati, ali su mu rekli da ništa ne brine, da se to na kraju izračuna. Pristao je na sve jer nije imao druge mogućnosti. U banci mu nisu objašnjavali ugovorne odredbe, a kod javnog bilježnika je samo potpisao ugovor. Ne sjeća se da bi mu kod javnog bilježnika nešto objašnjavali, jer su drugi već čekali. Uz ugovor o kreditu nije dobio nikakve brošure, letke i sl.

Sud iskaz tužitelja ocjenjuje istinitim posebno u dijelu u kojem iskazuje da o spornim ugovornim odredbama o plaćanju jednokratne naknadi prilikom korištenja kredita, te o mogućnosti prijevremene otplati kredita nije mogao pregovarati sa tuženikom.

17.2. Sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, na tuženiku teret dokaza o tome da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama. U slučaju da tuženik to ne dokaže, smatra se da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

17.3. Tuženik na okolnost pregovaranja sa tužiteljem o ugovornim odredbama prije sklapanja predmetnog ugovora nije predlagao nikakve dokaze.

Pri tome valja reći da podaci o naknadama u poslovima kreditiranja građana iz ikojih proizlazi da su se primjenjivali od 1.1.2011. (pa bi isti bili relevantni jedino za prijevremenu otplatu kredita), nisu dokaz pregovaranja tuženika sa klijentima o ugovornim odredbama.

18. Prema tome, sud na temelju provedenih dokaza zaključuje da tuženik nije dokazao da se pregovaralo o spornim ugovornim odredbama.

19. Slijedom navedenog, kako tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo o spornim ugovornim odredbama, potrebno je utvrditi je li ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. U tom pogledu, prvenstveno valja istaknuti da iako je jednokratna naknada ugovorena u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, te da istu nije problem izračunati prosječnom potrošaču (tužitelj je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora radio kao prodavač), kao što to tvrdi tuženik, tuženik uopće nije naveo od čega se sastoji ta naknada, odnosno za koje usluge i troškove se ista plaća. Pritom je upravo dužnost banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno da mu objasni sve čimbenike koji su utjecali na formiranje naknade u ugovorenom iznosu. Stoga sud smatra da za tužitelja ta ugovorna odredba nije bila lako razumljiva, te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Navodi tuženika u kojima tvrdi suprotno nisu osnovani, već je sud iste ocijenio kao paušalne.

21. Ovdje treba imati u vidu i presudu suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavak 1. Direktive 93/13 i glasi - da li odredba o „naknadi za obradu kredita“ kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača neznatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

22. Slijedom navedenog s obzirom da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, da na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita) – valja zaključiti da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se naplaćuje jednokratna naknada od 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita, ništetna u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2. i članka 87. stavak 1. ZZP, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i dr.; dalje: ZOO), pa je valjalo odlučiti kao u izreci pod I.

23. Kako je navedena ugovorna odredba ništetna, a člankom 323. stavak 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je osnovan zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 454,59 eura i to imajući u vidu čl. 1111. i 1115. ZOO, budući da je tuženik kao novčarska institucija nepošteni stjecatelj jer je sastavio ugovor s nepoštenom odredbom, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata od dana stjecanja navedenog iznosa od strane tuženice, odnosno 10.5.2006. godine, po stopi propisanoj člankom 29. ZOO-a - toč. II. izreke

24. O prigovoru zastare tuženika treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, zastarni rok će početi teći tek pravomoćnošću ove presude, zbog čega je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

Također valja reći zahtjev za utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva.

25. Što se tiče ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora o kreditu, u kojoj je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, također valja reći da je to odredba unaprijed formulirana od strane tuženika, bez mogućnosti utjecaja tužitelju na istu. Također ista nije u potpunosti jasna i razumljiva, jer se opet banka poziva na uvjete koji nisu definirati i s kojima tužitelj nije bio upoznat, a kao što je naprijed navedeno, a dužnost je banke bila da tužitelju pruži sve potrebne informacije na temelju kojih bi kao prosječni potrošač mogao razumjeti sadržaj i značenje takve ugovorne odredbe, odnosno u konačnici svoje obveze u slučaju da se odluči na prijevremenu otplatu kredita.

Pri tome valja reći da je odredba čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome obavijestiti banku. U tom slučaju bi eventualno bio dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3). U tom smislu sporna ugovorna odredba u kojoj je ugovoreno da tužitelj za prijevremenu otplatu kredita treba suglasnost banke, uzrokuje na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka i u suprotnosti je sa zahtjevom dobre vjere, pa je kao takva ništetna - (toč. I. izreke).

26. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, odluka o parničnom trošku je donesena primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelju je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa) dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 50 bodova, odnosno 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak sastava obrazloženog podneska od 6.11.2023. u iznosu 100,00 eura (50 bodova) (Tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 12.11.2024. i 20.1.2025. za svako po 50 bodova, odnosno 100,00 eura za svako (Tbr. 9/1), što je ukupno 400,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 100,00 eura, plaćenu sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 13,27 eura, što je ukupno 513,27 eura. (toč. III izreke).

27. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 18.3.2024., jer je dokumentaciju koju dostavlja uz taj podnesak je bio dužan dostaviti već uz tužbu, dok podnesak od 19.3.2024. uopće ne prileži spisu, niti je dostavljen.

28. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, tužitelj ima pravo i na zatezne kamate na parnični trošak koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška- toč. III izreke.

U Zagrebu 24. siječnja 2025. godine.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika