Poslovni broj: P-2572/2022-163

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Ivanu Borkoviću u pravnoj stvari tužitelja Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupa punomoćnica Dora Hanžeković, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Josip Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 16. prosinca 2024. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, odvjetnika Marija Džolića i punomoćnika tuženika, odvjetnika Hrvoje Vukadina, 24. siječnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996., u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 105.667,88 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. po stopi do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati

- iznos od 115.534,31 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. po stopi do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB- a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana te

- zatezne kamate na iznos od 1.619,73 eura od 1. studenog 1997. sve do isplate i to po stopi do 31. prosinca 2007. iz čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 10.353,31 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 1. studenog 1997. do isplate“

IV Nalaže se tuženiku platiti troškove tužitelja u iznosu od 33.305,36 eura sa zateznom kamatom na taj iznos koji teče od 24. siječnja 2025. do isplate do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 19. rujna 1996. podnio ovršni prijedlog u kojem navodi da mu tuženik duguje 1.009.972,28 kn s kamatama prema Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. odnosno zateznom kamatom, ako kamata bude viša, koje teku od 31. kolovoza 1996. do isplate i troškovima ovršnog postupka te je ovaj sud, na

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 - temelju čl. 37. Ovršnog zakona (Narodne novine 57/96, dalje: OZ) donio rješenje o ovrsi posl. broj Iv-12757/96 od 10. prosinca 1996. U ovršnom prijedlogu, koji se nakon prigovora tuženika smatra tužbom, tužitelj je naveo da je s korisnicima kredita kredita i to sa KS, IS, ĆS, ŠS, HS, OS, FS, GS, DS, US i JS **.**.1992. sklopio ugovore o kreditu za kupnju dionica poduzeća Unija promet Zagreb, zatim 3. ožujka 1993. prvi dodatak tim ugovorima te 25. listopada 1993. drugi dodatak tim ugovorima. Navodi da je tuženik sa svim naprijed navedenim korisnicima kredita, kao dužnicima, sklopio ugovore o preuzimanju duga kojima je prema tužitelju preuzeo sve obveze na temelju svih ugovora o kreditu za kupnju dionica i to u svemu kako su one utvrđene tim ugovorima, s time da su ugovori o preuzimanju duga sklopljeni uz suglasnost tužitelja 20. srpnja 1994. Tužitelj je podneskom od 11. studenog 1997. povisio tužbeni zahtjev na način da uz već utuženi iznos od 1.009.972,28 kn potražuje i daljnji iznos od 1.336.953,48 kn jer je otkazao sve naprijed navedene kredite tako da je dugovanje po njima dospjelo u cijelosti.

2. U prigovoru, odnosno odgovoru na tužbu, tuženik je osporio rješenje o ovrsi navodeći da je vjerodostojna isprava na temelju koje je sud donio predmetno rješenje o ovrsi odnosno svi ugovori o kreditu za kupnju dionica koji su prethodno navedeni stavljeni izvan snage zaključenjem ugovora o preuzimanju duga kojeg je tuženik 14. studenog 1996. sklopio s preuzimateljima duga AS i ES. Podneskom od 29. ožujka 1999. podnio je protututužbu kojom je tražio da se utvrde ništavim ugovori o kreditu za kupnju dionica Unija prometa Zagreb.

3. Ovaj je sud 16. svibnja 2001. donio prvostupanjsku presudu posl. broj P- 2985/97 kojom je u točki I izreke održao na snazi predmetno rješenje o ovrsi za iznos od 796.154,62 kn s ugovorenom kamatom. U točki II izreke ukinuto je rješenje o ovrsi za iznos od 213.817,66 kn s ugovorenim kamatama. U točki III izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.026.056,41 kn s ugovorenom kamatom koje teku od 1. studenog 1997. te je naloženo tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak. U točki IV odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 310.897,07 kn. U točki V izreke utvrđeno je da su ništavi ugovori o kreditu za kupnju dionica – udjela koje su dana 15. prosinca 1992. zaključili Zagrebačka banka d.d. i KS te Zagrebačka banka d.d. te OS. Točkom VI izreke utvrđeno je da su ništavi ugovori o preuzimanju duga zaključeni između KS i tuženika te OS i tuženika uz suglasnost tužitelja. Točkom VII izreke odbijen je protutužbeni zahtjev. Točkom VIII je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak. 4. Županijski sud u Zagrebu je 13. prosinca 2005., pod poslovnim brojem Gž- 189/02 donio presudu kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom VII izreke, a doneseno je i rješenje kojim ukinuta citirana prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I i III izreke, kao i u odluci o troškovima postupka te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u tom dijelu, s time da je odluka o troškovima postupka nastalim povodom žalbe ostavljena za konačnu odluku. Točke II, IV, V i VI citirane prvostupanjske presude stranke nisu bile pobijane žalbom. Iz navedenog proizlazi da je pravomoćno odlučeno o postavljenom protutužbenom zahtjevu. Nadalje, proizlazi da je u odnosu na tužbeni zahtjev presuđeno u onom dijelu u kojem je ukinuto rješenje ovog suda o ovrsi i to za iznos od 213.817,66 kn s kamatom koja teče od 31. kolovoza 1996. te u dijelu u kojem je odbijen

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

tužbeni zahtjev za iznos od 310.897,07 kn. Tužitelj je na ročištu 29. studenog 2017. precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 1.900.218,08 kn sa zateznom kamatom koja teče od 1. studenog 1997. do isplate te naknadu parničnog troška.

5. Sud je novom presudom poslovnog broja P-6646/16-128 od 20. travnja 2020. pod točkom I naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 158.223,78 kn sa zateznom kamatom na iznos od 146.019,94 kn od 1. studenog 1997. Pod točkom II izreke je odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 1.741.994,30 kn sa zateznom kamatom od 1. studenog 1997. do isplate te s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na dio dosuđenog iznosa od 12.203,84 kn. Pod točkom III je odredio da svaka strana snosi svoj trošak.

6. Odlučujući o žalbi protiv presude P-6646/16-128 od 20. travnja 2020., Županijski sud u Zagrebu je presudom i rješenjem poslovni broj Gž-1979/2020-4 od 29. ožujka 2022. potvrdio točku I presude i ukinuo točke II i III presude iz čega proizlazi da sud treba odlučiti o tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.741.994,30 kn sa zateznom kamatom od 1. studenog 1997. do isplate te s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom zatezne kamate na dio dosuđenog iznosa od 12.203,84 kn te o troškovima.

7. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao ugovore o kreditu za kupnju dionica – udjela od 15. prosinca 1992., prvi dodatak ugovoru od 3. ožujka 1993. i drugi dodatak od 25. listopada 1993. godine, ugovore o preuzimanju duga sklopljene između tuženika i KS, IS, ĆS, ŠS, HS, OS, FS, GS, DS, US i JS, izvadak iz zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], zk. ul. [broj ZK uloška], ugovor o preuzimanju duga i prodaji dionica Unije prometa od 14. studenog 1996. sklopljen između tuženika i ES i AS, izjavu o otkazu svih naprijed navedenih ugovora o kreditu od 21. listopada 1997., izvatke iz poslovnih knjiga tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnim sudskim vještacima mr. Ivanu Tkalecu te CS, proveden je dokaz pisanim očitovanjem financijskog vještaka CS, pročitan je ugovor o prodaji dionica dioničkog društva Unija promet iz Zagreba sklopljen 14. prosinca 1992. između Hrvatskog fonda za razvoj i ŠS, nalog za otvaranje računa kredita sa valutnom klauzulom, naloge za prijenos deviznih sredstava od 18. prosinca 1992., pregled tužiteljevih kamatnih stopa na devizne štedne uloge po viđenju za DEM i EUR za građane u razdoblju od 1992. do 2005., pregled tužiteljevih kamatnih stopa na kredite građanima za kupnju dionica i udjela od 1993. – 1998. kao i preostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Tužitelj je podneskom od 24. lipnja 2024. preinačio tužbu, a sud je dopustio preinaku rješenjem od 16. prosinca 2024. iz razloga svrsishodnosti. Naime, tužitelj nije povećao tužbeni zahtjev, već ga je specificirao na način da umjesto isplate za određeni dio, za taj dio traži da se održi na snazi platni nalog iz rješenje o ovrsi kojim je i započeo ovaj postupak.

9. Sud smatra takav način specifikacije opravdanim jer se ovaj postupak u tom dijelu i vodi s ciljem da se platni nalog održi na snazi ili ukine. Odnosno, ako bi se naložila samo isplata za dio koji je određen platni nalog, izostala bi odluka o platnom nalogu.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

10. Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjenjujući dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev o kojem se odlučivalo u ovom postupku djelomično osnovan.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao kreditor sklopio s korisnicima kredita KS, IS, ĆS, ŠS, ZS, OS, FS, GS, DS, US i JS ugovore o kreditu za kupnju dionica – udjela od 15. veljače 1992. kao i prvi dodatak tim ugovorima 3. ožujka 1993. te drugi dodatak tim ugovorima 25. listopada 1993. Nije sporno ni da je tuženik, kao preuzimatelj, sa svim korisnicima kredita kao dužnicima sklopio ugovore o preuzimanju duga uz suglasnost tužitelja 20. srpnja 1994. Nije sporno ni da su ugovori o kreditu koje je tužitelj zaključio sa DS, US i JS ugovori koji su zaključeni na iznos manji od 20.000,00 DEM.

12. Sporno je pitanje jesu li ugovori za kupnju dionica – udjela koje je Zagrebačka banka d.d. sklopila sa IS, ĆS, ČS, HS, FS i VS ništavi u smislu odredbe čl. 4. st. 1. toč. 1. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu ("Narodne novine" br. 9/94 – dalje Zakon o ništavosti), odnosno jesu li navedeni korisnici kredita dali učešće u vrijednosti od 10% vrijednosti kredita. Nadalje, sporno je i to, je li se tužitelj trebao namiriti prvenstveno iz vrijednosti založenih dionica, sporna je i visina tužbenog zahtjeva i visina kamatne stope, te je li nastupila zastara potraživanja za dio tužbenog zahtjeva. Sporno je i to, je li tuženik pasivno legitimiran s obzirom na ugovor o preuzimanju duga koji je sklopljen između njega i AS i ĐS.

13. Sud nije ocjenjivao dokaze koji se odnose na činjenice koje među strankama nisu sporne, a dokumentaciju na kojoj se temeljilo vještačenje, sud je ocjenjivao u odnosu procjene je li vještačenje provedeno stručno i pravilno. Nadalje, ističe se da su stranke suglasno na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava izjavile da su svi predloženi dokazi izvedeni, odnosno da nije potrebno nijedan od dokaza dodatno pribaviti ili izvoditi.

14. Tuženik je tijekom postupka istaknuo kako smatra da su ništavi ugovori o kreditu za kupnju dionica Unija prometa Zagreb, koje su 15.12.1992. zaključili Zagrebačka banka d.d. i posebno IS, RS, PS, SS, Konya Ruža te VS i koji su izmijenjeni 3. ožujka 1993. prvim dodatkom 25. listopada 1993. drugim dodatkom te ugovorima o preuzimanju duga zaključenim između navedenih osoba i tuženika. Pri tome navodi kako smatra da su ti ugovori ništavi budući da su protivni čl. 4. st. 1., alineja 1. Zakona o ništavosti određenih vrsta ugovora o osiguranju i ugovora o kreditu (Narodne novine br. 9/94, dalje: ZoN) kojim je određeno da je ugovor o kreditu između banke i fizičke osobe (korisnika kredita) na osnovi iskupljene stare devizne štednje ili na osnovi zaloga upisanih dionica ništav ako je sklopljen uz učešće ispod 10% od vrijednosti kredita, time da se kao učešće uzima i vrijednost stare devizne štednje. Tuženik navodi da je iz tužiteljevih navoda jasno vidljivo da u predmetnim ugovorima o kreditu nije bilo dano

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

nikakvo učešće u kreditu u korist banke. Isto tako, navodi kako na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti te da, s obzirom na činjenicu da ove razloge ništavosti nije isticao kao činjenične navode u svojoj protutužbi, već je tamo kao razlog ništavosti isticao činjenicu da predmetni ugovori o kreditu nisu bili osigurani hipotekom, smatra da se ne radi o objektivnom identitetu spora te da, vezano uz naprijed navedenih šest ugovora o kreditu koje je Zagrebačka banka d.d. sklopila sa IS, RS ĆS, ČS, SS HS, FS i VS, sud mora odlučiti u ovom parničnom postupku kao o prethodnom pitanju. Nadalje, smatra da se ne može preuzeti ništava obveza te da, ako sud utvrdi da su naprijed navedeni ugovori o kreditu ništavi, da onda to znači da takvi ugovori ne proizvode pravne učinke, pa s obzirom na to da se ne može preuzeti ništava obveza, tužitelj ne može potraživati od tuženika isplatu iznosa na temelju ugovora o preuzimanju duga koji se odnose na tih šest navedenih kredita. Tuženik smatra i da se tužitelj trebao naplatiti iz založenih dionica, a da je tek onda eventualno mogao tražiti razliku isplate duga od tuženika. Također, prigovara zatraženoj kamati odnosno kamati kako ju je obračunavao tužitelj u svojim izvodima iz poslovnih knjiga, gdje je tužitelj obračunavao zateznu kamatu po stopi od 9%, sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Smatra da se u konkretnom predmetu radi o ugovorima o kreditu uz valutnu klauzulu, gdje se kao zatezna kamata može primijeniti jedino kamata koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju. Osim toga, smatra da se zatezna kamata ne može ugovarati te da je takva odredba ugovora, kojom je ugovorena visina zatezne kamate ništava. Također, tuženik je naveo da ako je obračunata zatezna kamata u apsolutnom novčanom iznosu i utužena uz glavni dug, da onda na tako obračunatu zakonsku zateznu kamatu dalje ne može teći zatezna kamata jer ona i dalje teče na glavni dug. Nadalje, tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i to iznad iznosa koji je ukinut rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 13. prosinca 2005., a to je iznos od 1.822.211,03 kn (796.154,62 kn iz točke I izreke citirane prvostupanjske presude zajedno s 1.026.056,41 kn iz točke III citirane prvostupanjske presude). Također, tuženik je naveo kako smatra da je postavljajući konačno precizirani tužbeni zahtjev na ročištu 29. studenog 2017. tužitelj preinačio tužbu u pogledu zatražene kamate te se stoga protivi takvoj preinaci tužbe, a također ističe i prigovor zastare za tako postavljenu kamatu.

15. Punomoćnik tužitelja je na ročištu 6. ožujka 2023. naveo da ostaje kod tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.741.994,30 kn/231.202,38 EUR, sa zateznom kamatom od 1.11.1997. godine do isplate te za isplatom zatezne kamate na dio dosuđenog iznosa od 12.203,84 kn/1.619,73 EUR od 1.11.1997. do isplate, za što je naveo da je tužbeni zahtjev iz ranije točke II presude od 20. travnja 2020., koja je ukinuta rješenjem ŽS u Zagrebu poslovni broj Gž-1979/20-4 od 29.3.2022.

16. Tuženik je na istom ročištu izjavio kako Županijski sud u presudi i rješenju kojim je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda od 20. travnja 2020. nije rekao ništa o bitnoj povredi ZPP-a na koju je tuženik iskazivao već i u žalbi protiv citirane prvostupanjske presude, a na koju žalbeni sud pazi i po službenoj dužnosti, a to je da tužitelj do zaključenja glavne rasprave 24.4.2007. godine uopće nije predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine svog utuženog potraživanja već je provođenje financijskog vještačenja predlagao samo tuženik, koji je od tog dokaznog prijedloga odustao na ročištu održanom 24. travnja 2007. na kojem je zaključena glavna rasprava. Tek nakon zaključenja glavne rasprave tužitelj je predložio provođenje financijskog vještačenja te je sud nakon toga ponovno otvorio glavnu

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

raspravu 4. svibnja 2007. i odredio i provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Stoga predlaže ili da prvostupanjski sud novu presudu donese samo na temelju dokaza koji su provedeni do 24. travnja 2007.

17. Što se tiče prigovora zastare tuženik je na ročištu 1. veljače 2024. naveo u odnosu na zastaru da je ovaj postupak započet prijedlogom za ovrhu od 19. rujna 1996. gdje se jasno vidi da je tada tražen iznos od 1.009.972,28 kn te je tužitelj tek na zapisnik 29.11.2017. dakle preko 19 godina od originalnog tužbenog zahtjeva od 1.009.972,28 kn povećao tužbeni zahtjev na iznos od 1.900.218,08 kn sa zateznom kamatom od 1. studenog 1997., čime je usklađen tužbeni zahtjev sa vještačenjem od 13. studenog 2008. Smatra da je nedvojbeno da je tražbina tužitelja zastarjela u iznosu koji prelazi prvotno postavljen tužbeni zahtjev od 1996. kao i dio koji je preostao nakon djelomično potvrđene presude ovog suda od 16.1.2001.

18. Pun. tužitelja ističe da nema govora o zastari s obzirom na to da je postupak pokrenut 1996. i traje do danas što znači da od dospijeća tražbine i otkaza ugovora o kreditu nije prošao zastarni rok. Što se tiče usklađenja tužbenog zahtjeva na ročištu od 29. studenog 2017. i ističe da je i drugostupanjski sud naveo da se ne radi o preinaci.

19. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije ističe se da iz ugovora o preuzimanju duga sklopljenog između tuženika, kao dužnika, i AS i ĐS, kao preuzimatelja, 14.11.1996., proizlazi da taj ugovor nije potpisao tužitelj. Prema tome, utvrđeno je da tužitelj nije u skladu sa čl. 446. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, dalje u tekstu: ZOO) pristao na preuzimanje duga, pa se onda ovaj ugovor ima smatrati ugovorom o preuzimanju ispunjenja po čl. 446. st. 5. ZOO-a, koji prema tužitelju ne proizvodi nikakve učinke, iz čega proizlazi da je prigovor promašene pasivne legitimacije na strani tuženika neosnovan.

20. Neosnovano je tuženik tijekom postupka istaknuo da je tužitelj svoje potraživanje trebao naplatiti prvenstveno iz založenih dionica. Naime, odredbom čl. 9. st. 2. svih Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela, određeno je da kreditor prvenstveno može naplatiti svoje dospjelo potraživanje prodajom založenih dionica, a ne da mora, iz čega ne proizlazi i obveza kreditora da svoje potraživanje naplati na taj način.

21. Tuženik je isticao prigovor ništavosti Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela zaključen sa NS, ĆS, ČS, SS Poslovni broj 7 Gž-1979/2020-4 5 HS, FS i VS kojima je tužitelj odobrio podnositeljima kao korisnicima, kredit iz sredstava tzv. stare devizne štednje koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske. Zakon o ništavosti je prisilni propis u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO i njime su propisani posebni razlozi ništavosti, zatim pravne posljedice ništavosti te aktivna legitimacija za isticanje ništavosti. Iz navedenog proizlazi da odredbe Zakona o ništavosti imaju prednost u primjeni u odnosu na ZOO kao opći propis obveznog prava. U tom smislu treba tumačiti i odredbu čl. 8. Zakona o ništavosti kojom je ograničena aktivna legitimacija i po kojoj je samo DORH ovlašten tražiti utvrđenje ništavim Ugovora iz čl. 4. Zakona o ništavosti. Prema odredbi čl. 8. Zakona o ništavosti tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora iz čl. 3. i 4. toga Zakona, nadležnom sudu podnosi Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

Dakle, tim zakonom svojstvo stranke priznato je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske. Budući da na traženje DORH-a nije utvrđena ništavost, ne može se ništavost utvrditi u ovom postupku na zahtjev tuženika.

22. S obzirom na to da je sporna visina tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi kolika je visina tužiteljevog potraživanja odnosno tuženikovog duga i to na temelju ugovora o kreditu za kupnju dionica koje je tužitelj sklopio sa korisnicima kredita te na temelju ugovora o preuzimanju duga kojih je tuženik zaključio sa tim korisnicima kredita, kao dužnicima.

23. Sporna je visina tužbenog zahtjeva koju je tužitelj obračunavao u svojim izvodima iz poslovnih knjiga. Iz tužiteljevih izvoda kao i iz preostale financijske dokumentacije proizlazi da je tužitelj po dospijeću obračunavao zateznu kamatu po stopi od 9% godišnje, kako je bila određena Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.

24. No unatoč tome što su tužitelj i korisnici kredita u čl. 8. Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela ugovorili da na dospjele iznose na temelju tog Ugovora, banka (tužitelj) obračunava i naplaćuje kamatu u skladu sa svojom Odlukom o kamatnim stopama važećom za vrijeme trajanja kredita, tužitelj nema pravo na taj način obračunavati zateznu kamatu. Naime, odredbe o zateznoj kamati iz čl. 277. st. 1. ZOO- a prisilne su naravi i visina stope zatezne kamate ne može se ugovarati. Stoga je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela zaključenog između tužitelja i korisnika kredita ništava, na temelju čl. 103. ZOO-a jer je u njoj ugovarana visina zatezne kamate.

25. S obzirom na to da se u svim predmetnim ugovorima o kreditu za kupnju dionica – udjela radi o kreditima uz valutnu klauzulu, a što je vidljivo iz odredbi čl. 1. i čl. 5. tih Ugovora, zatezna kamata kod tih Ugovora može se primijeniti jedino kamata koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju. Prema odredbi čl. 277. st. 2. ZOO-a u kojoj je određeno da ako je stopa ugovorne kamate viša od stope zatezne kamate, kamata teče i poslije dužnikova zakašnjenja.

26. Iz izjave tužitelja o otkazu svih ugovora o kreditu za kupnju dionica od 21.listopada 1997. proizlazi da tužitelj otkazuje sve predmetne ugovore te čini sve neisplaćene i buduće obroke kredita dospjelima s pripadajućom kamatom i ostalim sporednim tražbinama, sve sukladno čl. 10. Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela poduzeća Unija promet i čl. 3. Ugovora o preuzimanju duga zaključenih 20. srpnja 1994. Iz čl. 10. Ugovora o kreditu za kupnju dionica – udjela proizlazi da je otkazni rok 8 dana, računajući od dana primitka otkaznog pisma.

27. Iz financijske dokumentacije-prijepisa prometa za svaki pojedini kredit za kupnju dionica – udjela te iz financijskog vještačenja provedenog po financijskom vještaku CS, proizlazi da je tuženik učinio dospjelim u cjelokupnom iznosu sve kredite s danom 31. listopada 1997.

28. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenjem i to prvo po financijskom vještaku mr. Ivanu Tkalecu koji je svoj pisani nalaz i mišljenje izradio 13. listopada 2008. u kojem je izračunao zateznu kamatu po svakom pojedinom ugovoru o kreditu po stopi od 9% a nije zbog svoje smrti mogao

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

izraditi dopunski pisani nalaz i mišljenje, u kojem bi stanje duga izračunao na način da zateznu kamatu izračuna prema stopi od 7% godišnje koja se primjenjuje na temelju čl. 277. st. 2. ZOO-a s obzirom na to da je viša od kamate na devizne štedne uloge koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, a što je sud utvrdio uvidom u pregled kamatnih stopa na avista štednju u DEM i EUR za građane za razdoblje od 1992. – 2005. (list 698 spisa).

29. Stoga je vještačenje izvršio CS sa zadatkom očitovati se o visini tužiteljevog potraživanja u kunama i eurima, na dan otkaza predmetnih kredita, 31. listopada 1997., vodeći računa da je ugovorena kamatna stopa od 7% godišnje, time da se po istoj stopi obračun radi i nakon dospijeća, osim ako je stopa zateznih kamata (kamata na devizne štedne uloge po viđenju koje je plaćao tužitelja) viša od stope ugovornih kamata od 7% godišnje. Tužitelj je predmetni sudski postupak započeo radi naplate potraživanja po ukupno jedanaest ugovora o kreditima zaključenima s raznim korisnicima kredita, odnosno ukupno 11 ugovora o preuzimanju duga koje je tuženik zaključio s tih 11 korisnika kredita. Budući da su tijekom postupka stranke nespornim učinile da su dva od navedenih 11 ugovora o kreditima ništava (ugovori s korisnikom TS i MS), vještačenjem su obuhvaćena preostalih devet ugovora. Nadalje, u svom je vještačenju vještak rasčlanio i detaljno obrazložio dugovanje zasebno za svaki od preostalih devet ugovora. U svom je mišljenju naveo da se na temelju utvrđenja i izračuna iz nalaza, u skladu s dokumentacijom koja je priložena spisu predmeta, preostalo potraživanje tužitelja na dan otkaza predmetnih kredita 31. listopada 1997. iznosilo ukupno 523.383,61 DEM (267.601,78 EUR, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja, ili 1.852.539,84 kn, primjenom prodajnog tečaja tužitelja za devize, za valutu DEM, važećeg na 31. listopada 1997., a to se odnosilo na:

- 123.707,46 DEM (63.250,62 EUR / 437.868,12 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020574

- 117.595,36 DEM (60.125,55 EUR / 416 234,07 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020582

- 96.382,19 DEM (49.279,43 EUR / 341.149,10 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020599

- 63.391,43 DEM (32.411,52 EUR / 224.376,82 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020603

- 46.808,29 DEM (23.932,70 EUR / 165.680,05 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020638 (inicijalna korisnica kredita ŽS)

- 30.797,15 DEM (15.746,33 EUR / 109.007,90 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020654

- 21.853,96 DEM (11.173,75 EUR / 77.353,07 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020662

- 10.528,92 DEM (5.383,35 EUR / 37.267,59 kn), po kreditnoj partiji broj 5100020687

12.318,85 DEM (6.298,53 EUR / 43.603,12 kn), po kreditnoj partiji broj 5100021905

30. Tužitelj nije imao primjedbi na financijsko vještačenje provedeno po financijskom vještaku CS, dok mu je tuženik prigovorio navodeći kako je vještak u nalazu i mišljenju naveo da su korisnici kredita osigurali učešće u kreditu što nije istinito. Isto tako, tuženik smatra da je dospjele zatezne kamate vještak trebao posebno iskazati i to zato jer se zatezne kamate u apsolutnom iznosu mogu utužiti uz 1 0

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

glavni dug, ali smatra da na njih ne teku daljnje kamate jer te kamate teku i dalje na glavno potraživanje.

31. U pisanom očitovanju od 6. ožujka 2019., vještak je naveo kako je pravno pitanje je li svaki od korisnika kredita dao učešće ili ne, a da je on u pisanom nalazu napisao da je učešće dano jer tako proizlazi iz odredbi predmetnih ugovora o kreditu za kupnju dionica odnosno udjela. Isto tako, vještak je naveo kako je u svom pisanom nalazu i mišljenju za svaki predmetni kredit iskazana struktura dugovanja i to dospjela glavnica, dospjele redovne (ugovorene) kamate i dospjele zatezne kamate, tako da je vidljivo koliko iznose zakonske zatezne kamate za svaki pojedini kredit.

32. Nakon pisanog očitovanja financijskog vještaka CS, tuženik je naveo da nema daljih prigovora na njegov nalaz i mišljenje niti pitanja.

33. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka CS budući da je izrađen u skladu s pravilima financijske struke, detaljno, jasno i bez proturječnosti te s obzirom na to da je vještak izračunao ugovorenu odnosno redovnu kamatu sukladno ugovorenoj kamatnoj stopi od 7% godišnje, a isto tako i zateznu kamatu sukladno čl. 277. st. 2. ZOO-a tj. po istoj toj stopi budući da je ona viša od zatezne kamate, a tome se dodaje i da stranke nisu imale dodatnih prigovora na nalaz i mišljenje.

34. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka CS proizlazi da na dan otkaza predmetnih kredita obveza po kreditu zaključenim s BS iznosi 77.353,07 kn, po kreditu zaključenom s US 37.267,59 kn te po kreditu zaključenom s LO 43.603,12 kn, što ukupno iznosi 158.223,78 kn odnosno 22.855,63 EUR.

35. Ovaj je sud presudom P-6646/16-128 od 20. travnja 2020. u točki I dosudio tužitelju navedeni iznos i u tom dijelu je presuda postala pravomoćna, dok je postupak vraćen ovom za preostalih 1.741,994,30 kuna što iznosi 231.202,38 eura.

36. Svi predmetni ugovori su ugovori koji su zaključeni uz valutnu klauzulu, što je vidljivo iz čl. 1. gdje kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita određeni iznos kredita iz sredstava devizne štednje koja je pretvorena u javni dug Republike Hrvatske i koji iznos kredita se u hrvatskim dinarima preračunava u protuvrijednost DEM obračunatu po srednjem tečaju Narodne banke Hrvatske važećem na dan korištenja kredita. Da se radi o kreditu sa valutnom klauzulom proizlazi iz čl. 5. u kojem je navedeno da iznos kredita koji je izražen u DEM, kako je opisano u čl. 1. Ugovora s pripadajućim kamatama se otplaćuje u dinarskoj protuvrijednosti DEM obračunatoj po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. važećem na dan svakog pojedinog plaćanja.

37. Po čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje u tada dinarskoj protuvrijednosti prema DEM i to po prodajnom tečaju Zagrebačke banke d.d. Zagreb. Predmetni krediti su, sukladno čl. 10. tih Ugovora o kreditu, otkazani i to s danom 31.10.1997. pa je na temelju čl. 10. tih Ugovora o kreditu, svaki od tih ugovora dospio na naplatu u cijelosti upravo tog dana.

38. Kako prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da na dan otkaza kredita 31.10.1997. godine dug po prethodno navedenim tri kredita koje je tužitelj zaključio s 1 1

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

osobama iz točke 23. obrazloženja ukupno iznosi 267.601,78 EUR/ 1.852.539,84 kn, tužitelj je prema čl. 395. st. 2. ZOO-a bio ovlašten s danom dospijeća kredita (što je dan otkaza kredita 31.10.1997.) izraziti svoje potraživanje u domaćoj valuti odnosno u kunama.

39. Tužitelj je na ročištu 29. studenog 2017. preinačio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu 1.900.218,08 kuna, na što je tuženik izjavio prigovor zastare na tom ročištu, a na ročištu 1. veljače 2024. je pojasnio da se prigovor zastare odnosi na iznos zahtjeva koji premašuje prvotno postavljeni iznos od 1.009.972,28 kn, a riječ je o 980.245,80 kn odnosno 130.100,98 eura.

40. Iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj još 11. studenog 1997. povisio tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 1.336,953,48 kn. Stoga je prvostupanjskom presudom odlučivano o ukupno 2.346,925,76 kn, od čega je pravomoćno ukinut platni nalog za 213.817,66 kn, a odbijen tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 310.897,07 kn, a ukinuti dio presude se odnosi - što zahtjevom da se održi platni nalog, što da se naloži tuženiku isplata - na 1.822,211,03 kn za koji iznos se nastavio voditi postupak. 41. S obzirom na to da je tužitelj na ročištu 29. studenog 2017. preinačio tužbeni zahtjev na način da je zatražio isplatu 1.900.218,08 kuna, proizlazi da je povisio tužbeni zahtjev za 78,007,05 kuna, odnosno 10.353,31 eura.

42. Konačno specificiranim zahtjevom od 24. lipnja 2024. tužitelj je zatražio da se održi na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu, posl. br. Iv-12757/96 u dijelu u kojem se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 105.667,88 eura/ 796.154,62 kn te da mu se naloži isplati iznos od 125.534,50 eura / 945.839,68 kn te plaćanje zateznih kamata. Odnosno, tužitelj je konačno specificiranim zahtjevom zatražio ukupno 1.741.993,30 kn, odnosno, iznos za koji je ukinuta točka II presude ovog suda P-6646/16 ovog suda.

40. Prigovor zastare tuženika je djelomično osnovan. Naime, ovaj je postupak započeo 19. rujna 1996. kad je tužitelj podnio ovršni prijedlog u kojem navodi da mu tuženik duguje 1.009.972,28 kn, 11. studenog 1997. povisio je tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 1.336,953,48 kn, a na ročištu 29. studenog 2017. za još 78,007,05 kuna.

41. Čl. 360. st. 2. ZOO-a propisuje da zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl. 371. ZOO-a određeno je da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

42. S obzirom na to da rok od pet godina u kojem se moglo tražiti ispunjenje nije isteklo prije povišenja zahtjeva 11. studenog 1997. za iznos od 1.336,953,48 kn, taj dio nije u zastari. No za iznos od 78,007,05 kuna, odnosno 10.353,31 eura utvrđeno je da je u zastari. Naime, u ovom se slučaju ne može primijeniti stav da tužitelj nije znao pravu visinu zahtjeva do provedenog vještačenja jer je riječ o banci kojoj je financijsko poslovanje upravo glavna djelatnost i koja ima resurse i zaposlenike s kojima je mogla utvrditi na vrijeme pravu visinu tražbine i zatražiti plaćanje pravilno izračunatog duga na vrijeme.

1 2

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

43. Zbog navedenog je preostali dio zahtjeva u iznosu od 10.353,31 eura u zastari odbijen.

44. Tuženik je prigovorio da tužitelj do zaključenja glavne rasprave 24. travnja 2007. nije predložio financijsko vještačenje, već samo tuženik koji je odustao od tog dokaznog prijedloga na ročištu 24. travnja 2007., a da je tužitelj predložio financijsko vještačenje podneskom 30. travnja 2007., nakon zaključenja rasprave.

45. Prije svega, ovaj sud ističe da je Županijski sud u Zagrebu presudom i rješenjem poslovni broj Gž-1979/2020 odlučivao o žalbi tuženika u kojoj je bio istaknut navedeni prigovor te da drugostupanjski sud nije postupao po navedenim prigovorima iz čega proizlazi da su prema stavu višeg suda ti prigovori neosnovani.

46. U ovom postupku stranke nisu bile prekludirane iznošenjem novih dokaznih prijedloga do zaključenja prethodnog postupka kao što bi to bio slučaj u postupku koji bi bio pokrenut 2013. ili kasnije. Nadalje, sud ima ovlast nakon zaključenja rasprave, ponovno otvoriti raspravu i zakazati ročište.

47. Tužitelj je u podnesku od 9. ožujka 2007. naveo da se ne protivi prijedlogu tuženika da se provede financijsko vještačenje, ali da nije spreman snositi trošak tog vještačenja. S obzirom na to da se tužitelj složio s dokaznim prijedlogom, uzeto je da je i sam stavio taj dokazni prijedlog te povlačenjem dokaznog prijedloga vještačenja od strane tuženika, tužitelj nije izgubio pravo tražiti da se vještačenje provede. Sa stavom tužitelja da bi tuženik trebao snositi trošak vještačenja sud nije vezan, posebno nakon što je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga.

48. Stoga je sud proveo navedeno vještačenje i koristio ga kao dokaz u ovom postupku.

49. Zbog svega navedenog utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kako je navedeno u točkama I i II izreke presude i to na temelju čl. 10. navedenog ugovora o kreditu i na temelju čl. 3. ugovora o preuzimanju duga koje je sa tim korisnicima kredita (kao dužnicima) sklopio ovdje tuženik, kao i na temelju čl. 395. st. 2. ZOO-a. Sud je dodao opis izračuna zatezne kamate koji se mijenjao tijekom postupka.

50. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: OT), i to na temelju tbr. 48/3 OT koja propisuje da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Također se vrijednost predmeta spora gleda prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu s time da ako je tužitelj zatražio za određeno radnju manje nego li mu pripada, trošak se određuje prema zatraženom iznosu. Puna vrijednost radnje iznosi 3.484,00 eura. Tužitelj nije uspio samo u malom dijelu tužbenog zahtjeva te se uzima kao da je uspio u cijelosti.

51. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a prema odredbama 1 3

P o s

l

o

v

n i b r

o

j

: P -

5 7 2

/

2 0 2

2 -

Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: Tarife). Tužitelju je priznat trošak u visini zatraženog i to trošak pristupa na ročištu 5. ožujka 2014. u iznosu od 871,00 eura prema br. 9/5 Tarife, za ročište 1. travnja 2014. 1.742,00 eura prema br. 9/2 Tarife, za ročišta 13. listopada 2017., 29. studenog 2017., 6. svibnja 2019., 6. ožujka 2023., 1. veljače 2024. po 3.484,00 eura za svako prema br. 9/1 Tarife te trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 4.355,00 eura prema br. 11/1 Tarife. Kad se ti iznosi zbroje dobije se 24.388,00 eura što s PDV-om iznosi 30.485,00 eura čemu treba pridodati predujam vještaka u iznosu od 796,34 eura, trošak pristupa na ročište vještaka 33,18 eura, pristojbu na presudu u iznosu od 663,61 euro i pristojbu na žalbu u iznosu od 1.327,23 eura. Ukupno je riječ o 33.305,36 eura.

52. Tužitelju ne pripada trošak pristupa na ročišta 7. lipnja 2024. i 16. prosinca 2024. jer je sam uzrokovao činjenicu da ta ročišta trebaju biti održana pošto nije specificirao na vrijeme tužbeni zahtjev na način da traži održavanje na snazi platnog naloga.

53. Na dosuđeni parnični trošak dosuđene su i zatezne kamate koje teku od dana donošenja presude do isplate (čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, "Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20 - dalje: OZ), po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

54. Sud je sve iznose kuna pretvarao u eure prema fiksnom tečaju konverzije od 7,5345 kuna za jedan euro.

55. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 24. siječnja 2025.

Sudac:

Ivan Borković

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu pisano u četiri istovjetna primjerka u roku od petnaest dana od primitka pisanog otpravka ove presude, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2 tuženiku po pun.